IZLET U GRAD
Stiže i određeni dan, osmi veljače. Zora još nije ni svanula kad su već kroz mračne ulice procvrkutali naci. Jutro je bilo neobično, čudno toplo. Škola je bila rasvijetljena, i u crnoj noći davala je čarobnu sliku. daci, koji su ustali iz toplih postelja još u ponoć, bili su potpuno oduševljeni. Pa, nije ni čudo, bilo je to kao bajka. Neki od njih strepili su čitave mjesece hoće li im roditelji skuckati novac za put. Nije to velika svota. Nije velika, kako kome. Za neke je nedostižna. Ali ipak, bili su svi na broju. "Samo da ne zakasnimo!" strepjeli su, i u mašti sa užasom već su vidjeli vlak koji je othuknuo bez njih, odnoseći njihovu nadu, njihov san. Sakupili su se u školi mnogo prije vremena. Ljuban je menu prvima. Prilazili su mu drugovi i, kao domaćinu, tužili mu se: "Barometar je otišao odviše ulijevo!" Tješio ih je on: "I barometar se može ponekad prevariti." No u sebi je krio neku slutnju. Strašilo ga je to odviše toplo jutro. Đaci su dolazili u sve većim skupinama. Škola je odjednom uzavrela. Jedna mala došla sva zamotana da je nisi mogao prepoznati. Majka ju je utrpala kao da odlazi na Sjeverni pol zemljine kugle. "Dobro jutro, snašo!… Odakle ste, prijo? Mi vas ne poznajemo!" Tako su dočekivali ostali ove zamotane. Ali kao u naknadu za to, neki su opet bili obučeni odviše slabo. Zimski kaput im je tobože prestar ili odviše otrcan za grad. A neki nisu imali kaputa, naprosto nisu imali. Ne zato što su bili rnavi dječaci te nisu zaslužili da ga imaju, niti zato što ih možda roditelji nisu voljeli. Ne, nego ne mogu im ga roditelji nabaviti. Ne mogu smoći toliko novca, pa ma koliko radili. Neki su vam došli u velikim sestrinim cipelama, koje su sve šljapale: fljas, fljas. Jedni su opet dobili ili pozajmili velike kapute od ronaka ili susjeda koji su od njih dvostruko stariji. Kako su mališani u tim kaputima izgledali, možete zamisliti: elegantni nisu bili! Neki donoše sa zavezanom šarenom kravatom oko vrata kakva je bila u modi prije trideset godina. "O, moj naklon, gospodine!" dočekivali su ove s kravatom. A kad učitelj dođe, prekinu se prepirka i podrugivanje. Ali djeca su se nešto čudno zagledala u učitelja. Izgledao je blijed i žut. Za volju učitelju, išli su kroz selo tiho, a posljedni su bili najjunačniji dječaci da bi odbranili ostale od pasa. Da njihova hrabrost ne bi bila uzaludna ovi su, ako psi nisu navaljivali, samo trebali udariti kamenčićima u tarabe: kvrc!!! I evo čitavog čopora pasa za tili čas. Na kraju sela okupiše se djeca u zbor i zapjevaše punim glasom: Zbogom, premila majko! Mi ćemo se dijeliti! Što ću ja jadan činiti Daleko od tebe?! Na kraju pjesme našali se učitelj: "Tko plače za mamom, neka se vrati!" Svi su se hrabrili, a opet ne bi rekao da ih nije bilo nekoliko kojima je zadrhtalo neispavano srce. "Domaćine! Pokažite se danas na djelu! Gledajte da ja imam što manje posla s vama!" "Dobro je!" viknuše svi razdragano, i tad u sumraku iskrsnu stanica pred njima. U stanicu unoše tiho, kao duhovi. Šapuću kad se razgovaraju. Odmotavahu se u čekaonici oni koje su roditelji odviše umotali. Kupali se u znoju. To jutro bilo je neobično toplo. Odjednom na staklenim vratima zasja svjetlost. Malo se okance otvori. Proviri pospana glava šefova. Iz mračne čekaonice jednoglasno zabruji: "Dobro jutro!" "Dobro jutro, djeco!" otpozdravi ljubazno šef. "Da vas nismo možda probudili, molimo lijepo?" pita Jozo. "O, ne", veli šef, "a vi? Jeste li pospani?… Da vam je možda čašica rakije." "Nikako!!!" viču djeca. "Mi ne pijemo alkohol!" Još su uvijek djeca uzbunena i nestrpljiva. Onda će biti sigurni kad već jednom budu sjedili u vlaku. Ali njega još nema. Da otkud ne iskrsne kakva zapreka! Jao! Samo to ne! Kadli šef zovnu: "Izvolite karte!" Ljuban skoči s ispravom u šefovu kancelariju. Dobio je zajedničku kartu do grada za sve nake i za učitelja. Platio je i zahvalio šefu: "Hvala vam! Osobito se veselimo posebnom vagonu!" "Stvari na sebe!!" viknu Ljuban za nekoliko minuta. Fiiii! zafućka mašina i stade upravo pred stanicom. Vlak je bio sav uvijen u paru. Prozori svi rasvijetljeni. "Molim lijepo, koliko čekamo?" pita Ljuban konduktera. "Pet minuta, dječače." "Dopuštate li da napišemo kredom velikim slovima na našem vagonu 'Zadruga Ljubanovac' ?'" Kondukter se zbunio. U službenim propisima nema ni dopuštanja ni zabrane za takvo što. Klimnu i reče: "Dobro." I uđe u vagon s Ljubanom. Tamo se đaci već smještaju kao koke na jajima. U vagonu je divno i svijetlo. Mala Nada ima najljepši rukopis. Napisala je rašireno preko cijelog vagona: ZADRUGA LJUBANOVAC Kad je vlak krenuo, zatražio je kondukter učtivo kartu. Skoči Ljuban: "Ja sam domaćin ove zadruge. Nosim sve uza se." Zbunio se ponovno kondukter i stavio naočare na nos. Gleda kartu, gleda. Da putuju vojnici u četama, to je vidio često, i da imaju zajedničke karte. Ali zadruga? Probuši kartu. "Drago mi je", veli. "Samo pazite, domaćine, da prozori na vagonu ostanu čitavi i da se svagdje održi čistoća!?" "Možete biti bez brige!" umiri ga domaćin. "Postavljeni su ovdje redari i reduše kao u razredu." Opet se kondukter zbunio. Naklonio se i pozdravio rukom vojnički. "Zbogom!!" graknuli su svi naci. Kondukter se iznenadi. Trgne se, zbuni i okrene. Pozdravi opet vojnički i nasmija se. Izgledalo je kao da će nešto reći. No, opet nije! Otišao je. daci su sada nesmetano uživali u vožnji. Pričali su, žagorili, čavrljali, kao kad se pred proljeće sastane sabor od stotinu i stotinu vrabaca. Na jednoj stanici ušao pijan putnik. Grunuo čovjek u vagon, zaljuljao se i sjeo na prvu klupu, pa u čudu bulji po vagonu. Bunca on: "Govorite mi!... Ima li vas tu zaista toliko, il' ja pijan od dvoje vidim toliku djecu?…" Priđe mu Ljuban: "Dobro jutro! Bit će vam možda neugodno ako vas kondukter odavde izvede, jer je ovo poseban vagon za đake." "Kuš, balavče", otrese se pijani čovjek na dijete. Ne dospije dalje. Na vratima je kondukter. On ga odvede u drugi vagon. "Hvala vam lijepa!", povikaše đaci kad se kondukter vratio. "Zapjevat ćemo vam jednu pjesmu ako vas pjevanje veseli!" "O, i te kako! Molim!", reče kondukter i sjede na klupu. "Mogu li zapušiti?" "Izvolite samo! Izvolite! Mi ćemo već poslije prozračiti... Pri tom ćemo jako paziti da ne razbijemo prozore. Putna blagajna vrlo nam je mršava, a u gradu nas čekaju plaćanja. Platit ćemo nešto na higijenskoj izložbi, a nadamo se da ćemo i u kino, na predstavu." Stigoše do jedne stanice. Opet u njihov vagon uđoše dva putnika. Seljak i seljakinja. Seljak je za svoju ženu nosio jastuk da može leći na klupu. Bio je to fin čovjek i rekao je: "Molim vas, djeco, dopustite da budem ovdje s mojom ženom. Bolesna je, i idem s njom liječniku. Do treće stanice. Ovdje nitko ne puši – pa mi žena lakše diše!…" "Samo izvolite!", vele mali i odmah isprazniše cijelu klupu. A kad opet ostadoše mali načići sami s učiteljem u svom posebnom vagonu, došlo je jutro. Na svakoj su stanici putnici radoznalo promatrali posebni vagon s velikim natpisom na njemu. A kad vlak uđe u grad, veliko mnoštvo građana začudi se natpisu. Išla je čudna povorka đačića ulicom i ljudi stadoše u čudu zapitkivati. Život je dosta jednoličan i građani su željni ma kakve novosti. Djeci baš opet nije bilo lako odgovarati, jer su se zagledala u visoke kuće, crkve i dućane. bilo lako odgovarati, jer su se zagledala u visoke kuće, crkve i dućane. Ogledali su se. Okretali se i udarali o plinske svjetiljke, a i stali na nogu jedno drugom. "Aj, kakva zgradurina, jesi li takvo što već vidio?" "Oj, ne gazi mi po nogama, vidim!" Higijenska je izložba poneke od đaka zanimala. Neki su se baš i razočarali, nekima je postalo mučno gledajući ljudska crijeva, pluća, srce i mozgove, i sve to sa nekim strašnim bolestima. Ali nešto su svi gledali s jednakim zanimanjem. Zinuli su od divljenja. Svaki je od njih već vidio, pa i čitao novine. Ali kako se one tiskaju, to nisu znali, ili su tek zamišljali na sve načine. Sad su ih odveli u tiskaru, gdje se novine štampaju. Kako su užurbano kuckali neki radnici, a iz strojeva ispadaju olovni redovi sa slovima! Pa kako se vrte neki valjci, na jednom kraju velikog stroja ubacuju papir, a s druge strane, a da ni trenuti nisi mogao, ispadaju gotove strane išarane crnim slovima! Zatim su ih vodili u tvornicu suhomesnate robe. Tamo su pojeli po par tankih kobasica. Poslije toga su posjetili tvornicu čokolade. I baš kad su dobili na dar svaki po komad čokolade i sa slašću zagrizli, zatresoše se prozori tvornice od silnog sjevernog vjetra. Kad su načići izašli napolje, vjetar ih je htio odnijeti. Oni slabo obučeni cvokotali su zubima usred hladnog sjevernjaka. Osim toga, sasu se gusta, hladna i oštra tuča. Zasipa oči, uši, nosove i pada za vrat, kao da sipaš šakom. Ciknuli đaci u tuđem svijetu. Skočio učitelj naprijed i vodi ih u stan. Nikud više ne mogu po gradu. Moraju ovdje čekati početak kino predstave. Odande će poći ravno na stanicu. Problijedjeli mali načići u stanu, i oči su im stalno na prozoru. Vani vjetar urla. Savija stabla divljih kestenova. Mećava! Strašna mećava!! Ulicom ne vidiš prolaznika. Kuće na drugoj strani jedva razabireš. Ne da gusta tuča da vidiš. "Ovo nam baš nije trebalo!", veli učitelj, no opet tješi nake: "Proći će to brzo kako je naglo i došlo!" "Ima vrlo slabo obučenih!" veli Ljuban. "Meni je jutros bio sumnjiv barometar. Pao je na buru. Ali nisam vjerovao da bi u ovo doba moglo biti bure." "Cijelo jutro visio je crn oblak iznad nas!… Došao sjevernjak i kapljice kiše pretvorio u led!" Tako su se razgovarali naci, a vjetar je tresao prozorima i trgao vani grane drveta i stupove, te lomio telefonske žice. Tek nakon pola sata prestade padati led. Zato nastavi snijeg, sitan i gust, a suh i oštar. Sipao je na zemlju tako, kao da se otvorilo stotinu tisuća golemih usta na nebeskom svodu, pa izbacuju milione i milijarde sitnih pahuljica na sat, na minutu, za tren. Nova briga pograbila male zadrugare i učitelja za srce. Sad je tek deset sati dopodne. Ne prestane li snijeg ovako padati do četiri po podne, bit će zasute sve staze, putovi i željeznička pruga. I došlo je jedanaest sati. Prošlo je podne, a snijeg ne prestaje. Sve sipa te sipa, jednako gust. Upravo ne možeš vjerovati da to ikad može prestati! Vjetar je već bio lakši, ali je zato padao još gušći snijeg. Vjetar je već bio lakši, ali je zato padao još gušći snijeg. Mala lica prilijepila se uz prozor zureći napolje, čekajući. Dah im je ostavljao trag na staklu, a nosići, spljošteni o staklo, ostavljali su male krugove. A snijeg sve pada, pada. Po pločnicima i ulicama grada napadao je već pola metra debeo sloj snijega. Mali se đaci pomirili sa sudbinom. U tri sata ostaviše stan i jedva dođoše pred kino. Probijali su se, sitni, slabašni. Jedva se vidi kako se miču male crne figurice u silnome snijegu. Dugo je trebalo dok su stresli gusti snijeg s odijela i cipela. Aoj, kakva je to bila dvorana! Sve sam crveni baršun, a stolica preko stotinu! Topla soba dočekala ih je, a dočekao ih je i ljubazni vlasnik. Daleko naprijed na zidu bila je velika bijela plahta. Kad su se ugasile one sitne i lijepe električne svjetiljke i kad počeše živi ljudi hodati i govoriti po onom platnu, đačići su se silno iznenadili, jer u ovom kinu nije bilo kao kod njih u selu kad done koji putujući kino. Tamo u selu sam gazda kina okreće stroj rukom. Ljudi sjede i stoje sa šeširima na glavi i puše: tko cigaru, tko lulu. Gazda ne zna dobro hrvatski jezik. On okreće stroj i govori glasno: "Poštovani publikum!… Sada vidila na platno jedna nesretna grofica!… Sada budi vidila jedan vitez, recimo, no hergo!... to neka bude jedan princ! On budi klekni pred grofica… Poštovani publikum, vidila sada kako on, taj vitez, raširila svoje ruke obadva i veli: ,Ja vas, divna grofica, molim za vaša ruka!… Onda, šta radi grofica, poštovani publikum? Vi svi vidila, ona se diži i rukom pokaži svoje srce, a drugom rukom na nebo i kazala: ,Bog mi neka bude svjedok! Ja sam vjerna svome muž, i čekala ga budi dok se vrati iz rat!... I sad, poštovani publikum, ja ne znam, ima li tko među vami da mu nije bar suza iz oka skočila van, jer ta slika srce štipat moraš!" Kad se onda ta kino predstava kod njih u Velikom Selu svrši, gazda zapali svjetlost i glasno vikne: "Poštovani publikum! Sutra molim za još veći posjet. Sutra dajemo novi raspored. Jedna drama, koja se budi zvala: Grofica u pandžama razbojnika! Poslije toga igrala jedna šala. A onda ples!" Poslije kino predstave u Velikom Selu ne odlaze gosti kući. Svi plešu, a vlasnik kina, njegova žena i sin sviraju. Stari svira u trubu, sin u harmoniku, a debela žena, koja je bila na ulazu i kupila novce, ona udara u bubanj. A ovdje, u gradskom kinu? O, ovdje je sasvim drukčije! Samo, samo za vrijeme predstave opaziše oni đačići koji su sjedili pokraj učitelja da je on problijedio kao na smrt bolestan. S čela mu kaplje rijeka znoja. "Zlo mi je!", šapnu učitelj najbližima. "Djeco, viknite!... Vode... bih trebao!" I nije prošlo ni nekoliko trenutaka, prekinuta je predstava i zapališe se svjetla. Đačići vrište u očajanju, a vlasnik kina, pa neki odrasli tješe ih i obećavaju svoju pomoć. No oni se ne dadu utješiti. Idu za onesviještenim učiteljem. Učitelj ne zna za sebe. Nose ga u auto. Voze ga u bolnicu, kao mrtvog. Možete zamisliti taj metež, taj očaj, taj jad! Predstava se više ne nastavlja. Djeca su sva blijeda i jecaju. Domaćin Ljuban teško zamišljen. Odrasli su dali da se donese sanduk naranči da umire djecu. Djeca počeše jesti, i pri tom slatko-kiselom ugodnom okusu zaboraviše pomalo na nesreću. Onda ih tuđi ljudi svrstaše u red i oni pođoše kroz gusti snijeg na željezničku stanicu. Tu ih smjestiše u toplu čekaonicu drugog razreda. Kao neka mala gospoda sjede u lijepoj sobi. Ali djeca sjede i šute. Sve su oči ustrašene i zaplakane. Tako im je kao da oca izgubiše. Neke se gospone brinu za djecu: "Siroti golubići, kako će stići kući?!" Šef stanice rekao je: "Djeca mogu ići kući. Naredit ću pratnji vlaka da pripazi na njih. Njihove su kuće odavde udaljene svega pet sati vožnje. Vlak ne bi smio nigdje zapeti. Zapne li, poslat ću još jedan stroj! Dva! Makar i tri! Mali siročići moraju biti danas kod kuće!" Sve badava! Ni gospođe ni šef stanice nisu mogli razveseliti djecu. Oni mali samo tužno gledaju i ništa ne razumiju. Upravo pet minuta prije nego što će ući u vlak, došao je u čekaonicu, sav zadihan i bijel od snijega, neki čovjek. "Molim lijepo, koje je dijete Ljuban Ognjanović?" viknu on odmah s vrata. "Izvolite!" oglasi se Ljuban i skoči k njemu, a svi đaci zinuše, i zastade im dah. "Evo pismo od gospodina učitelja za tebe!" Uze Ljuban drhtavo otvarati pismo, a svi đačićii se okupili oko njega. Ljuban glasno pročita pismo: "Dragi Ljubane i sva djeco! Imam slabo srce, i od napora sam smalaksao. Liječnici mi ovdje u bolnici kažu da moram ostati kod njih bar tri dana. Navratite se mojoj kući i recite gospođi šta mi se dogodilo, i da mi je već sasvim dobro. A vi budite pametni i sad pokažite da ste zadruga i da ćete moći i bez mene stići kući. Ljubane! Ne daj nikome izlaziti iz vagona do našeg sela! Držite se junački! Vaš učitelj" Kad to djeca čuše, odmah su im se lica zažarila. Došao jedan željezničar po njih da uđu u vlak. Jedva uđoše u vagon prteći debeli snijeg. Ljuban reče gosponama na vratima: "Hvala vam lijepa na brizi! Zbogom!" Gospođe su plakale i lijepim bijelim maramicama brisale suze. Šef velike gradske stanice dolazio je tri puta u vagon. Svaki put je pitao: "Da li vam je dosta toplo, dragi moji?" Svaki put ih je hrabrio: "Ništa se ne bojte! Danas vi morate biti u svojim posteljama!" Vlak je zazviždao i krenuo. Đaci su mahali gospođama i šefu. Vlak je sporo napuštao grad i izgubio se u gustom roju snježnih pahuljica. Danas se sporo napuštao grad i izgubio se u gustom roju snježnih pahuljica. Danas se u vlaku voze samo đaci i željezničko osoblje. "Skinite rupce i kapute!" reče glasno Ljuban kad im ispred očiju nestade grad. "Dosta je toplo u vagonu." Prenuše se naci i zagledaše se u Ljubana. Zaista! Njihova je zadruga prvi put sama i samostalna u svijetu sa svojim domaćinom. |