VII.
KOLA U MAGLI Tako je stajao Hlapić i gledao desno i lijevo po cesti kao da čeka pomoć. Kad je tako pogledao natrag naprama gradu, opazi Hlapić kako se u daljini nešto miče po cesti. Ali s jedne se livade vukla magla preko ceste pa nije mogao na mjesečini raspoznati što se to miče u magli. Samo se čulo kako nešto tiho polako štropoće. U noći nitko ne misli najprije "to dolazi prijatelj", već svatko misli "to ide neprijatelj". Tako je bilo i Hlapiću kad je razabrao da dolaze kola po cesti. Bilo mu je nekako čudno na srcu, a Gita je kroz plač šaptala: "O, Hlapiću, zašto smo pošli noću na put?" Samo Bundaš je dizao njušku uvis i bio je zadovoljan. Kola su se približavala i činilo se kao da se veliko brdo valja po cesti. U magli se svaka stvar čini triput veća negoli je uistinu. Već su kola došla u blizinu Hlapića i Gite. Vidio se i čovjek koji je sjedio u kolima i tjerao svoga mršavog konja. Uto je dobri mjesec zasvijetlio još jače svojim srebrnim svjetlom kola i čovjeka, a Hlapić i Gita kliknuše od radosti. Prepoznali su svojega prijatelja, siromaha košarača sa sajma! VIII. POMOĆ To zaista nije bilo nikakvo čudo, jer se košarač nije tuda vozio zato što su Gita i Hlapić stajali usred noći na cesti i trebali pomoći, nego se on tuda često vozio i kad njih nije bilo. Košarač se, naime, vozio uvijek daleko u jedan vrbik po dobre šibe za košare, jer u blizini grada nije bilo dobroga šiblja. Nijedan košarač nije išao tako daleko po šibe kao taj siromah, ali zato u nijednoga nijesu bile tako jake i dobre košare kao u njega. Zašto je baš on morao da bude najsiromašniji u cijelom gradu, premda je išao najdalje po dobre šibe i pleo najbolje košare - o tom nije Hlapić sada imao vremena da misli. O tom su već mudraci u onom gradu pisali velike knjige, ali ni oni ne znadu zašto je tako. Hlapić, Gita i Bundaš pohrliše prema kolima. Kad ih je košarač opazio po mjesečini na cesti, pomislio je još više negoli prije da su ta djeca pala s neba pa da noću putuju po mjesečini, a po danu pomažu siromasima. No Hlapić je sada sam treba pomoći i on zamoli košarača da njega i Gitu poveze komad puta. Košarač je bio vrlo srećan što može pomoći toj djeci koja su mu na sajmu tako dobra bila - i tako Hlapić i Gita sjedoše u kola, a košarač potjera svoga mršavog konja. Hlapić odmah pripovjedi košaraču zašto oni noću putuju. Na koncu reče: "Prije zore moram biti kod one male kućice što ima plavu zvijezdu i što stoji sama na cesti." "Ja znam gdje je ta kućica", odgovori košarač. "Nije daleko od mojega vrbika. Kad dođemo do vrbika pokazat ću vam put do kućice. Bit ćete tamo mnogo prije negoli zora svane". Da je to bilo Hlapiću milo, može svatko misliti. Odmah mu se činila i cesta kraća. Košaračev mršavi konj išao je dobro i hitro. U dobroga gospodara uvijek je i dobar konj a košaračev je konj sada znao da mora biti nešto važno dok ga njegov gospodar naglo tjera. Kola su podjednako štropotala, Hlapić i košarač su razgovarali, Gita je zadrijemala u kolima. Bundaš je ipak veselo trčao sad uz lijevi sad uz desni kotač, kako je to uvijek otkad ima na svijetu pasa i kotača. Tako su se dovezli do onoga raskršća gdje je cesta polazila na dvije strane. "Mi ćemo na ovu stranu preko brda kroz šumu, jer je to kraći put", reče košarač Hlapiću. "O ne idite onuda", vikne Gita, koja se odmah probudila kad je čula da idu u šumu. "To je ona šuma u kojoj su orobili nekoga čovjeka." Ali košarač je već mnogo godina išao onim putem i nije mogao vjerovati što Gita i Hlapić pripovijedaju. Zato reče: "To je mnogo kraći put do moga vrbika. Ne bojte se ništa. Ja još nijesam vidio u toj šumi zla čovjeka." Košarač je bio veliki siromah, a siromah čovjek malo se kada boji. Tako oni zakrenu kolima na brdo u šumu. Hlapiću je to bilo pravo i drago, jer je znao da je to kraći put do Markove kuće. A tko god ide nekomu u pomoć, taj se ne boji ničega, već samo da će zakasniti. IX. HLAPIĆ I GITA OPET SAMI Vozili su se najprije po cesti na brdo, a onda su unišli u šumu. Šuma je bila tako obasjana mjesečinom da se pričinjala kao rasvijetljeni dvorovi. Mjesec je još uvijek bio jasan. Da li je bio na nebu koji oblačak, to nijesu mogli da vide ni Hlapić ni košarač, jer je šuma bila oko njih. Kad su dakle s kolima izašli iz šume, opazi Hlapić da su navrh brda koje nije bilo baš visoko. A košarač zaustavi kola i reče: "Evo, djeco, ova staza nalijevo dovest će vas do kućice s plavom zvijezdom. Najprije ćete doći do one šikare tamo dolje. Kad prođete stazom tu šikaru, odmah ćete vidjeti kućicu." Zatim reče košarač, jer je opazio da je tamo na nebu veliki oblak: "Bit ćete na cesti prije negoli oblak sakrije mjesec." A što je sve Gita htjela prigovoriti! Kako li se ona uplašila kad je čula da će sad opet sami ostati! No Hlapić odmah skoči s kola i reče košaraču: "Hvala vam što ste nam pomogli!" A košarač skine Gitu s kola i reče: "Srećno pošli, draga djeco!" Onda potjera konja i pođe nadesno nizbrdo, a Hlapić reče Giti: "Naš je put nalijevo nizbrdo." To se sve dogodilo tako brzo da Gita nije dospjela ni riječi da progovori ili prigovori. Tako Gita i Hlapić ostadoše opet sami s Bundašem na putu, na mjesečini, među šumom i šikarom. Još jedanput im se iz daljine javi košarač i zovne ih: "Djeco!" "Oj!" odvrati Hlapić, jer se kroz šumu i brda ništa tako dobro ne čuje kao "oj!". "Pazite! Blizu puta ima otkopana stijena." I zbilja dolje upravo kraj Gite i Hlapića vidjela se na mjesečini velika stijena gdje se kamen vadio. Bilo bi opasno po mraku poći onuda, jer bi se mogla noga okliznuti, a putnik pasti i postradati. No Hlapić i Gita prođoše po jasnoj mjesečini kraj te stijene sasvim lako, a onda su naskoro sašli s brda opet na ravnicu. Hlapićevo je srce bilo radosno jer je znao da je tamo iza one šikare cesta i Markova kućica s plavom zvijezdom. Sad će biti sve dobro ako ostane jasna mjesečina kako je košarač rekao. X. U ŠIKARI I MRAKU Oblaci ne idu onako kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi. Sve do šikare vidjeli su Hlapić i Gita svoj put tako jasno kao da je dan. No kad su unišli u šikaru i bili usred nje, postalo je mjesečevo svjetlo sve slabije i slabije. Dolazio je oblak da pokrije mjesec. Staza je kroz šikaru bila uska i slabo se vidjela. "Hajdemo samo! Hajdemo!" govorio je Hlapić sam sebi. "Ja sve dobro vidim." Hlapić je vrlo dobro činio kad je to sam sebi govorio. Njegove su oči odmah mnogo bolje vidjele u mraku čim je to izrekao. Gita je išla za Hlapićem, jer ona nije ništa vidjela u mraku, a Bundaš je išao pred Hlapićem. Onda je došao oblak i pokrio mjesec sasvim. Oblak je bio gust i težak. Sad je zaista u šikari bio takav mrak da se nije moglo ništa vidjeti. Hlapić je tapao rukama da nađu stazu, a trnje i šibe hvatale su zdesna i slijeva Gitu za njezinu plavu suknjicu. "Sada ne možemo dalje", reče Hlapić, "jer ne vidimo staze pa bismo zalutali." Dakako da je to bio žalosno, jer se žurio k Marku. Ali Hlapić nije htio biti žalostan, jer je gledao na nebo i nadao se da će oblak skoro proći, a Markova kuća nije više daleko. "Sad ćemo malo sjesti i počekati", rekao je Hlapić Giti. Nato su sjeli u mraku i tišini na jedan panj koji je ležao u šikari i šutjeli su. Oko njih je sigurno bilo u šiblju i šikari mnogo ptica: kosova, sjenica i divljih golubova. No oni su dakako šutjeli isto tako kao Hlapić i Gita, jer su se valjda bojali lisice. "O, samo da mogu za vremena doći do Markove kućice!" reče napokon Hlapić. "O, samo da crni čovjek ne ide istim ovim putem!" uzdahne Gita. "On je rekao da ide naokolo, a ovo je prijeki put", odvrati Hlapić. U isti čas učini se Hlapiću i Giti kao da nije u šikari više tiho kao prije. Na drugoj strani šikare, iza njih, nešto je šuštilo. "O, Hlapiću! Što je to?" upita Gita tiho. "Valjda je zec", odgovori Hlapić. Zatim se čulo, kako puca suho granje. "O Hlapiću! Hlapiću! Što je to?" šaptala je Gita sve tiše u onom mraku. "Možda je lisica", odvratio je Hlapić i ustao s panja te držao Bundaša uza se. No nije mogao ništa vidjeti jer je oblak još uvijek bio nad mjesecom. Uto je grmlje sve bliže i bliže počelo pucati. Granje se lomilo, i Hlapić je sad znao da nešto veliko ide kroz šikaru. "O Hlapiću! Hlapiću! To nije lisica!" prošaptala je Gita tiho kao dah. "Onda je...", započne govoriti Hlapić. U taj čas zavrisne Gita u sav glas: "Hlapiću! Hlapiću!" Sasvim blizu Gite zakašljao je, naime, čovjek. XI. STRAVA Kad je Gita vrisnula i zovnula Hlapića, prestalo je najedanput šuškanje u grmlju. Oh! To je bilo još strašnije! Ta tišina, pa onda onaj mrak, nigdje se ništa ne miče, a ipak Hlapić i Gita znadu da je ovdje u grmlju sasvim blizu njih čovjek! A ne znadu tko je i što hoće! Samo Bundaš vuče i poteže Hlapića i sav strepi od uzrujanosti. A onda - najedanput - zanjiše se grmlje, iza Hlapića i Gite pukne nekoliko suhih šiba - a Hlapić i Gita opaze u mraku kako je pred njih naglo izašao na stazu neki visoki i široki čovjek. Još jedan čas - i Hlapić i Gita čuju kako taj čovjek pali žigicu. Žigica se zapali... Tko je čitao ovu knjigu do ovoga mjesta i tko je zavolio Hlapića, taj bi najbolje učinio da za sada zatvori knjigu i da do sutra ne čita dalje. XII. IZNENAĐENJE Žigica je planula. Oko onoga se čovjeka zasvijetlilo. Hlapić mu pogleda u lice... To je bio majstor Mrkonja! O Bože moj! Baš majstor Mrkonja! U poderanu odijelu i blijed, stajao je pred Hlapićem i kliknuo svojim dobrim glasom. "Uistinu, ti si to, Hlapiću!" "Majstore!" kliknuo je samo Hlapić i pružio obje ruke prema majstoru - ili od straha ili od radosti. A što je onda učinio majstor Mrkonja? O da znate! Majstor Mrkonja brzo je pristupio k Hlapiću - digao ga k sebi i rekao: "O, mali moj Hlapiću!" A zatim je prvi put u životu majstor Mrkonja pogladio Hlapića po licu i po glavi. Prava, živa istina! Majstor Mrkonja pogladio je Hlapića! Tomu se Hlapić zaista više čudio nego svim drugim čudesima koja su mu se te noći dogodila, ili koja će mu se u cijelom životu dogoditi! Koje čudo da su sada u tom času i majstor Mrkonja i Hlapić od radosti malo zaplakali - premda plač inače ne pristaje ni pravomu majstoru, ni pravomu šegrtu, jer su oni obojica muževi pa ne smiju plakati. XIII. KAKO SE SVE TO DOGODILO A onda su u šikari i mraku sjeli na isti panj Hlapić, majstor Mrkonja i Gita. Oni su tako zadivljeni bili nad svim što se dogodilo da nijesu još pravo znali što da sada učine ni što da najprije govore. Činilo im se da će se i sam mjesec, koji je baš izlazio opet iza oblaka, začuditi kad vidi tko sada sjedi na tom panju! Samo Bundaš nije se čudio. On se prednjim nogama podigao na Hlapićeva koljena i gledao je sad Hlapića, sad majstora Mrkonju. Bundaš je naime, bio uvjeren da su se Hlapić i majstor Mrkonja ovdje sastali da kroje čizme i cipele i sve je čekao kad će majstor izvaditi škare i donijeti kožu. Psi ne mogu nikada ništa novo pomisliti - nego misle samo ono što je već više puta bilo. Međutim je majstor Mrkonja počeo da pripovijeda kako je on ovamo dospio, a Hlapić je sada doznao toliko toga da mu se još osam dana iza toga pušila njegova mala šegrtska glava. A da ne bi i onima koji čitaju ovu knjigu bilo isto tako, pripovijedat ćemo ukratko što se dogodilo s majstorom Mrkonjom. Majstora Mrkonju orobili su u šumi zlikovci kad se prije dva dana vozio s robom na sajam. On je bio onaj orobljeni trgovac o kojem je pripovijedala prosjakinja Jana. To se dogodilo ovako: Majstor Mrkonja vozio se u ranu zoru kroz šumu na sajam i bio je sam na kolima, jer je onaj kočijaš, čiji su bili konji, otišao naprijed s drugim kolima. Kad je došao majstor Mrkonja s kolima na ono mjesto gdje je šuma najgušća, skočila su iz zasjede dva čovjeka na njega. Bacili su ga s kola, svezali su ga i odveli duboko u šumu. Tamo su ga privezali za jedno drvo i ostavili bez hrane i pića pa otišli. Cijela dva dana bio je majstor Mrkonja tako svezan za drvo i već je mislio da mu nema spasa, pa je preporučio svoju dušu Bogu. Promislio je na sve dobro i sve zlo što ga je u svom životu počinio. Sjetio se i na Hlapića te poželio da ga barem još jedanput u životu vidi. Kad je čovjek dva dana bez jela i pića svezan za drvo, onda ima vremena da se na sve sjeti i onda posve drukčije misli o svom šegrtu nego kad u radionici viče na njega. Majstor je Mrkonja, dakle, već spustio glavu i nije se ničemu nadao, nego je mislio da nikad neće živ biti odvezan od toga drveta. Tako je on barem pripovijedao sada Hlapiću. No ove noći, pripovijedao je on dalje, vidio sam najedanput kako po mjesečini ide k meni jedan od one dvojice ljudi koji su me orobili. Ja sam mislio da je došao moj svršetak. No kad je taj čovjek došao blizu, pristupio je k meni i počeo razvezivati konopac kojim sam bio svezan. Kad me je odvezao, rekao je: "Idi sada s milim Bogom i žuri se da utečeš iz ove šume!" A nato je izvadio još iz džepa svezani rubac. U rupcu je bio omotan srebrni novac. On izvadi novac, pruži mi ga i reče blagim glasom: "Uzmi taj novac. Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla na dobro. Možda i tebi donese sreću. - A ja idem u svijet da okajem svoje grijehe." Kad je majstor Mrkonja to pripovijedao, usklikne Hlapić: "Oh! To je bio Grga! To je srebrni novac koji sam mu ja donio od njegove majke. O, nije badava plakala njegova stara majka nad onim srebrnjakom!" "Zaista nije badava plakala, jer to je sada čudotvorni srebrnjak", odgovori majstor Mrkonja. "Možda je i majstor Mrkonja zato tako dobar sa mnom, jer je u njega taj čudni novac", dosjeti se Hlapić. Hlapiću je bilo vrlo milo kad se tomu dosjetio. On je, naime, već pomislio da je majstor samo zato tako dobar jer je bio dva dana bez jela i pila. Zatim majstor Mrkonja dovrši svoje pripovijedanje i reče: "I tako sam ja radi sajma skoro unesrećen i po drugi put." "A kad vas je sajam unesrećio prvi put?" upita Hlapić. "To ću ti kod kuće pripovijedati. Ti ćeš se, naime, sad k meni vratiti, mali Hlapiću, i bit će ti dobro, ne boj se. - Sad ne mogu pripovijedati, mori me glad jer sam pojeo samo komadić suha kruha koji mi je u džepu ostao, žeđ sam jedva utišao na potoku." Uto je oblak prošao i bila je opet jasna mjesečina. Majstor Mrkonja pogleda Gitu koja je još uvijek sjedjela tiha i mirna kao mala i lijepa, a uplašena ptičica. "A tko je ovo?" upita majstor Mrkonja. "Ovo je sirota bez oca i majke kao i ja. Mi putujemo zajedno", odvrati Hlapić. "Povest ćemo onda i nju kući", odvrati majstor i Hlapiću se učini da je majstor tužno uzdahnuo. Ali onda klikne Hlapić Giti: "O, koliko sam sada vremena izgubio. Eno mjesec je jasan, žurimo se do Markove kuće!" "Hajdemo zajedno", reče majstor Mrkonja. "I meni nije ova šuma draga. Pripovijedat ćeš mi putem kud se tako žuriš." XIV. KOD MARKOVE KUĆE Uskoro su izašli iz šikare. Majstor Mrkonja vodio je Hlapića za jednu ruku, a Gitu za drugu. Dakako da je tako bilo vrlo lijepo putovati preko livada po mjesečini. Hlapić je pripovijedao majstoru o crnom čovjeku i o Markovoj kravi. Zatim su izašli na cestu i vidjela se već u blizini Markova kuća. Naskoro stigoše do nje. Oko kuće bilo je sve mirno i vidjelo se da se nije još nikakvo zlo dogodilo. Iz štale čulo se zvonce. To je bila ona lijepa šarena krava što je unutra griskala sijeno i zvonila svojom klepkom ispod vrata. O, kako je sada bio srećan Hlapić kad je vidio da je za vremena došao, jer crni čovjek nije još odveo kravu! Bilo je to pred zoru. U kući je bilo sve tiho. Marko i njegova majka još su spavali. Uto Hlapić pokuca na vrata, a Markova majka izađe da vidi tko je. Sad joj Hlapić pripovijedi zašto je došao i reče joj neka čuva svoju kravu. Kad je Markova mati čula o čemu se radi, digla je ona tri puta ruke k nebu i zahvalila Bogu što joj je poslao Hlapića. Da joj je crni čovjek odveo kravu, ostala bi ona i Marko sami s deset gusaka. A s deset gusaka ne može živjeti mati s djetetom. "Po sto puta hvala ti, dijete moje!" rekla je ona i zagrlila Hlapića. Nato se Hlapić oprosti s njom i pođe dalje s majstorom Mrkonjom i Gitom, koji su ga na cesti čekali. Markova se mati odmah obukla u svoje najbolje haljine i otišla u općinu po stražara. Od to doba čuvala su svaku noć dva općinska stražara njenu malu kućicu. Općinski su stražari vrlo hrabri, oni čuju i vide daleko i gdje oni straže, tu se ne može nikomu ništa dogoditi. No crni čovjek nije došao ni te, ni druge, ni treće noći; nije došao nikada. Tako da su stražari popušili već svaki trideset lula - svaku noć po tri lule - a onda više nijesu ni dolazili. Ljudi su nakon nekoliko dana našli jednoga mrtvog čovjeka, koji je pao valjda u noći tamo s one otkopane stijene koju je košarač pokazao Giti i Hlapiću na mjesečini. Taj mrtvi čovjek bio je umotan u crnu kabanicu. Bio je to crni čovjek, koji je tako svršio svoj opaki život. Kad je oblak pokrio mjesec, prolazio je on valjda uz onu stijenu pa je pao i ubio se. Tako je onaj isti oblak, nad kojim su u šikari toliko uzdisali Hlapić i Gita, donio spas njima i Markovoj majci, a i majstoru Mrkonji. Da nije bilo toga oblaka, bogzna ne bi li crni čovjek one noći sve bio zatukao. Zato treba uvijek malo pričekati prije negoli se počne uzdisati. * * * Tako su, dakle, sada svršene sve pogibli i sve zlo na Hlapićevu putovanju. Što dalje dolazi, to je samo tako velika radost i sreća da joj se sigurno Hlapić nije nadao kad se prije osam dana onako sam i rastužen pripravljao u noći i mraku da pobjegne od majstora Mrkonje. |
pušila - dimila orobili su - opljačkali su utečeš - pobjegneš okajati grijehe - |
Domaća zadaća Sedma noć Hlapićeva putovanja (II.dio) VII. Zašto je Bundaš dizao njušku u zrak i bio zadovoljan? VIII. Zašto je Hlapić morao do kuće s plavom zvijezdom stići prije zore? IX. Što je Hlapiću i Giti rasvjetljavlo put? X. Kakav je bio oblak koji je pokrio mjesec? XI. Koga su Hlapić i Gita ugledali u mraku ? XII.. Zašto su zaplakali i majstor Mrkonja i Hlapić? XIII. Tko je odvezao majstora Mrkonju? XIV. Kako je crni čovjek završio svoj opaki život? |