31.
Nakon pet mjeseci raja, Pinocchio na svoje veliko čudo primijeti kako mu raste jedan lijepi par magarećih ušiju, pa se pretvori u tovara, s repom i svime drugim. Kočija je napokon stigla; a stigla je bez i najmanjeg šuma, jer su joj kotači bili omotani kudjeljom i krpama. Vuklo ju je dvanaest parova magarčića, svi iste veličine, ali različite dlake. Neki su bili sivi, neki bijeli, neki šareni kao papar i sol, a neki išarani žutim i modrim prugama. No najneobičnija stvar bilo je ovo: tih dvanaest zaprega, odnosno dvadeset i četiri magarčića, umjesto da budu potkovani kao sve druge tegleće ili tovarne životinje, imali su na nogama ljudske cipele od bijele kože. A vozač tih kola?... Zamislite čovječuljka koji je širi nego duži, mekan i mastan kao gruda maslaca, s licem poput jabučice, s ustašcima koja se stalno smijulje i s tankim i ugodnim glasićem poput mačke koja se umiljava gospodarici kuće. Svi dječaci, čim bi ga ugledali, odmah bi se u njega zaljubili i utrkivali se tko će se prije popeti na njegova kola, kako bi ih poveo u tu rajsku zemlju koja je na zemljopisnoj karti označena zavodljivim imenom "Zemlja igračaka". I zbilja, kočija je već bila posve puna dječačića od osam do dvanaest godina, koji su se nagomilali jedni na druge kao srdele u rasolu. Bilo im je neudobno, bili su zbijeni, nisu skoro mogli niti disati; ali nitko nije rekao niti jedan oh!, nitko se nije žalio. Utjeha što će za nekoliko sati stići u zemlju u kojoj nema ni knjiga, ni škola, ni učitelja činila ih je toliko zadovoljnima i mirnima da nisu osjećali ni neugodu, ni umor, ni glad, ni žeđ, niti im se spavalo. Čim se kočija zaustavila, čovječuljak se obrati Lucignolu i uz tisuću prenemaganja i tisuću gesti upita ga smješkajući se: — Kaži mi, lijepi moj dječače, želiš li i ti poći u tu sretnu zemlju? — Sigurno da želim! — Ali upozoravam te, dragi moj, da u kočiji više nema mjesta. Kao što vidiš, posve je puna!... — Nema veze! — odgovori Lucignolo, — ako nema mjesta unutra, dopustite mi da sjednem na rudo — I poskočivši, uzjaši na rudo. — A ti, ljubavi moja, — reče čovječuljak okrenuvši se jako ljubazno prema Pinocchiju — što ćeš ti? Ideš li s nama ili ostaješ?... — Ostat ću — odgovori Pinocchio. — Želim se vratit svojoj kući; želim učiti i želim biti na čast školi, kao što rade svi dobri dječaci. — Na zdravlje ti bilo! — Pinocchio, — reče tada Lucignolo — poslušaj mene: dođi s nama i bit će nam veselo! — Ne, ne, ne! — Dođi s nama i bit će nam veselo! — povikaše još četiri glasa iz unutrašnjosti kočije. — Dođi s nama i bit će nam veselo! — klikne zajedno stotinjak glasova. — Ali ako pođem s vama, što će reći moja dobra Vila? — reče lutak, koji se počeo smekšavati i kolebati. — Nemoj si puniti glavu tolikom brigom. Pomisli da idemo u zemlju u kojoj ćemo slobodno moći bučiti od jutra do večeri! -- Pinocchio ne odgovori, nego samo uzdahne; potom opet uzdahne; nakon toga i treći put uzdahne; konačno reče: — Napravite mi malo mjesta, hoću i ja ići!... — Mjesta su sva puna, — odgovori čovječuljak, — ali da ti pokažem koliko te cijenimo, mogu ti ustupiti svoje mjesto na kočijaškom sjedalu. — A vi? — A ja ću putovati pješice. — Ne, zaista, ja to ne mogu dopustiti. Radije ću se popeti na leđa nekom od ovih magarčića! — poviče Pinocchio. Rečeno — učinjeno; približi se on desnom magarcu iz prvog para pa ga pokuša uzjahati; ali životinjica mu, naglo se okrenuvši, zada tako snažan udarac u trbuh da se prebacio nogama u zraku. Zamislite sada zločesti i neumjesni smijeh svih dječaka koji su prisustvovali tom prizoru! Ali čovječuljak se nije smijao. Približi se ljubazno buntovnom magarčiću i, pretvarajući se da ga želi poljubiti, odgrize mu zubima polovicu desnog uha. Pinocchio se tada, ustavši sa zemlje sav bijesan, jednim skokom baci na leđa te jadne životinje. A skok je bio toliko lijep da su se dječaci prestali smijati i počeli klicati: "Živio Pinocchio!", i u znak odobravanja pljeskati bez kraja. Kada eto iznenada magarčić podigne obje zadnje noge i, snažno se ritnuvši, obori jadnog lutka na sred ceste, na jednu hrpu kamenja. Sada opet počne buran smijeh; ali čovječuljak, umjesto da se smije, osjeti toliku ljubav prema tom nemirnom magarčiću da mu, uz poljubac, odreže i polovicu drugog uha. Potom reče lutku: — Samo uzjaši i ne boj se. Ovaj je magarčić imao nekakvu bubu u glavi; ali ja sam mu rekao dvije riječi na uši, pa se nadam da će zbog toga biti krotak i razuman. -- Pinocchio se popne, a kočija se počne kretati; ali kada su magarčići počeli kasati a kočija juriti po šljunku glavne ceste, lutku se učini da čuje prigušen i jedva čujan glas, koji mu reče: — Jadni naivče! Opet si napravio po svoju, ali ćeš se pokajati! -- Pinocchio, gotovo uplašen, pogleda ovamo i onamo kako bi vidio odakle dolaze te riječi, ali ne vidje nikoga; magarci su kaskali, kočija je jurila, dječaci su u kočiji spavali, Lucignolo je hrkao kao puh, a čovječuljak je na kočijaškoj stolici pjevušio između zubiju: Svi noću spavaju A ja ne spavam nikad... Nakon još pola kilometra, Pinocchio začuje taj isti slabašni glasić, koji mu reče: — Upamti dobro, glupane! Dječake koji napuste učenje i okrenu leđa knjigama, školi i učiteljima da bi se prepustili igranju i zabavi, ne čeka ništa drugo nego nesretan kraj! Ja to znam iz iskustva, i mogu ti to reći!... Doći će dan kad ćeš i ti plakati kao što danas plačem ja... ali sad je kasno!... -- Na te prigušeno promrmljane riječi lutak, uplašen više nego ikada, sjaši s leđa i ode uhvatiti svog magarčića za njušku. I zamislite kako se ukipio kada je vidio da njegov magarčić plače... plače baš poput dječaka! — Jao, gospodine čovječuljčiću, — upita tada Pinocchio gospodara kočije — znate li što ima novoga? Ovaj magarčić plače! — Pusti ga neka plače; smijat će se kad se bude ženio! — Jeste li ga možda i naučili govoriti? — Ne; sam je naučio promrmljati nekoliko riječi, za one tri godine koje je proveo u društvu dresiranih pasa. — Jadna životinja!... — Hajde, hajde... — reče čovječuljak — Ne gubimo svoje vrijeme na to da gledamo kako jedan magarac plače. Uzjaši, pa idemo; noć je hladna, a put je dug. -- Pinocchio bez odlaganja posluša. Kočija nastavi svojim putem, pa u zoru sretno stignu u "Zemlju igračaka". Ta zemlja nije nalikovala ni na jednu drugu zemlju na svijetu. Njezini su stanovnici bili samo dječaci. Najstariji su imali 14 godina; najmlađi tek 8. Na ulicama veselje, vika, cika, da ti glava pukne! Jata vragolana posvuda: neki se igraju orasima, neki pločicama, neki loptom, netko se vozi biciklom, netko jaše na drvenom konjiću; ovi se igraju slijepih miševa, oni lovice; neki drugi, obučeni kao klaunovi, gutaju goruću kudjelju; netko recitira, netko pjeva, netko radi salta, netko hoda s rukama na zemlji a nogama u zraku; netko kotrlja obruč, netko šeće u generalskoj uniformi s papirnatim šljemom i vojskom od ljepenke; netko se smije, netko viče, netko doziva, netko plješće rukama, netko zviždi, netko kokodače poput kokoši koja je snijela jaje; sve u svemu, takav urnebes, takav cvrkut, takva vražja galama, da treba staviti pamuka u uši da ne oglušiš. Na svim su se trgovima mogla vidjeti platnena kazališta, oko kojih su se od jutra do mraka tiskali dječaci, a na svim zidovima kuća bile su ugljenom ispisane lijepe stvari poput ovih: "Živjele igraćke!" (umjesto igračke), "Nečemo šole!" (umjesto nećemo škole), "Dole matika!" (umjesto dolje matematika) i drugo slično cvijeće. Pinocchio, Lucignolo i svi drugi dječaci koji su stigli s čovječuljkom, čim su stupili nogom u grad, umiješali su se odmah usred tog meteža i u nekoliko trenutaka, što je lako zamisliti, sprijateljili su se sa svima. Tko je bio sretniji, tko zadovoljniji od njih? U neprekidnim šetnjama i drugim raznim zabavama prolazili su sati, dani, tjedni, prolazili su brzinom munje. — O, kakav lijepi život! — reče Pinocchio svaki put kada bi slučajno susreo Lucignola. — Vidiš onda da sam imao pravo! — prihvatio bi on. — A kad se sjetim da ti nisi htio ići! I kad se sjetim da si sebi zabio u glavu da se želiš vratiti u kuću svoje Vile, gubiti vrijeme na učenje! A to što si danas slobodan od dosade knjiga i škole možeš zahvaliti meni, mojim savjetima, mojoj brizi, zar ne? Nitko nego pravi prijatelji mogu učiniti tako velike usluge. — Istina je, Lucignolo! To što sam ja danas zbilja zadovoljan dječak samo je tvoja zasluga. A učitelj, pak, znaš što mi je govorio o tebi? Uvijek mi je govorio: "Nemoj se družiti s onim zločestim Lucignolom, jer Lucignolo je loše društvo i neće ti savjetovati ništa nego zlo!..." — Jadni učitelj! — odgovori drugi klimajući glavom. — Znam, na žalost, da mi je bio dosadan i da se uvijek zabavljao tako da me grdi; ali ja sam velikodušan pa mu opraštam! — Velika duša! — reče Pinocchio zagrlivši nježno prijatelja, i dade mu poljubac između očiju. Prošlo je već pet mjeseci u tom lijepom raju igre i zabave po cijele dane, a da se nije niti blizu vidjela nikakva knjiga, nikakva škola; kada jednog jutra Pinocchio, probudivši se, doživi jedno jako ružno iznenađenje koje ga jako zabrine. 32. Pinocchiju narastu magareće uši, a zatim postane pravi magarčić i počne njakati. A to je iznenađenje bilo? Reći ću vam, dragi moji i maleni čitatelji: iznenađenje je bilo to da je Pinocchio, kada se probudio i kada je osjetio onu prirodnu potrebu da se počeše po glavi, počešavši se po glavi osjetio... Pogađate li pomalo što je osjetio? Osjetio je, na svoj užas, da su mu uši narasle za više od pedlja. Znate da je lutak, od rođenja, imao maljušne, maljušne uši, toliko maljušne da se prostim okom nisu mogle ni vidjeti! Zamislite dakle kako se zaprepastio kada je, dotakavši ih rukom, primijetio da su mu se one tijekom noći toliko produžile da su izgledale kao dvije četke za cipele. Pođe on odmah potražiti neko ogledalo da bi se mogao vidjeti, ali ne pronašavši nikakvo ogledalo napuni vodom umivaonik, pa ogledavši se u vodi vidi ono što nikad nije mislio da će vidjeti: vidi, naime, da mu izgled krasi par krasnih magarećih ušiju. Prepuštam vam da sami zamislite tugu, sramotu i očaj jadnog Pinocchija! Počne on plakati, vrištati, lupati glavom o zid; ali što je više očajavao, to su njegove uši više rasle, rasle, rasle, i prema vrhu postajale dlakave. Zbog buke tog oštrog vikanja u sobu uđe jedan lijepi Svizac, koji je stanovao kat niže, a koji, vidjevši lutka tako uznemirenoga, brižno upita: — Što ti je, dragi moj susjede? — Bolestan sam, Svišče moj, jako bolestan... bolestan od jedne bolesti koja me plaši! Razumiješ li se ti u bilo? — Malo. — Opipaj onda imam li slučajno vrućicu. -- Svizac podigne prednju desnu šapu, pa nakon što je opipao Pinocchiju bilo, reče mu uzdišući: — Prijatelju moj, na žalost ti moram javiti loše vijesti!... — Koje? — Imaš neku veliku i gadnu vrućicu. — A kakva je to vrućica? — To je magareća vrućica. — Ne poznajem tu vrućicu! — odgovori lutak, koji je na žalost ipak razumio. — Onda ću ti objasniti ja — doda Svizac. — Znaj dakle da za dva ili tri sata više nećeš biti ni lutak, ni dječak... — Nego što ću biti? — Za dva ili tri sata pretvorit ćeš se u pravog magarčića, nalik onima što vuku kola i donose cvjetaču i salatu na tržnicu. — Oh! Jadan ja! Jadan ja! — poviče Pinocchio uhvativši se rukama za oba uha i bijesno ih čupajući, kao da su to nečije tuđe uši. — Dragi moj, — odgovori Svizac da ga utješi — što da se radi? Takva ti je sudbina, tako piše u mudrim spisima, da svi oni nemarni dječaci kojima su dosadne knjige, škola i učitelji, i koji svoje dane provode u igri, zabavama i razonodi, moraju prije ili poslije završiti pretvoreni u takve male magarce. — Je li to zbilja tako? — upita lutak jecajući. — Nažalost, tako je! A sada je plač beskoristan. Trebalo je ranije misliti! — Ali nisam ja kriv! Kriv je, vjeruj mi, Svišče, samo Lucignolo!... — A tko je taj Lucignolo? — Jedan moj školski drug. Ja sam se htio vratiti kući; htio sam biti poslušan; htio sam nastaviti učiti i biti pošten... ali Lucignolo mi je rekao: — "Zašto se želiš dosađivati učenjem? Zašto želiš ići u školu?... Pođi radije sa mnom, u Zemlju igračaka: tamo više nećemo učiti, tamo ćemo se zabavljati od jutra do večeri i zauvijek biti veseli." — A zašto si poslušao savjet tog lažnog prijatelja, tog lošeg druga? — Zašto?... Zato, Svišče moj, što sam ja jedan lutak bez razuma... i bez srca. Oh! Da sam imao barem komadićak srca ne bih nikad napustio svoju dobru Vilu, koja mi je željela dobro poput mame i koja je toliko učinila za mene!... I sada više ne bih bio lutak... nego bih bio pravi dječačić, kakvi su svi! Oh!... Ali ako sretnem Lucignola, jao njemu! Reći ću mu ono što ga spada. -- I htjede izaći. Ali kada je bio na vratima, sjeti se da ima magareće uši, pa se posrami ne želeći ih pokazati u javnosti; i što je smislio? Uzeo je jednu veliku pamučnu kapu, stavio je na glavu i nabio je preko ušiju. Potom izađe i krene posvuda tražiti Lucignola. Tražio ga je po ulicama, po trgovima, u kazalištima, na svim mjestima: ali nije ga našao. Potom upita sve koje je sreo na ulici, ali nitko ga nije vidio. Ode ga onda potražiti kod kuće, te stigavši do vrata zakuca. — Tko je? — upita iznutra Lucignolo. — Ja sam! — odgovori lutak. — Pričekaj malo, pa ću ti otvoriti. -- Nakon pola sata vrata se otvore; i zamislite kako se Pinocchio iznenadio kada je, ušavši u sobu, vidio svog prijatelja Lucignola s velikom pamučnom kapom na glavi, koju je navukao sve do ispod nosa. Vidjevši tu kapu, Pinocchio se gotovo utješi i odmah pomisli u sebi: — Da i moj prijatelj ne boluje od iste bolesti kao i ja? Možda i on ima magareću vrućicu?... -- I praveći se da ništa nije primijetio, upita ga smijući se: — Kako si, dragi moj Lucignolo? — Odlično, kao miš u zdjeli parmezana. — Govoriš li to ozbiljno? — A zašto bih ti lagao? — Oprosti, prijatelju, a zašto onda na glavi nosiš tu pamučnu kapu koja ti posve pokriva uši? — To mi je naredio liječnik, jer me boli ovo koljeno. A ti, dragi Pinocchio, zašto ti nosiš tu kapu navučenu sve do ispod ušiju? — Naredio mi je liječnik, jer sam se udario u nogu. — Oh, jadni Pinocchio!... — Oh, jadni Lucignolo!... -- Nakon tih riječi zavlada duga tišina, za vrijeme koje dva prijatelja nisu ništa radili nego se međusobno gledali, na podrugljiv način. Konačno lutak, medenim i pijevnim glasom, kaže svom drugu: — Oslobodi me od radoznalosti, dragi moj Lucignolo: jesi li ikad imao bolest ušiju? — Nikad!... A ti? — Nikad! Ali zapravo me od jutros jedno uho jako zabrinjava. — I ja imam isti problem. — I ti?... A koje te uho boli? — Oba dva. A tebe? — Oba dva. Da nije to ista bolest? — Bojim se da jest. — Hoćeš li mi učiniti jedno zadovoljstvo, Lucignolo? — Rado! Od sveg srca! — Hoćeš li mi pokazati svoje uši? — Zašto ne? Ali prvo želim ja vidjeti tvoje, dragi Pinocchio. — Ne! Prvo moraš ti. — Ne, dragi! Prvo ti pa onda ja! — Pa dobro, — reče potom lutak — dogovorimo se kao dobri prijatelji. — Dogovorimo se. — Skinimo obojica kape istovremeno. Slažeš se? — Slažem! — Onda, pozor! -- I Pinocchio počne glasno brojiti: — Jedan! Dva! Tri! -- Na riječ tri! oba dječaka skinu s glava svoje kape i bace ih u zrak. I sada nastane prizor koji bi se činio nevjerojatnim da nije bio istinit. Dogodilo se, naime, to da su Pinocchio i Lucignolo, kada su vidjeli da ih je obadvojicu snašla ista nesreća, umjesto da budu pokunjeni i žalosni, počeli jedan drugome hvaliti uši koje su tako neizmjerno narasle, a nakon tisuću pretjeranih riječi oba prasnuše u lijepi smijeh. I smijali su se, smijali, smijali, toliko da su se morali na nešto nasloniti, sve dok usred najljepšeg smijeha Lucignolo nije odjednom umuknuo i, teturajući i promijenivši boju, rekao svom prijatelju: — Upomoć, upomoć, Pinocchio! — Što ti je? — Ajme! Ne mogu više uspravno stajati na nogama. — Ne mogu više stajati ni ja — poviče Pinocchio plačući i posrćući. I dok su to govorili, spuste se obojica četveronoške na zemlju te hodajući na nogama i rukama počeše kružiti i trčati po sobi. A dok su tako trčali, njihove su se ruke pretvorile u kopita, lica su im se izdužila i postala njuške, a leđa su im se obasula sivkastom dlakom prošaranom crnim prugama. Ali znate li koji je trenutak za ta dva jadnika bio najgori? Najgori i najviše ponižavajući trenutak bio je kada su osjetili da im odostraga raste rep. Obuzeti sramom i žalošću pokušali su tada plakati i jadikovati zbog svoje sudbine. Ali to im nije uspjelo! Umjesto jaukanja i jadikovki ispuštali su samo magareće njakanje, pa su zvučno njačući obojica u zboru činili: i-a, i-a, i-a. U tom času netko pokuca na vrata i neki glas izvana kaže: — Otvorite! Ja sam, čovječuljak, kočijaš onih kola koja su vas dovela u ovu zemlju. Odmah otvorite, jao vama! -- 33. Kada je postao pravi magarčić, odvedu ga prodati, pa ga kupi upravitelj neke cirkuske družine, kako bi ga naučio plesati i skakati kroz obruče; ali jedne večeri on ošepavi i tada ga kupi netko drugi kako bi od njegove kože napravio bubanj. Vidjevši da se vrata ne otvaraju, čovječuljak ih razvali žestoko udarivši nogom; pa ušavši u sobu kaže Pinocchiju i Lucignolu uz svoj uobičajeni smiješak: — Bravo, dječaci! Dobro revete! Odmah sam vas prepoznao po glasu, pa sam zato ovdje došao. -- Na te riječi dva magarčića se pokunje i pokunje, spuste uši i podviju rep među noge. Isprva ih je čovječuljak gladio, mazio, milovao; potom izvadi četku i počne ih dobro četkati. A kad su od žestokog češljanja postali sjajni poput dva ogledala, stavi im onda uzde i odvede ih na tržnicu, nadajući se da će ih prodati i dobro zaraditi. I zaista, kupce nije trebalo dugo čekati. Lucignola kupi jedan seljak kojemu je dan ranije uginuo njegov magarac, a Pinocchija proda upravitelju jedne družine klaunova i hodača po žici, koji ga je kupio kako bi ga dresirao i naučio da skače i pleše zajedno s drugim životinjama iz družine. Jeste li sada shvatili, mali moji čitatelji, kojim se krasnim poslom bavi čovječuljak? To gadno čudovište koje izgleda kao da je sav od meda i mlijeka, s vremena na vrijeme krene s kočijom na put po svijetu. Putujući, obećanjima i ulagivanjima sakuplja sve one lijene dječake kojima su knjige i škole dosadne, pa ih, nakon što ih ukrca u svoju kočiju, doveze u "Zemlju igračaka" gdje oni sve svoje vrijeme provode u igrama, larmi i zabavi. Kada se potom ti jadni zavedeni dječaci, u žaru stalne igre i u neučenju, posve pretvore u magarce, onda ih on sav veseo i zadovoljan prisvoji i odvede prodati na sajmove i na tržnice. I tako je u nekoliko godina nakupio gomilu novca i postao milijunaš. Što se dogodilo s Lucignolom, ne znam; znam, međutim, da je Pinocchio odmah od prvog dana počeo živjeti tvrdim i tegobnim životom. Kada su ga doveli u staju, novi gazda mu napuni jasle slamom, ali ju Pinocchio, nakon što je probao jedan zalogaj, ispljune. Gospodar mu onda, gunđajući, napuni jasle sijenom; ali ni sijeno mu nije bilo po volji. — Ha! Ne odgovara ti ni sijeno? — poviče ljutito gospodar. — Čekaj samo, lijepi magarčiću, budeš li imao mušica u glavi, smislit ću ja kako ih istjerati!... -- I kao odgojnu mjeru ošine ga odmah bičem po nogama. Pinocchio od velikog bola počne plakati i revati, a revući je govorio: — I-a, i-a, slamu ne mogu probaviti!... — Onda jedi sijeno! — odgovori mu gospodar koji je dobro znao magareći jezik. — I-a, i-a, od sijena me boli želudac!... — Ti bi dakle htio da jednog tovara kao što si ti hranim kokošjim pečenjem i kopunom u hladetini? — doda gospodar razljutivši se još više i ošinuvši ga još jednom bičem. Na taj drugi udarac Pinocchio se iz opreza odmah umiri i ništa više ne reče. Tada se staja zatvori i Pinocchio ostane sam; a kako je prošlo mnogo vremena otkada nije jeo, počne zijevati od velike gladi. A zijevajući je otvarao usta kao peć. Na koncu, ne našavši u jaslama ništa drugo, pomiri se sa sudbinom i prožvače malo sijena, pa nakon što ga je dobro sažvakao, zatvori oči i proguta ga. — Ovo sijeno nije loše, — reče potom u sebi — ali koliko bi bolje bilo da sam nastavio učiti!... Sada bih umjesto sijena jeo komad svježeg kruha i lijepu krišku salame! Nažalost!... -- Sljedećeg jutra, kada se probudio, odmah potraži u jaslama još malo sijena; ali nije ga našao jer je preko noći sve bio pojeo. Uzme tada zalogaj izmlaćene slame, i dok ga je žvakao morao se uvjeravati da okus izmlaćene slame nije ništa gori od rižota na milanski ili od makarona na napolitanski način. — Nažalost! — ponovi, nastavljajući žvakati. — Kada bi barem moja nesreća mogla poslužiti kao lekcija svim neposlušnim dječacima koji ne žele učiti. Nažalost!... Nažalost! — Nažalost vraga! — zaurla gospodar ušavši u tom trenutku u staju. — Misliš li možda, lijepi moj magarčiću, da sam te kupio samo zato da bih ti davao da piješ i da jedeš? Kupio sam te da radiš i da mi omogućiš da zaradim mnogo novaca. Hajde, dakle! Dođi sa mnom u cirkus, pa ću te naučiti da skačeš kroz obruče, glavom razbijaš papirnate bačve i plešeš valcer i polku uspravljen na stražnjim nogama. -- Jadni Pinocchio, silom ili milom, mora naučiti sve te lijepe stvari; no da bi ih naučio mora vježbati tri mjeseca i dobiti toliko udaraca bičem da će mu otpadati dlaka. Dođe napokon dan kada je njegov gospodar mogao najaviti zaista jedinstveni spektakl. Na raznobojnim plakatima zalijepljenim na uglove ulica pisalo je ovo: VELIKA PREDSTAVA GALA samo večeras PORED UOBIČAJENIH AKROBACIJA I VJEŽBI KOJE IZVODE SVI ARTISTI i svi konji oba spola cirkuske družine i drugi po prvi put se predstavlja slavni MAGARČIĆ PINOCCHIO zvani ZVIJEZDA PLESA Kazalište će biti osvijetljeno kao usred dana. Te večeri, kao što možete pretpostaviti, sat vremena prije nego što je predstava počela kazalište je bilo puno puncato. Nije se više moglo naći ni jedno sjedalo, ni jedno mjesto, ni jedna loža, pa ni da ih suhim zlatom platiš. Gledalište cirkusa vrvjelo je djecom, djevojčicama i dječacima svih dobi, koji su gorjeli od želje da vide kako pleše slavni magarčić Pinocchio. Nakon prvog dijela predstave, upravitelj družine, odjeven u crno odijelo, bijele uske hlače i kožne cipele koje su mu sezale do koljena, predstavi se nagužvanoj publici i, napravivši duboki naklon, izgovori jako svečano sljedeći veličanstveni govor: "Štovana publiko, gospodo i dame! Ponizni dolje potpisani prolazeći kroz ovaj slavni velegrad, želim si dati čast kao i zadovoljstvo da predstavim ovom inteligentnom i odličnim slušateljima slavnog magarčića, koji je već imao čast plesati pred očima njegovog veličanstva cara svih glavnih dvorova Europe. I zahvaljujući vam, molim pomozite nam vašim ohrabrenjima, prisutnošću i suosjećanjem!" Ovaj je govor popraćen salvama smijeha i snažnim aplauzom; ali aplauz se udvostručio i postao nekom vrstom uragana kada se u sredini cirkusa pojavio magarčić Pinocchio. Sav je bio svečano nakićen. Imao je novu uzdu od sjajne kože, s kopčama i okovima od mjedi; dvije bijele kamelije u ušima; griva mu je bila razdijeljena na mnoštvo uvojaka povezanih mašnama od crvene svile; jedan veliki zlatni i srebreni snop visio mu je preko tijela, a rep mu je bio sav isprepleten vrpcama od purpurnog i azurnog baršuna. Bio je to, jednom riječju, magarčić da se zaljubiš! Upravitelj, predstavljajući ga publici, doda još i ove riječi: "Štovani moji gledatelji! Nisam ovdje da vam pričam priče o velikim poteškoćama koje sam morao svladati da bih shvatio i ukrotio ovog sisavca dok je slobodno pasao od planine do planine na visoravnima žarkog pojasa. Pogledajte, molim vas, koliko divljaštvo izbija iz njegovih očiju, jer kako su uzaludnima bili svi pokušaji da ga pripitomim i naučim na život drugih domaćih četveronožaca, morao sam više puta pribjeći ljubaznom narječju biča. Ali sve moje nježnosti, umjesto da mi pribave njegovu dobru volju, samo su mu još više pokvarile duh. Ja sam zato, slijedeći Gallesov sustav, pronašao na njegovoj lubanji jednu malu koščicu, koju je isti Medicinski fakultet u Parizu priznao kao obnoviteljski korijen kose i vatrenog plesa. I zato sam ga htio izvježbati u plesu, kao i u odgovarajućim skokovima kroz obruče i po bačvama podstavljenim papirom. Divite mu se, a poslije ga ocijenite! Prije nego što se od vas oprostim, dopustite mi, o gospodo, da vas pozovem na dnevnu predstavu od sutra navečer, ali u slučaju da kišno vrijeme zaprijeti vodom, onda će se predstava, umjesto sutra navečer, odgoditi za sutra ujutro u 11 prijepodnevnih sati poslijepodne." I upravitelj tada učini još jedan najdublji nakon, pa se okrene prema Pinocchiju i reče mu: — Hrabro, Pinocchio! Naprijed, započnite sa svojim vježbama, pozdravite ovu štovanu publiku, vitezove, dame i djecu! -- Pinocchio poslušno prigne odmah oba prednja koljena i ostane klečeći sve dok mu upravitelj, pucnuvši bičem, nije rekao: — U korak! -- Magarčić se tada digne na četiri noge i počne kružiti po cirkusu, hodajući. Nakon malo vremena upravitelj vikne: — U kas! — A Pinocchio posluša zapovijed i promijeni korak u kas. — U galop! — I Pinocchio udari u galop. — U trk! — I Pinocchio se dade u trk punom brzinom. Ali dok je tako trčao poput arapskog konja, upravitelj, podigavši ruku u zrak, opali hitac iz pištolja. Na taj hitac magarčić, praveći se da je ranjen, padne koliko je dug i širok nasred cirkusa, kao da zbilja umire. Dok se podizao s poda usred provale aplauza, vikanja i pljeskanja, koji su dosezali do zvijezda, dođe mu sasvim prirodno da podigne glavu i pogleda prema gore... I pogledavši, ugleda u jednoj loži jednu lijepu gospođu koja je oko vrata imala jednu veliku zlatnu ogrlicu na kojoj je visio medaljon. Na medaljonu je bila slika jednog lutka. — To je moja slika!... Ta gospođa je Vila! — reče u sebi Pinocchio, odmah je prepoznavši, pa pošto ga je obuzelo veliko zadovoljstvo, pokuša viknuti: — O, Vilice moja! O, Vilice moja! -- Ali umjesto tih riječi iz grla mu izađe njakanje tako zvučno i otegnuto da su se svi gledatelji nasmijali, a osobito sva djeca koja su bila u kazalištu. Tada mu upravitelj, ne bi li ga poučio kako njakati u lice publici nije baš lijepo ponašanje, dade udarac po nosu ručicom biča. Jadni magarčić isplazi pedalj jezika i stade lizati nos barem pet minuta, vjerujući možda da će tako obrisati bol koju je osjećao. Ali kakav je bio njegov očaj kada, okrenuvši se prema gore drugi put, vidje da je loža prazna i da je Vila nestala!... Osjećao se kao da umire; oči su mu se napunile suzama i počeo je žestoko plakati. Ali nitko to nije primijetio, a još manje od svih upravitelj, koji pucketajući bičem vikne: — Bravo, Pinocchio! Pokažite sada ovoj gospodi s kakvom ljupkošću znate skakati kroz obruče. -- Pinocchio pokuša dva ili tri puta, ali svaki put kada bi stigao pred obruč, umjesto da prođe kroz njega, prošao bi, mnogo lagodnije, ispod. Na kraju skoči i prođe kroz obruč, ali su mu stražnje noge na nesreću zapele na njega, zbog čega se prospe po zemlji s druge strane poput snopa sijena. Kada je ustao, šepao je i jedva se uspio vratiti u konjušnicu. — Izađi Pinocchio! Hoćemo magarčića! Izađi magarčiću! — vikala su djeca u publici, dirnuta i ganuta tim nesretnim slučajem. Ali magarčića se tu večer više nije moglo vidjeti. Sljedećeg jutra veterinar, odnosno liječnik za životinje, nakon što ga je pregledao reče da će ostati šepav cijeli život. Upravitelj na to reče svome konjušaru: — Što ti misliš da trebam napraviti sa šepavim magarcem? On bi htio badava jesti! Odvedi ga dakle na trg i prodaj ga. -- Kada su stigli na trg odmah su našli kupca, koji upita konjušara: — Koliko tražiš za tog šepavog magarčića? — Dvadeset lira. — Ne, dat ću ti dvadeset novčića. Nemoj misliti da ga kupujem da bi mi služio; kupujem ga samo zbog njegove kože. Vidim da ima dosta tvrdu kožu, a od njegove kože želim napraviti bubanj za glazbu u svome selu. -- Prepuštam vama da zamislite, djeco, kakvo je lijepo zadovoljstvo osjetio jadni Pinocchio kada je čuo da mu je sudbina da postane bubanj! I kupac je, kada je platio dvadeset novčića, odveo magarčića na jednu liticu na obali mora, objesio mu oko vrata kamen i privezao mu za nogu konopac kojega je držao u ruci, pa ga iznenada gurnuo u vodu. Pinocchio s tim teretom oko vrata odmah potone na dno, a kupac, držeći čvrsto u ruci konopac, sjedne na liticu, čekajući da se magarčić udavi, kako bi ga potom oderao i skinuo mu kožu. 34. Pinocchija u moru pojedu ribe, pa opet postane lutak kao prije; ali dok je plivao pokušavajući se spasiti, proguta ga strašni morski pas. Nakon što je magarčić pod vodom proveo pedeset minuta, kupac razgovarajući sam sa sobom reče: — Moj se jadni šepavi magarčić do sada sigurno ugušio. Izvucimo ga dakle gore i napravimo od njegove kože taj lijepi bubanj. -- I počne potezati konopac koji mu je privezao za nogu; i vukao je, vukao, vukao, pa na kraju ugledao kako se na površini vode pojavljuje... Pogađate li? Umjesto mrtvog magarčića vidio je na površini vode živog lutka koji se koprcao poput jegulje. Ugledavši tog drvenog lutka, jadni čovjek pomisli da sanja i stane smeten, otvorenih usta i izbuljenih očiju. Kad se malo pribrao od prvog zaprepaštenja, reče plačući i mucajući: — A magarčić kojega sam bacio u more, gdje je?... — Taj magarčić sam ja! — odgovori lutak smijući se. — Ti? — Ja. — Ah! Lopove! Misliš li se možda sa mnom rugati? — Rugati vam se? Nipošto, dragi gospodaru, govorim vam ozbiljno. — Ali kako si uopće ti, koji si malo prije bio magarčić, sada, stojeći u vodi, postao drveni lutak?... — To je zbog morske vode. More se zna tako našaliti. — Čuvaj se, lutkiću, čuvaj!... Nemoj misliti da ćeš se šaliti na moj račun. Jao tebi ako izgubim strpljenje! — Dobro, gospodaru, želite li znati cijelu istinitu priču? Odvežite mi ovu nogu pa ću vam je ispričati. -- I taj dobri šeprtlja kupac, radoznao da dozna pravu istinu, odmah mu odveže čvor na konopcu kojim je bio vezan, a Pinocchio mu tada, osjetivši se slobodan poput ptice u zraku, počne ovako govoriti: — Znajte dakle da sam ja bio drveni lutak kakav sam i sada; ali sam bio blizu da postanem dječak kakvi su svi na ovome svijetu; da nisam zbog svoje slabe volje za učenjem i zbog slušanja lošeg društva pobjegao od kuće... i jednog lijepog dana se probudio i vidio da sam se pretvorio u tovara s dugim ušima... i dugim repom!... Kakva je to sramota za mene bila!... Sramota, dragi gospodaru, da je blaženi sveti Ante ne bi dao niti vama! Odveli su me prodati na magareću tržnicu, kupio me je upravitelj jedne cirkuske družine, koji si je u glavu uvrtio da će od mene napraviti velikog baletana i velikog skakača kroz obruče; ali jedne večeri tijekom predstave izveo sam u cirkusu jedan grubi skok i ostao šepav na obje noge. Tada upravitelj nije znao što da radi sa šepavim magarcem pa me je poslao da me prodaju, a vi ste me kupili! — Na žalost! A platio sam te dvadeset novčića. I sad, tko će mi vratiti mojih jadnih dvadeset novčića? — A zašto ste me kupili? Kupili ste me da od moje kože napravite bubanj!... Bubanj!... — Na žalost!... A gdje ću sada naći drugu kožu?... — Nemojte očajavati, gospodaru. Magarčića ima mnogo na ovome svijetu! — Reci mi, bezobrazni nevaljalče, tvoja priča ovdje završava? — Ne, — odgovori lutak, — imaju još dvije riječi, pa je onda gotova. Nakon što ste me kupili, doveli ste me ovdje da me ubijete, ali ste mi onda, popuštajući milosrdnom osjećaju čovječnosti, radije privezali stijenu oko vrata i bacili me na dno mora. Taj osjećaj nježnosti jako vam je na čast i ja ću prema vama osjećati vječnu zahvalnost. Jer, dragi gospodaru, ovaj put ste svoje račune napravili bez Vile... — A tko je ta Vila? — To je moja mama, koja je ista kao sve one dobre mame koje žele dobro svojoj djeci i nikad ih ne ispuštaju iz vida, te im s ljubavlju pomažu u svakoj nevolji, čak i kada ta djeca, zbog svoje nepromišljenosti i svojeg lošeg ponašanja, zaslužuju da ih se napusti i ostavi da se brinu sami za sebe. Kažem, dakle, da je dobra Vila, kada je vidjela da ću se utopiti, poslala odmah k meni beskonačno jato riba, a one su me, misleći da sam zbilja magarčić i da sam mrtav, počele jesti! I kakve su zalogaje grabile! Nisam nikad mislio da ribe mogu biti proždrljivije i od dječaka! Neke su mi pojele uši, neke su mi pojele njušku, neke vrat i grivu, neke kožu s nogu, neke kožu s leđa... a među njima bila je jedna toliko pristojna ribica da se čak udostojala pojesti mi rep. — Od danas nadalje — reče užasnuti kupac — zaklinjem se da više neću okusiti riblje meso. Bilo bi mi jako neugodno ako bih otvorio neku trlju ili nekog prženog oslića i u tijelu im pronašao magareći rep! — I ja o tome mislim isto što i vi — odgovori smijući se lutak. — Osim toga, znajte da su ribe, kada su pojele svu tu magareću ljusku koja me je pokrivala od glave do pete, stigle, naravno, do kosti... Ili bolje rečeno, stigle do drva, jer, kako vidite, ja sam napravljen od najtvrđeg drva. Ali kad su nekoliko puta zagrizle, ti riblji proždrljivci shvate odmah da drvo nije meso za njihove zube, pa im se od te neprobavljive hrane toliko zgadilo da su se razišle ova ovamo a ona onamo, a da se nisu osvrnule niti da mi kažu hvala... I evo sam vam ispričao kako ste, izvukavši konop, našli živog lutka umjesto mrtvog magarčića. — Smijem se ja toj tvojoj priči — poviče pobješnjeli kupac. — Ja znam da sam potrošio dvadeset novčića da te kupim, i hoću svoje novce natrag. Znaš li što ću napraviti? Odvest ću te opet na tržnicu i prodat ću te kao suho drvo za potpalu u peći. — Samo me prodajte, nemam ništa protiv — reče Pinocchio. Ali dok je to govorio, izvede jedan lijepi skok i hitne se usred vode. I veselo plivajući i udaljavajući se od obale, poviče jadnom kupcu: — Zbogom, gospodaru; ako vam bude trebala koža za bubanj, sjetite se mene. -- I potom se nasmije i nastavi plivati, pa nakon nekog vremena, okrenuvši se unatrag, još jače zaviče: — Zbogom, gospodaru; ako vam bude trebao komad suhog drva za potpalu, sjetite se mene. -- I tada se za tren oka toliko udaljio da ga se više nije vidjelo, bolje rečeno, na površini se vidjela samo crna točkica koja je s vremena na vrijeme podizala noge iz vode i okretala se i skakala poput dupina koji je dobre volje. Dok je Pinocchio tako sretno plivao, vidje on usred mora neki otočić koji se činio kao od bijelog mramora, a gore na vrhu otočića bila je jedna lijepa kozica koja je ljubazno meketala i davala mu znakove da se približi. Najčudnije je bilo to što je dlaka na kozici, umjesto da bude bijela, ili crna, ili šarena od nekoliko boja kao kod drugih koza, bila modra, ali tako sjajno modra da je jako podsjećala na kosu lijepe Djevojčice. Prepuštam vama da zamislite kako je srce jadnog Pinocchija počelo snažno lupati! Udvostručio je snagu i energiju i udario plivati prema bijelom otočiću; pa je već bio na pola puta kad odjednom izađe iz vode i krene prema njemu strašna glava morskog čudovišta, s ustima razjapljenim poput ponora i s tri reda zuba kojih bi se svatko uplašio i kad bi ih vidio samo nacrtane. A znate li tko je bio to morsko čudovište? To morsko čudovište bio je ni više ni manje nego onaj divovski morski pas kojega smo već nekoliko puta spomenuli u ovoj priči, i koji je zbog svojih pokolja i svoje nezasitne proždrljivosti dobio nadimak "riblji i ribarski Atila". Zamislite strah jadnog Pinocchija kada je ugledao čudovište! Pokušao ga je izbjeći, promijeniti smjer; pokušao je pobjeći; ali ta divovska razjapljena usta pratila su ga brzinom strijele. — Požuri, Pinocchio, zaboga! — vikala je mekećući lijepa kozica. A Pinocchio je očajnički plivao rukama, prsima, nogama i stopalima. — Brzo, Pinocchio, čudovište se približava!... -- A Pinocchio, prikupivši sve svoje snage, udvostruči brzinu. — Pazi, Pinocchio!... Čudovište te stiže! Evo ga!... Evo ga!... Požuri se, zaboga, ili si gotov!... -- A Pinocchio zapliva još jače nego ikada, i bježi, bježi i bježi, kao da je puščani metak. I već je bio blizu otočića, i već mu je kozica, nagnuvši se sva iznad mora, pružala svoje prednje nožice kako bi mu pomogla da izađe iz vode... Ali!... Ali već je bilo kasno! Čudovište ga je dostiglo. Čudovište, uvukavši u sebe dah, posrče jadnoga lutka kao da je posrkalo kokošje jaje, i proguta ga s takvom divljinom i takvom pohlepom da je Pinocchio, upavši u tijelo morskog psa, tresnuo tako jako da je ostao bez svijesti četvrt sata. Kad se povratio od tog bunila, nije pojma imao ni on sam na kojem se svijetu nalazi. Oko njega posvuda je bila velika tama, takva crna i duboka tama da mu se činilo da je glavom upao u tintarnicu punu tinte. Osluhne, ali nije čuo ni najmanji šum, osim što je tu i tamo osjetio kako ga u lice udaraju snažni zapusi vjetra. Ispočetka nije mogao shvatiti odakle izlazi taj vjetar, ali je potom shvatio da izlazi iz pluća čudovišta. Jer treba znati da je morski pas patio od jake astme, pa je kada je disao izgledalo kao da puše sjeverac. Pinocchio se isprva pokušao ohrabriti, ali kada je opet i opet shvatio da je zatvoren u utrobi morskog čudovišta, počeo je plakati i zapomagati; i plačući je govorio: — Upomoć! Upomoć! Oh, jadan ja! Nema nikoga tko će me spasiti? — Tko će te spasiti, nesretniče?... — reče u toj tami jedan glasić napuknut poput razbijene gitare. — Tko to tako govori? — upita Pinocchio zaledivši se od straha. — Ja sam! Jadna Tuna koju je morski pas progutao zajedno s tobom. A koja si ti riba? — Ja nemam ništa s ribama. Ja sam lutak. — Ali ako nisi riba, zašto si dopustio da te čudovište proguta? — Nisam mu ja dopustio da me proguta; on me je sam progutao! A sada, što da radimo ovdje u tami?... — Možemo se samo prepustiti i čekati da nas morski pas oboje probavi!... — Ali ja ne želim da me se probavi! — zaviče Pinocchio i počne plakati. — Ni ja ne želim da me se probavi, — odgovori Tuna — ali ja sam pravi filozof i tješim se time da razmišljam kako je, kad se rodiš kao Tuna, mnogo dostojanstvenije umrijeti pod vodom nego u ulju!... — Gluposti! — poviče Pinocchio. — To je moje mišljenje — odgovori Tuna — a mišljenja, kako kažu Tune političari, treba uvažavati! — Ukratko... ja želim izaći odavde... ja želim pobjeći... — Pobjegni ako možeš!... — Je li ovaj morski pas koji nas je progutao jako velik? — upita lutak. — Zamisli, njegovo je tijelo duže od kilometra, ne uključujući rep. -- Dok se u tami vodio taj razgovor, učini se Pinocchio da vidi, daleko, daleko, nekakvu svjetlost. — Kakvo je ono slabo svjetlo u daljini? — upita Pinocchio. — To je možda neki naš drug u nevolji, koji kao i mi čeka trenutak kad će biti probavljen!... — Hoću ga potražiti. Moglo bi biti da je to neka stara riba koja bi mi mogla pokazati kako da pobjegnem. — To ti od srca želim, dragi lutkiću. — Zbogom, Tuno! — Zbogom, lutkiću, i sretno! — Gdje ćemo se opet vidjeti? — Tko zna!... Bolje je o tome ni ne razmišljati! -- 35. Pinocchio u utrobi morskog psa sretne... koga sretne? Pročitajte ovo poglavlje pa ćete znati. Čim je svom dobrom prijatelju Tuni rekao zbogom, Pinocchio krene pipajući rukama po toj tami i hodajući oprezno po utrobi morskog psa stigne, korak po korak, do onog malenog svjetla kojega je vidio kako žmirka u daljini. A hodajući osjeti kako mu noge upadaju u lokve masne i klizave vode, a ta je voda imala miris pržene ribe pa mu se učinilo da je usred posta. I što je dalje išao, to se ono svjetlo više sjajilo i bolje vidjelo, sve dok konačno, hodajući i hodajući, nije do njega stigao, a kad je stigao... što je pronašao? Kladim se u jedan na tisuću da nećete pogoditi: našao je jedan mali prostrti stol, na kojemu je bila jedna zapaljena svijeća zataknuta u bocu od zelenog kristala, a za stolom je sjedio jedan posve sijedi starčić, bijel kao da je od snijega ili od tučenog vrhnja, koji je žvakao nekoliko živih ribica, toliko živih da su mu tu i tamo, dok ih je jeo, čak bježale iz usta. Na taj prizor jadnoga Pinocchija zahvati tako velika i neočekivana radost da je malo nedostajalo da padne u delirij. Htio se smijati, htio je plakati, htio je reći brdo stvari; ali je umjesto toga zbunjeno mrmljao i mucao okrnjene i besmislene riječi. Napokon mu uspije ispustiti uzvik veselja, pa raširivši ruke i bacivši se oko vrata tom starčiću, počne vikati: — Oh! Tatice moj! Konačno sam te pronašao! Od sada te nikad neću napustiti, nikad više, nikad više! — Moje me oči dakle ne varaju? — odgovori starčić tarući oči. — Dakle to je zbilja moj dragi Pinocchio? — Da, da, to sam ja, baš ja! A ti si mi već oprostio, zar ne? Oh! Tatice moj, kako si dobar!... A kad samo pomisliš da ja, naprotiv... Oh! Ali da znaš kolike su mi se nesreće sručile na glavu i koliko toga sam morao otrpjeti! Zamisli samo da sam onoga dana kada si mi ti, jadni tatice, prodavši svoj kaput, kupio početnicu za školu, ja bio pobjegao da bih gledao lutke, a lutkar me je htio baciti u vatru da dovrši pečenog ovna, pa mi je poslije dao pet zlatnika da ih odnesem tebi, ali sam susreo Lisca i Mačka koji su me odveli u gostionicu "Kod crvenog raka", gdje su jeli poput vukova, pa sam otišao sam po noći i susreo razbojnike koji su onda trčali za mnom, a ja sam bježao, a oni za mnom, a ja bježi dalje, a oni samo za mnom, a ja bježi, dok me nisu objesili na granu Velikog hrasta, gdje je lijepa Djevojčica s modrom kosom po mene poslala jednu kočijicu, a liječnici su, kad su me pregledali, odmah rekli: "Ako nije mrtav, onda je to znak da je još živ", i onda mi je pobjegla jedna laž, pa mi je nos počeo rasti i više nije mogao proći kroz vrata sobe, zbog čega sam otišao Liscem i Mačkom posaditi četiri zlatnika, jer sam jedan bio potrošio u gostionici, a papagaj se počeo smijati, i onda od dvije tisuće novčića nisam našao ni jedan, a sudac, kada je čuo da su me pokrali, odmah me baci u zatvor da bi dao zadovoljštinu lopovima, a kada sam odatle izašao ugledao sam jedan lijepi grozd grožđa na polju, pa sam se ulovio u zamku, a seljak blažene pameti mi je oko vrata stavio pseću ogrlicu jer je trebalo čuvati kokošinjac, pa je uvidio moju nevinost i pustio me da odem, a zmija s repom iz kojega se dimi se počela smijati dok joj nije pukla žila u prsima, pa sam se tako vratio u kuću lijepe Djevojčice, koja je bila mrtva, i onda me je Golub vidio kako plačem pa mi rekao: "Jesi li vidio kako tvoj tata pravi brodić da bi te išao potražiti?", a ja sam mu rekao: "Oh, da barem i ja imam takva krila", a on mi je rekao: "Želiš li otići do svoga tate?", a ja sam mu rekao: "Itekako! Ali tko će me tamo odvesti?", a on mi je rekao: "Odvest ću te ja", a ja sam mu rekao: "Kako?", a on mi je rekao: "Popni mi se na leđa", pa smo tako letjeli cijelu noć dok mi ujutro svi ribari koji su gledali u more nisu rekli: "Tamo je neki jadni čovjek u malom brodiću koji će se utopiti", a ja sam te izdaleka odmah prepoznao, jer mi je to reklo srce, i davao sam ti znak da se vratiš na obalu... — I ja sam tebe prepoznao, — reče Geppetto — i bio bih se rado vratio na obalu, ali kako? More je bilo uzburkano i jedan mi je veliki val prevrnuo brodić. Onda je strašni morski pas koji je bio u blizini, čim me je vidio u vodi, brzo poletio prema meni i isplazio jezik, pa me je lako, lako ščepao i progutao me kao da sam bolonjski rezanac. — I koliko si dugo zatočen ovdje unutra? — upita Pinocchio. — Od toga dana; već su prošle dvije godine. Dvije godine, Pinocchio moj... koje su mi se činile kao dva stoljeća! — Ali kako si uspio preživjeti? Gdje si našao ovu svijeću? A šibice da je zapališ, tko ti ih je dao? — Sad ću ti sve ispričati. Treba dakle znati da je ista ona oluja koja je prevrnula moj brodić potopila i jedan trgovački brod. Mornari su se svi spasili, ali je brod potonuo na dno, pa je isti ovaj morski pas, koji je toga dana imao odličan tek, nakon što je progutao mene progutao i taj brod... — Kako? Progutao ga je cijeloga u jednom zalogaju?... — upita Pinocchio začuđeno. — Cijeloga u jednom zalogaju; a ispljunuo je samo glavni jarbol, jer mu je zapeo između zubiju kao kost. Na moju veliku sreću taj je brod bio nakrcan mesom, konzerviranim u kositrenim sanducima, dvopekom i suhim kruhom, bocama vina, suhim grožđem, sirom, kavom, šećerom, voštanim svijećama i kutijama voštanih šibica. Sa svim tim Božjim blagom mogao sam preživjeti dvije godine, ali sada sam došao do zadnjih mrvica; danas u spremnicima nema više ničega, a ova svijeća koja tu gori je zadnja svijeća koja mi je ostala... — A onda? — A onda, dragi moj, ostat ćemo obojica u tami. — Onda, tatice moj, — reče Pinocchio — nemamo vremena za gubljenje. Treba odmah smisliti kako da pobjegnemo. — Da pobjegnemo?... A kako? — Pobjeći ćemo kroz usta morskog psa, baciti se u more i plivati. — Dobro govoriš! Ali ja, dragi Pinocchio, ne znam plivati! — Pa što to ima veze?... Popet ćeš mi se na leđa, a ja ću te, jer sam dobar plivač, odnijeti živog i zdravog do obale. — Iluzije, dječače moj! — odgovori Geppetto tresući glavom i tužno se smijući. — Izgleda li ti moguće da jedan lutak, visok jedva jedan metar poput tebe, može imati toliko snage da me plivajući odnese do obale? — Pokušaj pa ćeš vidjeti! Bilo kako bilo, ako je na nebu zapisano da moramo umrijeti, imat ćemo bar tu utjehu da ćemo umrijeti zajedno zagrljeni. -- I bez i jedne druge riječi, Pinocchio u ruku uzme svijeću, pa ode naprijed kako bi posvijetlio, te reče svome tati: — Dođi za mnom, i ne boj se. — I tako su hodali neko vrijeme i prešli cijelu utrobu i cijeli želudac morskog psa. Ali kada su došli do mjesta gdje počinje prostrano ždrijelo tog čudovišta, pametno se sjete zastati i pričekati dobar trenutak za bijeg. Treba sada znati da je morski pas, kako je bio jako star i patio je od astme i od lupanja srca, bio prisiljen spavati s otvorenim ustima. Zbog toga je Pinocchio, provirivši kroz ždrijelo i pogledavši gore, mogao kroz ta ogromna razjapljena usta vidjeti dobar komad zvjezdanog neba i prekrasnu mjesečinu. — Ovo je pravi trenutak za bijeg — prišapne on onda, okrenuvši se prema svom tati. — Morski pas spava kao puh; more je mirno i vidi se kao da je dan. Pođi sada, tatice, za mnom, i za malo vremena bit ćemo spašeni. -- Rečeno — učinjeno; uspeli su se po ždrijelu morskog čudovišta, pa kad su stigli u ona ogromna usta počeše na vršcima prstiju hodati po jeziku; jeziku toliko širokom i dugačkom da se činilo da je staza u nekom perivoju. I već su se spremali skočiti i baciti se u more i otplivati, kad u najljepšem trenutku morski pas kihne i kihnuvši se tako žestoko trzne da su Pinocchio i Geppetto odletjeli unatrag i ponovo upali na dno želuca tog čudovišta. Zbog velikog udarca svijeća se ugasi, a otac i sinčić ostadoše u mraku. — A sad? — upita Pinocchio praveći se ozbiljan. — A sad smo, dječače moj, posve izgubljeni. — Zašto izgubljeni? Daj mi ruku, tatice, i pazi da se ne poklizneš!... — Kuda me vodiš? — Moramo opet pokušati pobjeći. Dođi sa mnom i ne boj se. -- Rekavši to, Pinocchio uzme svoga tatu za ruku, pa se hodajući na vršcima prstiju opet zajedno popnu uz ždrijelo čudovišta; potom pređu cijeli jezik i preskoče tri reda zuba. Ali prije nego što su iskočili, lutak reče svom tati: — Popni mi se na leđa i čvrsto, čvrsto me zagrli. Za ostalo ću se ja pobrinuti. -- Tek što se Geppetto dobro smjestio na leđima svoga sinčića, hrabri Pinocchio, siguran u sebe, skoči u vodu i počne plivati. More je bilo mirno poput ulja, mjesec je svijetlio u svom punom sjaju, a morski pas je nastavio spavati tako dubokim snom da ga ne bi probudio niti top. 36. Pinocchio napokon prestane biti lutak i postane dječak. Dok je Pinocchio žustro plivao kako bi se dokopao obale, primijetio je da njegov otac, koji mu je jahao na leđima s nogama u vodi, lagano, lagano drhti, kao da jadnog čovjeka trese groznica. Je li drhtao od hladnoće ili od straha? Tko zna!... Možda malo od jednoga a malo od drugoga. No Pinocchio mu, vjerujući da drhtavica dolazi od straha, reče da bi ga utješio: — Hrabro, tata! Za nekoliko trenutaka stići ćemo do kopna i bit ćemo spašeni. — Ali gdje je ta blagoslovljena obala? — upita starčić uznemirujući se sve više i izbečivši oči kao što čine krojači kad udijevaju konac u iglu. — Evo ja gledam na sve strane i ne vidim ništa osim neba i mora. — Ali ja vidim i obalu — reče lutak. — Da znate, ja sam poput mačke, vidim bolje po noći nego po danu. -- Jadni se Pinocchio pretvarao da je dobre volje; ali zapravo... zapravo se počeo bojati; ponestajalo mu je snage, disanje mu je postajalo teško i zadušljivo... Ukratko, nije mogao više, a obala je još uvijek bila daleko. Plivao je dok je imao daha; potom je glavu okrenuo prema Geppettu i rekao mu isprekidanim riječima: — Tata moj, pomozi mi... jer ja umirem... -- I otac i sinčić bili su već na rubu utapanja, kada začuju jedan glas poput dobro ugođene gitare koji im reče: — Tko to umire? — Ja i moj jadni tata! — Taj glas mi je poznat! Ti si Pinocchio!... — Točno! A ti? — Ja sam Tuna, tvoj prijatelj iz zarobljeništva u utrobi morskog psa. — A kako si uspio pobjeći? — Slijedio sam tvoj primjer. Ti si mi pokazao put, pa sam za tobom pobjegao i ja. — Tuno moja, pojavio si se baš u pravi čas! Molim te, za ljubav koju imaš za tvoje sinčiće tuniće, pomozi nam, ili smo gotovi! — Vrlo rado i sa svim srcem. Uhvatite se obadvojica za moj rep i pustite da vas vodim. Za četiri minute dovest ću vas do obale. — Geppetto i Pinocchio, kako možete zamisliti, odmah prihvate taj poziv. Ali umjesto da se uhvate za rep, ocijene da im je udobnije popeti se Tuni na leđa. — Jesmo li preteški? — upita ga Pinocchio. — Teški? Nimalo! Kao da su mi na leđima dvije ljušture školjke — odgovori Tuna, koji je imao tjelesinu tako krupnu i čvrstu da je izgledao kao junac od dvije godine. Kada su stigli do obale, Pinocchio prvi iskoči na kopno i pomogne svome tati da napravi to isto. Potom se okrene Tuni, i ganutim glasom mu reče: — Prijatelju moj, spasio si mog tatu! Nemam sada riječi kojima bih ti dovoljno zahvalio! Dopusti da ti barem dadem jedan poljubac u znak vječne zahvalnosti!... -- Tuna izbaci njušku izvan vode, a Pinocchio mu, kleknuvši na zemlju, dade topli poljubac u usta. Na taj čin iskrene i prave nježnosti, jadni Tuna, koji nije na to navikao, osjeti se toliko dirnutim da se zasramilo što su ga vidjeli kako plače poput djeteta, pa zaroni glavu pod vodu i nestane. I tada je svanuo dan. Pinocchio tada, pruživši ruku Geppettu koji je jedva imao daha da se ispravi na nogama, reče: — Nasloni se samo na moju ruku, dragi tatice, pa hajdemo. Hodat ćemo polako, polako poput puža, a kada se umorimo, odmorit ćemo se kraj puta. — A kuda ćemo poći? — upita Geppetto. — Potražiti neku kuću ili kolibu, gdje će nam za milost dati komad kruha i malo slame koja će nam poslužiti kao postelja. -- Nisu napravili ni sto koraka, kada ugledaju kako na rubniku ceste sjede dvije ružne njuške koje su stajale kao da mole milostinju. Bili su to Mačak i Lisac, ali nije ih više bilo moguće prepoznati. Zamislite, Mačak, koji je uvijek hinio sljepoću, završio je tako da je zaista oslijepio; a ostarjeli i otrcani Lisac sav je toliko propao da nije više imao niti repa. Tako je to. Taj žalosni lupež, upavši u najgoru bijedu, jednoga je dana bio prisiljen prodati čak i svoj prekrasni rep nekom putujućem trgovcu, koji ga je kupio da bi njime tjerao muhe. — O, Pinocchio! — poviče Lisac plačnim glasom. — Smiluj se malo ovim dvama jadnim nemoćnicima! — Nemoćnicima! — ponovi Mačak. — Zbogom, prevaranti! — odgovori lutak. — Jednom ste me nasamarili, ali me više nećete prevariti. — Vjeruj mi, Pinocchio, da smo sada zaista siromašni i nesretni! — Nesretni! — ponovi Mačak. — Ako ste siromašni, to ste i zaslužili. Sjetite se poslovice koja kaže: "Ukradeni novčići nikad ne daju ploda." Zbogom, prevaranti! — Smiluj nam se!... — ... nam se! — Zbogom, prevaranti! Sjetite se poslovice koja kaže: "Vražje brašno ode sve u mekinje." — Nemoj nas napustiti!... — ... titi!... — ponovi Mačak. — Zbogom, prevaranti! Sjetite se poslovice koja kaže: "Tko svome bližnjemu ukrade kaput, obično umre bez košulje." -- I rekavši to, Pinocchio s Geppettom nastavi polako svojim putem, pa nakon što su napravili još sto koraka ugledaju na dnu neke stazice, nasred polja, jednu lijepu kolibu svu od slame, pokrivenu krovom od crijepa i opeke. — U ovoj kolibi sigurno netko živi, — reče Pinocchio. — Hajdemo tamo i pokucajmo. -- I zbilja pođoše i pokucaše na vrata. — Tko je? — reče neki glasić iznutra. — Mi smo jadni tata i jadni sin, bez kruha i bez krova nad glavom, — odgovori lutak. — Okrenite ključ i vrata će se otvoriti — reče isti onaj glasić. Pinocchio okrene ključ i vrata se otvore. Čim su ušli unutra, pogledaše ovamo, pogledaše onamo, ali nisu nikoga vidjeli. — A gdje je gospodar ove kolibe? — reče Pinocchio začuđeno. — Evo me ovdje gore! Tata i sinčić pogledaju odmah prema tavanici i ugledaju na jednoj gredi Zrikavca koji govori. — O, dragi moj Zriko! — reče Pinocchio pozdravljajući ga uljudno. — Sada me zoveš "dragi moj Zriko", je li tako? A sjećaš li se kad si me, dok si me tjerao iz svoje kuće, pogodio drvenim čekićem? — Imaš pravo, Zriko! Potjeraj i ti mene... Pogodi i ti mene drvenim čekićem; ali smiluj se mom jadnom tati... — Smilovat ću se ja i tati i sinčiću! Ali htio sam te podsjetiti na tvoj ružni postupak koji sam pretrpio kada sam te podsjetio da na ovome svijetu, koliko se može, treba prema svima biti pristojan, ako želimo da nam drugi isto tako vrate u danima kad nam je to potrebno. — Imaš pravo, Zriko, imaš pravo i za prodaju, a ja ću upamtiti lekciju koju si mi dao. Ali reci mi kako si uspio kupiti ovu lijepu kolibu? — Ovu mi je kolibu jučer poklonila jedna dražesna koza, koja je imala dlaku najljepše modre boje. — A kuda je otišla ta koza? — upita Pinocchio živom radoznalošću. — Ne znam. — A kada će se vratiti? — Neće se nikada vratiti. Jučer je otišla sva utučena, i meketala je kao da govori: "Jadni Pinocchio!... Nikad ga više neću vidjeti!... Morski pas ga je do sada već prožderao!..." — Baš je tako rekla?... Dakle to je bila ona!... Bila je ona!... Bila je moja draga Vilica!... — počne vikati Pinocchio, gorko jecajući i plačući. Kada se dobrano isplakao, obriše oči i pripremi od slame lijepi krevetić, pa u njega polegne starog Geppetta. Potom upita Zrikavca koji govori: — Reci mi, Zriko, gdje mogu naći čašu mlijeka za svog jadnog tatu? — Tri njive dalje od ove živi vrtlar Giangio, koji ima krave. Otiđi k njemu i pronaći ćeš mlijeko koje tražiš. -- Pinocchio otrči do kuće vrtlara Giangija, ali vrtlar mu reče: — Koliko mlijeka trebaš? — Trebam jednu punu čašu. — Jedna čaša mlijeka košta jedan novčić. Daj mi taj novčić. — Nemam ni jedne pare — odgovori Pinocchio, sav utučen i tužan. — Šteta, lutkiću moj, — odgovori vrtlar. — Ako nemaš ni pare, onda nemam ni ja mlijeka. — Nema veze! — reče Pinocchio i učini kao da će otići. — Čekaj malo, — reče Giangio. — Ti i ja se možemo dogovoriti. Hoćeš li okretati vitlo? — Što je to vitlo? — To je drvena sprava koja služi da bi se iz zdenca izvukla voda za zalijevanje povrća. — Pokušat ću... — Dakle, izvuci mi sto vedara vode i ja ću ti zauzvrat dati čašu mlijeka. — Dobro. -- Giangio odvede lutka do vrta i pokaže mu kako se okreće vitlo. Pinocchio se odmah dade na posao, ali prije nego što je izvukao sto vedara vode, bio je sav od glave do pete mokar od znoja. Takav rad nikada nije probao. — Do sada je ovaj posao okretanja vitla, — reče vrtlar, — radio moj magarčić. Ali danas je jadna životinjica na samrti. — Možete li me povesti da ga vidim? — reče Pinocchio. — Rado. -- Čim je Pinocchio ušao u staju, vidje jednog lijepog magarčića kako leži na slami, satrven od gladi i prevelikog rada. Kada ga je dobro, dobro pogledao, reče u sebi uznemirivši se: — Možda poznajem ovog magarčića! Ovo mi lice nije novo! -- I prignuvši se prema njemu, upita ga na magarećem narječju: — Tko si ti? Na to pitanje magarčić otvori umiruće oči i odgovori mucajući na istom tom narječju: — Ja sam Lu... ci... gno... lo. -- I potom opet zatvori oči i izdahne. — Oh, jadni Lucignolo! — reče Pinocchio u pola glasa, pa uzevši šaku slame obriše suzu koja mu je potekla niz obraz. — Žališ toliko za jednim magarcem koji te se ništa ne tiče? — reče vrtlar. — A što da radim ja koji sam ga platio pravim novčićima? — Kažem vam... to je bio moj prijatelj... — Tvoj prijatelj? — Jedan moj školski drug!... — Kako?! — poviče Giangio prasnuvši u smijeh. — Kako?! Imao si magarce za školske drugove?... Zamislit ću samo kakve si lijepe nauke imao!... -- Lutak, uvrijeđen tim riječima, ne odgovori, nego uzme svoju čašu dosta toplog mlijeka pa se vrati u kolibu. I od toga dana nadalje nastavi se više od pet mjeseci ustajati svako jutro, prije zore, kako bi otišao okretati vitlo i tako zaraditi čašu mlijeka, koje je jako koristilo slabom zdravlju njegovog oca. I nije se zadovoljio samo tim, jer je nakon nekog vremena naučio praviti košare od rogozova pruća, a s novčićima koje je za njih dobivao kupovao je vrlo razborito sve dnevne potrepštine. Pored ostalih stvari, sebi samome je napravio vitka kolica kojima je vozio svoga oca u šetnju za lijepih dana, da bi on mogao udahnuti svježeg zraka. Dok bi se navečer odmarao, vježbao je čitati i pisati. U obližnjem je selu za nekoliko novčića kupio jednu veliku knjigu, kojoj su nedostajali naslovnica i sadržaj, iz koje je čitao. Što se tiče pisanja, poslužio se jednom grančicom koju je naoštrio i koristio kao pero, a kako nije imao ni tinte ni crnila, umakao ju je u jednu bočicu punu soka od kupina i trešanja. I tako je svojom velikom voljom da se potrudi, da radi i da napreduje ne samo uspio gotovo u raskoši držati svog i dalje bolesnog roditelja, nego je štoviše uspio sa strane prištedjeti još i četrdeset novčića da si kupi novo odjelce. Jednoga jutra reče svome ocu: — Idem sada na tržnicu tu u blizini kupiti si novi haljetak, kapicu i par cipela. Kada se vratim kući — doda smijući se — bit ću odjeven tako dobro da ćete me zamijeniti za nekog velikog gospodina. -- Pa izašavši iz kuće počne sav sretan i zadovoljan hodati. Kada odjednom začuje da ga netko zove po imenu i okrenuvši se ugleda jednog lijepog Puža koji je izvirivao iz živice. — Ne prepoznaješ me? — reče Puž. — Čini mi se i ne čini mi se... — Ne sjećaš se onog Puža koji je bio sobar kod Vile s modrom kosom? Ne sjećaš se kad sam se ono spustio da ti posvijetlim, a tebi je jedna noga bila zabijena u kućna vrata? — Sjećam se svega! — vikne Pinocchio. — Odmah mi reci, lijepi Pužu, gdje si ostavio moju lijepu Vilu? Što radi? Je li mi oprostila? Sjeća li me se uopće? Želi li mi i dalje dobro? Je li daleko odavde? Mogu li je otići potražiti? -- Na sva ta pitanja, postavljena naglo i bez daha, Puž odgovori sa svojom uobičajenom smirenošću: — Pinocchio moj! Jadna Vila leži na krevetu u bolnici!... — U bolnici?... — Na žalost. Razboljela se od tisuću bolesti i jako je bolesna, i nema čime kupiti komad kruha. — Zbilja?... Oh! Kako si me jako rastužio! Oh! Jadna Vilica! Jadna Vilica! Jadna Vilica!... Da imam milijun, otrčao bi joj ga dati... Ali imam samo četrdeset novčića... Evo ih! Idem si upravo kupiti novo odijelo. Uzmi ih, Pužu, i odnesi ih odmah mojoj dobroj Vili. — A tvoje novo odijelo? — Što me briga za novo odijelo! Prodao bih i ove krpe koje sada imam, samo da joj pomognem! Idi, Pužu, i požuri! A za dva dana se vrati, jer se nadam da ću ti moći dati još koji novčić. Do sada sam radio kako bih uzdržavao svog tatu, a od danas na dalje radit ću pet sati više kako bih mogao izdržavati i svoju dobru mamicu. Zbogom, Pužu, i očekujem te za dva dana. -- Puž, suprotno svome običaju, poče trčati poput gušterice na žarkom suncu u kolovozu. Kada se Pinocchio vratio kući, njegov ga tata upita: — A novo odijelo? — Nisam uspio pronaći ni jedno koje bi mi dobro pristajalo. Nema veze!... Kupit ću ga drug put. Te je večeri Pinocchio, umjesto da ostane budan do deset, bdio sve dok nije odzvonila ponoć. A umjesto da napravi osam košara od pruća, napravio ih je šesnaest. Zatim je otišao u krevet i zaspao. A dok je spavao, učini mu se da u snu vidi Vilu, svu lijepu i nasmijanu, koja mu, nakon što mu je dala poljubac, ovako reče: — Bravo, Pinocchio! Kao zahvalnost za tvoje dobro srce, opraštam ti sve nevaljalštine koje si do danas počinio. Dječaci koji požrtvovno pomažu svojim roditeljima u nevolji i nemoći zaslužuju velike pohvale i veliku ljubav, čak i onda ako se ne mogu navesti kao uzor poslušnosti i dobrog ponašanja. Ubuduće budi razuman, pa ćeš biti sretan. -- San tada završi, a Pinocchio se probudi s posve rastvorenim očima. Zamislite sada samo njegovo čuđenje kad je, probudivši se, opazio da više nije drveni lutak, nego da je postao dječakom poput svih drugih! Baci on onda pogled naokolo i umjesto golih zidova od slame u kolibi vidje jednu lijepu sobicu namještenu i ukrašenu elegantnom jednostavnošću. Iskočivši iz kreveta, nađe posloženo novo odijelo, novu kapu i novi par kožnih cipela, koje su mu pristajale kao salivene. Čim se obukao, dođe mu prirodno da stavi ruke u džepove, ali izvuče jednu malu kutijicu za novac od slonovače, na kojoj su pisale ove riječi: "Vila s modrom kosom vraća svome dragom Pinocchiju četrdeset novčića, te mu jako zahvaljuje za njegovo dobro srce". Kada je otvorio kutijicu, umjesto četrdeset bakrenih novčića u njoj se svjetlucalo četrdeset zlatnih dukata, sasvim novih kao da su tek došli iz kovnice. Ode potom pogledati se u ogledalu i učini mu se da je netko drugi. U odrazu više nije vidio uobičajenu sliku drvene marionete, nego sliku živog i pametnog djeteta, kestenjaste kose, nebeskoplavih očiju, s izrazom lica veselim i svečanim kao na Duhove. Usred svih tih čuda koja su se događala jedno za drugim, Pinocchio više nije znao je li zbilja budan ili još uvijek sanja otvorenih očiju. — A moj tata, gdje je? — poviče odjednom, pa ušavši u susjednu sobu nađe starog Geppetta zdravog, čilog i dobre volje kao nekad. On je, prisjetivši se svoga zanimanja drvodjelje, upravo crtao jedan lijepi okvir bogato ukrašen lišćem, cvjetovima i glavicama raznih životinja. — Oslobodite me jedne radoznalosti, tatice: kako objasniti svu ovu iznenadnu promjenu? — upita Pinocchio skočivši mu oko vrata i prekrivši ga poljupcima. — Ta iznenada promjena u našoj kući samo je tvoja zasluga — reče Geppetto. — Zašto moja zasluga?... — Zato što, kada dječaci od zločestih postanu dobri, oni mogu dati novi i veseli život i cijeloj svojoj obitelji. — A onaj stari Pinocchio od drva, gdje se on sakrio? — Evo ga tamo! — odgovori Geppetto, pa mu pokaže jednog velikog lutka naslonjenog na stolicu, s glavom zavrnutom na jednu stranu, s obješenim rukama i nogama prekriženim i presavijenim na sredini, da bi bilo pravo čudo kada bi mogao stajati uspravno. Pinocchio se okrene da ga pogleda, a kada ga je malo pogledao, reče u sebi s velikim zadovoljstvom: — Kako sam bio smiješan dok sam bio lutak! A kako sam sada zadovoljan što sam postao pravim dječakom! -- KRAJ |
kudjelja - sirovina za izradu užadi rudo - prednji dio kola za koji se vežu konji iskustvo - ono što smo doživjeli svizac - glodavac sličan vjeverici parmezan - vrsta sira salva - paljba, pucanje kamelija - cvijet kas - način trčanja galop - način trčanja |