TROJE MALIH S JABUKOVCA
Dogodilo se ovo usred ljeta one godine kad su Ljuban, Draga i Pero imali zajedno osamnaest godina. Bila je baš nedjelja, a nad njom široko modro nebo s mnogo sunca. U dvorištu Dragine kuće skupilo se mnogo malih i sitnih djevojčica i dječačića. Dugo su se prepirali šta bi se igrali. "Da se igramo ovoga, da se igramo onoga", cvrkutali su kao vrapci. Napokon odlučiše da prirede vjenčanje. Tko će izmenu njih biti mlada? "Ja!" viknu tankim glasićem Jana. "Ja!" viknu Ružica. A i Marica je takoner htjela da to bude ona. Male se djevojčice popravdahu. Čak su se potukle i razbježale kući, čupave i prljave od suza i prašine. Kako su im suze curile niz musavo lice, tako su ostajale bijele pruge. Onda se sjeti Draga: "Brojit ćemo. Koju zapadne zadnji slog, ona će biti mlada." Stadoše sve ukrug, a Draga u sredini počne brojiti: Tri mesara buhu klala. Buha sim, buha tam, Buha im utekla van! Desilo se da je ono "van" zapalo baš nju. Sad je svima trebalo biti pravo. Dugo se zatim vijećalo dok su ustanovili tko će biti mladoženja. Bit će Pero, što mu kosa strši kao u ježa. Izabrali su i barjaktara i debelog kuma. Bile su djeveruše, a jedan je dječak bio pop, i taj ih je trebao vjenčati. A vjenčanje se imalo obaviti slično kao kod Cigana. Samo ne pod vrbom, nego u malom gaju. Gaj je pun drveća i grmlja. Nazivaju ga Jarak. Razbježali se barjaktari kući i našli štapove. Zatim su otvorili kriomice ormare i škrinje. Trgali su čitave polovine majčinih skutova ili bluza za barjak. Na vrh štapova vezali su ruže. Oni koji su trebali biti muzikaši donijeli su od kuće poklopce od lonaca, pištaljke i stare trublje. Da čujete samo taj divni orkestar! Jedni će fićukati, a jedni će vikati: "Tratata! tratata!" Drugi su, opet, napravili gusle od kukuruzovine, a neki će zviždati u list. Jedni će turiti prst u usta i jako piskati. O, to će biti muzika! Nek' slušaju slavuji u Jarku! Barjaktari i debeli kum nosit će boce s vodom kao da je u njima vino. Oni će se gegati, kao da su pijani, i pjevat će: "Oj, djevojko, draga dušo moja!" Mlada će se ukočiti, morat će se stidjeti i neće smjeti ništa brbljati. A da zapjeva? Bože sačuvaj! Mora imati vijenac na glavi, a visit će joj dugi ručnik s glave do zemlje. Mladoženja, opet, mora biti trijezan i ne smije se gegati. Djeveruše će imati vijenac cvijeća oko glave i u rukama će nositi kitu cvijeća. One će se morati jako derati pjevajući, da svatovi budu veseliji. Da ne bi izgledalo kao da im je krivo što se njihova drugarica udaje prije njih! Svi će svatovski gosti biti okićeni ružmarinom. Zato su otrgali čitav jedan grm ružmarina i uništili ga. Neke će djevojčice ostati da budu kuharice. Lonci će im biti izdubene bundeve, a sve će jelo, kao čarobnice, napraviti od jabuka, krušaka i šljiva. Kuharice će se namazati crvenim papirom da bi izgledale crvene i zagrijane kao prave domaćice oko vruće peći. I jedan dječak ostaće uz njih. On će nataći bundevu na prut i vrtjet će je kao da peče prase na ražnju. Jedna će djevojčica biti Dragina mama, a jedan dječak tata. Očne kapke natrljat će s malo crvenog luka. Navrijet će im suze, plakat će, i svatko će od njih ozbiljno – samo se ne smije pri tom nasmijati, ovako reći: "Zbogom, dijete! Bog te blagoslovio!" Mladoženji će reći: "Čuvaj nam dijete! Othranili smo ga, mučili se s njime, sad ga tebi predajemo!" Ne treba vam pričati, vjerovat ćete sigurno da je to trajalo dugo, nekoliko sati, dok su se svatovi uredili i opremili. Povorka je bila duga. Muzikaši, djeveruše i djeveri vrištali su, derali se i pištali da je čitav Jarak odjekivao. Draga, mlada, držala se zbilja divno i ozbiljno, ali nakostriješeni mladoženja Pero nije nikako pristajao uz nju. Osim toga je stalno čeprkao po nosu. Djeveri su se gotovo valjali po zemlji, kako su bili, tobože, pijani, a debelom kumu se neprestano štucalo i podrigivalo. Ali su se i muzikaši pokazali! Psi su u Jabukovcu i u Velikom Selu počeli zavijati zbog njihove svirke. Mali je Jovo razbio jedan poklopac, pa se rasplakao od straha šta će mu majka reći. Još je jedino njegov plač nedostajao pa da muzika bude potpuna. Barjaci su se vijali. Bilo ih je bijelih, crnih, sivih, žutih i zelenih. Sve međunarodne boje! Vihorili se na vrućem vjetru rukavi, suknje i polovine gaća. Barjaci u svim mogućim bojama: a kao ti barjaci, bile su i pjesme. Svaki je od njih sve u šesnaest pjevao svoju pjesmu, svaki drugim glasom. No, možete zamisliti tu galamu. Povorka se polako kretala. Išla je prema hrastu na kraju luga. Pod hrastom u hladu čeka ih nestrpljivo mali pop, zaogrnut u plahtu. Krivo je njemu što ih već nema, jer ga je strah samog. Sve ga podilaze žmarci. Ne miče li se grmlje tamo pokraj jame? Zna on da se odmah uz put, usred najgušćeg grmlja, nalazi duboka jama. U nju seljaci bacaju i zakopavaju uginulu stoku. Nađe se tamo ponekad čitav kostur konja. Kakva li užasa da se sad ukaže kostur konja i da doškljoca do njega: kljoc! kljoc! kljoc!… Malog popa počeo je od straha oblijevati znoj, i potrčao je svatovima u susret kao da konjski kostur juri za njim u trku i hoće da ga dohvati ogromnim zubima. Kad ga svatovi ugledaše, viknuše svi ljutito: "Što si pobjegao? Ta ti ne smiješ sa svatovima! Ti nas moraš tamo čekati. Kad si još vidio da pop ide sa svatovima, ta to se ne pristoji!" Ne sluša on njih, već im javlja kako se grmlje njiše oko one strašne jame. Zaledila se pjesma u grlima. Svatovi stadoše šaptati. "Mau! Mauuu!" začu se tada mumljanje iz grmlja. Mali pop vrisnu i potrča natrag u selo. Zaplele mu se noge u plahtu, i on pade, a preko njega barjaktari. Popadali vam oni jedan preko drugoga, začas se napravila čitava hrpa. Polovina svatova bježi blijeda lica i bez daha u selo. Sve su oni ostavili na putu porazbacano, vijence, i boce, i barjake, i muzičke instrumente. Mladoženji se kosa još jače nakostriješila, ali on ne bježi. Debeli kum ne štuca više (kako se samo rastrijeznio, jadan!), ali ni on ne bježi natrag. Mlada je najhrabrija. Viče Draga svatovima: "Natrag, strašljivci! Natrag! Ništa se nije čulo! Vama se to samo tako pričinilo!" I skupi ona opet hrpu svatova, i kad im se srce malo otkravilo, pošli su dalje. Pjesma i razgovor zamrli su čim su došli bliže grmlju. Prikradali su se, prigušena daha, šunjajući se kao mačke, a spremni da na svaki šušanj udare u bijeg kao zečići. A kad stigoše pred jamu, ispade iz grmlja konjska lubanja. Načini čeljustima: kljok! Bilo je to kao da je bomba prasnula. Svatovi popadaše od straha. Srce im je kucalo čak u grlu. Kao da su smrvljeni. Kadli ispade iz grmlja Ljuban. Iza njega izađoše još dvojica dječaka. Svi izgrebani od trnja. "Dobar dan, svatovi!" veli podrugljivo Ljuban. Svatovi dođoše k sebi od obamrlosti. Sad, kad su vidjeli da je samo Ljuban sa svojom bandom, ohrabriše se. Neke im djeveruše isplaziše jezike, koji su, bome, bili dosta dugački. Mladoženja Pero skočio Ljubanu iznenada na leđa. Vidje Ljuban da je došlo do ozbiljnog, zinu da kaže kako je to samo šala, ali ne dospje. Svatovi nisu znali za šalu. Pero ga je već napao kao živi navolić, pa ga sve čupa i udara šakom među oči, po nosu i preko usta. Zajauknu Ljuban. Pograbili se dječaci kao oni ratoborni pjetlići. Plače jedan, suzi drugi. Napokon se Pero izmače i potrča kući u selo. Plače da sve odjekuje: "Majoo!… Tajoo!… Ajooooj! Ubi me Ljuban! Ubbbi meee!" Na taj znak razbježaše se i ostali svatovi svojim kućama, a Ljuban i njegova dva druga uzeše golim rukama brati koprive. Pojurili za svatovima i stali ih žeći koprivama po golim nogama. Razbježala se vojska. Ali tko to ostade na bojnom polju? Debeli kum, i prijeđe odmah u Ljubanov tabor. I tko još? Baš glavna ličnost neprijateljskog tabora, mladenka Draga. Ponikla glavom, a bijes joj sijeva iz očiju. U gužvi izgubila ručnik, pa joj je u kovrčastoj kosi ostao samo vijenac. Ljuban je završio svoju osvetu i vratio se zadihan. "Aha", reče kad vidje Dragu, "to je zato što nas nisi zvala u igru. Hoćete prirediti igru bez nas! Mi smo valjda dripci, mislite da ne vrijedimo kao vi zato što nismo bogati?" "Ti si magarac!", veli njemu Draga već kao kroz plač. "A ti si guska, ako baš hoćeš znati!" odgovara joj Ljuban. "A gdje ti je dični mladoženja Pero!? Pobjegao je! Drugi put neka mu tele oliže kosu da ne bude kao jež. Pa, lijep je on dečko, hihi. Al' pobjegao je. Evo, tu su još tri dječaka. Izaberi između njih mladoženju!". "Neću se igrati", veli Draga. "Hoćeš li Pavla?" pita opet Ljuban. "Neću." "Uzmi Radu!" nutka je ozbiljno Ljuban i vidi se da bi on htio nastaviti igru. "Neću ni njega!" "Pa uzmi Stevana, onoga što je bio debeli kum! Pozvat ćemo natrag sve svatove." "Neću ni njega", odgovara Draga. "E, pa koga bi ti?" Draga ga pogleda zajapurena, ispod oka, ljutita što joj nudi sve druge, a sam šuti. A ako bi izabirala, to bi bio... "Tebe hoću!" reče i pogleda ga velikim očima. "Mene? Ne ide to", reče Ljuban. Nije on za mladoženju. On bi htio urediti svatove, a ne da kao mladoženja ide mirno i ukočeno. Izgovarao se: "Ja se još ne smijem ženiti! Veli moj tajo da ću se ženiti dok svršim vojsku!…" Htjede još nešto reći, ali više nije trebalo. Draga je bila ozlojeđena i uvrijeđena. Iznenada se trže. Triput pljunu pred Ljubana. Ljuban je gledao zabezeknut, a Draga je pojurila puteljkom prema selu kao neka vila. "Što, ta guska da pljuje na tebe? Ama, Ljubane, pa to je sramota. Da joj se osvetimo! Treba nju za pletenicu! Treba je dočekati u zasjedi, pa je valjano izlemati. Eto, to treba!" nagovarali su ga Pavao i Stevo. "Neću!" reče Ljuban. Pokupi sve barjake i zatakne ih kod kuće na tarabe. Majke se vratiše s polja kući. Možete misliti kako se iznenadiše kad nađoše barjake na tarabama. "Tko li nam se to htio narugati?" mislile su jadne, umorne od rada preko čitavog dana. "Da li nam se to netko narugao što nam se kćeri još nisu udale? E, bome, i mi bismo voljele to u ovoj krizi! "Gledale su se poprijeko. Tako vam se pozavadilo nekoliko susjeda preko taraba, sve sumnjajući jedni na druge. Dotle su bivši mali svatovi već igrali neku drugu igru. Samo je Pero ostao kod kuće. Ne zato što se on ne bi volio igrati. Nemojte slučajno pomisliti da je počeo navrat-nanos učiti zadaće. Ne, nego se bojao Ljubana. Ni Draga nije više nikuda išla od kuće. Činilo joj se da bi Ljubanu mogla oči iskopati. Toliko se ljutila na njega. Ona je već željela i to da Ljubanu grom tresne u kuću, pa da je zapali. I bilo bi dijete i dalje griješilo u mislima, sve izmišljajući takve zle događaje da nije zaspalo od umora i plača. E, preko noći mnogo što ishlapi. Pa i mržnja Dragina na Ljubana. Samo, samo s Ljubanom se više ne igra. Ni Peru ne gleda rado. A sada, kad su već đaci i kad idu svaki dan u školu, oni ne idu zajedno, nego svaki ide posebno. |
popravdahu se -
posvađale su se musavo - prljavo turiti - gurnuti
|