LJUBAN I PERO
Kad je zadruga utonula u prvi, najteži i najdublji san, vrata se od vagona tiho i polako otvoriše, a iz tame zasjaše u vagonu dva oka. Bilo je u tim očima zavisti, zlobe, lakomosti i nemoćnog bijesa. Zato su tako čudnosjale. To su Perine oči. Velike su, i u strahu raširene još jače. Uši oštro slušaju, pa ti se čini da još više strše. Šešir natuljio do ušiju. Dugo gleda u vagon kroz napola otvorena vrata. Plazi hladnoća do onih koji spavaju blizu vrata. Osjećaju u snu studen, pa se miču i stišću jedan uz drugog. Perine oči uzmaknu natrag u mraku. Boji se on da ga ne opaze. Još jedno kratko vrijeme ne čuješ ništa drugo nego samo duboko disanje. Onda je Pero naglo i na prstima koraknuo u vagon. Vrata je ostavio otvorena. Kao lopov obilazi djecu i klupe. Kad god se koji zadrugar pomakne u snu, Peri od straha prestane srce kucati. Skameni se na mjestu. Kad se sve smiri, on opet obilazi. Vidi se, traži nešto lakomim i gladnim pogledom. "Ah..." jeknu prigušeno. Opazi klupu s jelom. Mesa ima tu. Sira bijelog. Lijepih kolača. Žuti se hrpa naranči. Kad se trebalo dijeliti, Pero doduše nije htio da dade nešto od svojega. "To je moje i ničije više", mislio je pakosno. A sad, kad je sve svoje pojeo, zaboravio je da ovo nije njegovo, da nije htio imati veze sa svima, da i on bude zadrugar, te da jede zajedničko zadružno jelo. Provuče se vješto kao zmija izmenu svojih drugova što ležahu na podu. Pograbi jedan batak i lagano ga poče žvakati. Onda se u nekoj groznici sjeti da ne radi dobro. Treba što prije odavle. Zgrabi brže-bolje svega čega se mogao dočepati, pa trpa i trpa u džepove. Naranče! Toliko naranči! One ga sasvim zaslijepiše! Raskopčava njedra. Uzima jednu. Dvije. Tri. Pet komada. I šestu će! No onda, čini mu se, predugo je tu, pa ima već dosta svega. Naglo i u strahu nespretno uhvati šestu naranču. Ova se omakne i padne. I to padne upravo na glavu jednome dječaku. "Saperlot!", škripnu ovaj zubima i okrene se na drugu stranu. Gurne nogama druga do sebe. Ovaj počne mrmljati i mljackati zubima kao malo dijete kad siše. Uz ovog se i treći pomiče. Cijeli red djece stane se vrpoljiti i smještati u stari položaj. Srce Peri od straha skoči! Čak u grlo! Davi ga! Oči stakleno zure. Da ga zadruga uhvati u krani!? Da skoči sva na njega?! Zgnječili bi ga kao crva! Tako ukočen, prestajao je nekoliko minuta. Onda se opet otkravio i pošao natrag u vagon. Oprezno obilazi izmenu zadrugara, kao da lebdi u uzduhu. Sve u vagonu teško spava. Pero slobodnije diše i ne žuri mu se baš tako. Potraži očima Ljubana. Leži ovaj potrbuške u sredini vagona na podu. Stane Pero nogom kraj Ljubanova uha. Pero je toliko bijesan na njega da bi mu najradije stao nogom na uho kad se ne bi bojao da će cijelu zadrugu dići protiv sebe. Zato odluči koraknuti dalje. U tom času zgrabiše dvije ruke Perinu desnu nogu. Nokti se zabiše kao čavli. Ljuban to drži Peru, kao da je prirastao za nj, i stenje: "Lopove jedan! Nesrećo!!" Pero u groznom očaju trza nogom. Ljuban se diže i oslanja na Peru. Kad to ovaj vidje, što je jače mogao udari lijevom nogom Ljubana u rebra. "Joj!!!" zastenja Ljuban i smota se u klupko na pod. No samo za tren. Zaboravlja na bol. Skoči i jurnu za Perom. Ovaj nije mogao biti daleko: jedan, dva, tri! Ljuban je u vagonu izbjeglica! Tuk!! čuju se vrata. Pero pobježe. Na podu jedna naranča. Ljuban juri dalje! Tuk! Tuk! Pero mora da je već u drugom vagonu. Ljuban je u hodniku tog vagona. Otvara vrata i odmah ustukne natrag. Vagon nije osvijetljen. Možda ga Pero čeka iz zasjede. Kroz otvorena vrata priučava oči na polutamu i na mjesečinu u vagonu, a onda naglo jurne kroz vagon. Tuk! Tuk! Tuk! Tuk! Četvera vrata udaraju. To je Pero već u novom vagonu. Opet jednu naranču nane Ljuban na podu. Stane tu Ljuban u sredini vagona. Kuda će Pero sada? Ovo je zadnji vagon. "Kukavice!! Ne čekaj iz zasjede! Doni ovamo u vagon! Ima širine dosta. Da se ogledamo. Tu sam potpuno sam. Zadruga spava!..." Topot nogu po snijegu. Ljuban skoči do prozora. Vidi: iskočio Pero iz vagona i trči južnom stranom po niskom snijegu gore prema stroju. Iskočio i Ljuban za njim van u snijeg. I vidi: Pero je prešao zadrugin vagon. Ne ide ni u bolnički. Penje se u prvi osobni vagon. Ljuban se kao munja brzo stvori kod prvog vagona. Kljoc! Zatvori Pero vrata vagona. Smrtno blijed, ukočeno gleda Ljubana. Stoje oni jedan uz drugoga. Dijele ih samo drvena vrata i debelo staklo. A na staklu? Usta uz usta, nos uz nos! Oči uprte u oči. Dišu duboko. Mjere se! Gledaju se. Prene se Ljuban i počne zavaravati Peru kao da će tobože otrčati naprijed, onda se kao tigar baci na snijeg. Potrbuške plazi ispod vagona i kroz paru. Već je na drugoj strani. Evo ga na vratima donjeg dijela vagona! Tu je već i Pero, s druge strane stakla, sav zadihan, iza zaključanih vrata. "Bee!" pokaže on iznutra svoj jezik. "Šic!! Nećeš me! A ako me i dohvatiš, imam i nož uza se! Pa me onda tuži učitelju koliko te volja!" "Kukavice!", ruknu Ljuban. I prebaci se kao riba u snijeg. Padne do pasa. Jedan zamah, dva, i već je na vratima prednje strane vagona. Volja savlađuje sve! Leti se preko snijega kao u snu! Kao da i nema zapreka! Pero ne dospje zaključati prednja vrata. Zađe Ljuban u vagon. Traži Peru. Nema ga. Nije moguće da mu je već pobjegao!… Ha! Zahod je u sredini vagona. Jurne onamo. Zaista! Zahod je zaključan. Pero unutra užurbano diše. Čuje se u noć. "Izani, kukavice!" zove ga Ljuban. "Ne izlazim dok ne done kondukter", veli Pero. "On me mora braniti. Pusti me na miru! Tužit ću te sutra mom ocu! On će ti svu kosu počupati!" "Ta nemoj!", čudi se Ljuban. "On će te batinom premlatiti!" "Ta ne govori!", čudi se opet Ljuban. "O, kako me je već unaprijed strah!… Slušaj… Cvok... cvok... cvok... cvok... Sve mi zubi cvokoću... Nego pustimo to. Radije da razgovaramo o pametnijim stvarima. Kako je vama tu unutra, gospodine izbjeglice?! Vi ste sada gazda Pero u zatvoru. U ćeliji samici. Pa takve izdajice i spadaju u ovako krasne sobice..." "Moj će tajo tebe bičem i vilama po lenima, i po glavi!", prijeti Pero iznutra. "Ta što ne govorite!", podruguje se Ljuban. "Gospodine Pero! Da li vam je bježeći ostalo štogod ukradenog jela? Ova je sobica taman za takve ljude da im služi za gostinsku sobu. Samo se ne dajte smetati! Blagujte ukradeno! Bilo vam na zdravlje! A ja odoh u vagon zadruge da spavam dalje! Mi i onako prije jutra odavde ne odlazimo... Odavde ćemo odrediti drugove da kod vas, milostivi gospodine, drže stražu." I pođe Ljuban prema donjim vratima i udari njima jako, a onda drugi put tiše. Moglo je to izgledati kao da se udaljio. No on je ipak ostao u vagonu! Dugo i dugo je tu prestajao i čekao gotovo i ne dišući. Osjećalo se da Pero u zahodu isto tako napeto osluškuje. Njemu je bila jedina briga da pobjegne do konduktera i da u njega zatraži zaštitu. Poslije dužeg vremena sigurno je povjerovao da je Ljuban otišao. Otvori vrata. Izane i stupi u vagon. Ogleda se unaokolo. S jedne klupe skoči Ljuban. Vrisne Pero kao ranjena zvjerka i jurne natrag. Ne dospje u zahod. Istrča na prednja vrata. Ljuban mu je za petama! Bi! Ne bi! Fljos!! Skoči na sjevernu stranu i upadne u najdeblji snijeg. Počne se koprcati, pa se još jače zatrpa. Nasmija se Ljuban. Uđe u vagon. Otvori prozor i stoji nasuprot Peri. Veli mu: "Kako vam je, gazda Pero?! Da vam je čamac, pa da veslate?! Ili ne! Sada da imate kakve vile ili bič! Da se sagneš malo niže pa da potražiš ispod snijega. Možda ćeš naći kakav kamenčić, pa da me kvrcneš po glavi..." Peri nije bilo do razgovora. Studen ga vani ubija. A još k tome u snijegu do vrata. Pokušava se izvući iz pandži snijega. Koprca se i koprca. Onda prestaje i gleda izgubljeno kao zvjerka u klopci. "Zima mi je!", progovori Pero. Zaplače. "Ta ne cmizdri!", prigušeno će mu Ljuban. "Nije još sve izgubljeno! Izvući ću te ja!" Uđe u hodnik vagona. Skine kaput i prsluk. Sveže prsluk za rukav od kaputa i dobaci jedan kraj Peri. Ljubanu nije bilo hladno... Sav se oznojio dok je dovukao utopljenika do stepenica vagona. Pero ga udari nogom u leđa. Htjede ga gurnuti u snijeg. Ali mu nije uspjelo, jer se Ljuban čvrsto držao za željeznu ogradu. Hoće Pero opet pobjeći, ali ga Ljuban u tren oka pograbi za rukav, pa za ruku i za kaput, a onda ga ščepa za vrat i unese u vagon. Toliko snage u njemu da ga nosi! Razjaren, Ljuban veli: "Jedanput sam te već imao u šakama. Oprostio sam ti! No ti to nisi zaslužio! Izdajica si i zasjednik!" "Pusti me! Moj će tajo tebe ubiti!" stenje Pero. Ljuban vitla njime vagonom i veli: "Pustit ću te slobodnog, pa da se onda ogledamo! Zbog tebe stalno nekakvo zlo! Ti sve mutiš! Ti neslogu praviš! Sramota si ti!" Sad ga Ljuban pusti iz svojih šaka na slobodu. Ali odmah širi dlanove i Peru – pljus! s jedne strane. Pljus! – s druge strane. Pljus! Pljus! "Ljubane, Ljubaneee! Nemoj me višeee! Pusti meee! Neću više nikadaaa! Samo me pusti… Ajooooj!! Mili moooooj… Majo mojaaa!… Ajojj jojoooj!!!" Ljubanu se sve to zgadi. Drhtavim rukama obuče prsluk i kaput i uputi se u vagon k zadruzi. Koljena su mu klecala. Pero ostane na podu jecajući. U vagonu zadrugari ništa ne znaju i spavaju bez brige. Ljuban donese one naranče što ih je izgubio Pero i stavi ih na staro njihovo mjesto. Onda se pruži po podu. Znao je da će teško zaspati, jer se jako uzrujao. Laktom je podupro glavu i sjetio se učitelja. On je kao njihov, kao drug. Što li bi on rekao na sve to da je otkud vidio što se doganalo! Pokušao je zadrijemati. Uto začuje korake. Bit će to Perini, jer su dječji. Ulazi Pero musava lica i crvenih očiju od plača. "Ljubane!", veli plačljivim glasom, "smijem li ostati tu s vama u vagonu?!" "Pssst!!... Tiše! Ovdje spavaju radnici!... Smiješ! Uzmi tamo s klupe jela! Jedi i onda lezi pa spavaj!" "Ti ćeš se sigurno rugati meni u zadruzi, sramotiti me! Ti ćeš njima sve pripovijedati!... Reći ćeš učitelju kad se vrati..." tužio se još kroz jecaj Pero. "Neću! Nikome ni riječi! Ti si, recimo, sam došao u zadrugu, i gotovo. Uvidio si da si griješio. Tako ćemo svakome reći... Pssst! A sad više ne cmizdri. Jedi, a onda lezi." Kad se Pero najeo, zaspao je na podu do Joze. Kao malo dijete poslije suza. Ljuban nikako da zaspi. Stalno mu se nekakva briga mota po glavi, ali, onako uzrujan i umoran, nikako pravo nije se mogao sjetiti što ga mori! Uto se začuju koraci. Bit će kondukter. Ulazi i oprezno obilazi izmenu djece, sve na prstima. Ljuban mu se javi bez riječi. Mahne rukom i osmjehne se. Kondukter pozdravi vojnički. "Ne spavaš, domaćine, mudra glavo?!", pita šapćući. Ljuban od umora nije mogao ni riječi kazati. On samo zavrti glavom: ne, a onda rukom pokaza na Peru. Razrogačio oči kondukter i prasnuo u smijeh, "Pssst!", zamoli Ljuban stavi prsta na usta. "Pardon! Pardon!... Kako je došao, molim lijepo, u zadrugu taj nevaljalac?" "Saperlot! To je sjajno!... Čestitam, Ljubane! Ali sada i ti spavaj. Nadamo se da će za koji čas stići radnici drugim strojem. Oni će za kratko vrijeme osloboditi prugu od snijega. Vi se ne brinite ništa. Stroj ima dosta uglja i vode. Stići ćemo do Velikog Sela. A onda mi ne moramo dalje. Glavno je da vas kući dovezemo!" "Molim vas, koliko je sati?" upita Ljuban. "Blizu je ponoć." "Hvala." Kad je kondukter izašao, sjeti se Ljuban što mu je to zadavalo veliku brigu. Bila je to Draga! U kakvom je stanju njena bolest?! Skoči kao uboden i potrči u bolnički vagon da pogleda bolesnike. Ovdje je ostala zadruga u snu. Peru je Ljuban izliječio. On se smirio, pa se širi kao da je iznajmio cijeli vagon samo za se. U snu baci ruku do usta Jožinih. Jozo ima hunjavicu, pa diše na usta. U snu i nehotice turnu Pero šaku Jozi u usta. Prene se ovaj u strahu i stane trljati oči. Ogledava se. Ne može se snaći. Dugo treba da se sjeti gdje su oni to. Onda pogleda svog najbližeg. Ne vjeruje očima! Ta to je Pero! Budi oprezno oko sebe dječake i djevojčice. Dugo treba da ih probudi. Čunenju njihovom nije bilo kraja. Kako je došao? Ne! Ne! Ne bi ga u tom slučaju Ljuban primio. Sam je on morao doći! Pokušaše ga probuditi povlačeći mu po licu konac. Ni pucanj topa ne bi ga mogao probuditi! Male je zadrugare ta novost obradovala, i oni počeše razgovarati, smijuckati se i zbijati šale, i više im san nije dolazio na oči. |