DOGOVOR
Nestrpljivo se iščekivao prvi dogovor. Novopečeni zadrugari već bi htjeli pretresti stvari koje ih najviše zanimaju. I za subotu pade dan prvog dogovora. Ali, ipak, uprkos općem uzbunenju, nekoga kao da stvar nije zanimala. Netko nije došao. Ni traga ni glasa od njega. Bio je to Pero. U ponedjeljak se ispričao da mu je tetka bila bolesna. Ona stanuje tamo negdje u devetom selu iza devete šume. Poslije se saznalo da je njegova tetka živa i zdrava, te da i dalje ukuhava čaj u rakiji, ne u vodi. Druge subote bio je Pero samo do podne u školi. Subotom popodne naci ništa ne uče, nego se samo dogovaraju. Pero je izostao popodne, ostao je kod kuće, a knjige su mu ostale u školi. Odnio mu ih je kući Ljuban i objesio torbu pred kućom na tarabe. Treće sedmice, bilo je to u srijedu prije dva sata, sretoše se učitelj i Ljuban u hodniku. "Ljubane!" "Molim!" "Hajdemo zajedno u razred. Čim uđemo, reci da počinje dogovor." "Baš sjajno. Treba zadrugare ponekad i iznenaditi!" veli Ljuban. Uđoše u razred. Reduše čiste i brišu prašinu. Ložači griju sobu. Nadzornici čistoće pregledavaju drugove. Radi se kao u košnici. Ljuban prekine sve zvonkim glasom: "Održat ćemo dogovor iznimno danas, a ne u subotu!" "Dobro! Dobro!" viču dječaci. "Možemo!" "Skoči, Pero, kroz prozor na cestu!" podruguje se neki malom Kladarcu. "Nema ti druge. Nisi bio još ni na jednom dogovoru! Nešto si sigurno skrivio. Ali sad nemaš kamo! Uhvaćen si!" "Zašto bih bio uhvaćen?" brani se on, no vidi se, blijed je i sav uznemiren. Domaćin najprije pita ima li se tko na koga potužiti. Domaćin Ljuban je prirodan, ni traga od neke nadutosti. Pa nije on neki poglavar ili neka vlast, on je od svih izabrani predstavnik menu jednakima. Pero se sav u uho pretvorio. Učitelj kao da i ne mari. Kao da se on nema u što miješati, kao da je slučajno tu. Stao prevrtati nešto po ormaru s knjigama. Srce Perino udara kao da će se otkinuti. Vidi on svoju bruku. Evo zgode Ljubanu da ga optuži što ga je htio ubiti kamenom. Pa da ga je pogodio u sljepočicu, ubio bi ga! Tako vele ljudi. Ali Ljuban još ništa ne govori: "Kad li će početi? Sad smišlja!" misli Pero i sve strepi. Onda se diže mali Milkan i priča: "Donio Rade jučer ujutro lijepo držalo za pisanje. Mi svi prepoznali da nije njegovo, nego Stevino. I sam Rade zna da je Stevino, ali ga ne daje. Veli on: 'Moj ga tetak našao na stazi!'" Rade skače i brani se kroz suze: "Dabome! Našao ga je moj tetak!" "Pa onda, zašto ga ne daješ Stevi natrag, a i sam znaš da je njegovo?!" čudi se domaćin. Rade sav postiđen. Javljaju se i drugi. Predbacuju Radi. Čude se. "Ta kako je mogao da ne vrati? Ta to je – krađa!" "Dobit ćete vi od mog tetka batina kad se budete vraćali kući!" govori kroz plač Rade. "Pa dobro je!" prekida cijelu galamu domaćin. "Mi ćemo dobiti batina od tetka, a Stevo mora dobiti natrag svoje držalo! Da uradimo tako?" "Tako je! Tako je!" viču drugovi. Dječaci kao da od svega srca surađuju s Ljubanom, ali nos ih izdaje. Polovina mu zavidi na položaju i sad bi svi htjeli biti domaćini. Da im je uzeti u ruke vlast i moć nad razredom, što li bi se divno proveli! "Ima li se još tko na koga potužiti?" pita domaćin. Diže se Ančica: "Ćiro me danas u podne tukao u leđa šakama." "Da, da! Vidjele smo! Užasno je to bilo!" Dječaci upadoše podrugljivo: "Ta on ju je pogladio, a nije tukao!" "Jest!" "Nije!" "Jest!" "Nije!" Dva tabora! Muški i ženski! Da imaju noževe, kao što se veli – valjda bi se poklali! I učitelj se umiješao u prepirku. Pomaže domaćinu da pronađu tko je počeo. Ćiro ili Ančica? Teškom mukom ustanovljeno je da je Ančica prva počela zadirkivati. Pala ona na klupu i stala plakati. Ćiro zadovoljno namiguje dječacima. Učitelj je dosad samo gledao. "Fuj! Sram te bilo, Ćiro!" prasnu odjednom. "Dječak, pa da šakama navaljuješ na slabu djevojčicu! Baš si mi čovjek i neki junak!" Skočio čitav razred i prihvatio: "Baš sramota! Baš sramota!" Smije se Ljuban grohotom. Stoji pred klupama u razredu, i tako se smije da se sve za trbuh hvata. "Što se to Ljuban smije! Što?! Zašto?!" pitaju svi. "Zato", veli im on još uvijek kroz smijeh, "što ste prevrtljivci. Sad ste protiv ovoga. Za tren oka već ste protiv onoga." I smijao se, smijao. To je na dječake padalo kao hladan pljusak, pokunjili su se, postineno se zgledali. Ovaj smijeh ih je više dirao nego da su dobili pljuske. "Ala ste i vi za slobodu! Ovaj razred je dospio samo dotle gdje šibom dijele pravdu po golim šakama. Ala ste me i počastili što ste me izabrali! Ta mi treba da smo jednaki i slobodni!" Učitelj se umiješa: "Čekaj, domaćine, ne možeš odmah od njih tražiti sve. Oni još nemaju svoje glave i još se ne snalaze u ovim novim odnosima." Za cijelo to vrijeme Pero Kladarac šuti. Nabrano mu je čelo i prestrašene široko otvorene oči. Misli on teške misli. Što li će tek razred zabrujati kad domaćin pukne kao iz puške: htjede me Pero ubiti oštrim kamenom. Čas mu je od silnog straha postalo vruće, čas hladno. Bio je zaista samo jedan izlaz: da sad pobjegne na vrata i da se ovamo nikad više ne vrati. Da pohađa školu daleko u drugom nekom selu. Ili da pobjegne i od roditelja i da ode u drugo koje selo. Da ode kojem gospodaru za kravara. Ili da dođe neki potres, i da se ovaj čas sve sruši, ali opet, opet, da on ostane živ. Ima još i ovaj izlaz: da naglo đipi k prozoru, otvori ga i skoči kroza nj. Zgodna zamisao kad ne bi razred bio na spratu i kad bi mjesto tvrde zemlje dolje bilo debelo meko tijesto… Nema nikakvog izlaza! On to mora pretrpjeti. Na mahove mu se od neke muke mračilo pred očima. Da zamoli da izane napolje, na zrak? Ah, ne! Svi bi mu pod nos turili onu čokoladu. Kadli Ljuban glasno zapita: "Ima li se još tko na koga potužiti?" Svi sjede. Nema nikog. Onda Milan skoči: "Domaćine! Reci ti! Možda se ti imaš na koga pritužiti?" Pero pretrnu. Grlo mu se osušilo. Daha mu ponestalo. Sve dječije glave zaigrale su pred njim u kovitlac. Čini mu se, sada će se onesvijestiti! Ljuban reče lijepim zvonkim i ugodnim glasom: "Ne! Nemam se ja ni na koga potužiti!" Prošao učitelj pored njega i pogladio mu tamnu kosu. Pero se zarumenio, i povratio mu se život. Kad su poslije svi zadrugari počeli govoriti što su sve one sedmice dobro učinili, razbrbljao se i Pero. Pa on je ovo načinio, pa ono. Ovo, pa ono. I previše toga! Dok to nije dojadilo Jozi: "Ne klafraj tu više! Dosta si lagao! Ne bi to već ni pas s maslom pojeo!" Svi su zadrugari dužni saopćiti bar jedno, ma i najsitnije dobro djelce koje moraju svake sedmice izvršiti. Svašta tu možeš čuti, pa i nasmijati se. Milka veli: "Išla sam u dućan tati po duhan!" "Gle, gle!" ruga joj se zadruga, "zar to nije dužnost djeteta? Gle ti nje? Ona ocu načinila dobro i plemenito djelo! Čestitamo na toj časti! Baš si pogodila!" Veli Ana: "Nahranila sam gladne ptice!" "Nazdravlje im!" podruguje se Jozo. Graja! Napokon su ustanovili da je to ipak dobro djelo. Nastavlja Jozo kroz smijeh: "Ehe! Blago sada našim školskim vrapcima. Ti će vam dobiti na težini od silnih dobrih djela! Ljubica sjedi u jednoj klupi s Jelom. Jela saopćuje: "Poklonila sam Ljubici pisaljku." "Dobro", veli zadruga jednoglasno. Odmah do nje Ljubica saopćuje: "Poklonila sam Jeli pisaljku!" Razred prasne u smijeh: "Tako! Daj mi ti da ti dam! Ona da, ova joj vrati! Divno! Tako su obje izvršile dobro djelo!" Jedva se smijeh utišao. Jedan dječak javlja dalje: "Poklonio sam Ivkici jabuku." Drugi: "Dao sam Ivkici jabuku." Treći: "Jabuku sam poklonio…" Domaćin upada: "Kome?" "Ivkici!" Opet se smijeh zaori razredom. Kao da proljetna kiša skakuće po lišću. Neka djevojčica: "Suhih šljiva sam poklonila… ovaj… Ivkici!" "Aha! Divno!" Zagraja zadruga gušeći se u smijehu. Opet jedna djevojčica: "Dala sam oraha…" "Ivkici!" nastavlja sama zadruga. Neki se članovi valjaju po podu od smijeha. Ustanovilo se ovo: Ivkica je bila mala lukava ptičica. Znala je da se na dogovoru zadruge iznose rđava djela i hvale dobra. Ona je to iskorištavala. Izazivala je i prkosila drugovima i drugaricama. Od ponekog izazvanog dobila je bubotak u leđa. A kad se onda ona njemu zaprijetila da će se protiv njega na dogovoru pritužiti, odustala je samo u slučaju ako joj krivac nešto ponudi. Tako se otkrila rabota male Ivkice. Prepredena lukava ptičica kao da je išla u školu pokvarenih odraslih. E, ne možeš ništa sakriti. Na dogovoru se sve otkrije. Brrr! Dogovori! Ti dogovori! Tko bi mislio da će tolika mala srdašca drhtati uoči subote? E, nemaš kud! Moraš biti pametan i valjan, koliko je god moguće, samo da te zadruga ne rešeta na tom strašnom dogovoru! Kad su se dosita narazgovarali o dobrim djelima, ustanoviše da polovica iskazanih djela nisu uopće dobra djela. To su dužnosti koje moramo činiti. A dobra djela učinjena Ivkici – o tome bolje da se šuti. Potužio se domaćin: "Ako tako dalje potraje, vi ćete reći da je skinuti šešir pred nekim i reći ,dobar dan!' za vas dobro djelo… Nego, sad idemo dalje!…Ima li tko od vas zgodan prijedlog da poboljšamo našu zadrugu?" Toga dana ustanoviše da treba prikupljati članarinu od svakog člana. Plaćat će je jedan dinar mjesečno. Od toga novca kupovat će se četke za odijelo, četkice za zube i sapun za ruke. Ostat će još novaca. Nabavljat će sve dječje časopise koji se kod nas štampaju. "Ako griza potraje duže, onda ćemo morati smanjiti članarinu na pola dinara mjesečno!" zahtijevao je Stojan. "Razumije se. Ako netko ne može članarinu platiti, nećemo ga goniti niti mu izuti cipele!" pristadoše svi. I odmah uputiše Stojana da se ne kaže griza, nego kriza. Stojan ne voli da ga upućuju, pa ljutit sjede i bocnu pesnicom u rebra svog prvog druga. Dogodilo se to potajno, ispod klupe. Udareni se htjede pritužiti. Već je bio i zinuo. No, u tren oka izvadi Stojan jabuku iz džepa i pruži je drugu. Ovaj, podmićen, zašuti. Na kraju dogovora pročitao je Ljuban zadruzi pismo iz grada. Piše jedan liječnik. Poziva školu da stariji razredi dođu razgledati higijensku izložbu. Ona će biti otvorena od petnaestog studenog do petnaestog ožujka Sad se ukazalo nešto o čemu se moglo mnogo pričati. Svi su oni za putovanje. Štedjet će novac, kojim će platiti željeznicu do grada i natrag. Odgodit će izlet za mjesec veljaču, jer se nadaju da će do tog vremena hladnoća već popustiti. Lakše će se putovati. Od ovog dogovora pa dalje nije bilo više nijednog a da nisu razgovarali o tom izletu. Bilo je to dobro, jer su se bar valjano spremili. Tako se dogovaraju oni koji idu na vrh Himalaja. Pa, za neke i jest bilo to daleko kao Himalaja. Jer, nabaviti novac za put za mnoge je tako veliko pitanje da ne smiju o tome ni misliti. Oni kojima to nije teško uživaju već unaprijed. Milo im je pričati o tom izletu na svakom dogovoru. Đaci vole željeznicom putovati. Osobito ako se putuje daleko, pa još iz sela u grad! Mnogi još nisu iz sela nosa promolili! I tako su odlučili otići osmog veljače rano vlakom ujutro prije zore. Pisali su šefu stanice. Odnio mu je pismo jedan đak zadrugar. Kad je šef stanice pročitao, rekao je zamišljeno: "Baš mi treba ta mala bagaža! Budit će me ujutro na stanici još prije pijetlova!" Mali se dječačić nakašljao. Šef se prenuo: "O, pardon," reče, "nisam zlo mislio. Pozdravi zadrugu i reci da ću naručiti poseban vagon za vaš put." |
novopečeni - novi tarabe - drvena ograda tabor - skupina pesnica - šaka bagaža - nevaljalci |