25.
Pinocchio obeća Vili da će biti dobar i učiti, jer mu je dodijalo biti lutak i želi postati pravi dječak. Isprva je dobra ženica počela govoriti da ona nije mala Vila s modrom kosom; no potom, kada je uvidjela da je već otkrivena i da ne mora više nastavljati tu šalu, prizna sve i reče Pinocchiju: — Nevaljalče od lutka! Kako si shvatio da sam to ja? — Velika ljubav koju prema vama osjećam, ona mi je to kazala. — Sjećaš se, a? Ostavio si me kao djevojčicu, a sada si me ponovno pronašao kao ženu, takvu ženu da bih ti mogla biti mama. — A meni je to toliko drago, jer sada, umjesto sestrice, mogu vas zvati moja mama. Već tako dugo čeznem da i ja dobijem mamu kao sva druga djeca!... Ali kako ste uspjeli narasti tako brzo? — To je tajna. — Odajte mi je! Hoću i ja brzo narasti. Zar ne vidite? Ostao sam malen kao čep. — Ali ti ne možeš narasti — odgovori Vila. — Zašto? — Zato što lutci ne rastu. Rode se kao lutci, žive kao lutci i umru kao lutci. — Oh! Dosta mi je da stalno budem lutak! — vikne Pinocchio udarivši se po glavi. — Bilo bi vrijeme da i ja postanem čovjek... — I postat ćeš, ako to zaslužiš... — Zbilja? A što moram raditi da bih to zaslužio? — Nešto jako lako: moraš naučiti biti dobar dječak. — Zar to već nisam? — Upravo suprotno! Dobri dječaci su poslušni, a ti pak... — Neću više biti neposlušan. — Dobri dječaci vole učiti i raditi, a ti... — Ja pak ljenčarim i skićem cijele godine. — Dobri dječaci uvijek govore istinu... — A ja samo laži. — Dobri dječaci rado idu u školu... — A mene od škole zaboli cijelo tijelo. Ali od danas nadalje želim promijeniti život. — Obećavaš mi? — Obećavam. Želim postati dobar dječak i želim biti utjeha svome tati... Ali, gdje je sada moj jadni tata? — Ne znam. — Hoću li ikad biti te sreće da ga ponovno vidim i zagrlim? — Nadam se da hoćeš; ali nisam sigurna. -- Na taj odgovor Pinocchija zahvati takvo i toliko zadovoljstvo da je uzeo Vilu za ruke i počeo ih ljubiti s takvom toplinom da se činilo kako je posve izvan sebe. Potom je, podigavši lice i pogledavši je zaljubljeno, upita: — Reci mi, mamice: onda nije istina da si bila mrtva? — Čini se da nije — odgovori mu Vila smješkajući se. — Kad bi samo znala koliko sam tuge i gušenja u grlu osjetio kad sam pročitao: "Ovdje počiva..." — Znam. I zbog toga sam ti oprostila. Zbog iskrenosti tvoje tuge shvatila sam da imaš dobro srce, a dječaci dobroga srca, čak i ako su mala derištad i zločkići, uvijek se nečemu mogu nadati, to jest, mogu se uvijek nadati da će se vratiti na pravi put. Eto zašto sam te došla potražiti čak ovamo. Ja ću biti tvoja mama... — Oh, kako je to lijepo! — poviče Pinocchio skačući od veselja. — Moraš me slušati i uvijek raditi ono što ti ja kažem. — Rado, rado, rado! — Od sutra, — nastavi Vila — počinješ ići u školu. -- Pinocchio odmah postane malo manje veseo. — Pa ćeš poslije po svojoj želji odabrati neki posao ili zanat... -- Pinocchio postane ozbiljan. — Što to mrmljaš kroz zube? — upita Vila oštrim glasom. — Kažem... — procvili lutak u pola glasa, — da mi se čini da mi je sada malo kasno da krenem u školu... — Ne, gospodine. Imaj na umu da za učenje i znanje nikad nije kasno. — Ali ja ne želim raditi ni jedan posao ili zanat... — Zašto? — Jer mi je raditi teško. — Momče moj, — reče Vila — oni koji tako govore uvijek završe ili u zatvoru ili u bolnici. Čovjek, da znaš, rodio se bogat ili siromašan, mora na ovome svijetu nešto raditi, imati neko zanimanje, nešto činiti. Jao onome tko se prepusti lijenosti! Lijenost je najgora bolest koju treba liječiti odmah, od malena. Ako se ne liječi, kada narastemo više se od nje ne možemo izliječiti. Te su riječi dotaknule Pinocchija u dušu, pa on, podignuvši živo glavu, reče Vili: — Učit ću, radit ću, napravit ću sve što mi kažeš, jer zbilja, život lutka mi je dosadio i želim postati dječakom pod svaku cijenu. Obećala si mi to, zar ne? — Obećala sam ti, ali sad sve ovisi o tebi. -- 26. Pinocchio ode sa svojim školskim drugovima na morsku obalu da vidi strašnog morskog psa. Sljedećeg dana Pinocchio ode u seosku školu. Zamislite te vragolane od dječaka kada su vidjeli da u njihovu školu ulazi lutak! Zaori se smijeh koji nije prestajao. Jedan je napravio jednu šalu, drugi drugu; jedan mu je rukom skinuo kapu, drugi ga je odostraga povukao za haljetak; jedan mu je tintom pokušao nacrtati dva dugačka brka ispod nosa, a drugi se drznuo čak privezati mu za ruke i noge uzice kako bi ga natjerao da pleše. Neko vrijeme Pinocchio je ostao miran i nije se na to osvrtao; ali na koncu, vidjevši da mu ponestaje strpljenja, okrene se prema onima koji su ga najviše izazivali i zadirkivali, pa im reče namrštena lica: — Čuvajte se, djeco, nisam ja ovamo došao da bih bio vaša budala! Ja poštujem druge i želim da se i mene poštuje! — Bravo, vraže! Govoriš poput tiskane knjige! — povikaše ti mangupi, bacajući se od ludog smijeha; a jedan od njih koji je bio još nevaljaliji od drugih pruži ruku želeći uhvatiti lutka za vrh nosa. Ali nije bio dovoljno brz, jer Pinocchio pruži nogu pod stolom i zada mu udarac u potkoljenicu. — Jao! Kakve tvrde noge! — krikne dječak trljajući modricu koju mu je napravio lutak. — I kakvi laktovi!... Još tvrđi nego noge! — reče neki drugi, koji je zbog svojih grubih šala dobio laktom u trbuh. Zbog tih udaraca nogom i laktom Pinocchio je odmah zaslužio poštivanje i simpatije od svih dječaka u školi, te su mu se svi umiljavali i svima se od srca dopao. Čak se i učitelj njime hvalio, jer je vidio da je pažljiv, marljiv, pametan, uvijek prvi na ulazu u školu, uvijek zadnji koji se ustaje na noge kad je škola gotova. Jedini nedostatak bilo je to što je imao previše prijatelja, a među njima bilo je mnogo dobro poznatih nevaljalaca koji su slabo marili za učenje i za ponašanje. Učitelj ga je svaki dan opominjao, a čak i dobra Vila nije propustila da mu više puta kaže i ponovi: — Pazi, Pinocchio! Zbog tih tvojih prijatelja iz škole prije ili poslije izgubit ćeš ljubav prema učenju i možda, možda upasti u neku veliku nevolju. — Nema opasnosti! — odgovarao je lutak, sliježući ramenima i dodirujući se kažiprstom po sredini čela, kao da želi reći: "Ovdje unutra ima mnogo pameti!" Tada se dogodi da je jednog lijepog dana, dok je hodao prema školi, susreo čopor prijatelja koji su mu, kad su ga idući sreli, rekli: — Znaš li veliku novost? — Ne. — Ovdje u more u blizini došao je veliki morski pas, velik poput planine. — Zbilja?... Da nije to isti onaj morski pas od onda kad se utopio moj jadni tata? — Idemo na plažu vidjeti ga. Hoćeš li ići i ti? — Ja ne. Želim ići u školu. — Što te briga za školu? U školu ćemo ići sutra. S jednom lekcijom više ili manje ostat ćemo i dalje isti magarci. — A što će reći učitelj? — Učitelj neka kaže što hoće. Plaćen je baš da prigovara po cijele dane. — A moja mama? — Mame nikad ništa ne doznaju, — odgovore ti nevaljalci. — Znate što ću napraviti? — reče Pinocchio. — Tog morskog psa želim vidjeti iz nekih svojih razloga... Ali ići ću ga vidjeti poslije škole. — Jadni glupane! — odvrati jedan iz čopora. — Zar misliš da će riba takve veličine ostati tamo da bi tebi udovoljila? Čim joj dosadi, uputit će se negdje drugdje, a onda — tko je vidio, vidio je. — Koliko nam vremena treba odavde do plaže? — upita lutak. — Za sat vremena možemo doći i vratiti se. — Onda hajdemo! I tko je najbrži, taj je najbolji! — poviče Pinocchio. Kada je dat taj znak za pokret, čopor nevaljalaca sa svojim knjigama i bilježnicama pod rukom dade se u trk po poljima, a Pinocchio je uvijek bio ispred svih, pa se činilo da ima krila na nogama. S vremena na vrijeme, okrenuvši se unatrag, zadirkivao je svoje prijatelje koji su ostali na priličnoj udaljenosti, pa kad bi ih vidio zadihane, zapuhane, prašnjave i s isplaženim jezicima, od srca bi im se smijao. Nesretnik u tom času nije znao kakvim strahotama i groznim nesrećama ide ususret. 27. Velika bitka između Pinocchija i njegovih prijatelja; jedan od njih je ranjen, pa Pinocchija uhite policajci. Čim je stigao na plažu, Pinocchio odmah baci pogled na more, ali ne vidje nikakvog morskog psa. More je bilo mirno kao veliko kristalno ogledalo. — A gdje je morski pas? — upita okrenuvši se prema prijateljima. — Otišao je na doručak — odgovori jedan od njih smijući se. — Ili se možda bacio na krevet da malo zadrijema — doda drugi, smijući se jače nego ikada. Iz tih besmislenih odgovora i budalastog podsmjehivanja Pinocchio shvati da su mu njegovi prijatelji priredili grubu šalu i rekli mu nešto što nije istina, pa im, zamjerivši im to, reče ljutitim glasom: — I što sad? Kakav ste umak našli u tome što ste mi podvalili pričicu o morskom psu? — Umaka ima sigurno!... — odgovoriše u zboru ti nevaljalci. — A to je? — To da smo te nagovorili da izostaneš iz škole i pođeš s nama. Zar te nije sram što se svaki dan tako točno i marljivo pojavljuješ u školi na satu? Zar te nije sram što toliko učiš, je li? — Pa ako ja učim, što se to vas briga? — Nas je to itekako briga jer se mi sramotimo pred učiteljem... — Zašto? — Zato što učenici koji uče uvijek zasjene one poput nas, koji nemaju volje za učenjem. A mi ne želimo da nas se zasjeni! Jer i mi volimo sebe!... — Pa što onda moram napraviti da vam udovoljim? — Moraš i ti zamrziti školu, predavanja i učitelja, koji su naša tri velika neprijatelja. — A ako želim nastaviti učiti? — Nećemo te više pogledati u lice, a prvom prilikom ćeš za to platiti! — Zbilja me nagonite u smijeh — reče lutak klimajući glavom. — Jao, Pinocchio! — poviče tada najveći od onih dječaka unoseći mu se u lice. — Nemoj se sada svađati, nemoj se sada kočoperiti!... Jer ako se ti nas ne bojiš, ne bojimo se ni mi tebe! Sjeti se da si ti sam, a nas ima sedam. — Sedam kao sedam smrtnih grijeha, — reče Pinocchio uz grohotan smijeh. — Jeste li čuli? Sve nas je uvrijedio! Nazvao nas je smrtnim grijesima!... — Pinocchio! Ispričaj se za tu uvredu... A ako nećeš, jao tebi!... — Kuku! — reče lutak udarajući kažiprstom po vrhu nosa u znak ruganja. — Pinocchio! Loše ćeš se provesti!... — Kuku! — Dobit ćeš batina kao magarac!... — Kuku! — Vratit ćeš se kući razbijenog nosa!... — Kuku! — Dat ću ti ja sad kuku! — zaviče najhrabriji od onih nevaljalaca. — Evo ti ovo, pa si to pojedi večeras za večeru. -- I rekavši to zabije mu šaku u glavu. Ali je tada dobio, kako se ono kaže, mjeru za mjeru, jer je lutak, kao da je ovo očekivao, odmah uzvratio udarac; i u času se razvije opća i ogorčena bitka. Pinocchio se, iako je bio sam, branio poput heroja. S onim svojim nogama od najtvrđeg drva radio je tako dobro da je svoje neprijatelje stalno držao na pristojnoj udaljenosti. Gdje su njegove noge mogle dosegnuti i udariti, ostajala je uvijek za uspomenu modrica. Dječaci se tada, ogorčeni što nisu dorasli lutku u izravnoj borbi, sjete poslužiti topništvom, pa odvezavši zavežljaje svojih školskih knjiga počeše na njega bacati početnice, slovarice, računice, čitanke i druge školske knjige, ali bi se lutak, koji je bio hitra oka i spretan, uvijek na vrijeme izmakao, pa su svesci, proletjevši mu iznad glave, svi završili lijepim skokom u more. Zamislite sad jadne ribe! Ribe, vjerujući da su te knjige dobre za jelo, doletješe u jatima na površinu vode, ali čim bi zagrizle u neku stranicu ili neke korice, odmah bi ispljunule, radeći ustima grimasu koja kao da je govorila: "Nije ovo za nas! Inače se hranimo mnogo bolje!" Bitka je postajala sve žešća, kad se eto pojavi jedan veliki rak, koji je izašao iz vode i polako, polako se popeo na obalu, pa viknuo glasom poput promuklog trombona: — Prestanite, mangupi, jer niste ništa drugo! Ovakvi razbojnički ratovi između dječaka nikad dobro ne završe. Uvijek se dogodi neka nesreća!... -- Jadni rak! Baš kao da je govorio u vjetar. A onaj zloćko od Pinocchija, okrenuvši se ljutito unatrag kako bi ga pogledao, osorno mu reče: — Umukni, dosadni raku! Bolje bi ti bilo da posišeš dvije tablete od lišaja da ti izliječe tu prehladu u grlu. Otiđi radije u krevet i probaj se oznojiti! Tada dječaci, koji su do sad već pobacali sve svoje knjige, opaze u blizini lutkov svežanj knjiga, pa ga u hipu zaplijene. Među tim knjigama bio je jedan svezak umotan u debeli karton, s hrptom i uglovima od pergamenta. Bila je to Računica. Ostavljam vama da zamislite koliko je bila teška! Jedan od onih nevaljalaca zgrabi tu knjigu i, naciljavši u Pinocchijevu glavu, hitne je svom snagom koju je imao u ruci; ali umjesto da pogodi lutka, pogodi u glavu jednog od svojih drugova, koji pobijeli poput isprane krpe i ne reče ništa nego ove riječi: — O, majko moja... Pomozite mi, umirem!... — I potom padne na pijesak žala. Kada su vidjeli mrtvaca, uplašeni dječaci pobjegoše i za nekoliko ih se trenutaka više nije moglo vidjeti. Ali Pinocchio ostane tamo, i premda je od boli i od straha i on bio više mrtav nego živ, otrči odmah namočiti svoj rubac u morskoj vodi, pa počne močiti sljepoočnice svog jadnog školskog druga. I tako ga je, plačući ljuto i očajavajući, zazivao po imenu i govorio mu: — Eugenio!... Jadni moj Eugenio!... Otvori oči i pogledaj me!... Zašto mi ne odgovoriš? Nisam te ja, znaš, tako grubo ozlijedio! Vjeruj mi, nisam bio ja!... Otvori oči, Eugenio... Ako budeš držao oči zatvorene, umrijet ću i ja... O, Bože moj! Kako ću se sad vratiti kući?... Odakle mi hrabrost da se pojavim pred svojom dobrom mamom? Što će biti sa mnom?... Kamo da pobjegnem?... Gdje da se sakrijem?... Oh, kako bi bolje bilo, tisuću puta bolje, da sam otišao u školu!... Zašto sam poslušao one drugove, koji su moje prokletstvo? A i učitelj mi je to rekao!... I moja mama mi je ponavljala: "Čuvaj se zločestih drugova!" Ali ja sam tvrdoglavac... svojeglavac... Puštam druge da mi govore, ali onda uvijek napravim po svome! A onda se kajem... I tako, otkad sam na svijetu, nikad mi ni četvrt sata nije bilo dobro. Bože moj! Što će biti sa mnom, što će biti sa mnom, što će biti sa mnom? -- I Pinocchio nastavi plakati, vikati, udarati se šakama po glavi i zazivati po imenu jadnog Eugenija, kada odjednom začuje zvuk koraka koji se približavaju. Okrene se: bila su to dva policajca. — Što radiš tako izvaljen na zemlji? — upitaše Pinocchija. — Pomažem ovom svom školskom drugu. — Zar mu je zlo? — Čini se da jest!... — Itekako zlo! — reče jedan od policajaca sagnuvši se i pogledavši Eugenija izbliza. — Ovaj je dječak ranjen u sljepoočnicu. Tko ga je ranio? — Ja nisam! — promuca lutak koji više nije imao daha. — Ako nisi ti, tko ga je onda ozlijedio? — Ja nisam! — ponovi Pinocchio. — A čime je ozlijeđen? — Ovom knjigom. — I lutak podigne sa zemlje Računicu umotanu u karton i pergament, pa je pokaže policajcu. — A čija je to knjiga? — Moja. — Dosta! Drugo i ne treba. Odmah se diži i pođi s nama! — Ali ja... — Pođi s nama!... — Ali ja sam nevin... — Pođi s nama! -- Prije nego što su krenuli, policajci pozvaše neke ribare koji su baš u tom trenutku prolazili svojim brodićem blizu obale i rekoše im: — Povjeravamo vam ovog dječačića ranjenog u glavu. Odnesite ga svojoj kući i pomozite mu. Sutra ćemo se vratiti da ga vidimo. Zatim se okrenu prema Pinocchiju, pa pošto su ga postavili između sebe, narede mu vojničkim tonom: — Naprijed! Brzim korakom! Ako nećeš, jao tebi! -- Ne čekajući da mu to ponove, lutak počne hodati po stazici koja je vodila prema selu. Ali jadni vražić nije više uopće znao na kojem je svijetu. Činilo mu se da sanja, i to ružno sanja! Bio je izvan sebe. Oči su mu sve vidjele dvostruko; noge su mu se tresle; jezik mu je bio prilijepljen za nepce i nije više mogao izustiti ni jednu jedinu riječ. A ipak, usred sve te tuposti i smušenosti, jedan ga je oštri šiljak probadao u srce: misao, naime, da će morati proći ispod prozora svoje dobre vile, ovako, između dva policajca. Radije bi bio umro. Već su stigli do sela i bili pred ulazom, kada jedan nagli zapuh vjetra podigne s Pinocchiove glave kapu i odnese je desetak koraka. — Dopuštate li mi — reče lutak policajcima — da odem uzeti svoju kapu? — Idi samo, ali brzo. -- Lutak ode, uzme kapu... ali umjesto da je stavi na glavu, stavi je u usta među zube, te potom počne trčati silovitim trkom prema obali mora. Letio je poput puščanog metka. Policajci ocijene da će ga biti teško stići pa nahuškaju na njega jednog velikog psa čuvara, koji je na svim psećim utrkama osvajao prvo mjesto. Pinocchio je trčao, ali pas je trčao brže od njega, i zato je cijeli svijet izašao na prozore i strčao se na ulicu, želeći vidjeti kako će završiti ova luda trka. Ali nije si mogao udovoljiti toj želi, jer su lovački pas i Pinocchio na cesti digli takvu prašinu da se nakon nekog vremena ništa više nije moglo vidjeti. 28. Pinocchio umalo završi ispržen na tavi kao riba. U toj očajničkoj trci bio je jedan užasni trenutak, trenutak u kojemu je Pinocchio bio siguran da je izgubljen, jer treba znati da ga je Alidoro (bilo je to ime toga psa čuvara), žestoko trčeći i trčeći, bio skoro dostigao. Dovoljno je reći da je lutak za sobom, na udaljenosti od jednog pedlja, osjećao dahtanje te zvijeri, a osjećao je čak i vrelinu njegovog daha. Na sreću, obala je tada bila blizu, a more se vidjelo na nekoliko koraka. Tek što je došao na plažu, lutak izvede jedan prelijepi skok, kao da je kakva žabica, i baci se usred vode. Alidoro se pak htio radije zaustaviti, ali zanesen zamahom od trčanja i on upadne u vodu. No taj nesretnik nije znao plivati, zbog čega odmah počne pljuskati šapama ne bi li se održao na površini; ali što je više pljuskao, to mu se glava više zaranjala pod vodu. Kada je uspio glavu podignuti van, jadnom su psu oči bile toliko ustrašene i izbečene, te je lajući vikao: — Utopit ću se! Utopit ću se! — Crkni! — odgovori mu Pinocchio iz daljine, jer je sada bio siguran od svake opasnosti. — Pomozi mi, Pinocchio moj!... Spasi me od smrti!... -- Na te očajne krikove lutak se, jer je dubini sebe zapravo imao divno srce, gane, pa, okrenuvši se prema psu, reče: — Ali ako ti pomognem i spasim te, obećaj mi da mi više nećeš smetati i progoniti me! — Obećajem ti! Obećajem ti! Požuri, molim te, jer ako budeš otezao još pola minute, bit ću mrtav. -- Pinocchio je malo oklijevao; ali kad se sjetio kako mu je otac mnogo puta govorio da nikad ne treba propustiti učiniti dobro djelo, otpliva prema Alidoru, pa ga, uhvativši ga za rep objema rukama, izvuče živog i zdravog na suhi pijesak na žalu. Jadni pas nije mogao niti stajati na nogama. Napio se, protiv svoje volje, toliko slane vode da je bio napuhan poput lopte. A osim toga, ne želeći mu previše vjerovati, lutak procijeni da je najbolje baciti se opet u more, pa udaljivši se od plaže poviče spašenom prijatelju: — Zbogom, Alidoro, sretan put i mnogo pozdravi doma! — Zbogom, Pinocchio, — odgovori pas — tisuću puta hvala što si me spasio od smrti. Napravio si mi veliku uslugu, a na ovome svijetu kako siješ tako i žanješ. Ako bude prilike, razgovarat ćemo opet o tome... -- Pinocchio nastavi plivati, držeći se stalno blizu obale. Napokon mu se učini da je stigao na sigurno mjesto, pa bacivši pogled na obalu vidje na hridinama neku vrstu špilje, iz koje je izlazila dugačka perjanica dima. ― U ovoj špilji ― reče tada sam sebi ― mora biti vatre. Odlično! Idem se osušiti i ugrijati, a onda?... A onda će biti što bude. ― Odlučivši tako, približi se hridi, ali kada se htio na nju popeti osjeti kako se nešto pod vodom diže, diže, diže i podiže ga u zrak. Pokušao je odmah pobjeći, ali je već bilo kasno, jer se na svoju veliku žalost našao u golemoj mreži usred mnoštva riba svih oblika i veličina, koje su se praćakale i otimale kao očajnici. A u isto vrijeme vidi on kako iz špilje izlazi neki ribar, toliko ružan, ali stvarno ružan, da je izgledao poput morske nemani. Umjesto kose imao je na glavi golemi busen zelene kose, zelena mu je bila i koža na tijelu, zelene oči, zelena dugačka brada, koja mu je sezala do poda. Izgledao je kao veliki zeleni gušter, uspravljen na stražnjim nogama. Kada je ribar izvukao mrežu iz mora, poviče sav zadovoljan: — Blažena providnosti! I danas se mogu dobro nažderati ribe! — Na svu sreću, ja nisam riba! — reče Pinocchio u sebi, sakupivši malo hrabrosti. Mreža puna ribe podigne se u špilju, mračnu i zadimljenu špilju, usred koje se zagrijavala jedna velika tava s uljem, iz koje je se širio takav smrad zagoretine da ti stane dah. — Sada ćemo malo pogledati koje smo ribe ulovili! — reče zeleni ribar, pa gurnuvši u mrežu svoju tako veliku ručetinu da je bila poput zidarske lopate, izvuče iz nje šaku trlja. — Dobre li su ove trlje! — reče pogledavši ih i ponjušivši ih pohlepno. A nakon što ih je ponjušio, ubaci ih u neku posudu bez vode. Potom ponovi nekoliko puta to isto, i vadeći malo-pomalo druge ribe i osjećajući kako mu u usta navire voda, radosno reče: — Dobri li su ovi oslići!... — Ukusni li su ovi cipli!... — Odlični li su ovi listovi!... — Izvrsni li su ovi pauci!... — Krasni li su ove inćuni!... Kako možete zamisliti, i oslići, cipli, listovi, pauci i inćuni završili su svi zajedno u posudi, gdje su pravili društvo trljama. Zadnji je u mreži ostao Pinocchio. Čim ga je ribar izvukao, izbeči u čudu svoje zelene oči, vičući gotovo uplašeno: — Koja je ovo vrsta ribe? Među ribama koje sam ovako lovio ne sjećam se da sam je ikada jeo. -- I nastavi ga pažljivo gledati, pa nakon što ga je dobro proučio sa svih strana, zaključi: — Jasno, to mora biti neki morski rak. Pinocchio tada, uvrijeđen što ga smatra rakom, reče povrijeđenim tonom: — Ma kakav rak i ne-rak! Pogledaj kako prema meni postupaš! Ja sam, vama na znanje, lutak. — Lutak? — odvrati ribar. — Da pravo kažem, riba lutak za mene je nova riba! Utoliko bolje! Slađe ću te pojesti. — Pojesti me? Ali shvatite da ja nisam riba! Zar ne vidite da govorim i razmišljam kao i vi! — Zbilja, — doda ribar — a kako vidim da si riba koja ima sreću da zna govoriti i razmišljati kao ja, želim ti za to iskazati doličnu počast. — A ta počast bi bila?... — U znak prijateljstva i posebnog poštovanja, prepuštam ti da sam izabereš kako ću te skuhati. Želiš li da te popržim na tavi, ili ti je možda draže da te skuham u loncu s umakom od rajčica? — Da pravo kažem, — odgovori Pinocchio — ako mogu birati, najviše bih volio da me pustite na slobodu, kako bih se mogao vratiti svojoj kući. — TI se šališ! Misliš li da želim popustiti priliku probati ribu koja je toliko rijetka? Ne događa se svakog dana da se u ovim morima ulovi riba lutak. Prepusti onda izbor meni: popržit ću te u tavi zajedno sa svim drugim ribama, i bit ćeš zadovoljan. Biti ispržen u društvu uvijek je nekakva utjeha. -- Nesretni Pinocchio, kada mu je ribar ovo otpjevao, počne plakati, vrištati, preklinjati; pa plačući reče: — Koliko bi bilo bolje da sam otišao u školu!... Poslušao sam prijatelje, a sad plaćam!... Ih!... Ih!... Ih!... -- A kako se trzao poput jegulje i ulagao nevjerojatne napore da se istrgne iz pandža zelenog ribara, uze ovaj jedan lijepi komad kore od rogoza pa mu njime sveže ruke i noge poput salame, te ga ubaci u posudu s ostalim ribama. Zatim, izvukavši jednu drvenu zdjeletinu punu brašna, krene posipati brašnom sve te ribe; i kako bi koju pobrašnio, ubaci je u tavicu da se isprži. Prvi koji su zaigrali u vrelom ulju bili su jadni oslići; potom su na red došli pauci, pa cipli i inćuni, te je došao na red i Pinocchio. Njega, kada je vidio koliko je blizu smrti (i to tako grozne smrti!), uhvati takva drhtavica i takvi grčevi da nije više imao ni glasa ni daha za zapomaganje. Jadni dječačić je molio očima! Ali zeleni ribar nije ni malo na to obraćao pažnju, nego ga okrene pet ili šest puta u brašnu, pobrašnivši ga tako dobro od glave do pete da je izgledao kao lutak od gipsa. Potom ga uhvati za glavu i... 29. Vrati se u Vilinu kuću, a ona mu obeća da od sutra više neće biti lutak nego će postati pravi dječak. Obilni doručak s bijelom kavom kojim se ima proslaviti taj važni događaj. Baš u času kada je ribar bio spreman baciti Pinocchija u tavu, uđe u špilju jedan veliki pas kojega je tamo privukao oštri i primamljivi miris prženja. — Gubi se! — vikne mu ribar prijeteći, držeći i dalje pobrašnjenog lutka u ruci. Ali jadni pas bio je gladan za četvoricu, pa se činilo da cvileći i mašući repom govori: — Daj mi malo ribe i pustit ću te na miru. — Gubi se, kažem ti! — ponovi mu ribar, te podigne nogu kako bi ga udario. Tada se pas, koji, budući da je bio stvarno gladan, nije bio spreman dopustiti da mu muhe sjedaju na nos, okrene prema ribaru i pokaže mu svoje strašne zube. U tom trenutku u špilji se začuje jedan tihi, tihi glasić, koji reče: — Spasi me, Alidoro! Ako me ne spasiš, pečen sam! Pas odmah prepozna Pinocchiov glas, pa na svoje veliko čudo shvati da je taj glasić izašao iz onoga nabrašnjenog smotuljka kojega je ribar držao u ruci. I što sad učiniti? Odbaci se snažno od zemlje, zgrabi taj nabrašnjeni smotuljak, pa držeći ga lagano u zubima pobjegne iz špilje, i bjež' brzinom munje! Ribar se razbjesnio kada je vidio da mu je iz ruku oteo ribu koju bi tako rado bio pojeo, pa pokuša trčati za psom; ali nakon što je napravio nekoliko koraka uhvati ga napadaj kašlja, te se morao vratiti unutra. Uto se Alidoro, pronašavši stazu koja vodi u selo, zaustavio i nježno položio svog prijatelja Pinocchija na zemlju. — Kako da ti zahvalim! — reče lutak. — Nema potrebe, — odgovori pas — ti si spasio mene, a ja sam ti ovime vratio milo za drago. Zna se: na ovom svijetu svi moramo pomagati jedni drugima. — Ali kako si uopće dospio u onu špilju? — Ležao sam sve vrijeme ovdje na plaži više mrtav nego živ, kada mi je vjetar izdaleka donio miris prženja. Taj mi je miris otvorio apetit, pa sam krenuo za njim. Da sam stigao samo trenutak kasnije!... — Nemoj mi to ni govoriti! — zaviče Pinocchio koji se još tresao od straha. — Nemoj mi ni govoriti! Da si stigao samo trenutak kasnije, ja bi sada bio lijepo ispržen, pojeden i probavljen. Brrr! Prolazi me jeza kad samo na to pomislim!... -- Alidoro smijući se pruži šapu prema lutku, koji je čvrsto, čvrsto stisne u znak velikog prijateljstva; a potom se rastanu. Pas krene putem prema kući, a Pinocchio, ostavši sam, ode do jedne kolibe koja je bila u blizini i upita tamo jednog starčića koji je stajao na vratima kako bi se ugrijao na suncu: — Recite mi, gospodine, znate li štogod o jednom jadnom dječaku koji je ranjen u glavu i zove se Eugenio? — Toga su dječake neki ribari donijeli u ovu kolibu, i sada... — Sada je mrtav!... — prekine ga Pinocchio s velikom tugom. — Ne, živ je, i već se vratio svojoj kući. — Zbilja?... Zbilja?... — poviče lutak skačući od veselja. — Dakle, rana nije bila teška?... — Ali mogla je biti teška, čak i smrtna, — odgovori starčić — jer su ga pogodili u glavu jednom teškom knjigom omotanom u karton. — A tko ga je pogodio? — Jedan njegov školski drug, neki Pinocchio... — A tko je taj Pinocchio? — upita lutak praveći se da ne zna. — Kažu da je to neki deran, neka skitnica, jedan nepromišljeni... — Klevete! Kakve klevete! — Ti poznaješ tog Pinocchija? — Iz viđenja! — odgovori lutak. — A što ti misliš o njemu? — upita ga starčić. — Meni se čini da je on zaista dobar dječak, pun želje za učenjem, poslušan, odan svome tati i svojoj obitelji... -- Dok je tako lutak govorio mirna lica sve te laži, dotakne se po nosu i opazi da mu se nos produžio za jedan pedalj. Tada sav prestrašen počne vikati: — Ne obraćajte pažnju, gospodine, na sve lijepe stvari koje sam vam rekao, jer ja najbolje poznajem Pinocchija i mogu vam jamčiti da je on zaista pravi deran, neposlušnik i ljenčina, i umjesto da ide u školu, ide s prijateljima u skitnju. Čim su izgovorene te riječi, njegov se nos skrati i vrati u prirodnu veličinu, kao prije. — A zašto si ti sav tako bijel? — upita ga najednom starčić. — Kazat ću vam... Nisam pazio, pa sam se otro o neki zid koji je bio svježe obojan — odgovori lutak, jer se sramio ispričati da su ga pobrašnili poput ribe kako bi ga mogli ispržiti u tavi. — A što si to učinio od svojeg haljetka, od svojih hlača i svoje kape? — Sreo sam lopove koji su me svukli. Recite mi, dobri starče, imate li kojim slučajem neko odijelce koje mi možete dati, da se mogu vratiti kući? — Dječače moj, što se tiče odijela, nemam ništa drugo nego jednu malu vrećicu u kojoj držim grah. Ako hoćeš, uzmi: evo je. -- Pinocchiju nije trebalo dvaput reći: uzme odmah vrećicu za grah koja je bila prazna, pa je, nakon što je na njoj škarama napravio malu rupu na dnu i dvije rupe sa strane, navuče poput košulje. I tako lagano obučen uputi se prema selu. Ali, idući cestom, osjećao se nekako nemirno; zaista, hodajući je radio jedan korak naprijed pa jedan natrag i, razgovarajući sam sa sobom, govorio: — Kako ću se pojaviti pred svojom dobrom Vilicom? Što će mi reći kad me vidi?... Hoće li mi oprostiti ovu drugu vragoliju?... Mislim da mi neće oprostiti!... Oh! Sigurno mi neće oprostiti!... A to sam i zaslužio, jer sam nevaljalac koji stalno obećava da će se popraviti, a nikad ne održi riječ!... Do sela je stigao kada je već pala tamna noć, a kako se učinila oluja i kiša je padala kao iz kabla, ode pravo do Viline kuće, čvrsto odlučivši da će pokucati na vrata da mu ih otvori. Ali kada je tamo stigao, osjeti da mu ponestaje hrabrosti, pa se, umjesto da pokuca, trčeći udalji dvadesetak koraka. Potom se po drugi put vrati do vrata, ali ne učini ništa; onda se po treći put udalji, i ništa; i četvrti put uzme u ruku, tresući se, željezni zvekir, pa jednom lagano kucne. Pričeka, pričeka, i na kraju se nakon pola sata otvori jedan prozor na zadnjem katu (kuća je imala četiri kata), te Pinocchio vidje kako se pojavio jedan veliki Puž koji je na glavi imao pričvršćenu svjetiljku, pa mu reče: — Tko je u ovo doba? — Vila nije kod kuće? — upita lutak. — Vila spava i ne želi da ju se probudi. A tko si ti? — Ja sam! — Tko ja? — Pinocchio. — Koji Pinocchio? — Lutak, onaj koji je živio u kući s Vilom. — Ah, razumijem! — reče Puž. — Pričekaj tu, spustit ću se dolje i odmah ti otvoriti. — Požurite se, molim vas, jer ću umrijeti od hladnoće. — Dječače moj, ja sam Puž, a puževi baš i nisu brzi. -- I tako prođe jedan sat, pa prođu i dva, a vrata se još nisu otvorila; uto se Pinocchio, koji je drhtao od hladnoće, od straha i od vlage koja je bila na njemu, ohrabri i po drugi put pokuca na vrata, ali pokuca jače. Na to drugo kucanje otvori se prozor na katu niže, pa se pojavi isti onaj Puž. — Pužiću najljepši, — poviče Pinocchio s ulice — već dva sata čekam! A dva sata u ovoj užasnoj noćini duža su od dvije godine. Požurite se, zaboga. — Dječače moj — odgovori mu s prozora ta posve mirna i ravnodušna životinjica — dječače moj, ja sam Puž, a puževi baš i nisu brzi. — I prozor se opet zatvori. Malo kasnije odzvoni ponoć; potom jedan, pa dva sata iza ponoći, a vrata su i dalje bila zatvorena. Pinocchio tada izgubi strpljenje, pa bijesno zgrabi zvekir na vratima i htjede zalupati tako jako da se zatrese cijela kuća, ali zvekir, koji je bio od željeza, pretvori se u taj čas u živu jegulju, koja mu sklizne iz ruku i nestane u bujici vode koja se slijevala po sredini ulice. — Ah, da? — poviče Pinocchio kojega uhvati još veći bijes. — Ako je zvekir nestao, ja ću nastaviti bijesno lupati nogama. -- Pa se, povukavši se malo unatrag, zaleti i odlučno udari po kućnim vratima. Udarac je bio toliko jak da mu je noga ušla u drvo sve do pola, a kada ju je pokušao izvući vani, sav mu je trud bio uzalud, jer mu je noga zapela unutra kao zabijeni čavao. Zamislite sad jadnog Pinocchija! Morao je provesti cijelu preostalu noć s jednom nogom na zemlji, a drugom u zraku. Ujutro, kada je počeo svitati dan, vrata se konačno otvore. Onoj vrloj životinjici Pužu za silazak s četvrtog kata do izlaza na ulicu trebalo je samo devet sati. Treba reći i da se dobro preznojio. — Što radite s tom nogom zabijenom u vrata? — upita on lutka smijući se. — Dogodila se nezgoda. Vidite, lijepi Pužiću, možete li me osloboditi od ove muke? — Dječače moj, za to bi trebao drvodjelja, a ja se nikad nisam bavio drvodjeljstvom. — Zamolite Vilu za mene!... — Vila spava i ne želi da je se budi. — Ali što hoćete da ja sad radim, začavljen ovako cijeli dan u vratima? — Zabavite se tako što ćete brojati mrave koji prolaze ulicom. — Donesite mi barem nešto za jesti, jer se osjećam sasvim iscrpljeno. — Odmah! — reče Puž. I zaista, nakon tri i pol sata, Pinocchio ga vidje kako se vraća s jednom srebrnom zdjelicom na glavi. U zdjelici je bio kruh, jedno pečeno pile i četiri zrele marelice. — Evo ručka kojega vam šalje Vila — reče Puž. Vidjevši to Božje blago, lutak se posve utješi. Ali kakvo je bilo njegovo razočarenje kada je, čim je počeo jesti, vidio da je kruh od gipsa, da je pile od kartona, a da su četiri kajsije od alabastera, obojane kao da su prave. Htjede zaplakati, htjede pasti u očaj, htjede baciti posudu i sve što je u njoj bilo; ali naprotiv, što zbog jake tuge što zbog jake slabosti u želudcu, stade kao da je onesviješten. Kada se opet pribrao, nađe se na nekom ležaju, a uz njega je bila Vila. — I ovaj put ti opraštam, — reče mu Vila — ali čuvaj se ako mi još jednom učiniš nešto ovakvo!... -- Pinocchio obeća i zakle se da će učiti i da će se uvijek dobro vladati. I održi riječ cijeli ostatak te godine. Zaista, na ispitima pred praznike dobio je pohvale kao najbolji u školi, a njegovo je vladanje općenito bilo ocijenjeno tako pohvalnim i zadovoljavajućim, da mu Vila, posve zadovoljna, reče: — Sutra će se konačno tvoja želja ispuniti! — Koja? — Sutra ćeš prestati biti drveni lutak i postat ćeš pravi dječak. -- Onaj tko nije sam vidio Pinocchiovo veselje na tu toliko žuđenu vijest ne može ga niti zamisliti! Svi njegovi prijatelji i školski drugovi pozvani su sljedećeg dana na svečani doručak u Vilinu kuću, kako bi zajedno proslavili veliki događaj; a Vila je pripremila dvije stotine šalica bijele kave i četiristo kruščića s maslacem izvana i iznutra. Taj je dan trebao biti najljepši i najveseliji, ali... Na nesreću, u životu lutka uvijek postoji neki ali, koji sve pokvari. 30. Umjesto da postane dječak, Pinocchio otiđe potajno sa svojim prijateljem Lucignolom u "Zemlju igračaka". Kao što je prirodno, Pinocchio odmah od Vile zatraži dopuštenje da ode prošetati gradom kako bi pozvao goste, a Vila mu reče: — Samo idi i pozovi svoje prijatelje na sutrašnji doručak; ali zapamti, moraš se vratiti kući prije noći. Jesi li razumio? — Obećajem da ću se vratiti točno za sat vremena — odgovori lutak. — Pazi se, Pinocchio! Dječaci lako daju obećanja, a često puta ih ne ispune. — Ali ja nisam poput drugih; ja kad nešto kažem, onda to i ispunim. — Vidjet ćemo. Ne poslušaš li, jao tebi. — Zašto? — Zato što dječaci koji ne slušaju savjete onih koji od njih bolje znaju uvijek zapadnu u neku nevolju. — A ja sam to i dokazao! — reče Pinocchio. — Ali ovaj put više neću pogriješiti! — Vidjet ćemo govoriš li istinu. -- Ne dodavši više ni riječi, lutak pozdravi svoju dobru Vilu, koja je za njega bila poput mame, te pjevajući i plešući izađe iz kuće. Za manje od sat vremena pozvao je sve svoje prijatelje. Neki su poziv prihvatili odmah i sa srcem, druge je ispočetka trebalo malo moliti; ali kada su čuli da će kruščići koje će se močiti u bijelu kavu biti premazani maslacem i izvana, svi su na kraju rekli: — Doći ćemo i mi, da ti učinimo uslugu. -- Ovdje treba znati da je Pinocchio među svojim prijateljima i školskim drugovima imao jednoga najmilijeg i najdražeg, koji se zvao Romeo, ali su ga svi zvali po nadimku Lucignolo, zbog njegove mršave, suhonjave i nezgrapne pojave, baš kao da je novi stijenj noćne svjetiljke. Lucignolo je bio najnemirniji i najvragolastiji dječak u cijeloj školi, ali Pinocchio ga je jako volio. I zato ode on odmah potražiti ga kod kuće kako bi ga pozvao na doručak, ali ga tamo ne nađe. Vrati se po drugi put, ali Lucignola nije bilo; vrati se i treći put, ali je i tada uzalud hodao. Gdje da ga ulovi? Potraži ovdje, potraži ondje, i konačno ga vidje kako se sakrio pod trijemom jedne seljačke kuće. — Što radiš tu? — upita ga Pinocchio približavajući se. — Čekam ponoć, da odem... — Gdje ideš? — Daleko, daleko, daleko! — A ja sam te bio tražiti kod kuće tri puta!... — Što hoćeš od mene? — Ne znaš za veliki događaj? Ne znaš za sreću koja me je dotaknula? — Što? — Sutra prestajem biti lutak i postajem dječak poput tebe i svih drugih. — Na sreću ti bilo. — Sutra te dakle očekujem na doručku u svojoj kući. — Ali jesam li ti rekao da večeras odlazim! — Kada? — Uskoro. — A gdje ideš? — Idem živjeti u jednu zemlju... koja je najljepša zemlja na ovome svijetu, pravi raj!... — A kako se zove? — Zove se "Zemlja igračaka". Zašto i ti ne pođeš sa mnom? — Ja? Stvarno ne! — Krivo, Pinocchio! Vjeruj mi, ako ne odeš, kajat ćeš se. Gdje ćeš naći zemlju zdraviju za nas dječake? Tamo nema škola, nema učitelja, nema knjiga. U toj blagoslovljenoj zemlji nikad se ne uči. Četvrtkom nema škole, a svaki se tjedan sastoji od šest četvrtaka i jedne nedjelje. Zamisli da jesenski praznici počinju prvog siječnja, a završavaju zadnjeg dana u prosincu! To je zemlja kakva mi se zaista sviđa! Eto kakve bi trebale biti i sve druge pristojne zemlje!... — A kako se provode dani u "Zemlji igračaka"? — Provode se u igri i zabavi od jutra do mraka. Navečer se ide u krevet, a ujutro počinje sve ispočetka. Što ti se čini? — Uhm!... — reče Pinocchio i zaklima lagano glavom, kao da kaže: — To je život kakvoga bih i ja rado htio! — Onda, želiš li ići sa mnom? Da ili ne? Odluči se. — Ne, ne, ne, i opet ne. Već sam obećao svojoj dobroj Vili da ću postati dobar dječak i želim održati to obećanje. A vidim da sunce zalazi, pa te odmah napuštam i bježim. Zbogom, dakle, i sretan put! — Kamo trčiš s takvom žurbom? — Kući. Moja dobra Vila hoće da se vratim prije mraka. — Pričekaj još dvije minute. — Zakasnit ću. — Samo dvije minute. — A ako poslije Vila na mene bude vikala? — Pusti je nek viče. Kada se dobro izviče, ušutjet će — reče onaj nevaljalac Lucignolo. — A kako ideš? Sam ili u društvu? — Sam? Ide nas više od sto dječaka! — I idete pješice? — Uskoro će ovuda proći kočija koja će me pokupiti i odvesti preko granice te najsretnije zemlje. — Što bih platio da ta kočija prođe sada!... — Zašto? — Da vas sve skupa vidim kako odlazite. — Ostani još malo pa ćeš vidjeti. — Ne, ne, želim se vratiti kući. — Pričekaj još dvije minute. — Već sam se previše zadržao. Vila će biti zabrinuta za mene. — Jadna Vila! Zar se možda boji da će te pojesti šišmiši? — No dobro, — doda Pinocchio — ti si posve siguran da u toj zemlji nema nikakvih škola?... — Niti sjene. — I nikakvih učitelja? — Ni jednog. — I ne mora se učiti? — Nikad, nikad, nikad! — Koja lijepa zemlja! — reče Pinocchio, osjetivši da mu u usta dolazi voda. — Kakva lijepa zemlja! Nisam nikada tamo bio, ali mogu zamisliti!... — Zašto ne odeš i ti? — Uzalud me dovodiš u napast! Već sam svojoj dobroj Vili obećao da ću postati pristojan dječak, i ne želim pogaziti riječ. — Onda zbogom, i pozdravi mi sve gimnazije!... I sva učilišta kada ih sretneš na ulici! — Zbogom, Lucignolo. Lijepo putuj, zabavi se i sjeti se koji put svojih prijatelja. -- Rekavši to, lutak učini dva koraka kako bi otišao, ali onda, zaustavivši se i okrenuvši se prema svom prijatelju, upita: — Ali jesi li baš siguran da se u toj zemlji svaki tjedan sastoji od šest četvrtaka i jedne nedjelje? — Najsigurniji. — A i sigurno znaš da praznici počinju prvog dana siječnja a završavaju zadnjeg dana prosinca? — Sasvim sigurno! — Koja lijepa zemlja! — ponovi Pinocchio pljunuvši od silnog zadovoljstva. Potom, napravivši odlučan izraz, doda u žurbi i žaru: — Dakle, zbilja zbogom, i sretan put. — Zbogom. — Kada krećete? — Uskoro. — Šteta! Ako do polaska nedostaje još samo jedan sat, možda bih, možda, mogao i pričekati. — A Vila? — Već sam zakasnio!... A vratim li se kući sat ranije ili sat kasnije, svejedno je. — Jadni Pinocchio! A što ako te Vila izgrdi? — Nema veze! Pustit ću je da viče. Kada se dovoljno izviče, ušutjet će. -- Uto se već spustila noć, tamna noć, kada odjednom u daljini ugledaju kako se pomiče jedno malo svjetlo... i začuju zvonjavu zvončića i trubljenje trubice, tako sitan i prigušen da se činilo da se radi o zujanju komarca. — Evo ih! — poviče Lucignolo ustavši na noge. — Tko je? — upita ispod glasa Pinocchio. — Kočija koja dolazi po mene. Dakle, želiš ići, da ili ne? — Zbilja je istina, — upita lutak — da u toj zemlji dječaci ne moraju nikad učiti? — Nikad, nikad, nikad! — Koja lijepa zemlja!... Koja lijepa zemlja!... Koja lijepa zemlja!... |
čopor - skupina zvijeri umak - ukusan dodatak jelu kočoperiti - praviti se važan trombon - limeno puhaće glazbalo osorno - drsko u hipu - u trenu računica - udžbenik iz matematike pergament - koža nahuškati - natjerati ganuti se - sažaliti se hridine - stijenje na obali praćakati se - brčkati se u vodi neman - čudovište providnost - Božja mudrost trlja - vrsta morske ribe jegulja - vrsta ribe zvekir - vrsta zvona navratima |