PONOĆ
Onda opaziše da Ljubana nema među njima. Sjeti se Jozo da se domaćin sigurno nalazi u bolničkom vagonu. Cijela zadruga udarila u živ razgovor. No Peru to ne smeta. Spava on bez brige, spokojno, mirne savjesti. Sjetili se zadrugari Dušana. On spava u bolničkom vagonu bez brige cijelo vrijeme i ne zna što su oni sve prepatili i uradili. Šaljivdžija Jozo udario u ozbiljne žice. Veli: "Neka kaže tko što hoće, ali nama je svima ovako lijepo! Da nam dadu ovaj vlak, pa da putujemo po svim krajevima! Oh, kroz gore, doline, uz mora! Juhaj!! Djeco! Kad se sjetim našeg rastanka, teško mi je pri srcu!" Načas su svi zašutjeli i teško se zamislili, a onda se raspričali sve življe. Kazuju snove što su ih sanjali. Lažu i izmišljaju nadugačko i naširoko. Smiju se. Dobacuju jedan drugom. Izruguju se. Najprije dječaci bockaju djevojčice. Priča Ivo: "A znate li vi kako je Manda donijela u prošli petak iznesak u školu? Malo majušno jaje. Kao vrapčje. Pokazala je drugim djevojčicama, a ove udarile u viku. ,Bacaj ga preko krova! Ne valja takvo jaje nositi u kuću, jer će kokoši prestati nositi jaja!'" "Trebao si reći da ga metne pod pazuh", javlja se Jozo. "Zašto?", pitaju drugi i smiju se. "Tko takvo jaje grije pod pazuhom devet godina dana, izleći će iz njega vraga!" Prasnula opet zadruga u smijeh. Onda Milan ustade i objavi svoj prijedlog prigušenim glasom: "Dječaci! Djevojčice! Ovaj Pero nije zaslužio da danas s nama dođe u Veliko Selo! Čast našem domaćinu, ali nije zaslužio!" "Da ga odvučemo u drugi vagon?" pitaju ovi. "Ne, probudio bi se!" "Nego što?!" "Pokupimo sve stvari i preselimo se mi svi u vagon izbjeglica! Kad se probudi, što li će se gadno razočarati!" Nije išlo odmah lako, no za nekoliko minuta zadruga se potpuno smjestila u vagon izbjeglica i Pero je sam hrkao u svom vagonu. Dotle je Ljuban u velikoj brizi. Boravi on u bolničkom vagonu kraj Drage. Ona leži, sva crvena u licu, u nekakvom nezdravom snu i stalno govori: "Gori!! Vode sipajte! Još! Majko moja! Tužna sam ti i žalosna." Uzalud ju je Ljuban budio i dozivao k svijesti. Zato otrča naprijed k stroju. Tamo u poštanskom vagonu nađe konduktera: "Dobro večer!" "Izvolite junače!", skoči uslužno kondukter. "Pođite sa mnom u vagon bolesnoj Dragi i savjetujte šta da radimo." Začas su obojica u vagonu. Stenje Draga i govori nerazumljive riječi. "Ona je u velikoj vrućici! Trebaju joj hladni oblozi. Ali gdje su nam? Tu treba čitava plahta! Trebalo bi je omotati oko prsa." Tako savjetuje kondukter. U tren oka Ljuban je smislio. Svukao je kaput i prsluk. Skine košulju. "Evo obloga!" Uzme kondukter košulju i smoči je vani u ledeni snijeg. Ljuban podiže Dragu rukama, a kondukter je omota hladnim oblogom, a povrh toga toplim Draginim suhim rupcem. Kad je Ljuban spustio Dragu na kanape, ona zadovoljno uzdahne, prestane bulazniti i počne jače disati. "Kroz kratko vrijeme treba oblog promijeniti. Moramo čuvati jadno dijete!", toplo i očinski veli kondukter. Ljubana nešto stegne oko srca, i samo što mu suze ne poletješe na oči, jer se sjetio maje i taje njezinog, kako je u brizi očekuju. "Ozebla u vagonu izbjeglica", veli kondukter. "A već je nahlađena i iz grada pošla." Ljubana spopane muka. Počne sebi u duši predbacivati da ponešto krivice ima i na njemu. Skoči naglo i potrči kroz vagon u zadrugu. Kako li se začudio kad je našao samog Peru! A kad stiže u drugi vagon, reče im prijekorno: "Vi tu šalu zbijate, a tamo Draga bolesna da već ne zna za se!" Htjedoše djevojčice odmah u drugi vagon da je vide. Zaustavio ih Ljuban: "Kamo ćete?! I onako niste od koristi. Samo da vam je čudo gledati...Nego nešto pametnije! Potrebne su nam košulje Dragi za obloge!" Djeca se u prvi čas zagledaše ne razumijevajući. Svoje košulje da dadu? A šta će reći kod kuće? Ali sve to iščezne pred mišlju: Dragi je potrebno, da ozdravi. A kad im je Ljuban pokazao svoja gola prsa, začas se naslagala čitava hrpa košulja. Sad odrediše nekoliko djevojčica koje će biti uz Dragu i mijenjati joj često obloge. I jedva se malo smiriše, iznenada oštar zvižduk potrese svu djecu u vagonu. Bio je to novi i nepoznat zvižduk. Iz grada je dolazio nov stroj i vukao jedan vagon. Iz njega iskočilo najmanje deset radnika s lopatama. Odmah se primiše posla, ali se sporo odmicalo. Snijeg je bio suho zamrznut i rasipao se. Nije se dao odbacivati. Ljuban se obukao toplo i izašao k radnicima. Vani se nadvila gusta magla i povješala inje okolo naokolo. "Za koje vrijeme bi se moglo svršiti?", pita on radnike. "Za sat!", veli mu jedan preko srca. Već je umoran od prekomjernog rada. "To je predugo, a u vagonu će umrijeti jedna mala djevojčica!", zabrinuto će Ljuban. "E, derane, tu ti ja ne mogu pomoći. Radimo koliko nam snage dopuštaju. Trudimo se", reče radnik. "Tu nema pomoći", pomisli Ljuban i potraži opet konduktera u poštanskom vagonu i ispriča mu da mu se čini kako oblozi Dragi ne pomažu. Ona opet bulazni! "Šta da radimo? Tu samo liječnik može pomoći!", šeće uzrujano kondukter vagonom, a šeće isto tako Ljuban: "Gospodine kondukteru! Kad bismo krenuli odavde, možete li vi voziti do Velikog Sela najvećom brzinom?" "Vozit ćemo što je moguće bržom!", veli kondukter. "Reći ću strojovođi." "O, to je dobro!", kliče sretan Ljuban. "A ja sad idem da obučem zadrugu pa ćemo rukama pomagati! Draga mora što prije liječniku!… Pssst! Ne zabranjujte nam ništa!… Do viđenja!" Prolazi Ljuban kroz vagon u kome spava Pero. Ne budi ga. Zadruga ga dočeka vesela: "Hoćemo li skoro biti otkopani?" "Dječaci i djevojčice! Moramo opet pomoći rukama da se snijeg odgrće!", veli Ljuban i mjeri ih odlučnim pogledom. Među djecom nastane mrmljanje i nezadovoljstvo. "Pa zašto? Sad su došli radnici! Zar se nismo dosta naradili?" "Ako Draga za jedan sat ne done našem liječniku, mogla bi umrijeti. Tu, u vagonu, bez svoje mame!" Uzdrhtao je Ljubanu glas. Ne može dalje govoriti. Okrene se stijeni. Nasloni se i sakrije oči rukama. Više Ljuban i ne treba govoriti! Mali se zadrugari odluče u dvije smjene. Natrpaše na se kapute da ih ne bi mogao ni raspoznati. Tako valjda izgledaju mali Eskimi tamo daleko na sjeveru zemaljske kugle. Kad su došli do snježnog nanosa, vikne Ljuban: "Juhaj!!! Samo naglo! Žestoko!! Zagrij se! Udri! Udri!" Leti snijeg na sve strane, i za nekoliko minuta oslobodiše velik dio pruge, pa potrčaše natrag. Nije potrajalo dugo, evo druge smjene. Udariše i ovi. Neki i zaplakaše i pobjegoše natrag. Ali desetoro ostaje u snijegu do iznemoglosti. Odbacuju snijeg živim lopatama, malim rukama. Onda pobjegoše u vagon. Poslije nekog vremena fićuk stroja sprijeda. Fićuk odostrag. Pokušat će da vlak provedu kroz tanji i kraći snježni nanos. Ozebli načići griju se u vagonu i napregnuto osluškuju. Trgne prednji stroj, pa stane! Gurne stražnji u vlak, pa stane. Viču željezničari, galame radnici. Fićuk prvog, fićuk drugog stroja. Drn! Drn! – Drn! Drn! Pomiču se naprijed samo nekoliko centimetara. Jedva se i opaža. Ulazi u vagon Ljuban sav blijed. Od velikog nestrpljenja i straha lomi prste. "Što je, Ljubane?" "Strah me je za Dragu! Sad opet nepomično miruje!" "Meću li joj djevojčice obloge?" "Nije više potrebno! Ona je hladna!…" muca Ljuban. "Hladna?" Jeza prone kroz zadrugu. "Ta šta vi opet mislite!", ispravlja Ljuban. "Ma ne znam ništa, ni ja ni kondukter. Samo da što prije stignemo kući!" Fićuk stroja! Drugi se odziva. Vani još jača galama. Prvi stroj potegnu jače. Drugi odostrag jače gurne! Drrrrrn! Drrrrrn! Drn! "Što je to?" "Juhaj!!" "Pazi, ne stajemo!" "Pazi!!!" "Idemo!!!" Drn, drn, drn, drn, drn, trtata, trtata, trtata, trtata!! Vlak pregazi nasip. Prolazi pokraj radnika. Ovi kliknuše djeci na prozorima i skinuše šešire. Veselju u vagonu ne bijaše kraja! Grlila se djeca. Ljubila, igrala! Plesala! Valjala se po podu! Pjevala! Urlala! Ma pravi urnebes! Ostavi ih Ljuban i potrči u bolnički vagon. Tamo sjedi kondukter uz Dragu i smiješi se. Draga isto tako. Gleda ona bistro i potpuno je pri svijesti. Veli tihim glasom: "Ljubane, ja sam sada zadrugarka, zar ne?" "Jesi! Kako da ne?!" muca Ljuban presretan, ali usta mu se skupljaju, a oči vlaže. On se okreće i bježi na vrata. Onda u hodniku slatko zajeca na čas. Tako mu je bilo već jednom kad mu je mali brat ozdravio poslije teške bolesti. Obilazi mali domaćin tužno i zamišljeno vagonima. Vlak je jurio kroz maglu kao pobjesnio. Misli Ljuban: A sada? Sada? Kad je Draga zdrava, kad se svi poslije svih pretrpjelih muka sretno vraćaju kući? Zar već? Ta zar ne bi bilo ljepše dugo, dugo putovati svijetom u tim dragim kućama na kotačima? U daleke nepoznate krajeve! Ali ovom brzinom vlak će uskoro stići u Veliko Selo. Ovi će vagoni ostati prazni i dalje putovati svijetom bez njih. A oni, sretni putnici, vratit će se u svoje kuće, bogatije ili siromašnije, razlikovat će se opet, bit će opet nesuglasica i svađa! Zamišljen, Ljuban je ušao u zadružni vagon. "Što je? Kako je Dragi sada?", graknuše djeca. "Sasvim je dobro", veli Ljuban zamišljeno. "Pa što si onda spustio nos! Evo nas kod kuće za kratko vrijeme!" "Zato mi upravo i jest žao", veli Ljuban s teškim uzdahom. "A zar nam ipak nije bilo lijepo ovdje u ovim malim kućicama što su tople i svijetle, a ne miruju, nego lete, lete? Bili smo jednaki, bili smo složni, čak su se i naši protivnici poslije pridružili!" Bocnuo ih je Ljuban sve u srce, i na trenutak svi osjetiše žalost zbog rastanka, pa se snuždiše. No upravo u taj čas dođe kondukter. Veli: "Mila djeco, na noge! Evo nas za koju minutu u Velikom Selu! Kupite stvari! Ovdje su košulje iz bolničkog vagona." Porukuje se kondukter sa svima, a s Ljubanom se nije mogao rastati. Suze mu kapahu na naočale. Dugo, dugo je tresao Ljubanu ruku, a onda ga naglo privukao k sebi i čvrsto ga zagrlio. Polovina djevojčica je zaplakala. Prekine taj prizor Milan: "A što će biti s Perom?" "Pustimo ga neka spava do Velikog Sela!" Zamoliše konduktera da ga tamo probudi. Tako su odlučili zadrugari. "Kako će Draga?" "Ja ću se za nju pobrinuti!" veli kondukter. "Vlak neće otići prije nego što se svi u redu ne iskrcaju." "A Dušan?" "Isto tako. I o njemu ja vodim brigu." I tako, dok su se spremali i opraštali, dojuri vlak na stanicu Velikog Sela. Stanica je puna ljudstva kao za prošenja. Cikte matere. Zovu očevi. Utrčaše u vagon k djeci. Tu unutra nastane gužva. Svaki svoje dijete poteže, grli, umata i nosi na rukama iz vagona. Svaki svoje ogleda, pipa da li je živo i zdravo. Trza ga izmenu ostale djece. Svoje grabe, a za druge ne haju! I gospođa učiteljica je ovdje. Djeca joj, zabrinutoj, kazuju sve. Smještaju roditelji djecu pred stanicom u kola, u saonice, neke ljepše, neke ružnije. Neki pogureni očevi nose u naručju dijete kao dragocjen svežanj. Ržu ozebli konji, jer dugo čekaju. Zveckaju praporci na saonicama. Najljepše saonice sa najvatrenijim konjima još stoje prazne. Trči Perin otac očajan duž vlaka i viče: "Pero! Dijete! Gdje si?!" Zove ga kondukter u vagon. Pokazuje mu sina na podu kako slatko spava. Veli kondukter: "Prilično vam je nevaljalo dijete! Nije htio s drugom djecom u slogu, u isti vagon. On je morao biti nešto posebno!" Razljuti se otac. Počne ga tresti. Jedva se Pero probudio! Kad se osvijestio, opazio je da je u vagonu s ocem. "Gdje su drugi zadrugari?", pita Pero zabrinut. "Pa ti si se odijelio od njih, oni su u drugom vagonu", veli otac i trese ga. "Ta nije moguće!" veli Pero. "Ja sam s njima zajedno putovao!" "Vidim! Vidim! Tu te nađoh samog!" Zastidje se pred ocem Pero i nije mogao više ni rječce prozboriti, većspuštene glave izane iz vagona ne razumijevajući ništa. Kondukter probudi i Dušana. Dugo je malom pospancu trebalo dok mu se oči razbistriše. Bunio se što ga bude. Reče njegovoj materi kondukter: "Evo vam lakšeg bolesnika! Ovaj je najsretnije prošao. Spava cijelu noć bez brige!" Ne razumije Dušan ništa! Samo zna da je gladan. Kakve su to brige trebale biti? Došlo se lijepo kući spavajući u toplom vagonu. Pa još k tome na kanapeu u drugom razredu! Oko Drage se najviše uzvrtješe. Došao je njen otac. Kondukter ga uputi da je svu omota. Preko usta treba joj staviti topli rubac kako bi udisala topao uzdah. Otac uze kćer na lijevu ruku, a desnu pruži kondukteru. "Hvala vam na brizi!", reče Dragin otac. "Moram vam reći, prijatelju, da više imate zahvaliti malom Ljubanu. Taj se dječak za sve njih brinuo kao otac! Radi vaše kćeri je nagovorio sve da rukama odgrću snijeg, samo da ona stigne što prije kući. Složio on sve njih u zadrugu. U jednu zajednicu!... Recite vašem učitelju da mu preporučujem neka me, kad ozdravi, potraži. Mene, konduktera Lazića. Pripovijedat ću mu kakvo su mu čudo ostvarili naci zadrugari. I još nešto! Da pripazi na toga malog Ljubana! To je čudo od djeteta. Stari bi se u njega mogli ugledati. Treba ga othraniti. Čuda će stvarati još veća!" Sluša seljak, a sluša i Draga na ruci. Onda se ona pobrinu: "Tajo, a gdje je Ljuban?" "Da!" trgne se otac." Moramo i njega povesti. Perin je otac jedini s Jabukovca došao na saonicama, pa moramo svi s njime. Ljubanov otac nije došao. Ne može. Čeka da mu se krava oteli." Oprosti se ovo dvoje od konduktera. Viče stanicom Dragin otac: "Ljubane! Pero! Ljubane! Pero!" Odazva se Perin otac. On već sjedi sa sinom na saonicama. No Ljubana nema. Zabrinuo se seljak, jer je obećao Ljubanovu ocu da će ga dovesti kući na Jabukovac. Ostavi Dragu toplo zamotanu u saonicama i viče menu kolima i saonicama: "Ljubane! Dijete! Oj, Ljubane!!" Pita djecu i njihove roditelje u drugim kolima, no oni ne znaju. Tko bi za koga znao u tom metežu? "Pa gdje je Ljuban? Gdje je? Ne znate?" Eno ga u vlaku. Objesio zamišljen svoju torbu preko leđa i luta vagonima. Ne može se odijeliti od njih. Stroj sprijeda zvizne. Vlak krene. "Zbogom, kuće! Zbogom, vagoni! Zbogom, zadrugo!!", vrište djeca sa stanice! Strojovođa i svi drugi željezničari dovikuju djeci: "Zbogom, djeco, sretno!" Trgne se Ljuban u vlaku od sanjarenja. Otvori vrata. Još jedan pogled kroz dugi prazni zadružni vagon! Onda skoči u snijeg. Zabije se nosom u njega. Ali ništa! Mekan je. Ljuban se uspravi i gleda za osvijetljenim putujućim kućama. Nestaju u mraku. "Ljubane!", čuje sa stanice prestrašen glas. "Ohoj!" odazva se. Ispliva iz snijega i pođe na stanicu. Dočeka ga Dragin otac. Ispituje ga gdje je zaostao, no mali je zamišljen i ništa ne odgovara. Na stanici su samo jedne saonice. Veli Perin otac: "Hajdemo, ljudi! Oni svi već otinoše!" "Otiđoše svi? Svaki na svoju stranu?", upita tužnim glasom Ljuban. Uskoči lako u saonice pa onda opet upita: "A tko se to sve u ovim saonicama vozi?" "Pero, Draga i ti!", veli Dragin otac. "Tako?", začudi se Ljuban. Sjedne na sjedalo uz Peru. Ogrli ga i prodrma. Onda zapita Dragu: "Jesi li živa?" "Živa i zdrava, domaćine!" mrmlja Draga ispod rupca. "Budi bez brige!" Ljuban klikne: "Odlično! Tri đaka s Jabukovca prvi put zajedno!" Saonice su jurile po snježnom drumu. Hladan uzduh silio je da se oči zaklope. U saonicama svi zašutješe. Ljubana je milo grijala čežnja da se zagrli s majkom i da svom ozbiljnom ocu ispriča sve doganaje. No osim toga, što su saonice bješnje jurile kroz crnu noć, Ljuban je sve jače vidio zatvorenim očima ovo: njemu kao da je povjereno najmanje deset vlakova. Svi su oni dugi s mnogo vagona. Stroj na golemim kotačima pušta paru, kao da će se od snage i radosti raspući. Ljudi bi govorili: "Sitnom djetetu dati tolike vlakove, pa to je strašna nepromišljenost!" Tu bi se pojavio kondukter Lazić. On bi stao pred Ljubana, pozdravio kao vojnik i rekao: "Stojim, domaćine, na raspoloženju." I još devet konduktera dolazi i oni se sporazumijevaju. Teretni vlakovi trebaju voziti hranu, odjeću i drvo iz plodnih u gladne krajeve da ona djeca što žive u kamenu jedu dobro kao i ona koja žive u žitorodnim ravnicama. Osobni vlakovi trebaju voziti svu slabunjavu, blijedu i bolešljivu djecu na more i u gorske krajeve da promijene zrak i da ozdrave. I tako, da to ne bude kao danas, kad to mogu samo ona djeca čiji su roditelji bogati, pa imaju mnogo novaca. Ljuban će paziti da se sva djeca izredaju. Da nijedno ne ostane. Kako bi se moglo podnijeti da koje bude zaboravljeno i da gorko plače. Strojevi bi zviždali. Kotači bi se strelovito okretali! Brzi vlakovi bi jurili kao pomamni kroz snijeg i žarko sunce! Ljuban bi prelazio iz jednog vlaka u drugi da vidi ide li sve u redu. Vlakovi bi se i susretali i strašnom brzinom jurili! Djeca bi pozdravljala iz vlakova sretnim krikom i mahala bi rukama. Ljuban bi pazio naročito na vlak koji vozi konduktera Lazića. Oni bi se dospjeli pozdraviti i tek malo porazgovoriti. Kondukter bi rekao: "Domaćine, mudra glavo! Čestitam! Mudro je smišljeno! Moj vlak vozi tri stotine na more. Besplatni putnici. Ne bušim karte... Haj! Haj! To je veselo! Treba samo da ih pokrivam u vagonima da ne ozebu… Sad svi spavaju…" Onda Ljuban osjeća kako ga je kondukter Lazić ogrlio. Miluje ga i nagovara: "Domaćine! Ti si premoren! Lezi i ti već jednom da spavaš…" Kad su saonice stigle pred Ljubanovu kuću u Jabukovcu, Dragin otac je morao Ljubana unijeti na rukama u kuću, ravno u toplu postelju. Mati se strahovito prestraši, no Dragin otac stavi prst na usta i ušutka je da ne jauče. "Nije mu ništa, susjedo! Dečko vam je strašno premoren, pa zaspao u saonicama. Prodrmao sam ga, no ne koristi. Taj će spavati do sutra u podne." |