DJEČJE RUKE
Izađoše mali đačići iz vagona na južnu stranu. Cijela ta strana vlaka bila je slobodna. Stroj i prva tri vagona zarili se sa sjeverne strane u snijeg gotovo do prozora. Čim je ovih nekoliko đačića izašlo van, odmah se djevojčice vratiše natrag u vagon, jer je vani studen kidala uši, ledila nos, udarala po očima i davila pluća. Disati se nije dalo! Snijeg pod nogama škripio je kao da je živ. Cvili i jedva se po njemu i hoda. Polja su sva pod debelim ledenim snijegom. Proviruju samo suhi češeri i crne grane trnove živice uz mene. Nebo vedro sa zvijezdama, koje drhture, i sa zalenenim mjesecom. Nebo plavo i napeto. Čini ti se, puknut će od studeni i sasut će se na zemlju ledenim zveketom! Ljuban se zavukao sav u ovratnik kaputa. Vidiš mu samo oči. Čuješ mu i glas. Mumlja pod kaputom: "Juhaj! Sigurno je više od dvadeset stupnjevaispod ništice!" Jedva je Ljuban s trojicom drugova stigao do stroja. Grdosija crna zagrezla sa sjeverne strane do polovine u snijeg. Isparuje se na sve strane. Na njoj strojovona i ložač psuju i mlate rukama. Kod stroja kondukter i još trojica željezničkih namještenika. Prepiru se oštro. Prepirka sve odzvanja u ledenoj noći. Mjesto da se ljudi prihvate posla, počeše jedni drugima predbacivati krivicu, jer se dogodilo nešto što se nikako nije smjelo dogoditi. Kako se vlak zabušio u snijeg, otkopčaše stroj od vlaka. Mislili su, moći će samim strojem bez vagona probušiti nasip, jer je nasip zaista bio vrlo kratak. A kad strojem pročiste put, vratit će se po vagone. No, što se dogodilo?! Stroj je pošao otprilike tri metra i ponovno se još jače zakopao u snijeg. I ne bi bilo otud nikakvo zlo da se ne moraju vagoni grijati parom iz stroja. Sad su odsječeni. Ljuban se upleo u prepirku: "Sad treba najprije dovući stroj natrag do vagona i prikopčati ga da grije vagone, jer ćemo se ovako posmržavati. "Što nam taj balavac soli pamet?!", izderao se ozlojeneni strojovođa. Kondukter ga htjede odbraniti. Ali njemu treba dugo dok se pribere i ima još običaj da službeno natiče kapu. Dotle se Ljuban već snašao. "Oprostite! Ja sam možda balavac, ali sam putnik! Ako vam budemo potrebni, pomoći ćemo vam da se što prije izvučemo odavde. Do viđenja!" Odoše dječaci prozebli. Dočekala ih je ostala zadruga s vikom: "Hladno je! Hladno je! Cijevi sve slabije griju!" Domaćin ih sve okupi na dogovor. Kaže im da su odsječeni od stroja i da se vagoni više ne mogu grijati. Bilo ih je nekoliko koji su odmah zaplakali, neki su gotovo zaurlali. "Tu vam dreka ne pomaže!", veli Ljuban. "Treba nešto smisliti... Da li biste vi htjeli prihvatiti jedan moj prijedlog?!" "Da čujemo! Da čujemo!" "Ima nas dosta. Svi smo zdravi osim Dušana. Tamo željezničari imaju samo dvije lopate. Oni odgrću snijeg. To ide presporo. Čekat ćemo ovdje u hladnim vagonima do jutra. Morali bismo i mi na posao!" "Hoćemo! Hoćemo!!" kliktala je zadruga, pa i oni koji su plakali. "Vani je najmanje dvadeset stupnjeva ispod nule", upozoruje ih Ljuban. "Ništa za to!", viče zadruga. Ljuban nastavlja: "Mi ćemo morati rukama i nogama bacati snijeg i čeprkati prstima oko točkova i osovina." Zadrhtala djeca, ali se i dogovorila kako će se često izmjenjivati. Oni koji ostanu u vagonu bit će lakše obučeni. Koji rade vani obući će se u sve najtoplije što imaju u vagonu. Zato neka svi sa sebe skinu i predadu sve tople kapute, šalove i rukavice, vunene prsluke i drugo. To će trebati onima koji će poći van u snijeg. Kad se o svemu dogovoriše, potraži Ljuban konduktera. Prošao je kroz drugi razred. Dušan spava još uvijek, i ne sluti što se sve desilo. Obrazi su mu se zarumenjeli. Tad Ljuban iskoči iz vagona i potrči po snijegu do stroja. "Gospodine", reče dječak kondukteru. "Naša zadruga će pomoći vlaku, jer inače nećemo ove noći biti u našim posteljama." "Kako? Čime?! Nije loša odluka, mali moj, ali u ovu studen da izlazite? Pa čime da radite!?" "Ne! Ne!", usprotivio se kondukter. "Samo vi budite unutra! To ne smijemo dopustiti!... Poslali smo mi jednog željezničara do prve veće stanice koja ima brzojav. Doći će nam u pomoć radnici i stroj. Dva stroja moraju nas izvući!" "Lijepo!", veli Ljuban. "Ali zaboravljate da su vagoni već jako studeni. Sve je to šuplje. Uvući će nam se ova studen u kosti, nahladit ćemo se svi." "Preselite se svi u drugi razred. Tamo je toplije i zatvorenije!" "Ja mislim, opet, da ne treba. Treba drugi razred čuvati samo za bolesnike. To nam je posljednja utjeha." "Saperlot! Pa radite što znate kad sve sami smišljate." Čitavo se željezničko osoblje zadivilo i svi su već zavoljeli djecu iz Velikog Sela. Strojovođi je žao što je Ljubana malo prije uvrijedio. "Pa znaš, mali domaćine, kad je čovjek u žurbi i nestrpljiv, onda se naljuti kad mu se nešto učini kao šala" objašnjavao je ljubazno. Našli su u stroju jednu kantu za vodu. Izvadiše žara do pola kante i dadoše djeci da odnesu u vagon da se ne smrzavaju. Stavili su kantu nasred vagona. Posjedali su i pokleknuli okolo, pa su se grijali: Kad se ta peć ohladila, dobili su novog žara iz stroja. Najprije se baciše na jelo. "Da nahranimo svoje strojeve!" Večerali su meso, i svaki je mjesto vode dobio po tri kriške naranče. Zatim se razdijeliše na četiri smjene. Za svaku smjenu po šest načića. Djevojčice se prijaviše za posao isto tako kao i dječaci. Pazili su da jela ostane još za jedan dobar obrok. Onda se spremila prva smjena. Ljuban i s njim tri dječaka i dvije djevojčice. Al' da ste ih vidjeli kako su se umotali! Izgledali su kao pravi pravcati mali Eskimi. Lica im nisi mogao vidjeti, samo su im oči virile; uši zamotane. Usta i nos sakriveni. Kad onako ukukuljeni doskakutaše do stroja, željezničari se moradoše zagledati u njih: Uputiše ih da se kotači stroja moraju osloboditi snijega, koji se primrzao izmenu osovina. Tu ne pomažu sada ni lopate niti ikakvi drugi alati. Tu su potrebne baš čovječje ruke. "Naprijed!" viknu Ljuban. Grabe male dječje ruke suhi i prhki snijeg i odbacuju ga da se sve praši. Mumljaju od muke već za nekoliko minuta, ali još ne popuštaju. Onda ciknu Ljuban: "Dosta! U vagon!" U vagonu čeka nova smjena, umotana i zakukuljena do očiju. Druga šestorica. Jozo je vođa. Uputila ga je prva smjena: "Kad osjetiš da se od studeni više ne može izdržati, treba viknuti: 'Dosta! U vagon!' Dotle će već čekati treća smjena, obučena u topla odijela onih šestoro prvih." I otrča Jozo sa svojih petoro radnika. Troje malih radnika iz prve smjene plače. Došli su s posla i odmah su se primakli kanti sa žarom, pa dobiše zanoktice. Kasno se sjetiše da je to opasno. Hrabrio je Ljuban treću smjenu: "Samo brzo radite vani! Što više mlatite rukama i nogama! Zagrijte se!" Oni tako u razgovoru oko kante sa žarom, kadli se vrata otvoriše i banu među njih – tko? Jedan od neprijateljskog tabora. Izbjeglica. To je bratić Ljubanov. Uhvatio Ljubana za kaput, i bome ne znam tko bi mogao silom da ga otrgne! "Ne idem tamo više! Ne idem! Tamo je užasno studeno, a vi imate peć!" Prvo mu se htjedoše narugati. Ali onda svi viknuše: "Ostavit ćemo ga! Ostavit ćemo ga! Imademo jednog radnika više. Opametit će se svi oni kad ih pritisne studen i glad." Bratić Ljubanov bi određen da ide sa posljednjom smjenom. Stiže druga smjena. I ovi su stradali i plakali zbog zanoktica. Treća smjena je bila opreznija. Oni u šakama donesoše snijeg. Kad dođoše u vagon, ne grijahu oni ruke nad žarom, nego ih trljahu snijegom. Kad su se već sve smjene dvaput izredale na poslu, izgubilo se troje radnika. Dvije djevojčice dobiše drhtavicu, a jedan dječak neku nesvjesticu. Ljuban ih je otpremio u bolnički vagon. Svaki je dobio svoj ležaj. Djevojčice legoše zajedno da im bude toplije. Za ljubav bolesnika oduzeli su i malo tople odjeće od radnika. Trebalo je bolesnike ugrijati. Već je osam sati, ali se niotkuda ne vidi da dolazi pomoć radnika s lopatama ili pomoć nekog stroja. "Ljuban neka ne ide van odgrtati snijeg!" rekoše zadrugari. "On neka vodi zadrugu i neka daje naredbe i savjete, i ništa drugo." Ljuban ne pristade. Ići će i on u svojoj smjeni. Dospjet će još u bolnicu da pregleda sve drugo što još bude trebalo. Jedna smjena dotrči te javi Ljubanu i ostalima: "Da znate čuda! Došao Pero sa svojom dvojicom izbjeglica do stroja pa nas gledaju začuneno kako mi zajedno s kondukterom i mašinistom radimo! Došli lako obučeni. Kadli poviknu kondukter na njih: 'Saperlot! Natrag u vagon! Ovako lako obučeni ne smijete izlaziti na ovu zimu! Ta zar ne vidite da je hladno kao u Sibiru?'" Prolazilo je vrijeme u tome. Već je blizu devet sati. Baš je u to vrijeme Ljuban otišao na rad sa svojom smjenom. Otvorila su se vrata na vagonu. Unoše dvije djevojčice i jedan dječak. Upitaše: "Gdje je Ljuban?" "Na radu!" odgovoriše im. "Vratit će se naskoro. Mičite se odavde! Da vas ne vidi! Ala!!" I stadoše ih gurati van. "Ma ne tjerajte nas! Dajte nam da se ogrijemo malo! Umrijet ćemo od studeni!" I odlučiše mali zadrugari da im dopuste da se malo ogriju. Jedna djevojčica uz vrući žar zaplače. Kad vidje na klupi još svu silu jela, reče kroza suze: "Nisam jela ništa od podne!" I opet zadrugari ne mogoše odoljeti i dadoše svakome po komad kruha. Uto nahrupi Ljuban sa smjenom. Ne sjedaju oni, nego jure vagonom. Plešu i trljaju ruke snijegom. "Hu! Hu!" huče Ljuban među prste i hrabri zadrugare: "Djeco! Samo naprijed! Stroj ima već sasvim drugi izgled! Proračunao sam! Budemo li se držali ovako junački još pola sata, bit će stroj slobodan, i moći će se vratiti k vagonima!" Milan iskoristio domaćinovu dobru volju: "Ljubane, gle! Došlo nam je troje izbjeglica. Neka ostanu! Ionako nam nedostaje troje, koji su morali u bolnicu." "Kad je vama pravo, i meni je!", kliknu Ljuban i počne se raspremati. I u času kad htjede prigledati u bolnicu, otvore se vrata na vagonu i uleti neko pisamce u vagon. Poveći je to papirić i na njemu piše: Zadruzi Ljubanovac Molim vas, primite me natrag. Žao mi je što sam se odijelila od vas. Draga. Ustanoviše zadrugari da joj je kondukter morao pozajmiti olovku i papir. Reče Ljuban: "Da. Opazio sam i ja da kondukter žali izbjeglice." To je potvrdilo i ovo troje što donoše. Kondukter dolazi da tješi izbjeglice. Upućuje ih kako da se vrate u zadrugu. Jedini još Pero prkosi. Kondukter njega ne voli i stalno ga nagovara sa "saperlot". Nasmijala se zadruga tome i otpisala je na istom papiru s druge strane: Izbjeglice Drago! Ostani ti tamo gdje jesi! Pero i Draga ne trebaju nas, ne trebamo ni mi njih. Zadruga Ljubanovac. Zamisli se Ljuban i reče; "Da se nismo prenaglili? Nismo li učinili nešto nelijepo?" Pisamce odnese jedan dječak zadrugar. No nije mogao odoljeti srcu. Nije mu bilo dosta da samo zaviri, nego une u vagon. Troje ih je još tamo. Draga leži na klupi. Jedan dječak trčkara po vagonu gladan i ozebao. Pero se zgurio u tamni kut i razmišlja. Kuje li osvetu? Smišlja li molbu za izmirenje? Ne može mu se pročitati s lica. Onaj mali što trčkaraše vagonom uhvati zadrugara za ruku: "Dobro da si došao! Reci Ljubanu da će Draga umrijeti! Ima veliku vrućicu. Da imamo toplomjer, pokazivao bi sigurno četrdeset stupnjeva." Zadrugar ne reče ni riječi, već se trgnu i otrča u zadrugu. "Ljubane!", stade zadahtano pričati, "Draga je jako bolesna! Umrijet će!" Skoči na te riječi Ljuban kao uboden i jurne u vagon izbjeglica. Kad spazi zgurenu Dragu na klupi, ne reče ni riječi, nego je pograbi ispod vrata i ispod koljena. Plače Draga, a Ljuban nosi teret. Laktom otvara Vrata, a zatvara ih nogom. Ponese djevojčicu kroz vagon zadruge i odnese je u drugi razred. Nagrnulo za njima mnogo djece. Donesoše joj naranču. Prima ona i požudno siše sok. Dotle je Ljuban i djevojčice zatrpavaju kaputima. Onda dvije djevojčice ostadoše uz nju, i sve tri plakahu: "Kada ćemo kući?! Hoćemo li noćas stići kući?" Ljuban se vrati u zadrugu. Na njega je red da se obuče i da ide sa svojom petoricom na posao. Studen u vagonu bila je već tolika da ni kanta nije pomagala ništa. Mnoge djevojčice otidoše u bolnicu. Tamo sve po tri zajedao legoše na kanapeje da se ugriju, jer ih je hvatala drhtavica, i ne mogahu na rad. Radnika je bilo sve manje i manje. Ostadoše samo dječaci. Ali što je to? Ovaj put Ljuban sa svojom smjenom nešto suviše izostaje? Nema ga, te nema. Da im se nije što dogodilo? Najednom ledenu noć proreže fićuk stroja. Svi u vagonu protrnuše. Odmah zatim banu Ljuban na vrata sa svojom smjenom. Viknu: "Zadrugo! Čestitam! Svršeno! Slušajte! Pssst!" Ni dah se nije čuo unutra. Vani zapišta stroj: š-š, š-š, š-š! Brum!!! Udarac u vagone! Popadaše neki naci na pod, a jedan malo te ne sjede u kantu sa žarom. "Aha!" dahnuše izmučeni mali putnici. I odjednom začu se ispod gvozdenih cijevi neki šum… grij, grij, grij… Puzi topla para. "Juhaj!!!" vrisnuše naci. Grle se. Skaču. Jure vagonom. Preskakuju jedan preko drugog. I zapjevaše. Kao da su bili mrtvi, pa su napokon nanovo oživjeli. Otvaraju se vrata. Ulazi kondukter. Pjeva i on s njima. Ispod naočala na oči mu iskočiše dvije debele suze. Kad prestade pjesma, upita Ljuban: "Koliko je sati, gospodine? "Blizu deset." "Izvolite s nama jesti. Sigurno ste ogladnjeli." Branio se iz početka kondukter, no onda pristane. Odnio je jela i ostalim željezničarima. Svi su zakasnili. Svi su gladni. Razdijeliše djeca jelo tako da im ostade još jedan manji obrok.Odnesoše jela i u bolnicu da ponude bolesnice. Tamo oživješe i ozdraviše gotovo svi od toplote. Kao kad se izlegu pilići iz jaja. Vratiše se natrag u svoj vagon. Jedino ostadoše Dušan i Draga. Spavaju. Omamila Dragu toplota, pa zaspala. A Dušan?! Pa taj i ne zna što se sve dogana! Njemu se sigurno čini da spava u svojoj postelji kod kuće. Zadruga slatko zamljackala. U toplom vagonu pričaju. Šale se i zabavljaju. Upravo oni ne mogu vjerovati da su toliko sati radili i vlastitim rukama i nogama iščeprkali kotače stroja ispod snijega! Sve to kao da je bio ružan san. Usred jela začu se pred vratima vagona jecanje i šmrcanje. Zastao svima zalogaj u grlu. Veli kondukter: "To je još onaj jedini gladni i ozebli mali pišivac! Primite ga natrag! Svi će oni uvidjeti da sami ništa ne mogu! Za Peru ne molim! On je rnav. S njim radite što vas je volja. On je radio protiv zadruge." Otvoriše se vrata, a pred njima duro. Uvukoše ga. Dadoše mu jesti. Plače on i jede. Sladi suzama batak od guske. Kad se najeo, presretan nije mogao vjerovati da se nalazi tu, usred zadruge. Zavukao se u topli kut i zaspao sit i omamljen toplinom. Neka vani sada puca drvlje i kamenje! Vagonom struji divna toplota. Kao da su to blage i meke majčine ruke, pa te ovijaju u zagrljaj. Poslije muke i napora, kako je slatko zažmiriti i zaspati! Sve pozaspalo sjedeći i ležeći. Ima ih na klupama, na podu i na policama za prtljagu. Mrmljaju zadovoljno i protežu se. Neki pričaju u snu. "Ovaj se bori s Perom!", veli kondukter Ljubanu. Neki se često prevrću. Spavaju nemirno. Uzrujani su i smrtno umorni od teškog posla, a ležaj im je tvrda daska. Prevrćući se, udaraju druge oko sebe: bum!! – jedna ruka po tunem trbuhu! Bum!! – druga ruka po nosu nečijem. Ali nitko ne mari za to. San je tvrd i sladak. Nemoguće je otvoriti slijepljene oči! Klimaju glave i ruše se lijevo, desno, naprijed i natrag. Hrkanje i uzdasi slatki sa svih strana. Lica im upaljena gore jakim crvenilom. Ljuban je dugo razgovarao s kondukterom. Onda smalaksa. San ga je hvatao. Kapci mu se zatvarahu. "Vidim tri konduktera mjesto vas! Toliko sam pospan! Oprostite... Ja to stalno zijevam, a ne znam stavljam li ruku na usta." "Mali dječače! Laku noć!", reče kondukter i pruži Ljubanu ruku. Ljuban je bio toliko pospan da je jedva našao kondukterovu ruku pri rukovanju. Tek što kondukter izane, Ljuban prostre zimski kaput na pod. Legne i za tren kao da potonu u sladak san duboko dolje ispod vagona, snijega, i dublje, gdje ne znaš više za se. Vani ledena noć. Stroj pišti. Para krklja u toplim cijevima. |