7. Geppetto se vrati kući, pa lutku dade doručak kojega je jadni čovjek donio za sebe. Jadni Pinocchio, kojemu su oči još bile sanjive, nije još ni primijetio da su mu noge posve izgorjele; čim je čuo očev glas, trgne se sa stolca kako bi otrčao otvoriti zasun, ali poslije dva ili tri posrtaja tresne na pod koliko je dugačak. I udarivši o tlo napravi buku kakvu bi napravila vreća puna kuhača kada bi pala s petog kata. — Otvori mi! — vikao je Geppetto s ulice. — Tata moj, ne mogu, — odgovorio je lutak plačući i valjajući se po tlu. — Zašto ne možeš? — Jer su mi pojeli noge. — Tko ti je pojeo noge? — Mačak, — reče Pinocchio, jer je upravo vidio mačka koji se zabavljao tako da je ispred sebe šapama gurkao nekoliko komadića drva. — Otvori mi, kažem ti! — ponovi Geppetto — Ako nećeš, dat ću ti ja toga tvog mačka čim uđem u kuću! — Ne mogu stajati, vjerujte mi! Oh, jadan ja! Jadan ja, morat ću cijeli život hodati na goljenicama. -- Geppetto, misleći da je sva ta kuknjava samo još jedna lutkova ludorija, odluči joj stati na kraj, pa se uzvere po zidu i uđe kroz prozor u kuću. Najprije je htio štošta reći i učiniti, ali onda vidje svog Pinocchija ispruženog na zemlji, jer je zbilja bio ostao bez nogu, pa osjeti kako se smekšava; i uzevši ga u zagrljaj počne ga ljubiti i maziti i dragati tisuću puta, pa mu, kroz suze koje su bile velike kao grah, jecajući reče: — Pinocchijiću moj! Kako su ti to izgorjele noge? — Ne znam, tata, ali vjerujte mi da je to bila paklena noć i pamtit ću je dok živim. Grmjelo je, sijevalo je, a ja sam jako ogladnio i onda mi je Zrikavac koji govori rekao: "Tako ti i treba, bio si zločest, to si i zaslužio", a ja sam mu rekao: "Čuvaj se, Zrikavče!...", a on mi je rekao: "Ti si lutak i imaš glavu od drveta", a ja sam ga pogodio drvenim čekićem i on je umro, ali on je kriv, jer ja ga nisam htio ubiti, dokaz je to što sam stavio tavu na vruću žeravicu, ali je onda izašlo pile i reklo: "Doviđenja, ... i pozdravite doma." A glad se još više povećala, zbog čega mi je onaj starčić s noćnom kapom, pojavivši se na prozoru, rekao. "Stoj dolje i pruži kapu", a ja sam s onim pljuskom vode po glavi, jer moliti malo kruha nije sramota, je li tako? Onda sam se odmah vratio kući, i bio sam jako gladan, pa sam stavio noge na grijač da se osušim, a vi ste se vratili, i našli ste ih izgorene, a glad je svejedno tu, a nogu više nema! Ih!... Ih!... Ih!... Ih!... I jadni Pinocchio počne plakati i vikati tako jako da ga se čulo na daljinu od pet kilometara. Geppetto, koji je od sve te zamršene priče razumio samo jednu stvar, a to je da je lutak mislio da će umrijeti od velike gladi, izvadi iz džepa tri kruške, pa mu ih pruži i reče: — Ove su tri kruške meni za doručak: ali rado ti ih dajem. Pojedi ih, i dobar ti tek. — Želite li da ih pojedem, budite tako dobri pa mi ih ogulite. — Da ih ogulim? — odgovori Geppetto u čudu. — Ne bih nikad pomislio, momče moj, da si tako izbirljiv i tako gadljiv po pitanju hrane. To je loše! Na ovome svijetu od djetinjstva se treba naviknuti na svaku hranu i jesti sve, jer nikad ne znaš što te čeka. Svašta je moguće!... — Dobro govorite, — doda Pinocchio, — ali ja ne jedem voće koje nije oguljeno. Koru ne mogu podnijeti. -- I dobričina Geppetto izvadi nožić i naoružavši se svetim strpljenjem oguli tri kruške, pa koru stavi na rub stola. Kada je Pinocchio u dva zalogaja pojeo prvu krušku, htjede baciti sredinu, ali mu Geppetto zaustavi ruku i reče: — Ne bacaj to; sve na ovom svijetu može nečemu poslužiti. — Ali ja zbilja ne jedem sredinu!... — vikne lutak, okrenuvši se poput zmije ljutice. — Tko zna! Svašta je moguće!... — ponovi Geppetto ne uzrujavši se. I tako se dogodi da su tri sredine od kruški umjesto da odlete kroz prozor završile na rubu stola u društvu kore. Pojevši, ili bolje rečeno, prožderavši tri kruške, Pinocchio jako zijevne i reče cmizdravim glasom: — Još sam gladan! — Ali ja ti, dječače moj, nemam više ništa za dati. — Baš ništa, ništa? — Imam samo ovu koru i ove sredine kruški. — Što ćeš! — reče Pinocchio — kada nema ništa drugo, pojest ću malo kore. -- I počne žvakati. Ispočetka je iskrivio lice, ali potom je, jednu za drugom, učas požderao svu koru, a nakon kore i sredine; pa kad je sve pojeo, udari se zadovoljno rukama po trbuhu i radosno reče: — Sad mi je dobro! — Vidiš dakle, — primijeti Geppetto, — da sam imao pravo kad sam ti rekao da što se tiče hrane ne treba biti izbirljiv i zahtjevan. Dragi moj, nikad se ne zna što te može zadesiti na ovome svijetu. Svašta je moguće!... -- 8. Geppetto popravi Pinocchiju noge i proda svoj kaput da mu kupi početnicu. Čim je malo utažio glad, lutak počne odmah zanovijetati i plakati, jer je htio par novih nogu. Ali Geppetto, kako bi ga kaznio za počinjenu nevaljalštinu, pusti ga da plače i da očajava pola dana, a onda mu reče: — A zašto bih ti popravio noge? Možda zato da vidim kako ćeš opet pobjeći iz svoje kuće? — Obećajem vam, — reče lutak jecajući, — da ću od danas ubuduće biti dobar... — Svi dječaci — odgovori Geppetto, — kada žele nešto dobiti, tako govore. — Obećajem vam da ću ići u školu, učiti i dobiti pohvalu... — Svi dječaci, kada žele nešto dobiti, ponavljaju istu tu priču. — Ali ja nisam kao drugi dječaci! Ja sam najbolji od svih i uvijek govorim istinu. Obećajem vam, tata, da ću izučiti neki zanat, i da ću vam biti utjeha i oslonac u vašoj starosti. -- Geppettu su, premda je napravio izraz lica poput kakvog tiranina, oči bile pune suza, a srce mu se raspalo od samilosti što vidi svog jadnog Pinocchija u tako žalosnom stanju. Ne reče više ni riječi, nego se, uzevši u ruke alat i dva komada suhog drva, dade na posao s velikom pažnjom. I za manje od sata noge su bile pravo gotove; dvije spretne, tanke i žive nožice, kao da ih je napravio kakav pravi umjetnik. Reče tada Geppetto lutku: — Zatvori oči i spavaj! -- A Pinocchio zatvori oči i poče se praviti da spava. I dok se pretvarao da spava, Geppetto s malo ljepila rastopljenog u ljuski od jajeta zalijepi dvije noge na njihovo mjesto, i to tako dobro da se spoju nije vidjelo niti traga. Čim je lutak opazio da ima noge, skoči sa stola na kojemu se bio ispružio i počne izvoditi tisuću skokova i koluta, kao da je poludio od velikog zadovoljstva. — Da bih vam se odužio za ono što ste za mene učinili — reče Pinocchio svome ocu — idem odmah u školu. — Bravo, momče. — Ali da bih išao u školu treba mi nešto odjeće. -- Geppetto, koji je bio siromašan i u džepu nije imao ni novčića, napravi mu tada odijelce od šarenog papira, par cipela od kore drveta i kapicu od sredine kruha. Pinocchio odmah otrči ogledati se u vedru punom vode, te je bio toliko zadovoljan sobom, da šepureći se reče: — Baš sam kao pravi gospodin! — Dakako! — odgovori Geppetto, — jer, zapamti to dobro, ne čini lijepo odijelo gospodina, nego čisto odijelo. — Tako je, — doda lutak, — ali, za školu mi još nešto nedostaje: nedostaje mi ono što je najvažnije. — A to je? — Nemam početnicu. — Imaš pravo; ali kako ćemo je nabaviti? — Jednostavno: ode se u knjižaru i kupi. — A novci? — Ja ih nemam. — Ni ja, — doda dobri starac i rastuži se. A Pinocchio se, mada je bio jako veseli dječak, također rastuži: jer sirotinju, kada je prava sirotinja, svatko razumije, pa i djeca. — Samo malo! — vikne Geppetto odjednom, ustavši se na noge; navuče na sebe svoj stari pamučni kaput, koji je bio sav u krpama i zakrpama, te izađe žurno iz kuće. Uskoro se vrati, a kada se vratio, u rukama je imao početnicu za svog sinčića, ali kaputa više nije imao. Jadni je čovjek na sebi imao samo košulju, a vani je sniježilo. — A kaput, tata? — Prodao sam ga. — Zašto ste ga prodali? — Jer mi je u njemu bilo vruće. -- Pinocchio je odmah shvatio taj odgovor, i ne mogavši zaustaviti zanos u svome dobrom srcu, skoči Geppettu oko vrata i počne ga ljubiti po cijelom licu. 9. Pinocchio prodaje početnicu kako bi otišao vidjeti kazalište lutaka. Kad je prestalo sniježiti, Pinocchio se sa svojom lijepom početnicom pod rukom uputi ulicom koja vodi prema školi; i idući ulicom maštao je u svojoj glavici o tisuću ideja i tisuću kula u zraku, sve jedna ljepša od druge. I razgovarajući sam sa sobom, reče: — Danas u školi želim odmah naučiti čitati; sutra ću naučiti pisati, a prekosutra ću naučiti brojeve. Onda ću zbog svojih sposobnosti zaraditi mnogo novaca i s prvim novčićima koje budem imao u džepu odmah ću dati svome tati napraviti jedan lijepi kaput od sukna. Ma što kažem — od sukna? Želim ga napraviti cijelog od srebra i od zlata, s dugmadima od brilijanata. A taj je jadni čovjek to zbilja zaslužio, zato jer je, je li, da bi mi kupio knjige i dao me na nauke ostao samo u košulji... na ovu hladnoću! Nitko osim očeva nije spreman na takvu žrtvu!... -- Dok je sav dirnut tako govorio, učini mu se da u daljini čuje sviranje frula i lupanje bubnja: pi-pi-pi, pi-pi-pi, zum, zum, zum, zum. Zaustavi se i osluhne. Ti su zvuci stizali s dna jedne jako duge poprečne ceste, koja je vodila do jednog malog mjestanca izgrađenog na morskoj obali. — Kakva je to glazba? Šteta što moram ići u školu, osim ako... -- I zastade tamo zbunjen. U svakom slučaju, trebalo je donijeti odluku: ili škola ili poći slušati frule. — Danas ću otići slušati frule, a sutra u školu: za školu uvijek ima vremena — reče konačno ovaj nevaljalac sliježući ramenima. Rečeno — učinjeno; krene poprečnom cestom i počne grabiti nogama. Što je dalje trčao, bolje je čuo udaljenu svirku frula i tutnjavu bubnja: pi-pi-pi, pi-pi-pi, zum, zum, zum, zum. Kada eto stiže na sred jednog trga posve punog ljudi, koji su se naguravali oko jedne velike barake od drveta i platna obojanog u tisuću boja. — Što je ta baraka? — upita Pinocchio obrativši se jednom dječačiću koji je bio iz tog mjesta. — Pročitaj na plakatu što piše, pa ćeš znati. — Rado bih pročitao, ali danas još ne znam čitati. — Bravo, vole jedan! Onda ću ti pročitati ja. Znaj dakle da na onom plakatu slovima crvenima kao vatra piše: Veliko kazalište lutaka... — Je li predstava počela odavno? — Počinje upravo sada. — A koliko se plaća za ulaznicu? — Četiri novčića. -- Pinocchio, koji je bio u vrućici od radoznalosti, izgubi svaki obzir i reče bez imalo stida dječačiću s kojim je razgovarao: — Daš mi četiri novčića do sutra? — Rado bih ti dao, — odgovori mu on zadirkujući ga, — ali baš ti ih danas ne mogu dati. — Za četiri novčića prodat ću ti svoj haljetak, — reče mu onda lutak. — Što će mi haljetak od šarenog papira? Ako po njemu padne malo kiše, ne bih više imao što sa sebe skinuti. — Hoćeš li kupiti moje cipele? — Dobre su za potpaliti vatru. — Koliko mi daš za kapu? — Lijepa stvar, zbilja! Kapa od sredine kruha! Pa će mi je miševi pojesti na glavi! -- Pinocchio je bio na iglicama. Malo je nedostajalo da dade zadnju ponudu: ali nije imao hrabrosti; dvoumio se, oklijevao, mučio se. Na koncu reče: — Hoćeš li mi dati četiri novčića za ovu novu početnicu? — Ja sam dječak i ne kupujem ništa od drugih dječaka, — odgovori mu njegov mali sugovornik, koji je bio mnogo razumniji od njega. — Za četiri novčića početnicu ću kupiti ja, — poviče neki prodavač rabljenih odijela koji se našao u blizini i čuo ovaj razgovor. I knjiga je smjesta prodana. A kad samo pomislimo da je jadni Geppetto ostao kući dršćući od zime samo u košulji, da bi sinčiću kupio početnicu! 10. Lutke prepoznaju svog brata Pinocchija i prirede mu veliko slavlje; ali u najljepšem času pojavi se lutkar Mangiafoco, pa Pinocchio dođe u opasnost da ružno skonča. Kada je Pinocchio ušao u kazalište lutaka, dogodi se nešto što je gotovo izazvalo prevrat. Treba imati na umu da je zastor bio podignut i da je predstava već bila počela. Na pozornici su se vidjeli Harlekin i Pulcinella (č. Pulčinela), koji su se međusobno prepirali i, po običaju, prijetila je opasnost da će svakoga časa početi jedan drugome dijeliti pljuske i batine. Gledateljima, koji su pažljivo pratili, gotovo je pozlilo od velikog smijeha dok su slušali prepirku tih dviju lutaka, koje su mahale i častile se tako iskrenim pogrdama baš kao da su dvije razumne životinje i dvije osobe od ovoga svijeta. Kad odjednom, što bilo da bilo, Harlekin prestane glumiti i okrenuvši se prema publici i pokazujući rukom nekoga u dnu gledališta, počne vikati dramatičnim tonom: — Bogovi na nebesima! Sanjam ili sam budan? Ne, ono dolje je Pinocchio!... — Zbilja je Pinocchio! — vikne Pulcinella. — Baš on! — vrisne gospođa Rosaura, provirivši s dna pozornice. — Pinocchio je! Pinocchio je! — vikale su u zboru sve lutke izlazeći u skokovima iza kulisa. — To je Pinocchio! Naš brat Pinocchio! Živio Pinocchio!... — Pinocchio, dođi ovamo gore k meni, — vikne Harlekin, — dođi i baci se u zagrljaj svoje braće od drveta! -- Na taj srdačni poziv Pinocchio skoči pa iz dna gledališta dođe do prvih redova; potom se još jednim skokom popne na glavu ravnatelja orkestra, a od tamo se hitne na pozornicu. Nemoguće je i zamisliti zagrljaje, stiskanje vratova, prijateljsko štipanje i udaranje u znak pravog i iskrenog bratstva koje je Pinocchio dobio usred sve te strke glumaca i glumica iz ove drvene dramske trupe. Prizor je bio dirljiv, nema se što reći; ali publika iz gledališta, vidjevši da predstava ne ide dalje, izgubi strpljenje i počne vikati: — Hoćemo predstavu! Hoćemo predstavu! -- Sva je vika bila uzaludna, jer su lutke umjesto da nastave glumiti udvostručile ciku i viku, pa su Pinocchija podigle na ramena i nosile ga trijumfalno ispod svjetla reflektora. Tada izađe lutkar, ljudeskara toliko ružna da ga je bilo strašno samo i pogledati. Imao je bradurinu crnu poput mrlje tinte, tako dugačku da mu je dosezala od lica sve do poda: dovoljno je reći da ju je dok je hodao gnječio nogama. Njegova su usta bila široka poput pećnice, oči su mu izgledale poput dviju svjetiljki od crvenog stakla iz kojih izlazi svjetlo. Rukama je mahao velikim bičem, napravljenim od isprepletenih zmija i vučjeg repa. Kada se lutkar tako neočekivano pojavio, svi umuknu: nitko više nije ni disao. Moglo se čuti muhu kako leti. Jadne su lutke, muške i ženske, drhtale kao lišće. — Zašto si došao raditi nered u moje kazalište? — upita lutkar Pinocchija, glasom Orke7 koja ima jaku prehladu. — Vjerujte, presvijetli, da krivnja nije moja!... — Dosta sada! Večeras ćemo poravnati naše račune. -- I zbilja, kad je predstava završila lutkar ode u kuhinju, gdje je sebi za večeru pripremio lijepoga ovna, koji se polako okretao na ražnju. A kako mu je ponestalo drva za pečenje i prženje, pozove Harlekina i Pulcinellu te im reče: — Donesite mi onog lutka, naći ćete ga kako visi na čavlu. Čini mi se da je taj lutak napravljen od jako suhog drveta, pa sam siguran da će kada ga ubacim u vatru dati lijepi plamen za ovo pečenje. -- Harlekin i Pulcinella su ispočetka oklijevali, ali prestrašeni pogledom svoga gospodara poslušaše. I ubrzo se vrate u kuhinju noseći pod rukom jadnog Pinocchija, koji je, izvijajući se poput jegulje koju su izvadili iz vode, očajno vrištao: — Tata moj, spasite me! Ne želim umrijeti, ne želim umrijeti!... -- 11. Mangiafoco kihne i oprosti Pinocchiju, koji potom od smrti spasi svoga prijatelja Harlekina. Lutkar Mangiafoco (č. Manđafoko) je izgledao strašno, ne kažem da nije, osobito s tom svojom crnom bradurinom koja mu je poput pregače pokrivala čitava prsa i čitave noge; ali ipak na koncu nije bio zao čovjek. Dokaz neka bude to što se, kada je vidio kako mu donose jadnog Pinocchija koji se borio svim sredstvima, vičući: "Ne želim umrijeti, ne želim umrijeti!", odmah ganuo i sažalio, pa, nakon što je neko vrijeme odolijevao, na koncu više nije mogao izdržati nego je snažno kihnuo. Na to kihanje Harlekinu, koji je sve do sada bio tužan i pogrbljen kao tužna vrba, lice se razvedrilo, pa se nagne prema Pinocchiju i ispod glasa mu šapne: — Dobre vijesti, brate. Lutkar je kihnuo, a to je znak da se je ganuo zbog tebe, i sada si spašen. -- Jer treba znati da, dok svi ljudi kada se zbog nekoga ganu, ili plaču ili se barem pretvaraju da brišu oči, Mangiafoco, pak, svaki put kad se zaista smekša ima običaj kihnuti. Bio je to način, dobar kao i svaki drugi, na koji je drugima pokazivao osjetljivost svoga srca. Nakon što je kihnuo, lutkar, nastavljajući se pretvarati da je mrzovoljan, zaviče na Pinocchija: — Prestani plakati! Tvoja zapomaganja izazivaju mi mučninu u trbuhu... osjećam grč koji skoro, skoro — a-pćiha, a-pćiha! — i još dva puta kihne. — U zdravlje! — reče Pinocchio. — Hvala. A tvoj tata i tvoja mama su još živi? — upita Mangiafoco. — Tata da, a mamu nisam nikada upoznao. — Tko će znati kako bi grozno bilo tvom starom ocu da te sada bacim u ovu užarenu žeravicu! Jadni starac! Žalim ga... a-pćiha, a-pćiha, a-pćiha, — i još tri puta kihne. — U zdravlje! — reče Pinocchio. — Hvala. Ipak, treba suosjećati i sa mnom, jer, kako vidiš, nemam više drva da bi dovršio ovog pečenog ovna, a ti bi mi, da pravo kažem, u tom slučaju baš dobro došao! Ali sada sam se raznježio, pa šta ću. Umjesto tebe, bacit ću u vatru pod ražanj nekog drugog lutka iz moje družine. Hej, stražari! -- Na tu zapovijed pojave se odmah dva drvena stražara, dugačka, dugačka, suha, suha, s kapom poput starinske svjetiljke na glavi i s isukanim sabljama u ruci. Lutkar im tada hrapavim glasom reče: — Uhvatite mi ovog Harlekina, dobro, dobro ga svežite i onda ga bacite u vatru. Hoću da se moj ovan dobro ispeče! -- Zamislite sada jadnoga Harlekina! Njegov je strah bio takav da su mu noge klecnule i on pade naglavce na tlo. Pinocchio, vidjevši taj bolni prizor, pođe se baciti lutkaru pod noge, pa gorko plačući i kvaseći suzama sve dlake one dugačke brade počne govoriti molećim glasom: — Milost, gospodine Mangiafoco!... — Nema ovdje gospode! — odgovori kruto lutkar. — Milost, gospodine viteže!... — Nema ovdje vitezova! — Milost, gospodine zapovjedniče! — Nema ovdje zapovjednika! — Milost, vaša preuzvišenosti!... Kada je čuo da ga naziva preuzvišenim, lutkar odmah zaokruži usta, te postavši odmah humaniji i milostiviji, reče Pinocchiju: — No dobro, što želiš od mene? — Molim vas milost za jadnog Harlekina!... — Ne radi se ovdje o milosti. Ako sam spasio tebe, moram u vatru baciti njega, jer hoću da se moj ovan dobro ispeče. — U tom slučaju, — vikne ponosno Pinocchio uspravivši se i bacivši svoju kapu od sredine kruha, — u tom slučaju znam što je moja dužnost. Naprijed, gospodo stražari! Svežite me i bacite me tamo u vatru. Ne, nije pravedno da jadni Harlekin, moj pravi prijatelj, mora umrijeti za mene!... Te riječi, izgovorene visokim glasom i junačkim naglaskom, učine da su sve lutke koje su bile prisutne pri tom prizoru počele plakati. Isti su oni stražari, premda su bili od drva, plakali kao dva mala janjeta. Mangiafoco ispočetka ostane tvrd i nepomičan kao komad leda; ali potom, polako, polako, i on se gane i kihne. Nakon što je četiri ili pet puta kihnuo, raširi srdačno ruke i reče Pinocchiju: — Ti si jedan zbilja hrabar momak! Dođi k meni i daj mi poljubac. -- Pinocchio odmah potrči i uzveravši se poput vjeverice po lutkarovoj bradi dade mu najljepši poljubac u vrh nosa. — Dakle, milost je udijeljena? — upita siroti Harlekin tankim glasićem koji se jedva čuo. — Milost je udijeljena! — odgovori Mangiafoco. Zatim uzdišući i klimajući glavom doda: — Što ću! Večeras ću se zadovoljiti time da ovna pojedem napola sirovoga, ali drugi put neka me se čuva onaj tko bude na redu!... -- Na vijest o dodijeljenoj milosti sve lutke otrčaše na pozornicu i nakon što su zapalili svjetla i svjetiljke kao za veliku svečanost, počeše skakati i plesati. Svanula je zora, a one su još plesale. 12. Lutkar Mangiafoco daruje Pinocchiju pet zlatnika da ih odnese svom tati Geppettu. A Pinocchio međutim dopusti Liscu i Mačku da ga namame i ode s njima. Sljedećeg dana pozove Mangiafoco Pinocchija na stranu, pa ga upita: — Kako se zove tvoj otac? — Geppetto. — A kojim se poslom bavi? — Siromah. — Zarađuje li mnogo? — Zarađuje toliko koliko je dovoljno da nikad nema ni pare u džepu. Zamislite, da bi mi kupio početnicu za školu morao je prodati jedini kaput kojega je imao: kaput koji je sav od krpa i zakrpa, sav poput rane. — Jadni vraže! Skoro mi ga je žao. Evo ti ovdje pet zlatnika. Idi odmah i odnesi mu ih, i prenesi mu moje pozdrave. -- Pinocchio, što je lako zamisliti, zahvali i zahvali tisuću puta lutkaru; zagrli jednu po jednu sve lutke iz družine, čak i stražare, pa van sebe od zadovoljstva krene na put kako bi se vratio svojoj kući. No nije bio prešao ni pola kilometra kada na cesti susretne Lisca koji je šepao na jednu nogu i Mačka slijepog na oba oka, a obojica su išli sve dalje i dalje, pomažući se međusobno kao dobri drugovi u nevolji. Lisac koji je šepao hodao je oslanjajući se na Mačka, a Mačak koji je bio slijep puštao je da ga Lisac vodi. — Dobar dan, Pinocchio, — reče mu Lisac pristojno ga pozdravljajući. — Kako to da znaš moje ime? — upita lutak. — Poznajem dobro tvoga tatu. — Gdje si ga vidio? — Vidio sam ga jučer na vratima njegove kuće. — A što je radio? — Bio je samo u košulji i drhtao je od hladnoće. — Jadni tata! Ali, ako Bog da, od danas na dalje neće više drhtati!... — Zašto? — Zato što sam ja postao veliki gospodin. — Ti veliki gospodin? — reče Lisac i počne se smijati grubim i podrugljivim smijehom; a i Mačak se smijao, te je tako da se to nije moglo vidjeti češljao brke prednjim šapama. — Nemate se čemu smijati, — vikne Pinocchio ljutito. — Zbilja mi je žao što vam je zbog mene iz usta počela curiti voda, ali ovo je ovdje, ako se u to razumijete, pet najljepših zlatnika. I izvadi novac kojega mu je na dar dao Mangiafoco. Na dragi mu zvuk tih novaca Lisac, nesvjesnim pokretom, pruži nogu koja se činila oduzetom, a Mačak izbeči oba oka koja su izgledala poput dviju zelenih svjetiljki, ali ih odmah zatvori, tako da Pinocchio nije ništa opazio. — I onda, — upita ga Lisac, — što ćeš napraviti s tim novcem? — Prije svega, — odgovori lutak, — želim kupiti svome tati jedan lijepi novi kaput, sav od zlata i srebra i s dugmadima od brilijanata; a onda za sebe želim kupiti početnicu. — Za sebe? — Da, doista, jer želim ići u školu i dobro učiti. — Gledaj mene! — reče Lisac. — Zbog glupe želje za učenjem izgubio sam nogu. — Gledaj mene! — reče Mačak. — Zbog glupe želje za učenjem posve sam izgubio vid na oba oka. Tada jedan bijeli kos, koji je šćućuren stajao na živici uz cestu, izvede svoju uobičajenu pjesmu pa reče: — Pinocchio, nemoj obraćati pažnju na savjete tih zločestih drugova, jer ćeš se inače kajati! Jadni kos, da bar to nikada nije rekao! Mačak ga, izvevši veliki skok, ščepa i, bez da mu dade priliku da barem kaže "jao!", pojede u jednom zalogaju zajedno s perjem i svim ostalim. Pojevši što je imao i očistivši si usta, zatvori opet oči i počne se praviti slijep kao i prije. — Jadni kos! — reče Pinocchio Mačku — zašto si tako ružno postupio prema njemu? — Napravio sam to da ga naučim lekciju. Tako da za drugi put zna da ne zabada nos u tuđe razgovore. -- Bili su prošli već više od pola puta kada Lisac, zaustavivši se iznenada, reče lutku: — Želiš li udvostručiti svoje zlatnike? — Kako? — Želiš li od tih pet jadnih zlatnika napraviti sto, tisuću, dvije tisuće? — Da bar! Ali na koji način? — Vrlo jednostavno. Umjesto da se vratiš svojoj kući, moraš poći s nama. — A gdje me želite odvesti? — U zemlju Barbagiannija. -- Pinokio tada malo razmisli, te potom odlučno reče: — Ne, ne želim tamo ići. Sada smo blizu kući, pa želim otići kući, gdje je moj tata koji me čeka. Tko zna koliko je jadni starac jučer uzdisao kada je vidio da se nisam vratio. Na žalost, bio sam zločesto dijete, a Zrikavac koji govori je imao pravo kada je rekao: "Neposlušnoj djeci ne može biti dobro na ovome svijetu". A ja sam to i sam iskusio, jer su me zadesile mnoge nevolje, pa sam i jučer u Mangiafocovoj kući bio u opasnosti... Brrr! Uhvate me trnci kada na to samo i pomislim! — Dakle, — reče Lisac — baš želiš otići svojoj kući? Onda samo idi, ali utoliko gore za tebe. — Utoliko gore za tebe! — ponovi Mačak. — Dobro razmisli, Pinocchio, jer ti šutiraš dobru sreću. — Dobru sreću! — ponovi Mačak. — Tvojih pet zlatnika od danas do sutra mogu postati dvije tisuće. — Dvije tisuće! — ponovi Mačak. — Ali kako je uopće moguće da ih toliko nastane? — upita Pinocchio, ostavši od čuđenja otvorenih usta. — Odmah ću ti objasniti, — reče Lisac — treba znati da u zemlji Barbagiannija postoji jedno blagoslovljeno polje kojega svi zovu Polje čuda. Ti u tom polju napraviš malu rupu i staviš unutra, na primjer, jedan zlatnik. Potom zatrpaš rupu s malo zemlje, zaliješ je s dva vedra vode s česme, pospeš odozgor s malo soli, i navečer odeš mirno u krevet. Ali tijekom noći zlatnik proklija i procvjeta, a ujutro kada se probudiš i vratiš na polje, što ćeš naći? Naći ćeš jedno lijepo stablo na kojemu visi toliko zlatnika koliko zrna može imati lijepi klas žita u mjesecu lipnju. — Tako, dakle, — reče Pinocchio još više zadivljen — ako ja u tom polju zakopam svojih pet zlatnika, koliko ću zlatnika pronaći sljedeće jutro? — To je lako izračunati, — odgovori Lisac — račun se može napraviti uz pomoć prstiju. Pretpostavi da ti svaki zlatnik dade grozd od petsto zlatnika, pomnoži petsto sa pet, i sljedeće jutro u džepu ćeš imati dvije tisuće i petsto sjajnih i zveckajućih zlatnika. — Oh, kako lijepo! — vikne Pinocchio, plešući od veselja. — Kada poberem te zlatnike sebi ću uzeti dvije tisuće, a preostalih pet stotina ću pokloniti vama dvojici. — Pokloniti nama? — vikne Lisac skanjivajući se i praveći se da je uvrijeđen. — Bog te oslobodio! — Oslobodio! — ponovi Mačak. — Mi — ispali Lisac — ne radimo za niski probitak, mi radimo kako bismo pomogli drugima da se obogate. — Drugima! — ponovi Mačak. — Kakvi krasni ljudi! — pomisli u sebi Pinocchio, pa zaboravivši u taj čas na svoga oca, na novi kaput, na početnicu i na sva lijepa obećanja koja je dao, reče Liscu i Mačku: — Idemo odmah, poći ću s vama. |
cmizdrav - plačan tiranin - okrutan vladar sukno - teška tkanina brilijant - dragi kamen Harlekin - klaun Pulčinela - svadljivac probitak - korist |