1. Kako se zbilo da je majstor Ciliegia (Čilieđa), drvodjelja, pronašao komad drva koji je plakao i smijao se kao dijete. — Bio jednom... — ... jedan kralj! — reći će odmah moji mali čitatelji. — Ne, djeco, pogriješili ste. Bio jednom jedan komad drva. Nije to bilo neko fino drvo, nego najobičniji komad hrastovine, onakav kakav se zimi stavlja u peći i na ognjišta da bi se zapalila vatra i ugrijale sobe. Ne znam kako se to dogodilo, ali živa je istina da je jednoga lijepog dana taj komad drva dospio u radionicu jednog starog drvodjelje, koji se zvao majstor Antonio, ali su ga svi zvali majstor Ciliegia (č. Čilieđa) , zbog vrška njegovog nosa koji je uvijek bio sjajan i ljubičast poput zrele trešnje. Čim je majstor Ciliegia (č. Čilieđa) vidio taj komad drva, sav se razveselio; i protrljavši od zadovoljstva ruke, promrmlja u pola glasa: — Ovo drvo je stiglo baš u pravom času; poslužit će mi da napravim nogu od stolića. -- Rečeno — učinjeno! Uzme odmah oštru bradvu kako bi oljuštio koru i izgladio ga; ali kada je krenuo napraviti prvi potez, ruka mu u zraku zastane jer je začuo neki tanki, tanki glasić koji mu moleći reče: — Nemoj me jako udariti! -- Zamislite kako se dobri starac majstor Ciliegia (č. Čilieđa) iznenadio! Zavrti zbunjenim očima po sobi kako bi vidio odakle je mogao izaći taj glasić, ali nije vidio nikoga! Pogleda pod stol — nema nikoga; pogleda u ormar koji je uvijek bio zatvoren — nema nikoga; pogleda u koš za strugotine i piljevinu — nema nikoga; otvori vrata radionice kako bi bacio pogled i na ulicu — nema nikoga. No, dakle?... — Shvatio sam! — reče tada smijući se i češkajući se po vlasulji — jasno je da sam taj glasić umislio ja sam. Vratimo se na posao. -- Pa uzevši bradvu u ruke, svečano udari po komadu drva. — Jao! Ozlijedio si me! — krikne bolno isti onaj glasić. Ovaj put majstor Ciliegia (č. Čilieđa) se skameni, oči mu iskočiše iz glave od straha, usta mu se rastvore a jezik objesi do brade, kao da je glava na vodoskoku. Čim je došao do riječi, počne govoriti dršćući i mucajući od užasa: — Ali odakle je izašao taj glasić koji je rekao jao?... Ipak ovdje nema žive duše. Da nije možda ovaj komad drva naučio plakati i žaliti se poput djeteta? Ne mogu vjerovati. Ovo drvo, evo ga ovdje, to je komad drva za potpalu, poput svih drugih, i treba ga baciti u vatru, da bi s skuhao lonac graha... Ili možda...? Da se nije netko unutra sakrio? Ako se tu netko sakrio, utoliko gore po njega. Sad ću ga ja srediti! -- I rekavši to, zgrabi objema rukama taj jadni komad drva i počne bez milosti njime udarati po zidovima sobe. Potom zastane, kako bi osluhnuo čuje li se opet kakav glasić koji se žali. Pričeka dvije minute, ali ništa; pet minuta, i ništa; deset minuta, i ništa! — Shvatio sam! — reče tada, na silu se smijući i čupkajući svoju vlasulju — vidi se da sam taj glasić koji je rekao jao ja samo umislio! Vratimo se na posao. -- A kako mu se u kosti uvukao veliki strah, pokuša pjevušiti, kako bi se malo ohrabrio. Stavivši na stranu bradvu, uze tada u ruke blanju, kako bi izblanjao i sjajno izgladio taj komad drva; no dok ga je blanjao gore-dolje, začuje isti onaj glasić koji mu smijući se reče: — Stani! Činiš mi ježurce po tijelu! -- Ovaj put jadni majstori Ciliegia padne kao da ga je munja pogodila. Kada je ponovno otvorio oči, nađe se kako sjedi na tlu. Lice mu se preobličilo, a čak je i vrh njegovog nosa, koji je inače bio ljubičast, postao tirkizno modar od velikog straha. 2. Majstor Ciliegia pokloni komad drva svom prijatelju Geppettu (č. Đepetu), koji ga uzme kako bi od njega napravio čudesnog lutka, koji zna plesati, mačevati se i raditi salta. U tom času netko zakuca na vrata. — Samo uđite, — reče drvodjelja, ne imajući snage stati na noge. Uđe tada u radnju jedan živahni starčić, koji se zvao Geppetto (č. Đepeto), ali su ga dječaci iz susjedstva, kada su ga željeli razljutiti, zvali nadimkom Polendina, zbog njegove žute vlasulje koja je jako sličila na kukuruzne žgance. Geppetto (č. Đepeto) je bio jako naprasit. Nipošto ga se nije smjelo zvati Polendina! Odmah bi se pretvorio u zvijer i nije ga se moglo zaustaviti. — Dobar dan, majstor Antonio, — reče Geppetto. — Što radite tu na podu? — Učim mrave računati. — Na dobro vam bilo! — Što vas je dovelo k meni, kume Geppetto? — Noge. Znate, majstor Antonio, došao sam do vas da bih vas zamolio jednu uslugu. — Tu sam, spreman služiti vam, — odgovori drvodjelja podigavši se na koljena. — Jutros mi je na čelo kapnula jedna ideja. — Da čujemo. — Odlučio sam si napraviti jednog lijepog lutka od drveta, ali čudesnog lutka, koji zna plesati, mačevati se i raditi salta. S tim ću lutkom obići svijet, kako bih si zaradio koricu kruha i čašicu vina. Što vam se čini? — Bravo, Polendina! — vikne onaj glasić za kojega se nije znalo otkuda dolazi. Čuvši da ga se nazvalo Polendina, kum Geppetto od bijesa pocrveni kao paprika i, okrenuvši se prema drvodjelji, razjareno mu reče: — Zašto me vrijeđate? — Tko vas vrijeđa? — Rekli ste mi Polendina! — Nisam to bio ja. — Ne, nego sam to bio ja! Kažem da ste to bili vi. — Ne! — Da! — Ne! — Da! -- I sve više se raspaljujući, prijeđoše s riječi na djela, pa se, uhvativši jedan drugoga, počeše grepsti, gristi i gužvati. Kada se bitka završila, majstor Antonio se nađe s žutom Geppettovom vlasuljom u ruci, a Geppetto primijeti da u zubima drži sijedu drvodjeljinu vlasulju. — Vrati mi moju vlasulju! — poviče majstor Antonio. — A ti meni vrati moju, pa sklopimo mir. -- Dva starčića, nakon što su jedan drugome vratili svoje perike, stisnu jedan drugome ruku i zakleše se da će ostati dobri prijatelji do kraja života. — Dakle, kume Geppetto, — reče drvodjelja u znak sklopljenog mira — kakvu to uslugu od mene želite? — Trebam malo drva da bih napravio svoga lutka. Hoćete li mi ga dati? Majstor Antonio, posve zadovoljan, ode odmah uzeti sa stola onaj komad drva koji mu je dao toliko straha. Ali kada se vratio da ga dade svome prijatelju, komad drva se trgne i, izmakavši mu se žestoko iz ruku, udari snažno jadnog Geppetta po njegovim suhim goljenicama. — Ah! Vi tako ljubazno, majstor Antonio, poklanjate svoju robu? Skoro ste me osakatili!... — Kunem vam se da to nisam bio ja! — Onda sam bio ja!... — Sva krivnja je na ovom drvetu... — Znam da je na drvetu; ali vi ste mi ga bacili u noge! — Nisam ga ja bacio! — Lažljivče! — Geppetto, nemojte me vrijeđati, ili ću vas nazvati Polendina!... — Magarče! — Polendina! — Tovare! — Polendina! — Ružni majmune! — Polendina! -- Kada je čuo da ga je tri puta nazvao Polendinom, Geppettu se smrklo pred očima i on se baci na drvodjelju i njih dvojica jedan drugoga počaste udarcima. Kada je bitka završila, majstor Antonio nađe još dvije ogrebotine na svom nosu, a onaj drugi dva dugmeta manje na svom prsluku. Izravnavši tako svoje račune, stisnuše jedan drugome ruku i zakunu se da će ostati dobri prijatelji do kraja života. Geppetto tada uze sa sobom svoj čestiti komad drveta i, zahvalivši majstor Antoniju, vrati se šepajući svojoj kući. 3. Geppetto, vrativši se kući, počne odmah raditi lutka i dade mu ime Pinocchio. Prve lutkove vragolije. Geppettova je kuća bila jedna prizemna sobica, osvijetljena svjetlom od ispod stuba. Namještaj nije mogao biti jednostavniji: jedna loša stolica, jedan ne baš najbolji krevet i jedan posve ofucani stolić. Na stražnjem zidu vidjelo se ognjište s vatrom koja je gorila; ali ta je vatra bila naslikana, a na vatri je bio naslikan lonac u kojemu je živahno vrilo i iz kojega je izlazio oblak dima koji je izgledao baš kao pravi dim. Čim je ušao u kuću, Geppetto uzme alat i počne rezati i izrađivati svog lutka. — Kakvo ću mu ime dati? — reče sam sebi. — Zvat ću ga Pinocchio (č. Pinokio)! To će mu ime donijeti sreću. Poznavao sam jednu cijelu obitelj Pinocchija: Pinocchio otac, Pinocchija majka, i Pinocchiji djeca, i svi su dobro prolazili. Najbogatiji od njih molio je milostinju. Kada je našao ime svome lutku, počne ga odmah fino izrađivati, te mu ubrzo napravi kosu, potom čelo, pa oči. Zamislite njegovo čuđenje kada je napravivši oči opazio da se one pomiču i da ga pažljivo, pažljivo gledaju. Geppettu je, kada je vidio da ga ta dva drvena oka gledaju, umalo pozlilo, pa reče mrzovoljnim glasom: — Drvene okice, zašto me gledate? -- Nitko ne odgovori. Onda, nakon očiju, napravi mu nos; ali nos, čim je bio gotov, počne rasti: i rastao je, rastao, rastao dok za nekoliko trenutaka nije postao nosina kojoj nije bilo kraja. Jadni Geppetto se umorio režući ga: što ga je više rezao i skraćivao, to je taj drski nos bivao duži. Nakon nosa, napravi mu usta. Usta još nisu bila niti gotova, kada se odmah počeše smijati i zadirkivati ga. — Prestani se smijati! — reče ljutito Geppetto; ali bilo je kao da govori zidu. — Prestani se smijati, ponavljam ti! — poviče prijetećim glasom. Usta se tada prestanu smijati, ali isplaze cijeli jezik. Da ne pokvari svoj posao, Geppetto se pravio da ništa nije vidio, te nastavi raditi. Nakon usta, napravi mu bradu, pa vrat, ramena, trbuh, ruke i dlanove. Čim je dovršio ruke, Geppetto osjeti da mu je nešto odnijelo vlasulju s glave. Pogleda gore, i što je vidio? Vidio je svoju žutu vlasulju u rukama lutka. — Pinocchio!... vrati mi odmah moju vlasulju! -- A Pinocchio umjesto da mu vrati vlasulju stavi je na svoju glavu i skoro se pod njom uguši. Na takvo bezobrazno i podrugljivo ponašanje Geppetto se rastuži i smrkne kao nikad u svome životu, pa, okrenuvši se prema Pinocchiju, reče: — Nevaljalo dijete! Nisi još ni dovršen, a već nemaš poštivanja prema svom ocu! Zlo, momče moj, zlo! -- I obriše suzu. Trebalo je još napraviti noge i stopala. Kada je Geppetto dovršio noge, osjeti udarac nogom u vrh svoga nosa. — To sam i zaslužio! — reče tada sam sebi. — Trebao sam prije misliti! Sada je kasno! -- Uzme potom lutka pod ruku i stavi ga na zemlju, na pod sobe, da ga nauči hodati. Pinocchiove su noge bile ukočene i nije se znao ni pomaknuti, pa ga je Geppetto vodio za ruku ne bi li ga naučio praviti korak za korakom. Kada su mu se noge opustile, Pinocchio počne sam hodati, pa trčati po sobi, te je na kraju, domogavši se kućnih vrata, skočio na ulicu i dao se u bijeg. A jadni Geppetto dade se u trk za njim, ali ga nije mogao sustići, jer je taj deran Pinocchio jurio u skokovima poput zeca, i udarajući svojim drvenim nogama po pločniku pravio buku poput dvadeset pari seljačkih cokula. — Drž'te ga! Drž'te ga! — urlao je Geppetto. No ljudi koji su bili na ulici, vidjevši drvenog lutka kako trči kao arapski konj, stajali su zapanjeno gledajući ga i smijali se, smijali i smijali, toliko da to ne možete niti zamisliti. Na koncu se, na dobru sreću, pojavi jedan stražar koji, čuvši svu tu galamu i misleći da s radi o kakvom ždrijebetu koje je pobjeglo iz ruku svog gospodara, hrabro stane raširenih nogu na sred ulice, odlučan zaustaviti ga i spriječiti veću nesreću. No Pinocchio, kada je izdaleka opazio policajca koji je zagradio cijelu ulicu, domisli se da ga izbjegne tako što će mu se iznenada provući kroz noge, ali mu to nije uspjelo. Policajac ga, ne pomaknuvši se s mjesta, lijepo uhvati za nos (bio je to popriličan nos, koji je, činilo se, bio napravljen baš zato da ga uhvate policajci), pa ga preda u Geppettove vlastite ruke; a on mu je, radi odgoja, htio odmah dobro istegnuti uši. Ali zamislite kako se samo iznenadio kada uši nije uspio pronaći — a znate li zašto? Zato što ih je, radeći ga u žurbi, zaboravio napraviti. Zgrabi ga tada za vrat i, vodeći ga natrag, reče mu prijeteći tresući glavu: — Idemo kući. Kada dođemo kući, ne sumnjaj da ćemo poravnati račune! Na tu njegovu pjesmicu Pinocchio se baci na zemlju i nije htio hodati dalje. No tada su se radoznalci i zgubidani počeli okupljati i napravili su gužvu. Netko reče jedno, netko drugo. — Jadni lutkić! — rekoše neki — ima pravo što se ne želi vratiti kući. Tko zna kako će ga namlatiti ova ljudeskara Geppetto!... — A drugi zločesto nadodaše: — Ovaj se Geppetto čini dobričinom! Ali je zapravo pravi divljak prema djeci! Ako mu ostavimo ovog jadnog lutka u rukama, mogao bi ga još i raskomadati! -- I tako, svašta se reklo i svašta napravilo, pa policajac pusti Pinocchija na slobodu, a u zatvor odvede onog jadnog čovjeka Geppetta. A on je, ne pronašavši riječi kojima bi se obranio, plakao poput teleta i, približavajući se tamnici, grcajući mucao: — Nesretni sin! Kad se samo sjetim koliko sam se namučio da ga napravim dobrim lutkom! No tako mi i treba! Trebao sam prije misliti!... -- Ono što se dogodilo poslije toliko je neobična priča da ne možete vjerovati, a ispričat ću vam je u poglavljima koja slijede. 4. Pinocchiova zgoda sa Zrikavcem koji govori, u kojoj se vidi kako se zločesti dječaci ljute kada ih podučava onaj koji zna više od njih. Kažem vam dakle, djeco, dok je jadni Geppetto bez svoje krivice odveden u zatvor, onaj je deran od Pinocchija oslobodivši se iz pandža policajca dao petama vjetra dolje preko poljâ, kako bi se što brže vratio kući; a u velikoj je žurbi preskakivao visoke litice, trnovite živice i jarke pune vode, baš onako kako to čini kozlić ili zečić kojega gone lovci. Kad je stigao kući, našao je ulična vrata pritvorena. Gurne ih, uđe unutra i čim je malo gurnuo zasun, sjedne na tlo i ispusti jedan veliki uzdah zadovoljstva. Ali to zadovoljstvo je kratko trajalo, jer je čuo kako neko u sobi govori: — Zri — zri — zri! — Tko me to zove? — reče Pinocchio sav u strahu. — Ja sam! -- — Reci mi, Zriko, a tko si ti? — Ja sam Zrikavac koji govori i živim u ovoj sobi već više od sto godina. — Danas je ipak ova soba moja, — reče lutak — i ako mi želiš učiniti pravo zadovoljstvo, otiđi odmah tako da se ni ne osvrneš unutra. — Ja odavde ne idem, — odgovori Zrikavac, — dok ti prije ne kažem jednu veliku istinu. — Reci mi je, pa gibaj. — Jao onim dječacima koji se pobune protiv svojih roditelja i koji su hiroviti pa ostave roditeljsku kuću! Nikad im neće biti dobro na ovome svijetu i prije ili poslije će se gorko pokajati. — Pjevaj samo, Zriko moj, kako te je volja i kako ti se sviđa; ali ja znam da ću sutra, u zoru, otići odavde, jer ako ovdje ostanem dogodit će mi se ono što se dogodi svim drugim dječacima, to jest poslat će me u školu i milom ili silom morat ću učiti; a ja, u povjerenju, nemam ni malo volje za učenje i radije se zabavljam trčeći za leptirima i penjući se na stabla i uzimajući ptičice iz gnijezda. — Jadna budalo! A ne znaš da ćeš se, ako to napraviš, posve pretvoriti u jednog najljepšeg magarca i da će ti se svi rugati? — Šuti, Zrikavčino nesretna! — vikne Pinocchio. Ali Zriko, koji je bio strpljiv i mudar, umjesto da se naljuti na ovo nepristojno ponašanje, nastavi s istim tonom glasa: — Pa ako ti se ne da ići u školu, zašto ne naučiš barem neki zanat, da si barem možeš pošteno priskrbiti komad kruha? — Znaš što ću ti reći? — odgovori Pinocchio, koji je počeo gubiti strpljenje. — Od svih zanata na svijetu samo jedan mi zaista odgovara. — A koji bi to zanat bio? — Jesti, piti, spavati, zabavljati se i od jutra do mraka živjeti životom skitnice. — Čisto da znaš, — reče Zrikavac koji govori svojim uobičajeno mirnim tonom — svi oni koji se bave tim zanatom uvijek završe u bolnici ili u zatvoru. — Pazi se, Zrikavčino nesretna!... Ako se razljutim, jao tebi!... — Jadni Pinocchio! Čisto mi te je žao!... — Zašto ti je žao? — Zato što si lutak i, što je još gore, zato što imaš glavu od drva. -- Na te zadnje riječi Pinocchio sav bijesan skoči i uzme sa stola čekić pa ga baci prema Zrikavcu koji govori. Možda nije mislio da će ga pogoditi, ali na nesreću ga pogodi točno u glavu, tako jako da je jadni Zrikavac jedva uspio reći zri-zri-zri, a onda je ostao zgnječen i zalijepljen za zid. 5. Pinocchio ogladni i krene tražiti jaja da napravi kajganu; ali u najljepšem trenutku kajgana mu odleti kroz prozor. Uto se počela spuštati noć, a Pinocchio, sjetivši se da ništa nije jeo, osjeti u želudcu cviljenje koje je jako nalikovalo na dobar têk . A têk dječaka brzo napreduje; i zbilja, za nekoliko trenutaka têk se pretvorio u glad, a glad, htjeli — ne htjeli, u vučju glad, glad koju bi mogao rezati nožićem. Jadni Pinocchio potrči odmah k ognjištu na kojemu je visio lonac iz kojega je ključalo, pa ga htjede otklopiti da vidi što se unutra sprema, ali taj je lonac bio nacrtan na zidu. Zamislite kako se iznenadio. Njegov nos, koji je ionako bio dug, produžio se za barem četiri prsta. Počne on onda trčati po sobi i kopati po svim ladicama i po svim zakutcima, tražeći malo kruha, makar i malo suhog kruha, koricu, kost koju je ostavio pas, malo pljesnivih žganaca, riblju kost, košticu trešnje, ukratko, bilo što što se može žvakati: ali ne nađe ništa, veliko ništa, baš ništa. No glad je rasla i samo rasla, i jadni Pinocchio nije imao drugog izlaza nego da zijeva: radio je tako duge zjevove da su mu se usta koji put razvukla sve do ušiju. A kad se nazijevao, počne pljuvati — i osjeti da mu želudac izlazi. Tada plačući i očajavajući reče: — Zrikavac koji govori je imao pravo. Loše sam napravio što sam se odupro ocu i pobjegao od kuće... Da je moj otac ovdje, ne bih sada umirao od zijevanja! Oh! Kako je glad gadna bolest! -- No eto sada mu se pričini da na brdu smeća vidi nešto okruglo i bijelo, što je posve nalikovalo na kokošje jaje. Za tili trenutak poskoči i popne se gore. To je zbilja bilo jaje. Lutkovo veselje nije moguće opisati: treba ga zamisliti. Misleći da je sve to san, prevrtao je jaje u rukama, i dodirivao ga, i ljubio ga, i ljubeći ga govorio: — A sad, kako ću ga skuhati? Da napravim kajganu?... Ne, bolje da ga skuham na tanjuru!... Ili će biti ukusnije ako ga popržim u tavi? Ili da ga ipak skuham u meko? Ne, najbrže je od svega ispržiti ga na tanjuru ili na tavi: baš me spopala želja da ga pojedem! -- Rečeno — učinjeno; stavi on tavu na grijač pun užarene žeravice, umjesto ulja ili maslaca na tavu stavi malo vode, a kada je voda počela ključati, tak!... razbije jajetovu ljusku i zamahne da bi ga ulio unutra. No umjesto bjelanjka i žumanjka iz jajeta iskoči pile, jako veselo i pristojno, koje, lijepo se naklonivši, reče: — Tisuću puta hvala, gospodine Pinocchio, što ste mi prištedjeli trud da sam razbijam ljusku! Doviđenja, stojte dobro i pozdravite doma! -- Rekavši to, raširi krila, pa kroz prozor koji je bio otvoren odleti i izgubi se iz vida. Jadni lutak ostane na mjestu kao začaran, izbuljenih očiju, otvorenih usta i s ljuskom od jajeta u ruci. Kada se pribrao od prvog zaprepaštenja, počne plakati, vrištati, lupati nogama po podu od očaja i plačući govoriti: — Ipak je Zrikavac koji govori imao pravo! Da nisam pobjegao od kuća i da je moj tata ovdje, sada ne bih umirao od gladi! Eh! Kako je glad gadna bolest!... -- I kako mu se tijelo počelo buniti više nego ikada prije, a nije znao kako da ga umiri, pomisli da iziđe iz kuće i ode do obližnjeg seoceta, u nadi da će naći nekoga milosrdnoga tko će mu za milostinju dati malo kruha. 6. Pinocchio zaspe s nogama na grijaču i sljedeće jutro se probudi s posve izgorjelim nogama. Bila je to baš paklena noćina. Snažno je grmjelo, sijevalo je kao da je nebo zahvatila vatra, a od hladne i žestoke vjetretine koja je divljački zviždala i dizala goleme oblake prašine pucketalo je i škripalo sve drveće u polju. Pinocchio se jako bojao grmljavine i sijevanja, ali je glad bila jača od straha; zbog tog osjećaja približi se on kućnim vratima, dade se u trk i u stotinjak skokova stigne do sela, isplažena jezika i zadihan kao lovački pas. No tamo nađe sve mračno i pusto. Dućani su bili zatvoreni, kućna vrata zatvorena, prozori zatvoreni, a na ulici nije bilo ni psa. Izgledalo je kao selo mrtvaca. Pinocchio onda, obuzet očajem i glađu, navali na zvonce jedne kuće, pa počne uporno zvoniti govoreći u sebi: — Netko će se pojaviti. -- I zaista, pojavi se neki starčić, s noćnom kapom na glavi, pa jako ljutito zaviče: — Što hoćete u ovaj sat? — Hoćete li biti tako dobri i dati mi malo kruha? — Čekaj me tu, odmah ću se vratiti, — odgovori starčić, misleći da ima posla s nekim od onih vragolastih dječaka koji se noću zabavljaju tako da zvone na kućna zvonca i uznemiravaju dobre ljude koji tada mirno spavaju. Nakon pola minute prozor se ponovno otvori, a glas istog onog starčića vikne Pinocchiju: — Stoj dolje i pruži kapu. -- Pinocchio još nije imao kapu, pa se samo približi i odmah osjeti kako mu se na glavu izlio silan pljusak vode, koji ga je zalio sve od glave do pete, kao da je vaza s uvelim cvijetom. Vrati se kući mokar kao pilence i iznemogao od umora i gladi, pa kako nije imao snage uspravno stajati, on sjedne i nasloni mokre i blatnjave noge na grijač pun užarene žeravice. I tako zaspe; a u snu mu se noge, koje su bile od drveta, zapale i malo-pomalo pougljene i pretvore u pepeo. A Pinocchio je nastavio spavati i hrkati, kao da su njegove noge — noge nekoga drugoga. Konačno, kada je svanulo, on se probudi jer je netko kucao na vrata. — Tko je? — upita zijevajući i trljajući oči. — Ja sam! — odgovori neki glas. Bio je to glas Geppettov. |
ciliegia (č. čilieđa) na talijanskom znači trešnja bradva - sjekira vlasulja - perika blanja - alat za struganje drva tirkizno - plavo-zeleno drvodjelja - čovjek koji izrađuje predmete od drva naprasit - svadljiv goljenica - potkoljenica osakatiti - ozlijediti tovar - magarac čestit - pošten ofucan - istrošen umalo - skoro podrugljivo - posprdno cokula - teške cipele ždrijebe - mladi konj tele - kravlje mladunče zasun - brava hirovit - svojeglav, nepromišljen têk - želja za jelom ključati - kipjeti kajgana - omlet |