19.
Pinocchiju su ukrali njegove zlatnike, a za kaznu je još dobio i četiri mjeseca zatvora. Vrativši se u grad, lutak počne brojati jednu po jednu minutu: a kada mu se učinilo da je došlo vrijeme, pohita brzo stazom koja vodi prema Polju čuda. I dok je hodao žurnim korakom, srce mu je snažno lupalo i činilo tik, tak, tik, tak, poput zidnog sata koji dobro ide. A putem je u sebi mislio: — A ako umjesto tisuću novčića nađem na granama stabla dvije tisuće?... A ako umjesto dvije tisuće nađem pet tisuća? A ako umjesto pet tisuća nađem sto tisuća? O, kakav ću gospodin onda biti!... Imat ću lijepu palaču, tisuću drvenih konjića i tisuću konjušnica, da se mogu igrati, podrum pun rozolina i kruškovca13 i knjižnicu punu bombona, torti, pogača, badema i kolača s vrhnjem. Maštajući tako, stigne blizu polja i zaustavi se kako bi pogledao može li se već vidjeti kakvo stablo s granama punim zlatnika: ali nije vidio ništa. Napravi još sto koraka dalje, ali ništa. Uđe u polje... ode sve do one male rupe gdje je zakopao svoje dukate: ali ništa. Tada se zabrine pa, zaboravivši pravila bontona i dobro ponašanje, izvadi jednu ruku iz džepa i počne se češkati po glavi. U taj čas zazveči mu u ušima neki grohotan smijeh, te kad je podigao glavu vidje na jednom stablu velikog papagaja, koji si je čupao ono malo perja što ga je imao na sebi. — Zašto se smiješ? — upita ga Pinocchio ljutitim glasom. — Smijem se jer sam se trijebeći uši poškakljao pod krilom. -- Lutak ne odgovori. Ode do jarka i zagrabi vode u istu onu cipelu, pa se vrati da bi ponovno zalio zemlju koja je prekrivala zlatnike. Kad se eto opet začuje smijeh, još zločestiji od prvoga, u tihoj osami toga polja. — I onda, — poviče Pinocchio ljutito, — može li se znati, Papagaju neodgojeni, čemu se smiješ? — Smijem se glupanima koji vjeruju u svakakve gluposti i koji puštaju da ih nasamare oni koji su lukaviji od njih. — Da ne govoriš možda o meni? — Da, govorim baš o tebi, jadni Pinocchio, o tebi koji imaš toliko malo soli u glavi pa vjeruješ da se novci mogu posijati i brati u polju, kao što se sije grah ili tikve. Čak i ja sam u to jednom povjerovao, pa danas više nemam perja. Danas (ali prekasno!) sam siguran da nešto novca pošteno može prikupiti samo onaj koji ga zna zaraditi ili radom svojih ruku ili pameću vlastite glave. — Ne razumijem te, — reče lutak, koji se već počeo tresti od straha. — Polako! Objasnit ću bolje! — odvrati Papagaj. — Znaj dakle da su se, dok si ti bio u gradu, Lisac i Mačak vratili na ovo polje; uzeli zakopane zlatnike i potom pobjegli poput vjetra. A sada, tko ih dostigne, svaka mu čast! -- Pinocchio ostane otvorenih usta i ne želeći povjerovati u Papagajeve riječi počne rukama i noktima kopati zemlju koju je zalio. I kopao je, kopao, kopao, iskopao jednu zbilja duboku rupu da je u njoj mogao uspravno stajati snop slame: ali novaca više nije bilo. Obuzet očajem, vrati se on tada u grad i ode ravno na sud, kako bi sucima prijavio dva lopova koji su ga pokrali. Sudac je bio majmun vrste gorila: stara majmunčina kojega su svi poštivali zbog njegove stare dobi, zbog njegove sijede brade i posebno zbog njegovih zlatnih naočala bez stakala, koje je morao uvijek nositi zbog toga što su mu već nekoliko godina otjecale oči. Pinocchio u prisustvu suca ispriča do najmanje potankosti sve o podloj prevari kojoj je bio žrtvom, reče ime, prezime i dade opis zlikovaca, te završi zahtijevajući pravdu. Sudac ga sasluša sasvim dobrohotno, živo se zanimajući za njegovu priču: sažali se i gane, a kada lutak više nije imao ništa za reći, pruži ruku i pozvoni zvoncem. Na tu zvonjavu pojave se odmah dva psa čuvara odjevena kao stražari. Sudac tada, pokazujući stražarima Pinocchija, reče: — Ovom su jadnom vražićku ukrali četiri zlatna novčića: zgrabite ga dakle i stavite ga u odmah zatvor. -- Kada je lutak čuo ni više ni manje nego ovakvu presudu, stane zapanjeno i htjede se pobuniti; ali stražari mu, da bi spriječili uzaludno gubljenje vremena, začepe usta i odvedu ga u ćuzu. A tamo je morao ostati četiri mjeseca: četiri preduga mjeseca, a bio bi odležao i više da se nije dogodila jedna presretna okolnost. Jer trebate znati da je mladi Car koji je vladao gradom Loviglupane izvojevao veliku pobjedu nad svojim neprijateljima, pa je priredio veliko javno slavlje, osvijetlio grad, učinio vatromet, priredio utrke konja i dvokolica, te u znak najvećeg veselja naložio da se otvore tamnice i vani puste svi lopovi. — Ako iz zatvora izlaze i drugi, hoću izaći i ja — reče Pinocchio tamničaru. — Vi ne, — odgovori tamničar — jer vi niste od te vrste... — Molim pomilovanje, — odgovori Pinocchio — i ja sam lopov. — U tom slučaju imate tisuću puta pravo, — reče tamničar, pa mu, skinuvši iz poštovanja kapu i pozdravivši ga, otvori vrata zatvora i pusti ga da izađe. 20. Oslobodivši se zatvora, dade se na put natrag do Viline kuće, ali usput naiđe na strašnu zmiju, a nakon toga upadne u zamku. Zamislite Pinocchiovu radost kada se našao na slobodi! Bez previše razmišljanja što i kako, izađe on odmah iz grada i krene putem koji ga je trebao dovesti do Viline kućice. Zbog kišovitog vremena cesta je bila prava kaljuža u koju se upadalo do koljena. Ali lutak se nije na to obazirao. Od žudnje da opet vidi svoga tatu i svoju sestricu s modrom kosom trčao je skačući poput hrta, a od trčanja blato mu je prskalo sve do kape. Išao je tako govoreći u sebi: — Kolike nevolje su mi se dogodile... A i zaslužio sam ih! Zato što sam tvrdoglav i sebičan..., i uvijek sve želim raditi na svoj način, a ne marim za one koji mi žele dobro i koji imaju tisuću puta više pameti nego ja!... Ali od sada nadalje odlučio sam promijeniti svoj život i postati dobar i poslušan dječak... Već sam toliko puta lijepo vidio da dječaci koji su neposlušni uvijek nastradaju i nikad ne dobiju ništa što žele. A moj tata, hoće li me čekati?... Hoću li ga naći u Vilinoj kući? Toliko je vremena prošlo kako ga jadnoga nisam vidio da ga jedva čekam tisuću puta zagrliti i obasuti poljupcima! I hoće li mi Vila oprostiti ružne stvari koje sam napravio?... Kad se samo sjetim da sam od nje dobio toliko pažnje i toliko ljubaznog njegovanja... i kad se sjetim da to što sam danas još uvijek živ dugujem baš njoj! Može li biti dječaka nezahvalnijeg i s manje srca nego što sam ja?... -- Dok je tako govorio, zaustavi se odjednom uplašen i vrati se četiri koraka unatrag. Što je vidio? Vidio je jednu veliku zmiju koja se pružila preko ceste, a imala je zelenu kožu, oči od vatre i šiljasti rep, iz kojega je dimilo kao iz vrha dimnjaka. Teško je i zamisliti lutkov strah: vrativši se natrag više od pola kilometra, sjeo je na jednu hrpu kamenja i čekao da konačno zmija ode za svojim poslom i oslobodi prolaz. Čekao je jedan sat; dva sata; tri sata; ali zmija je i dalje bila tamo, te se čak iz daljine vidjelo plamsanje njezinih vatrenih očiju i stup dima koji je izlazio iz vrška njezinog repa. Tada se Pinocchio, umislivši si da ima hrabrosti, približio zmiji na nekoliko koraka te joj nježnim, udvornim i tankim glasom reče: — Oprostite, gospodine Zmijo, ali možete li mi napraviti uslugu i malko se pomaknuti u stranu, tako da me pustite da prođem? -- Bilo je kao da govori zidu. Nitko se ne pomakne. Onda opet upita istim glasom: — Morate znati, gospodine Zmijo, da ja idem kući, gdje je moj tata koji me čeka i kojega već dugo vremena nisam vidio!... Slažete li se dakle da nastavim svojim putem? -- Pričeka nekakav znak koji bi bio odgovor na ovo pitanje; ali odgovora nije bilo. Štoviše, Zmija koja je do tada izgledala živahno i puno snage se umirila i posve ukipila. Oči su joj se zatvorile a rep joj se prestao dimiti. — Zar je zbilja mrtva? — reče Pinocchio protrljavši ruke od silnog zadovoljstva, pa je ne gubeći vrijeme pokuša preskočiti kako bi došao na drugu stranu ceste. Ali nije uspio ni podići nogu kad se Zmija iznenada uspravi poput odapete opruge, a lutak se, poskočivši u strahu unatrag, spotakne i padne na zemlju. I padne baš tako nezgodno da mu se glava zabila u blato na cesti, a noge stršile u zrak. Vidjevši lutka kako se nevjerojatnom brzinom bacio naglavce u blato, zmija se počne grčiti od smijeha, pa se smijala, smijala, smijala, sve dok joj od silnog smijanja nije pukla žila u prsima, pa je sada zbilja umrla. Počne onda Pinocchio opet trčati kako bi došao do Viline kuće prije nego padne mrak. Ali putem više nije mogao izdržati užasne bolove od gladi, pa skoči na neko polje s namjerom da nabere nekoliko grozdova grožđa. Da bar to nikada nije učinio! Čim je došao pod lozu, krc... osjeti kako su mu noge stegnula dva oštra željeza, od čega je vidio sve zvijezde na nebu. Jadni se lutak uhvatio u zamku koju su tamo postavili seljaci da bi ulovili neke velike kune koje su bile strah i trepet svih kokošinjaca u okolici. 21. Pinocchija uhvati jedan seljak i prisili ga da mu služi kao pas čuvar u kokošinjcu. Pinocchio, kako možete i zamisliti, udari u plač, viku, zapomaganje; ali plač i vika bili su beskorisni jer se nigdje naokolo nije vidjela ni jedna kuća, a cestom nije prolazila ni jedna živa duša. I tada padne noć. Malo od boli zbog zamke koja mu je rezala potkoljenice, malo od straha što se sam našao u mraku usred tog polja, lutak počne polako gubiti svijest; kada odjednom vidje kako mu pored glave prolazi jedna krijesnica, pa je pozove i reče joj: — O krijesničice, hoćeš li mi se smilovati i osloboditi me iz ove zamke?... — Jadni dječačiću! — odgovori krijesnica, zaustavivši se uzbuđena kada ga je vidjela. — Kako si se uopće našao s nogama tako ukliještenim između tih šiljatih željeza? — Ušao sam u polje da bih ubrao dva grozda ovog grožđa i... — A je li to grožđe tvoje? — Ne... — Pa tko te je naučio da uzimaš tuđe stvari?... — Bio sam gladan... — Glad, dječače moj, nije dobar razlog da uzimamo stvari koje nisu naše... — Istina je, istina je! — poviče Pinocchio plačući — i drugi put to neću više napraviti. U tom času razgovor prekine tihi zvuk koraka koji su se približavali. Bio je to vlasnik zemlje, koji je na vršcima prstiju dolazio pogledati je li se koja od onih kuna koje su noću jele kokoši ulovila u čeljusti zamke. Veliko je bilo njegovo iznenađenje kada se, nakon što je izvukao svjetiljku koju je nosio pod skutom, pokazalo da se umjesto kune ulovio dječak! — Ah, lopovčino! — reče bijesni seljak. — Znači ti si taj koji mi krade kokoši? — Ne ja, ne ja! — poviče Pinocchio jecajući. — Ja sam ušao u polje da uzmem samo dva grozda grožđa! — Onaj koji krade grožđe spreman je krasti i kokoši. Sad ću ti dati lekciju koju ćeš dugo pamtiti. Pa, otvorivši zamku, zgrabi lutka za vrat, i odnese ga kući noseći ga onako kako se nosi malo janješce. Kada su stigli u dvorište seljačke kuće, baci ga na zemlju pa mu, držeći mu nogu na vratu, reče: — Sad je već kasno pa idem u krevet. Naše ćemo račune riješiti sutra. Ali, kako mi je danas uginuo pas koji mi je noću čuvao kuću, ti ćeš odmah zauzeti njegovo mjesto. Bit ćeš mi pas čuvar. -- Rečeno — učinjeno: natakne mu na vrat veliku ogrlicu načičkanu mjedenim šiljcima, pa mu je stisne tako da ne može iz nje izvući glavu. Na ogrlicu prikači jedan dugački željezni lanac; lanac je bio pričvršćen za zid. — Ako noćas — reče seljak — počne kišiti, možeš se skloniti u ovu drvenu pseću kućicu, u kojoj još stoji slama koja je četiri godine služila kao krevet mom jadnom psu. A ako na nesreću dođu lopovi, upamti da moraš naćuliti uši i lajati. -- Nakon ove posljednje napomene seljak uđe u kuću i zatvori za sobom vrata s mnoštvom zasuna, a jadni Pinocchio ostane šćućuren na dvorištu, više mrtav nego živ od hladnoće, od gladi i od straha. I s vremena na vrijeme zavlačio je bijesno ruke u ogrlicu koja mu je stiskala grlo i plačući govorio: — Tako sam i zaslužio!... Na žalost, tako sam i zaslužio! Htio sam biti lijenčina i lutalica... Slušao sam zločeste i zbog toga me je sreća zauvijek napustila. Da sam barem bio dobar dječak, kao mnogi drugi, da sam imao volje učiti i raditi, da sam ostao kući sa svojim jadnim tatom, ne bih se sada našao ovdje usred polja i postao pas čuvar u kući jednog seljaka. Oh, da se barem mogu drugi put roditi!... Ali sada je kasno i treba biti strpljiv! -- Nakon što se ovako malo izjadao, a bilo je to baš od srca, uđe u kućicu i zaspe. 22. Pinocchio otkrije lopove pa kao nagradu za vjernost dobije slobodu. I prošlo je već više od dva sata kako je slatko spavao, kada ga negdje blizu ponoći probudi nekakav šapat i piskutanje čudnih glasova, koje mu se učinilo da čuje u dvorištu. Izvukavši vrh nosa kroz otvor kućice opazi kako su se u krug okupile četiri životinje tamne dlake, koje su nalikovale na mačke. Ali to nisu bile mačke: bile su kune, životinjice mesožderi koje su lakome na jaja i na mlade kokoši. Jedna od tih kuna, odmaknuvši se od svojih prijateljica, dođe do otvora kućice i ispod glasa reče: — Dobra večer, Melampo. — Ja se ne zovem Melampo — odgovori lutak. — A tko si ti onda? — Ja sam Pinocchio. — A što radiš tu? — Radim kao pas čuvar. — A Melampo, gdje je? Gdje je stari pas koji je živio u ovoj kućici? — Jutros je umro. — Umro? Jadna životinja!... Bio je tako dobar!... Ali sudeći po tvom izgledu, i ti mi izgledaš kao pristojan pas. — Molim vas, ja nisam pas!... — Nego tko si? — Ja sam lutak. — A radiš kao pas čuvar? — Nažalost, za kaznu!... — Svejedno, predlažem ti isti dogovor kakvoga sam imala s pokojnim Melampom, i bit ćeš zadovoljan. — A kakav je to dogovor bio? — Mi ćemo jednom tjedno, kao i do sada, noću posjećivati ovaj kokošinjac i uzet ćemo osam kokoši. Od tih kokoši sedam ćemo pojesti mi, a jednu ćemo dati tebi, uz uvjet, razumije se, da se ti praviš da spavaš i da ti nikad ne padne na pamet za zalaješ i probudiš seljaka. — A Melampo je baš tako radio? — upita Pinocchio. — Baš tako, a mi i on uvijek smo se dobro slagali. Spavaj dakle mirno i budi siguran da ćemo ti prije nego što odavde odemo ostaviti u kućici jednu lijepu operušanu kokoš za sutrašnji doručak. Jesmo li se dobro dogovorili? — I predobro!... — odgovori Pinocchio, pa zaklima glavom na nekakav prijeteći način, kao da je htio reći: — Malo kasnije ćemo se ponovno razgovarati!... -- Kada su četiri kune mislile da su sigurne za svoje poslove, otiđu one ravno u kokošinjac, koji se nalazio odmah do pseće kućice, pa se, otvorivši zubima i kandžama drvena vratašca koja su bila na ulazu, zavuku unutra jedna za drugom. No nisu još pravo ni ušle, kada začuju da se za njima velikom silom zatvorila vratašca. Zatvorio ih je Pinocchio, koji se nije zadovoljio samo time da ih zatvori, nego je izvana za veću sigurnost navalio jedan teški kamen kao potporanj. A onda počne on lajati, a lajao je baš kao da je pravi pas čuvar, činio je glasom: vu-vu-vu-vu. Na taj lavež seljak skoči iz kreveta, uzme pušku i pojavivši se na prozoru upita: — Što se događa? — Tu su lopovi! — odgovori Pinocchio. — Gdje su? — U kokošinjcu. — Silazim odmah. -- I zbilja, brže nego što se kaže amen, seljak siđe, utrči u kokošinjac, pa nakon što je pohvatao četiri kune i zatvorio ih u vreću, reče im tonom koji je ukazivao na veliko zadovoljstvo: — Konačno ste došle u moje ruke! Mogao bih vas sad kazniti, ali nisam ja tako zao! Zadovoljit ću se samo time da vas sutra odnesem gostioničaru u obližnje selo, a on će vas oderati i skuhati na zečetinu, na slatko-kiselo. To je počast koju zaslužujete, ali plemeniti ljudi poput mene ne bave se takvim sitnicama!... -- A onda, približivši se Pinocchiju, počne ga milovati, te ga pored ostaloga upita: — Kako si uspio otkriti zavjeru ovih četiriju lopovica? A znam da Melampo, moj vjerni Melampo, nije nikad ništa primijetio!... — Lutak je sada mogao ispričati ono što je znao; mogao je, jelte, reći sve o sramotnim dogovorima između psa i kuna; ali sjetivši se da je pas mrtav, odmah pomisli u sebi: — Čemu optuživati mrtve?... Mrtvi su mrtvi, pa je najbolje što se može napraviti pustiti ih u miru!... — Kada su kune došle u dvorište, jesi li bio budan ili si spavao? — nastavi ga ispitivati seljak. — Spavao sam, — odgovori Pinocchio — ali kune su me probudile svojim brbljanjem i jedna od njih je došla ovamo do kućice i rekla mi: "Ako obećaš da nećeš lajati i probuditi gazdu, poklonit ćemo ti jednu lijepu očerupanu kokoš!" Razumijete, a? Bile su toliko drske da meni daju takav prijedlog! Jer treba znati da sam ja lutak, da imam sve mane ovoga svijeta, ali nikada neću imati tu manu da budem jatak i da držim vreću nepoštenim ljudima! — Bravo, momče! — poviče seljak i potapša ga po ramenu. — Takva ti razmišljanja služe na čast, a kako bih ti pokazao svoje veliko zadovoljstvo, oslobodit ću te sada, pa se vrati kući. -- I skine mu pseću ogrlicu. 23. Pinocchio oplakuje smrt lijepe Djevojčice s modrom kosom; potom susreće Goluba koji ga odnese na morsku obalu, te se baci u vodu kako bi pomogao svom tati Geppettu. Čim je Pinocchio prestao osjećati krutu i ponižavajuću težinu te ogrlice na vratu, počne trčati preko poja, pa se nije zaustavio ni na jedan trenutak dok nije stigao do glavne ceste koja ga je imala dovesti do Viline kućice. Došavši do glavne ceste, osvrne se nadolje kako bi pogledao ravnicu koja je bila pred njim, pa lijepo prostim okom vidi šumu u kojoj je na nesreću sreo Lisca i Mačka. Vidje kako se između stabala uzdiže vršak onog Velikog hrasta, na kojemu je obješen za vrat visio poput njihala; ali pogleda ovamo pa pogleda onamo, ali nigdje nije vidio malu kućicu lijepe Djevojčice s modrom kosom. Tada ga uhvati neka tužna slutnja, pa potrči iz sve snage koja mu je ostala u nogama i nađe se za nekoliko trenutaka na livadi na kojoj se nekoć nalazila bijela kućica. Ali bijele kućice tu više nije bilo. Umjesto nje bila je tu jedna mala mramorna stijena, na kojoj su tiskanim slovima bile ispisane ove tužne riječi: OVDJE POČIVA DJEVOJČICA S MODROM KOSOM UMRLA OD TUGE ZATO ŠTO JU JE NAPUSTIO NJEZIN BRATAC PINOCCHIO Kako se osjećao lutak kada je teškom mukom uspio naslovkati te riječi, zamislite sami. Pade ničice na zemlju i s tisuću poljubaca prekrije taj nadgrobni mramor, pa udari u veliki plač. Plakao je cijelu noć i cijelo slijedeće jutro nakon što je svanuo dan, i plakao bi i dalje samo da mu u očima nije ponestalo suza; a njegova krika i njegovo zapomaganje bili su toliko prodorni i oštri da su ih svi okolni brežuljci ponavljali kao jeku. A plačući je govorio: "O, moja Vilice, zašto si mrtva?... Zašto umjesto tebe nisam mrtav ja, koji sam toliko zločest, a ti si bila tako dobra?... A moj tata, gdje je on? O, Vilice moja, reci mi gdje ga mogu naći, jer želim zauvijek ostati s njim i nikad ga više neću napustiti! Nikad! Nikad!... O, Vilice moja, reci mi da nije istina da si mrtva!... Ako mi zbilja želiš dobro... ako želiš dobro svom braceku, oživi... vrati se živa kao što si bila! Nije li ti tužno vidjeti me samoga, napuštenoga od svih?... Ako dođu razbojnici opet će me objesiti na granu stabla... a onda ću zauvijek umrijeti. Što da radim ovdje, sam na ovom svijetu? Sada kada sam izgubio tebe i svoga tatu, tko će mi dati jesti? Gdje ću noću spavati? Tko će mi napraviti novi haljetak? Oh! Bolje bi bilo, sto puta bolje, da sam i ja umro! Da, želim umrijeti! Uh! Uh! Uh!" I dok je tako očajavao, krene rukama čupati kosu, ali kako je njegova kosa bila od drva, nije u nju mogao čak niti zariti prste. Uto preleti zrakom iznad njega jedan veliki Golub, koji se zaustavi otvorenih krila i poviče mu s velike visine: — Reci mi, dječače, što radiš tu dolje? — Zar ne vidiš? Plačem! — reče Pinocchio podižući glavu prema tom glasu i brišući oči rukavom svog haljetka. — Reci mi, — doda tada Golub — poznaješ li kojim slučajem jednog od tvojih kolega, jednog lutka koji se zove Pinocchio? — Pinocchio?... Rekao si Pinocchio? — ponovi lutak skočivši odmah na noge. — Pinocchio sam ja! -- Golub se na taj odgovor brzo spusti i stane na zemlju. Bio je veći od kakvog purana. — Onda poznaješ i Geppetta? — upita lutka. — Poznajem li ga? On je moj jadni tata! Je li ti možda govorio o meni? Hoćeš li me odvesti k njemu? Je li još živ? Molim te, odgovori mi: je li još živ? — Pred tri dana ostavio sam ga na obali mora. — Što je radio? — Radio si je jedan mali brodić kako bi prešao Ocean. Taj jadni čovjek već više od četiri mjeseca luta svijetom u potrazi za tobom; a kako te nije uspio pronaći, sada se je odlučio zaputiti u potragu u daleke zemlje novog svijeta. — Koliko ima odavde do te obale? — upita Pinocchio bez daha od čežnje. — Više od tisuću kilometara. — Tisuću kilometara? O, Golube moj, kako bi bilo dobro imati tvoja krila!... — Ako želiš ići, ja ću te odnijeti tamo. — Kako? — Uzjaši na moja leđa. Jesi li mnogo težak?... — Težak? Uopće ne. Lagan sam kao papirić. -- I tada, bez suvišnih riječi, Pinocchio skoči na Golubova leđa, jednu nogu stavi s jedne a drugu s druge strane kao što to rade konjanici, pa sav zadovoljan poviče: "Juri, juri, konjiću, jer moram što brže stići!..." Golub se digne u zrak i za nekoliko trenutaka uzleti toliko visoko da je gotovo dodirivao oblake. Dospjevši na takvu veliku visinu lutak se od radoznalosti poželi okrenuti i pogledati dolje, ali se tada toliko preplašio i tako mu se zavrtjelo u glavi da se zbog straha da ne padne rukama čvrsto, čvrsto ovio oko vrata svog pernatog konjića. Letjeli su cijeli dan. Kada se približila večer, Golub reče: — Jako sam ožednio! — A ja sam jako ogladnio! — doda Pinocchio. — Zaustavimo se nekoliko trenutaka u ovom golubarniku, a onda ćemo nastaviti put kako bismo sutra ujutro u zoru stigli do morske obale. -- Uđoše u nekakav napušteni golubarnik, u kojemu je bila samo jedna zdjelica puna vode i jedna košarica napunjena graškom. Lutak nikada u svome životu nije mogao podnijeti grašak. Gadio mu se, kako je govorio, od njega mu se okretao želudac; ali večeras ga se najeo do sita, a kada je bio skoro gotov, okrene se Golubu i kaže mu: — Nisam nikad mislio da grašak može biti ovako dobar! — Treba znati, momče moj, — odgovori Golub — da kada glad stvarno progovori i kada nema ničega drugoga za jesti, i grašak postaje ukusan! Glad ne poznaje hirove i izbirljivost! -- Kada su u žurbi dovršili taj mali obrok, dadu se ponovno na put, pa hajde! Sljedeće su jutro stigli na morsku obalu. Golub spusti Pinocchija na zemlju, te ne želeći niti čuti zahvaljivanje što je napravio to dobro djelo, odmah poleti i nestane. Obala je bila puna ljudi koji su vikali i mahali rukama gledajući u more. — Što se dogodilo? — upita Pinocchio jednu staricu? — Dogodilo se da je neki jadni otac, izgubivši sina, ušao u mali brodić kako bi ga potražio s one strane mora, a more je danas jako uzburkano pa će brodić završiti pod vodom... — Gdje je brodić? — Eno ga tamo, u pravcu mog prsta, — reče starica pokazujući na mali brodić koji je, kada ga se gledalo iz ove daljine, izgledao kao orahova ljuska u kojoj je sjedio jedan maleni, maleni čovječuljak. Pinocchio izbeči oči na tu stranu, pa nakon što je pažljivo pogledao, oštro krikne: — To je moj tata! To je moj tata! -- Za to vrijeme bijesni valovi bacali su brodić, pa je čas nestajao u velikoj pjeni, a čas bi opet isplivao; a Pinocchio, stojeći na rubu jednog visokog grebena, nije prestajao dozivati svog oca po imenu i davati mu znakove rukama, mahanjem rupčićem, pa čak i kapom koju je imao na glavi. I činilo se da je Geppetto, iako je bio jako daleko od obale, prepoznao sinčića, jer je i on podigao kapu i pozdravljao ga, te mu je uzbuđenim pokretima pokazivao kako bi se rado htio vratiti natrag, ali more je bilo toliko nemirno da nije mogao veslati i približiti se obali. Najednom dođe jedan strašan val, a brodić nestane. Čekali su da se brodić ponovno pojavi na površini; ali brodić se više nije vratio. — Jadni čovjek! — rekoše tada ribari koji su se okupili na obali; i mrmljajući ispod glasa izgovore molitvu, pa se okrenu i vrate svojim kućama. Kad uto začuju jedan očajan krik, pa okrenuvši se unatrag vidješe jednog momčića koji se s vrha grebena bacio u more, vičući: — Hoću spasiti svoga tatu! -- Kako je bio sav od drva, Pinocchio je lako plutao i plivao poput ribe. Čas ga se vidjelo kako nestaje pod vodom, jer bi ga povukla snaga valova, čas bi mu se jedna noga ili ruka ponovno pojavila na površini, na velikoj udaljenosti od obale. Na kraju se izgubio iz vida, više ga nisu vidjeli. — Jadni dječak! — rekoše tada ribari koji su se okupili na obali; i mrmljajući ispod glasa molitvu, vrate se svojim kućama. 24. Pinocchio stigne na otok "Marljivih pčela" i ponovno sretne Vilu. Potaknut nadom da će na vrijeme stići spasiti svog jadnog oca, Pinocchio je plivao cijelu cjelcatu noć. A kakva je strašna noć to bila! Pljuštalo je, udarala je tuča, strahovito je grmjelo, a od munja se činilo da je dan. Pred jutro uspije on vidjeti u daljini dugi tračak zemlje. Bio je to neki otok usred mora. Dade on tada sve od sebe kako bi stigao do te obale; ali uzalud. Valovi, loveći jedan drugoga i propinjući se, loptali su se njime između sebe kao da je grančica ili komadić slame. Na koncu, na njegovu veliku sreću, naiđe jedan val toliko snažan i strašan da ga svom silom baci na pijesak na plaži. Udarac je bio toliko jak da su mu, kad je lupio o zemlju, zapucketala sva rebra i svi zglobovi; ali brzo se je utješio rekavši: — I ovaj put sam se dobro izvukao! -- Uto se malo pomalo nebo razvedri; sunce izviri u svom svojem sjaju, a more postane mirno i glatko poput ulja. Lutak tada prostre svoju odjeću na sunce kako bi se osušila i počne gledati ovamo i onamo ne bi li kojim slučajem na toj neizmjernoj vodenoj površini ugledao mali brodić s čovječuljkom. No i nakon što je dobro pogledao, nije vidio ništa osim neba, mora i jedra pokojeg broda, ali toliko udaljenog da je izgledalo poput muhe. — Kad bih bar znao kako se zove ovaj otok! — reče. — Kad bih bar znao je li ovaj otok naseljen pristojnim ljudima, hoću reći ljudima koji nemaju običaj vješati dječake na grane stabala! Ali koga bih to pitao? Koga, kad nema nikoga?... -- Na pomisao da se našao sam samcat usred te velike nenaseljene zemlje toliko se rastužio da mu je malo trebalo da zaplače; kada odjednom vidi kako prolazi, na maloj udaljenosti od obale, neka velika riba, koja je mirno išla za svojim poslom s cijelom glavom izvan vode. Ne znajući kojim imenom da je oslovi, patuljak joj poviče visokim glasom, ne bi li ga čula: — Ehej, gospodine ribo, dopustite mi jednu riječ! — Može i dvije, — odgovori riba, u stvari neki toliko pristojni Dupin, da ih se malo takvih moglo pronaći u svim morima svijeta. — Možete li biti tako dobri i reći mi ima li na ovom otoku mjesta gdje se može jesti, bez opasnosti vas netko pojede? — Dakako da ima! — odgovori Dupin. — Štoviše, jedno ćeš naći nedaleko odavde. — A kojim putem se ide prema njemu? — Trebaš krenuti ovom tu stazicom, na lijevo, pa ići samo ravno za nosom. Ne možeš pogriješiti. — Recite mi još nešto. Vi koji cijeli dan i cijelu noć putujete morem, jeste li kojim slučajem susreli jedan mali brodić u kojemu je moj tata? — A tko je tvoj tata? — To je najbolji tata na svijetu, baš kao što sam ja najgori sin što može biti. — U oluji koja je bila prošle noći — reče Dupin — brodić je završio pod vodom. — A moj tata? — Do sada ga je sigurno progutao jedan strašni morski pas, koji je prije nekoliko dana došao u naše vode sve potamaniti i opustošiti. — Je li taj morski pas jako velik? — upita Pinocchio, koji je već počeo drhtati od straha. — Je li velik!... — odgovori Dupin. — Da bi si to mogao predočiti, reći ću ti da je veći od zgradurine od pet katova, i da ima usta toliko široka i duboka da kroz njih lako može proći cijeli vlak s naloženom lokomotivom. — Majko moja! — poviče ustrašeno lutak pa se navrat-nanos obuče i vrati Dupinu, te mu reče: — Doviđenja, gospodine ribo, oprostite na ovolikoj smetnji, i tisuću puta hvala na vašoj ljubaznosti. -- Rekavši to, uputi se odmah onom stazicom i počne koračati žurnim korakom: toliko žurnim da se činilo kao da trči. A na svaki najmanji šum kojega bi začuo odmah se okretao da pogleda iza sebe, jer se bojao da će vidjeti kako ga progoni taj grozni morski pas, velik poput kuće od pet katova i s vlakom u ustima. Nakon što je hodao već više od pola sata, stigne do jednog malog mjesta zvanog "Selo vrijednih pčela". Ulice su vrvjele ljudima koji su trčali tamo-amo za svojim poslovima: svi su radili, svi su imali nešto raditi. Nije se moglo vidjeti ni jednog besposličara ili skitnicu, sve da ih svijećom potražiš. — Jasno mi je, — reče odmah onaj lijenčina Pinocchio, — ovo mjesto nije za mene! Ja se nisam rodio da bih radio! — No mučila ga je glad, jer je prošlo već više od dvadeset i četiri sata kako ama baš ništa nije jeo, čak ni tanjurić graška. Što učiniti? Ostala su mu samo dva načina da se malo omrsi: ili potražiti neki poslić, ili isprositi koji novčić ili komad kruha. Sramio se tražiti milostinju, jer mu je njegov otac uvijek govorio da milostinju imaju pravo tražiti samo stari i nemoćni. Pravi siromasi na ovome svijetu koji zaslužuju pomoć i sažaljenje samo su oni koji zbog starosti ili bolesti ne mogu sami zarađivati kruh svojim vlastitim rukama. Svi drugi imaju obavezu raditi, a ako ne rade i zato su gladni, utoliko gore po njih. U tom času prođe ulicom neki čovjek sav znojan i zapuhan, koji je teškom mukom sam vukao dva kolica nakrcana ugljenom. Pinocchio mu pristupi, procijenivši po njegovom izgledu da je to neki dobar čovjek, i oborivši oči od srama reče mu ispod glasa: — Hoćete li mi se smilovati i dati mi jedan novčić, jer mislim da ću umrijeti od gladi? — Ne samo jedan novčić, — odgovori ugljenar, — dat ću ti ih četiri, ako mi pomogneš dovući do kuće ova dva kolica s ugljenom. — Krasno! — odgovori lutak gotovo uvrijeđen, — samo da znate, ja nisam nikad bio magarac! Nikad nisam vukao kolica! — Bolje za tebe! — odgovori ugljenar. — Onda, dječače moj, ako ti se stvarno čini da ćeš umrijeti od gladi, pojedi dva dobra zalogaja svoje oholosti i pazi da ne pokvariš želudac! Nakon nekoliko trenutaka prođe tom ulicom neki zidar, koji je na ramenu nosio košaricu vapna. — Udijelite, gospodine, jedan novčić jadnom dječaku, koji zijeva od gladi! — Vrlo rado! Dođi sa mnom nositi vapno, — odgovori zidar, — pa ću ti umjesto jednoga dati pet novčića. — Ali vapno je teško, — odgovori Pinocchio, — a ja se ne volim mučiti. — Ako se ne voliš mučiti, onda se, dječače moj, zabavi zijevanjem, i nazdravlje ti bilo! -- U manje od pola sata prošlo je još dvadeset drugih ljudi; Pinocchio je od svih njih tražio malo milostinje, ali svi su mu odgovorili: — Nije te sramota? Umjesto da se potucaš po ulici, otiđi radije potražiti neki posao i nauči sam zarađivati svoj kruh! -- Na koncu naiđe neka dobra ženica, koja je nosila dva vrča vode. — Hoćete li mi dati, dobra ženo, da popijem gutljaj vode iz vašeg vrča? — zamoli Pinocchio, jer je gorio od paklene žeđi. — Pij samo, dječače moj! — reče ženica, stavivši dva vrča na pod. Kada se Pinocchio napio poput spužve, promrmlja u pola glasa brišući usta: — Žeđi sam se riješio! Kad bih se još mogao riješiti gladi!... -- Dobra ženica, čuvši te riječi, odmah doda: — Ako mi pomogneš odnijeti kući jedan od ova dva vrča vode, dat ću ti lijepi komad kruha. -- Pinocchio pogleda vrčeve, i ne odgovori ni da ni ne. — A zajedno s kruhom, dat ću ti i jedan dobar tanjur cvjetače začinjene uljem i octom — doda dobra žena. Pinocchio baci još jedan pogled na vrč, i ne odgovori ni da ni ne. — A nakon cvjetače, dat ću ti i jedan lijepi slatkiš napunjen rozolinom. Zavodljivosti ove zadnje poslastice Pinocchio nije mogao više odoljeti, pa odlučno reče: — Dobro! Odnijet ću vam vrč do kuće! Vrč je bio dosta težak, a lutak, nemajući snage nositi ga rukama, pristane ga nositi na glavi. Kada su stigli kući, dobra ženica ponudi Pinocchiju da sjedne na jedan mali prostrti stolić, te pred njega stavi kruha, začinjene cvjetače i slatkiš. Pinocchio nije jeo, nego žderao! Njegov je želudac bio poput gradske četvrti koja je bila prazna i nenaseljena pet mjeseci. Umirivši malo po malo bijesno ujedanje gladi, podigne potom glavu kako bi zahvalio svojoj dobrotvorki; no nije ju uspio niti dobro pogledati u lice, kada ispusti jedan dugi ohhh! od čuda i ostane tako začaran, s izbečenim očima, s viljuškom u zraku i s ustima punim kruha i cvjetače. — Čemu se toliko čudiš? — reče smijući se dobra žena. — To je... — odgovori mucajući Pinocchio — to je... to je... vi sličite... vi me podsjećate... da, da, da, isti glas, iste oči... ista kosa... da, da, da... i vi imate modru kosu... kao ona! O, Vilice moja!... O, Vilice moja!... Recite mi da ste to vi, baš vi!... Nemojte da više plačem! Da znate! Toliko sam plakao, toliko sam patio!... -- I rekavši to Pinocchio gorko zaplače, pa bacivši se na koljena na zemlju, zagrli koljena toj zagonetnoj ženi. |
pp
pp
|