ZADRUGA LJUBANOVAC
Draga, Ljuban i Pero prelazili su iz razreda u razred. Ne može se baš reći da ponekad nije zapinjalo, ali, ipak, išlo je dosta glatko. Što je razred bio viši, to se više rešetalo, i do četvrtog razreda prorijediše se naci. Neki su bili lijeni, neki priglupi, ali je bilo i siromašnih načića koji su morali tako mnogo pomagati kod kuće da nisu dospijevali dovoljno učiti. Sad ih je u četvrtom razredu bilo trideset. Dva su ostala u trećem razredu. Jedan da temeljitije prouči "jedanput jedan". Drugi da još jedanput čuje kako se narod u toj i toj zemlji "bavi ratarstvom i stočarstvom". Četvoro ih je ostalo još u drugom razredu. Oni naročito hoće proučiti što sve na sebi ima krava. Četvoro đaka ostalo je još u prvom razredu. Kako im nisu bile dovoljne dvije godine, odlučiše da još jednu godinu ponove taj razred. I dogodilo se te već četvrtu godinu sjede svi u istom razredu, još malo pa će se na klupi poznati udubina od njihovih turova. Menu ovima je i mala Janica. Ona još uvijek tvrdi: "Dva i tri su devet!" Samo što joj to niko ne vjeruje. Da ste vidjeli kako su se kočili novopečeni naci četvrtog razreda prvi dan u tom novom položaju! Šepurili su se u dvorištu kao golubi gušani, promatrali s visine ostale načiće, naročito prvake, kojima je to bio prvi dan u školi, te su još bili zbunjeni. Govorili su menusobno: "Baš su malena ta djeca u današnje vrijeme. Mi nismo bili tako mali." Najmlađi su u nekoliko dana upoznali najveće. Znali su koji je Ljuban, koji je Pero, koji je Stanko, koji Pavao. Nisu sve voljeli jednako. Pero je bio grub, volio je pokazivati kako je jaču, znao ih tući i peckati te im otimati slatkiše i voće. Ljuban bi ih tada branio. On nije mogao gledati kako netko upotrebljava silu. Zato su njega mališani voljeti, a Peru nisu. Jednoga je dana napolju bila gusta magla, a u sobi je gorjela ugodna vatra. daci su se otkravili od hladnoće na putu, a učitelj je u četvrtom razredu pričao o tome kako je naš narod u davna vremena živio u zadrugama, gdje je svaki član imao svoj dio rada, a svi su zajednički uživali njegove plodove. "Vidite, djeco", rekao je nacima, "zašto ne bismo pokušali" nešto takvo? Hajde da vidimo. Pretvorite razred u zadrugu." Đaci napregoše pažnju. Treba izabrati domaćina. Treba da svi jednako rade. Da imaju jednake dužnosti i jednaka prava. Nitko ne smije sebi prisvojiti veća prava ili nametnuti silu. Treba da se sami brinu za razred, učitelj se ne treba ni u što miješati, on će samo dolaziti i naći sve u redu, čisto, spremljeno i mirno. Reče im: "Zašto da ja sve moram vama narenivati i nadzirati vas? Naučite sami da se složite u onome što treba. Za nedjelju dana izabrat ćete domaćina ili predsjednika." "Stanka!" viču neki. "Milicu!" nadvikuju drugi. "Ne treba nam djevojčica!" upadaju dječaci. "Zašto ne djevojčica?" čudi se Ljuban. "Pa zar Draga ne bi bila sposobna za domaćicu? Ona je stroga, sve će nas u red stjerati! Ako bude potrebno, ona će ponekoga i oplesti po leđima." Razredom zaori smijeh. Draga zaplače. "Ama zašto ona plače?" čudi se Ljuban. Nije on zlo mislio. Eto, našalio se malo na kraju. "Ni govora o tom!" veli učitelj. "Domaćin ne smije nikoga tući. O svim stvarima mora se jedanput nedjeljno razgovarati. Subotom popodne. Nazvat ćemo to dogovor zadruge. Možete birati ili domaćina ili domaćicu. Tko kaže da žena ne može biti glavna? Bilo je u vrlo davna vremena tako da je žena bila glava porodice. Žena treba da ima ista prava kao i muškarac. E, sad razmislite, imate vremena sedam dana, koga ćete izabrati. Ja mislim da taj mora biti pametan, strog, dobar i pravedan!…" "Ljubana! Ljubana ćemo birati!" stade sada druga vika razredom. "Ne znam", veli učitelj, "razmislite. Ne biramo danas." "Peru! Peru hoćemo za domaćina! On je najpravedniji!" viču neki podrugljivo. Pero se okrenu bijesno, i sav u srdžbi, u želji da im se osveti, pokazao im – figu u džepu. Nije to bilo tako lako stišati sada uzbunene duhove. Razgovaralo se to i živo prepiralo još na putu kući. Svaki nak je htio drugog domaćina. Bilo je tu onda trideset stranaka. Čitav nedjeljni dan prošao je tako u prepirkama i nagananjima. A u ponedjeljak bili su svi uzburkani kad su se skupili. Pero se šunjavo prikrao prvoj klupi. Malo usplahireno rekao je dvjema djevojčicama: "Ako... ovaj... mene izaberete, dat ću vam dvije lijepe slike." One su zakikotale, a on nije znao što misle. U utorak je pričao hrpi dječaka koji su se grijali oko peći. "Kad bih ja bio domaćin, donio bih s mog tavana pun vrećanjak oraha i suhih šljiva, svima vama!" U srijedu se Pero još više zabrinuo. Išao je od klupe do klupe i davao: komu pero, komu komadić pisaljke, komu olovku, komu kuhano jaje. Svima je rekao: "Ja ne tražim da birate mene. Ali izaberite Stanka, a ne Ljubana!" U petak je Pero čitavi dan bio blijed i izgrizao je sve nokte do krvi. Svaki čas je pio vodu, a nije bio žedan. Govorio je: "Čuo sam da nijedna djevojčica neće glasati za Ljubana. Draga ih nagovara za Stanka." Gledao je ispod oka na Ljubana. Ljuban je bio miran, kao da on nema nikakvih želja. U subotu ujutro došao je Pero prvi u školu. Vidjelo se na njemu da je blijed i neispavan. Cijelu je noć sigurno sanjao o sutrašnjem izboru. Odmah poslije njega eto vam i Drage. Ha! Kao naručena Peri! "Draga!" zovnu je on. Ona se ne odaziva. Neće s njim da razgovara. Onda on iziđe u hodnik. Malo zatim izađe i Draga da namoči spužvu. Pero ispusti dinar na kamen. Dinar zvecnu, no Draga se i ne obazire. "To tebi!" veli Pero sav blijed. Draga ga pogleda, okrene se i pođe bez riječi. Dinar ostade na kamenu. Pero ga stidljivo digne. Kupe se naci. Dočekuje ih Pero. Časti ih orasima, suhim šljivama i jabukama. "Uzmite, uzmite", nudi on. Ima svega u izobilju. Napunio je bio torbu i sve džepove. Maja i tajo sigurno nisu za to znali. Dobio bi on svoje da su ga uvrebali. Pružaju drugovi ruke, mljackaju slatko. Pero pita: "Koga ćete birati danas?" Oni sliježu ramenima, punih usta, i samo govore: "Vidjet ćemo, vidjet ćemo!" "Na odmoru me pričekajte dolje iza staje!" moli ih Pero, a ruke mu dršću, i sav je kao izvan sebe. Jedva je dočekao da prone sat. Na odmoru dvadeset naka čeka Peru iza staje. Donio je omot iz dućana. Dijeli on: rogače, smokve, bombone. Oblizuju se naci. Pršte bomboni pod željnim zubima, a sve se nekako skrivaju, jer slute da nešto nije u redu. Ispituju oni Peru odakle mu novac. "Iz Amerike, od strica!" laže on i na kraju pokazuje veliku ploču čokolade. Zablistaše pohlepno dječije oči, i slina im procurila. Ali tad zazvoni zvono. U podne reče učitelj: "Djeco! Popodne će biti zbor. Jeste li razmislili? Ali ne smije biti nagovaranja! Svaki po svom uvjerenju. Kod nekih odraslih ima rnavih načina, podmićivanja i prinunavanja, ali vi još jamačno niste pokvareni, ne vjerujem da toga već kod vas ima. Jeste li se odlučili za koga?" "Jesmo! Jesmo!" viču đaci. "Nije još potrebno da znam. Nije potrebno", brani se učitelj. "Tajno ćete birati!…" "Peru ćemo izabrati!" opet vika razredom. "Sram vas bilo!" viknu Ljuban. "Još jučer ste bili svi za to da izaberemo Dragu za domaćicu, a ako ne nju, onda Stanka za domaćina. Ala se brzo mijenjate, kao vjetar! Priznajte, Pero vas je podmitio slatkišima!" "Ne! Ne! Ljubana ćemo, Ljubana!" zavikaše opet đaci. Nasmijao se učitelj neodlučnosti svojih naka i otišao. Oko Pere se okupilo opet mnogo naka. Nadaju se da će dobiti komadić slatke čokolade. "Nemam je! Izgubio sam je!" brani se Pero. Ne vjeruju đaci, pa ga opipavaju. Prevrću mu torbu i džepove. Raskopčavaju mu košulju. Pa onda, kad nisu vidjeli ništa, počeli su ga škakljiti i potezati za naježenu kosu. Štipkaju ga sa svih strana. Jedan mu je napisao na lenima kredom: "Domaćin". Iz početka se i Pero smijao, ali onda se morao rukama braniti. Udarao je oko sebe dok je mogao, jer je Milan našao komad uzice i čvrsto mu odostrag svezao ruke. Donesoše metlu i utaknuše mu je ispod mišice, pa svi stadoše ispred njega i viknuše: "Živjela naša bogata domaćica! Živjela Amerika!" U toj najvećoj galami pomoli se Ljuban u razredu. Saletješe ga đaci: "Ljubane! Presudi ti! Da l' da odvežemo Peru smokvara i Peru čokoladara?" A kad Ljuban klimnu, odvezaše Peru i zapjevaše: U našega domaćina Zlatna muha na duvaru. Draga se opet u dvorištu stalno nešto dogovarala s djevojčicama. Onda su sve druge otrčale u razred, a Draga je ostala na bunaru da se napije vode. Ljuban je skočio po drva u štagalj, kad nabasa na Dragu kako se muči i ne može izvući težak drveni čabar s vodom. "Pusti! Ja ću ti izvući!" veli on Dragi i uhvati za kotač. Kotač se okretao brzo, a kad je čabar skočio gore, opazi Ljuban da Drage nema. Zamisli se za čas. Onda pljucne u stranu. Skoči po naramak drva. Zagrabi lončić svježe vode i odnese u razred. Najprije stavi vodu na klupu pred Dragu, a onda odnese drva k peći. "Hihihi, gle ti Ljubana kako je uslužan momčić!" nasmijaše se djevojčice. A Draga gurnu lončić pun vode. Nastade čitava bara na podu. "Tužit ću učitelju!" skoči Pero. "Koga? Dragu?" "Ne. Ljubana!" "Pa nije on prolio!" "Ipak je on kriv!" "On? Nije istina!" Jest! Nije! Jest! Nije! Pum: Pljus; Jao! Udari! Ne daj se! K meni! U pomoć! Bum! Bum!!! Sav se razred zaratio, i ne znaš tko koga udara. Koliko naka, toliko stranaka! Tresu se prozori. Vika i plač drmaju razredom. Zvono se utiša. Kad se smiriše na svojim mjestima, ala su lijepo izgledali dječaci! Crveni, izbijeni, izgrebeni do krvi, poderana odijela, prorijenene kose, istegnutih ušesa! A Ljuban? On je već našao neku krpu i briše vodu s poda. Tako ih nađe učitelj i reče: "Čini se, izborna borba bila je žestoka!" Zagrajaše đaci i stadoše pričati učitelju o svemu što se dogodilo. Najviše o Peri. Kako je donio odnekle preko trideset dinara. Nakupovao pola dućana, pa dijelio i mitio. Ploču je čokolade imao! Čovječe, toliki komad u dućana, pa dijelio i mitio. Ploču je čokolade imao! Čovječe, toliki komad u ovoj krizi! I nestala ploča nekamo! Tŕ zar ju je pojeo! Pa odakle mu novac? Ne znaju. Veli Pero, poslao mu dolar neki stric iz Amerike. Za žvakanje. Kako ne bi! Baš u Americi stričevima pečeni golubovi lete u usta! I sve takve stvari. "Mir, djeco, tŕ oglušit ću od te buke, a ništa ne razumijem!" viknu učitelj smješkajući se. Ali mu se za trenutak smrači lice kad je čuo tužbe o podmićivanju. Dogovorio se s nacima. Svaki dobiva komadić papira i piše tajno, da nitko ne vidi, ime i prezime onoga koga želi za domaćina. Obavi se taj povijesni izbor. Nestrpljivo prebrojiše glasove. Prvi put je to ovako izgledalo: Ljuban je dobio dvanaest glasova. Za Dragu je glasalo šest. imao je i Stanko pet, neki drugi po dva ili tri, a i Pero je dobio jedan glas. Bilo je ispisano ružnim rukopisom, kao da su se slova iskrivila od neke bolesti ili da su pijana, točno ovako: jagla sujem za Peru Kladarca! Nezgoda. Učitelj se opet stane dogovarati s nacima. Nijedan od njih nema većinu glasova. Sad će se birati izmenu ovoga dvoga koje će imati više glasova: Ljuban ili Draga. Đaci se ponovo nagnuše, grickajući olovke i pritiskujući ih čvrsto na papir, ispisivahu imena. Kadli se naglo diže Nikola: "Peri Kladarcu je zlo!" "Idite obojica napolje na zrak", kaže učitelj. daci svi podigoše glave i prestadoše pisati promatrajući Peru. Blijed je kao stijena i tetura se k vratima, kao da će pasti. Učitelj mu je pomogao da izane, pa se onda vratio. Za čas se vratio i Nikola. Još s vrata veli: ...."Hu!!! Pero povraća sve samu čokoladu!" ....Jadni Pero, kad je izgubio povjerenje u drugove i nadu u uspjeh, u očajanju sam je smazao čitavu ploču. "Pfffuuui!" gizdavo s dva prstića stisnule nosiće one djevojčice koje su maločas dobile od Pere po komadić čokolade. Glasanje još nije svršeno. Ljuban je blijed i ozbiljan. Piše: Ja glasujem za Dragu. Predani su svi papirići. Slaže učitelj dvije hrpe na stolu. Jedna je viša, druga niža. Svi su u razredu uzbuneni. Jedva dišu, oči raširene. Učitelj proglašuje: "Izabrali ste za domaćina – Ljubana!" "Haj, haj! Ihahaj!" kliktahu najviše dječaci. Uto se naglo otvoriše vrata. Ulazi Pero, blijed i satrven. "Ja nisam glasovao!" protivi se on. "Pa za koga bi, Pero?" pitaju ga đaci. "Glasuj javno!" "Za Dragu", veli on. đaci udariše u smijeh. "Pa čestitamo Dragi!" rugaju se. Ali sad se umiješa i učitelj. "Ne treba počinjati svoju slobodu time da peckate i da se rugate. Imamo sad riješiti važna pitanja. Kako da nazovemo zadrugu?" pita on. Đaci se zagledaše, i za nekoliko trenutaka rekoše svi kao u jedan glas: "Ljubanovac!! Ljubanovac!! Ljuban nam je domaćin! Ljubana smo izabrali!! Ljubanovac!!" Pero sjede u klupu kao pokošen. Više mrtav nego živ. I strašno razočaran. Eto, veli, pa imaj povjerenja u ljude! To veče poslali su roditelji Ljubana u dućan da kupi kvasac za kolač. Sutra je nedjelja. Kad se vraćao iz dućana, prone pokraj Dragine kuće. Ljubanov otac razgovara s Draginim ocem na tarabama. Tuže se jedan drugom kako je došlo teško vrijeme. "Sve što mi seljaci prodajemo jeftino je dozlaboga, a ono što moramo kupiti skupo je da ne možemo nasmagati." "Jest, tako je, radimo cijelu godinu, radimo, a na kraju jedva koji dinar, još ostajemo i dužni za porez." Vrtjeli su glavom u znaku čuđenja i neshvaćanja. Dragin otac spazi Ljubana. Doviknu mu: "Čuo ja, Ljubane, da si stekao neku veliku čast u školi! E, lijepo, lijepo! Velim ja uvijek, bit ćeš ti moj zet!" Smiju se susjedi, a Ljuban i ne čuje ništa. Zakreće u sokak. Nije mu baš lako pri duši. Sad dolazi Perina kuća, a zna on Peru. I zaista, u tren oka izletje veliki strašan pas iz Perina dvorišta. "Drži ga! Asa!! Asa!!!" To Pero hucka svog divljeg psa na Ljubana. Vrisnu Ljuban u prvi mah. Dah mu se presiječe, i zatetura malo. Ali se dosjeti. Naglo se sagnu po grudu zemlje. Udari njome psa posred gubice. Zacvilje pas i pobježe natrag u dvorište podvijena repa. I tek što je Ljuban malo oživio od straha, kadli začuje za sobom neko tabanjanje. To trči Pero s velikim kamenom u ruci. Zamahnu na Ljubana. "Jao! Majo moja!!!" viknu Ljuban. Klecnu na zemlju. Kamen mu preletje preko glave. Onda u Ljubanu zavre. Sav dršće. Zubi mu cvokoću. Stisnuo ih je i potrčao za Perom. Sustiže ga i pograbi za vrat. Baci ga preko jarka i pritisnu uz tarabe. Škrgutne zubima i zavitla stisnutom pesnicom iznad Pere. Ali – ne udari ga. Spusti ruku i reče sabrano: "Neću te tući. Nije to osveta. Nego ću sve ispričati na dogovoru zadruge, pa neka svi sude." I već Ljuban pustio Peru iz šaka kadli ovaj zacvilje kao da ga netko kolje. Čuje to Perin otac, pa izletio na put i stao vikati. Prijeti Ljubanu: "Zar te tako učitelj uči u školi?! Ti premudri Ognjanoviću! Doći ćeš ti meni u šake!" Perina ga mati umiruje: "Ta nemoj se miješati u dječje stvari. Bit će da ni naš Pero nije nevino jagnje." Ljuban je s prezirom pogledao Peru, koji se podmuklo cerekao. "Nisam te htio tući, ali, čini se, trebalo je!" doviknu Ljuban. |