V. dio
15. RASKRINKAVANJE GROZNOG OZA Četvero putnika došeta do vrata Smaragdnog Grada i pozvoni. Nakon što su nekoliko puta pozvonili, vrata im otvori onaj isti Čuvar Vrata kojeg su i prošli put sreli. "Što?! Vratili ste se?" upita on u čudu. "Zar nas ne vidiš?" odvrati mu Strašilo. "Ali, mislio sam da ste išli u posjetu Zloj Vještici od Zapada." "Pa i posjetili smo je", kaza Strašilo. "I pustila vas je da odete slobodno?" upita čovjek u čudu. "Nije mogla napraviti ništa u vezi s tim – jer se rastopila", objasni mu Strašilo. "Rastopila! Pa, to su dobre vijesti, zaista", odvrati on. "Tko ju je rastopio?" "Dorothy", izjavi Lav značajno. "Blagi Bože!" uzvikne Čuvar i duboko se pokloni pred djevojčicom. Zatim ih uvede u svoju malu prostoriju, izvadi za sve njih naočale iz kutije, postavi im ih na oči i zaključa, baš kao što je i prošli put napravio. Nakon toga prođu kroz velike vratnice i nađu se u Smaragdnom Gradu, a kada su stanovnici Smaragdnog Grada čuli od Čuvara Vrata da su putnici istopili Zlu Vješticu od Zapada, svi se okupe oko družine, pa su išli za njima u velikoj koloni sve do Ozove palače. Na straži je i dalje bio vojnik sa zelenim brkovima, no ovaj ih je put odmah pustio unutra, zatim se ponovno susretnu s lijepom zelenom djevojkom, koja im svima pokaže njihove sobe od prošlog puta, tako da se dobro odmore dok se ponovno ne susretnu s Ozom. Vojnik je odmah Ozu prenio vijest da su se Dorothy i ostali putnici vratili i uspješno uništili Zlu Vješticu od Zapada, no Oz se po tom pitanju nije očitovao. Pretpostavljali su da će ih veliki čarobnjak smjesta sve pozvati na prijem, ali on to nije učinio. Nisu ga čuli ni sutradan, ni sljedeći dan, ni dan nakon toga, ni još jedan nakon. Čekanje je bilo zamorno i ubitačno i konačno im je dodijalo da ih Oz tretira ovako loše nakon što ih je poslao da prođu kroz tolike tegobe, pa i ropstvo. I konačno Strašilo zamoli zelenu djevojku da prenese još jednu poruku Ozu – ukoliko ih on smjesta ne primi, pozvat će Krilate Majmune u pomoć i tako doznati misli on njima održati obećanja ili ne. Kada je čarobnjak čuo ovu poruku, toliko se prepao da je odmah poslao odgovor da dođu u prijestolnu odaju točno četiri minute nakon devet sati sljedećeg jutra. On se već jednom susreo s Krilatim Majmunima u Zemlji Zapada i nije imao želju ponovno ih vidjeti. Četvero je putnika provelo besanu noć, svaki je mislio o svom daru kojeg je trebao dobiti od Oza. Dorothy je samo jednom utonula u san i sanjala da je u Kansasu, gdje joj je tetka Em govorila kako joj je drago što se njena mala djevojčica opet vratila kući. Točno u 9 sati ujutro zelenobrkati vojnik je došao po njih, a četiri minute kasnije svi su zajedno ušli u prijestolnu odaju Velikog Oza. Naravno, svaki od njih očekivao je vidjeti Oza u prijašnjem obliku u kojem su ga vidjeli i svi su se jako iznenadili kada u sobi nisu zatekli nikoga. Stajali su uz vrata i zbili se jedno uz drugo, a tišina praznog prostora bila je strahovitija od bilo kojeg oblika kojeg je Oz dotad uzeo. I nato začuju glas, koji kao da je dolazio odnekud odozgo, blizu velike kupole, i svečano je izgovarao: "Ja sam Oz, Veliki i Grozan. Zašto me želite vidjeti?" Oni se opet ogledahu svuda po odaji, a kako nikoga nisu mogli vidjeti, Dorothy će: "Gdje ste?" "Ja sam posvuda", odgovori glas, "ali u očima običnih smrtnika ja sam nevidljiv. Sada ću sjesti na svoje prijestolje tako da možete razgovarati sa mnom." I zaista, tada glas najednom počne dolaziti samo iz smjera prijestolja, pa svi zajedno pristupe prijestolju i postroje se u vrstu. Dorothy započne: "Došli smo da nam ispuniš svoja obećanja, o Ozu!" "Kakva obećanja?" upita Oz. "Tvoje obećanje da mene pošalješ natrag u Kansas ako Zla Vještica bude uništena", odgovori djevojčica. "Meni si obećao dati mozak", odgovori Strašilo. "A meni si obećao dati srce", doda Limeni Drvosječa. "A meni si obećao dati hrabrost", odvrati Plašljivi Lav. "Je li Zla Vještica stvarno uništena?" upita glas, a Dorothy pomisli kako joj se učinilo da je malo zadrhtao. "Da", odgovori ona, "otopila sam je prolivši na nju vjedro vode." "O, dragi moji", odgovori glas, "kako je to bilo brzo! Dobro, dođite mi sutra na prijem jer mi treba vremena da promislim što dalje." "Pa, imao si dosta vremena do sada", prigovori mu ljutito Limeni Drvosječa. "Nećemo mi čekati ni dana više!" zagalami Strašilo. "Moraš održati svoje obećanje!" uzvikne Dorothy. Lav pomisli kako bi sad bilo dobro da prepadne čarobnjaka, pa zariče tako jako i glasno i s tolikom žestinom i grozom da je mali Toto panično odskočio u stranu i spotakao se o zastor što je visio u kutu. Kako je zastor pao s treskom, svi pogledaju prema tamo i sljedećeg trenutka sve ih spopade čuđenje. Jer, na mjestu koje je zaklanjao zastor ugledaše – malenog starčića, ćelavog i naboranog, koji se doimao jednako iznenađen kao i oni. Limeni se Drvosječa, dižući u vis svoju sjekiru, zaleti prema čovječuljku, uzvikujući: "Tko si ti?" "Ja sam Oz, Veliki i Grozan", odgovori čovječuljak, dok mu se glas tresao, "nemoj me udariti, molim te, nemoj, napravit ću štogod zatražiš." Naši prijatelji se zagledaju u njega s čuđenjem i nevjericom. "Mislila sam da je Oz velika glava", kaza Dorothy. "Ja sam mislio da je prelijepa dama", nato će Strašilo. "A ja sam mislio da je Oz grozna zvijer", odvrati Limeni Drvosječa. "Ja sam pak mislio da je Oz vatrena kugla", pridoda Lav. "Ne, svi ste u krivu", obrati im se čovječuljak blago. "Ja sam vas u to uvjerio." "Uvjerio?" vrisne Dorothy. "Zar ti nisi veliki čarobnjak?" "Pssst, draga", nato će on, "nemoj tako glasno, jer će nas čuti – i to će onda biti moj kraj. Ja bih trebao biti veliki čarobnjak." "Pa zar nisi?" upita ona. "Nimalo, ja sam tek običan čovjek." "Ti si i više od toga", nato će Strašilo tužnim glasom, "ti si varalica!" "Točno to!" objavi čovječuljak trljajući ruke od zadovoljstva. "Ja sam varalica." "Ali, to je užasno", odvrati Limeni Drvosječa, "kako ću ja sad dobiti svoje srce?" "A ja svoju hrabrost?" zapita Lav. "A ja pak svoj mozak?" zaplače Strašilo, brišući suze u očima rukavom svog kaputa. "Dragi moji prijatelji", odgovori Oz. "Molim vas da ne spominjete te sitnice. Mislite malo o meni i strašnim neprilikama koje bi me mogle zadesiti ako se sazna da sam varalica." "Zna li itko drugi, osim nas, da si obična varalica?" upita Dorothy. "Nitko, osim vas četvero i mene", odgovori Oz. "Sve sam toliko dugo obmanjivao da sam mislio da nikada neću biti otkriven. Moja najveća pogreška je što sam vam uopće dopustio da stupite u prijestolnu odaju. Obično ne puštam ni svoje podanike da mi pristupaju i zato oni vjeruju da sam nešto strašno." "Ali, ne razumijem", odvrati Dorothy zaprepašteno. "Kako to da si mi se prikazao kao velika glava?" "To je bila jedna od mojih smicalica", odgovori Oz. "Molim vas, pristupite ovuda i sve ću vam objasniti." I odvede ih u malu prostoriju u stražnjem dijelu odaje, dok su ga oni slijedili. Pokaza im rukom prema jednom uglu i tamo ugledaše veliku glavu napravljenu od čvrstog papira i pomno obojanog lica. "Objesio sam je na strop uz pomoć žice", objasni Oz. "Stajao sam iza zaslona i povlačio konce imitirajući tako pokrete očima i otvaranje usta." "A što s glasom?" ispitivala je Dorothy dalje. "O, pa ja sam trbuhozborac", odvrati čovječuljak, "to znači da govorim iz trbuha pa mogu proizvoditi razne vrste glasova koji se čine kao da dolaze iz raznih smjerova i tako si ti mislila da glas dolazi iz glave. Ovdje su drugi predmeti kojima sam vas uspio prevariti." Pokazao je Strašilu haljinu i masku koju je nosio kada je glumio da je prelijepa dama, a Limeni Drvosječa uvidi da njegova strašna zvjerka nije ništa drugo nego gomila dobro svezanih smotuljaka s daščicama postavljenim sa strane. Što se tiče vatrene kugle, lažni čarobnjak je i nju objesio na strop. Bila je napravljena od kugle pamuka, no kad se po njoj izlije ulje, ona bi stravično gorjela. "Stvarno bi se trebao sramiti", kaza mu Strašilo, "sebe – što si takva varalica!" "Sramim se, zaista se sramim", odgovori mali čovjek tužno, "ali što sam drugo mogao učiniti? Sjednite, molim vas, ima dovoljno stolaca i ispričat ću vam svoju priču." I tako svi sjedoše i stanu slušati priču koju im je htio ispričati: "Rodio sam se u Omahi." "Kako!? Pa to nije tako daleko od Kansasa!" zacvili Dorothy. "Ne, ali je jako daleko odavde", reče on, tužno tresući svojom glavom. "Kad sam odrastao postao sam trbuhozborac i tom me je zanatu podučio veliki majstor. Mogu imitirati bilo koju pticu ili zvjerku." Nato on zamijauče poput mačkice, a Toto smjesta načuli uši i počne gledati oko sebe ne bi li proniknuo gdje je mačka. "Nakon nekog vremena", nastavi Oz, "to mi je dosadilo i počeo sam se baviti letenjem balonima." "Kako se to radi?" zapita Dorothy. "Kada cirkus posjeti neki grad, letač na taj dan uđe u balon i svojim letom privlači ljude da dođu posjetiti cirkus", objasni joj. "O, sad znam", odvrati ona. "E, pa jednog sam dana tako poletio u svom balonu, ali mi se konopci zamrse i više se nisam mogao spustiti. Balon je otišao daleko iznad oblaka, tako daleko da ga je zračna struja odnijela miljama daleko. Cijeli dan i noć sam putovao zrakom i ujutro drugog dana probudio sam se i vidio da s balonom lebdim ponad neke nepoznate i predivne zemlje. Balon se lagano spustio i uopće se nisam ozlijedio. Ali, zatekao sam se usred skupine stranaca koji su, kad su vidjeli kako dolazim s oblaka, mislili da sam veliki čarobnjak. Naravno, dopustio sam da ustraju u tom mišljenju, jer su me se bojali i obećali su mi napraviti što god poželim. Kako bih se zabavio i te dobre ljudi držao zaposlenima, naredio sam im da sagrade ovaj grad i moju palaču i oni su to spremno i složno napravili. Kako je zemlja bila sva prekrasna i zelena, dosjetio sam se da bi pravo ime za grad bilo Smaragdni Grad, a da dojam bude još bolji, svim stanovnicima sam naložio da nose zelene naočale i tako je sve što su oni vidjeli bilo zelene boje." "Pa, zar nije ovdje sve zeleno?" upita ga Dorothy. "Ne, ništa više nego u nekom drugom gradu", odgovori Oz, "ali kada nosiš zelene naočale sve što vidiš oko sebe izgleda ti zelene boje. Smaragdni Grad izgrađen je prije mnogo, mnogo godina, jer kada me tu nanio balon, ja sam bio mladić, a sada sam, vidite, starac. Ali, moji ljudi nose zelene naočale na svojim očima već toliko dugo godina da većina njih zaista i misli da je to Smaragdni Grad. No, to uistinu i jest predivan grad, obiluje draguljima i plemenitim metalima i svakojakim lijepim stvarima koje usrećuju ljude. Bio sam dobar s ljudima i voljeli su me, ali otkad je sagrađena palača zaključao sam se unutra i prestao sam se susretati s ikim. Najviše sam strahovao od vještica, jer ja nisam imao baš nikakvih magičnih moći, a uskoro sam saznao da su vještice u stanju napraviti mnogo čudesnih stvari. Bile su četiri u ovoj zemlji i vladale su ljudima koji žive na Sjeveru, Jugu, Istoku i Zapadu. Srećom, Vještice od Sjevera i Juga bile su dobre i znao sam da mi neće nauditi, ali Vještice od Istoka i Zapada bile su strašno zle, i da nisu mislile da sam ja moćniji od njih one bi me zasigurno uništile. Kako bilo, ja sam godinama živio u smrtnom strahu od njih, pa možeš zamisliti koliko sam bio sretan kad sam čuo da je tvoja kuća pala na Zlu Vješticu od Istoka. Kada si došla kod mene na prijem bio sam ti spreman ponuditi što god želiš samo da središ i drugu Vješticu, ali sada konačno, kad si je rastopila vodom, žao mi je da ti moram reći da ne mogu ispuniti svoje obećanje." "Mislim da si ti jako loš čovjek", kaza Dorothy. "O, ali ne, draga, ja sam zapravo jako dobar čovjek, ali loš čarobnjak, moram priznati." "Zar mi ne možeš dati mozak?" upita ga Strašilo. "Ne treba ti. Svaki dan naučiš nešto novo. Beba ima mozak, ali ne zna skoro ništa. Iskustvo je jedina stvar koja stvara znanje i što si duže na zemlji, to ćeš više iskustva sakupiti." "To je možda istina", odvrati nato Strašilo, "ali, svejedno, bit ću vrlo nesretan ako mi ne darujete mozak." Lažni čarobnjak ga pažljivo promotri. "Pa", uzdahne, "nisam baš neki mađioničar, kao što sam rekao, ali ako me dođeš posjetiti sutra ujutro ispunit ću tvoju glavu s mozgom. Neću ti moći reći kako da ga upotrijebiš, to ćeš morati sam otkriti." "Oooo, hvala vam – hvala vam!!!" izvikivao je Strašilo. "Ne bojte se, naći ću ja način kako da ga upotrijebim!" "A što je onda s mojom hrabrošću?" upita Lav nervozno. "Siguran sam da si izuzetno hrabra životinja", odgovori Oz. "Sve što ti treba je samopouzdanje. Nema ni jednog živog bića koje se ne boji kada se suoči s opasnosti. Prava hrabrost je u suočavanju s opasnosti unatoč strahu, a takve hrabrosti ti imaš napretek." "Možda i imam, ali svejedno, još uvijek imam osjećaj da se bojim", odgovori Lav. "Bit ću zaista vrlo nesretan ukoliko mi ne date onu vrstu hrabrosti od koje se zaboravlja na strah." "Dobro, dat ću ti sutra tu vrstu hrabrosti", izjavi Oz. "A što je s mojim srcem?" doda Limeni Drvosječa. "O, joj", kaza Oz, "ali sasvim je pogrešno od tebe što tražiš srce. Većinu ljudi srce čini nesretnima. Kad bi ti bar shvaćao da si pravi sretnik što nemaš srce!" "To je stvar osobnog mišljenja", odgovori Limeni Drvosječa. "Što se mene tiče, ja ću se nositi s morem nezadovoljstva bez ijednog prigovora, samo mi daj srce." "Vrlo dobro", odgovori Oz blago. "Dođi k meni sutra i dobit ćeš svoje srce. Glumio sam čarobnjaka toliki niz godina, pa mogu još malo glumiti tu ulogu." "A, sada", započne Dorothy, "kako bi se ja trebala vratiti kući u Kansas?" "Morat ćemo o tome promisliti", odgovori čovječuljak. "Daj mi dva-tri dana da razmotrim stvar i pokušat ću naći način kako da te prenesem preko pustinje. U međuvremenu s tobom će se postupati kao s mojim gostom i dok god budeš živjela u palači, moji ljudi će ti služiti i ispunjati svaku, pa i najmanju, tvoju želju. Ima samo jedna stvar koju bih tražio zauzvrat što ću vam pomoći, a to je – da nikome ne otkrijete moju tajnu i da nikome ne kažete da sam varalica." Složili su se da nikome neće reći ni riječi o ovome što su saznali i vratili su se u svoje sobe dobro raspoloženi. Čak se i Dorothy vratila nada da bi je "Veliki i Grozni varalica", kako ga je prozvala, ipak mogao vratiti natrag kući u Kansas, a ako bi on u tome uspio bila mu je spremna sve oprostiti. 16. ČAROLIJE VELIKOG VARALICE Sljedeće jutro Strašilo objavi prijateljima: "Čestitajte mi. Idem k Ozu konačno po mozak. Kada se vratim, bit ću novi čovjek." "Ja te uvijek volim, kakav god da jesi", odgovori mu Dorothy jednostavno. "Pa, lijepo je od tebe što voliš jedno Strašilo", odgovori on. "Ali, sigurno ćeš imati bolje mišljenje o meni kada začuješ prekrasne nove misli što dopiru iz mog novog mozga." Tada im svima veselim glasom zaželi zbogom i krene prema prijestolnoj odaji, gdje pokuca na velika vrata. "Naprijed!" reče Oz. Strašilo uđe unutra i zatekne čovječuljka kako sjedi uz prozor zadubljen u svoje misli. "Došao sam po svoj mozak", izjavi Strašilo, malo nesigurno. "O, da, da, sjedni u ovu stolicu, molim te", odgovori Oz. "Morat ćeš mi oprostiti na ovome, ali neophodno je da ti skinem glavu, drugačije ti u nju ne mogu staviti mozak na pravo mjesto." "To je u redu", odvrati Strašilo. "Samo izvolite, skinite mi glavu, u redu je, dok god ona što mi je vratite natrag bude bolja od ove." I tako mu čarobnjak odvrne glavu i isprazni svu slamu iz nje. Zatim ode u stražnju sobu i uzme mjeru mekinja koju je izmiješao s mnoštvom pribadača i iglica. Nakon što je izmiješao smjesu, napunio je njome Strašilovu glavu, a slobodan je prostor opet ispunio slamom, kako bi sve držala čvrsto na mjestu. Kada je ponovno spojio Strašilovu glavu s njegovim tijelom, obznani mu: "Odsada nadalje bit ćeš veliki čovjek, jer sam ti ugradio mnogo izvrsnog mozga." Strašilo je u isto vrijeme bio i jako zadovoljan i ponosan na ispunjenje svojih najdubljih želja i zahvalivši toplo Ozu ode natrag k prijateljima. Dorothy ga je gledala sa znatiželjom. Glava mu je bila prilično ispupčena na vrhu. "Kako se osjećaš?" upita ga. "Nadasve mudro", odgovori on ozbiljno. "Kad se naviknem na svoj mozak, znat ću sve." "Zašto ti te iglice i pribadače strše iz glave?" upita ga Limeni Drvosječa. "To je dokaz da je oštrouman", napomene Lav. "Joj, brzo moram ići k Ozu dobiti svoje srce", nato će Drvosječa, te smjesta ode k prijestolnoj odaji i pokuca na vrata. "Naprijed!" pozove ga Oz, a Limeni Drvosječa uđe i objavi mu: "Došao sam po svoje srce." "Vrlo dobro", odgovori čovječuljak. "No, morat ću ti izrezati rupu na prsima, tako da ti kroz nju stavim srce na pravo mjesto. Nadam se da te neće boljeti." "Ma neće", odgovori Drvosječa. "Neću ja to ni osjetiti." I tako Oz donese par kliješta za lim i izreza malu četvrtastu rupu na lijevoj strani Drvosječinih prsa. Tada izvadi iz komode predivno srce napravljeno u potpunosti od svile i ispunjeno finom piljevinom. "Nije li prekrasno?" upita. "Jest, predivno je!" uzvikne Limeni Drvosječa izuzetno zadovoljan. "No, je li to srce plemenito?" "O, da!" odgovori Oz i stavi srce u Drvosječina prsa, zatim stavi natrag lim i zalemi ga precizno na mjestima gdje ga je prethodno zarezao. "Eto", kaza, "sada imaš srce na kojem bi ti svaki čovjek bio zavidan. Žao mi je što sam ti morao staviti zakrpu na prsa, ali drugačije nije moglo." "Ne brini zbog zakrpe", usklikne sretni Drvosječa. "Izrazito sam ti zahvalan i nikada neću zaboraviti tvoju ljubaznost." "Ni ne spominji to", uzvrati Oz. I tako Limeni Drvosječa ode natrag k svojim prijateljima koji mu zažele svako dobro s njegovim novim srcem. I tada Lav ode do prijestolne odaje i pokuca. "Uđi", javi se Oz. "Došao sam po svoju hrabrost", reče Lav ulazeći u sobu. "Vrlo dobro", odgovori mu čovječuljak, "dat ću ti je." I ode do ormara i posegne prema najvišoj polici, te skine zelenu četvrtastu bočicu, njezin sadržaj izlije u zeleno-zlatnu prekrasno izrezbarenu posudu koju iznese pred Plašljivog Lava. On je ponjuši ali mu se ne svidi miris. Čarobnjak mu na to kaza: "Popij!" "Što je to?" upita Lav. "Pa", odgovori Oz, "da je u tvom tijelu, bila bi hrabrost. Znaš dobro i sam da je hrabrost uvijek u pojedincu, zato se ova tekućina ne može još zvati hrabrost – dok je ne progutaš. Zato te, molim, da je ispiješ što je prije moguće." Lav više nije odugovlačio ni trena, nego iskapi posudu do posljednje kapi. "I, kako se osjećaš sada?" upita ga Oz. "Pun hrabrosti", odgovori Lav i radosno krene natrag k prijateljima da im se pohvali koliko je sretan. Oz, ostavši sam, nasmiješi se na svoj uspjehe, što je dao Strašilu, Limenom Drvosječi i Lavu ono što su htjeli. "Kako da ne budem varalica", reče, "kada me svi ovi ljudi čine da radim stvari za koje svi znaju da se ne mogu napraviti. Bilo je tako lako usrećiti Strašila, Lava i Limenog Drvosječu, jer su oni umislili da ja mogu napraviti bilo što. Ali, trebat će nešto više od mašte da Dorothy otpremim natrag u Kansas i zaista ne znam kako to napraviti." 17. KAKO JE BALON POLETIO Tri dana Dorothy nije čula ni riječi od Oza. To su bili jako tužni dani za Dorothy, dok su s druge strane njeni prijatelji zadovoljno uživali. Strašilo im se povjeri kako mu se pojavljuju prekrasne misli u glavi, ali nije im htio reći koje, jer je znao da ih samo on može razumjeti. Dok se Limeni Drvosječa šetao, primijetio je kako mu srce ubrzano lupa u prsima, pa otkrije Dorothy kako je osjetio da mu je novo srce mnogo nježnije i ljubaznije od onog kojeg je posjedovao dok je bio od krvi i mesa. Lav objavi da se više ničega na zemlji ne boji i da bi se bez problema suočio s cijelom vojskom žestokih Kalidaha. I tako su svi bili izrazito zadovoljni, osim Dorothy, koja je više od svega žudjela za Kansasom. Četvrti dan, na njezinu veliku radost, Oz posla po nju, a kada je ušla u prijestolnu odaju, obrati joj se ugodnim glasom "Sjedni, draga, mislim da sam našao način kako da te izvedem iz ove zemlje." "Natrag u Kansas?" povikne ona uzbuđeno. "Pa nisam baš siguran hoće li to biti Kansas", odgovori Oz, "nemam nikakve predodžbe gdje je točno, ali prvo što treba jest prijeći pustinju i tada će biti lako naći put kući." "Kako ću prijeći pustinju?" upita. "Gle, reći ću ti što mislim o tome", odgovori čovječuljak. "Vidiš, u ovu zemlju došao sam balonom. A i ti si došla zrakom, donio te uragan. Zato, vjerujem da je najbolji način da se prijeđe pustinja upravo – zrakom. Uglavnom, izvan moje moći je napraviti uragan, ali bezbroj sam puta promislio što napraviti i vjerujem da ću moći napraviti balon." "Molim?" upita Dorothy. "Balon", odvrati Oz, "napravljen od svile i premazan ljepilom da bi zadržavao plin. U palači imam svile napretek, stoga neće biti problema napraviti balon. Ali, u cijeloj ovoj zemlji nema dovoljno plina koji bi napunio taj balon i kojim bi on letio." "Ako ne bude letio", odvrati Dorothy, "tada nije ni od kakve koristi." "Istina", odgovori Oz. "Ali, postoji još jedan način na koji bi ga mogli natjerati da leti, a to je vrući zrak. Vrući zrak nije ni upola tako dobar kao plin, jer ako se zrak u balonu ohladi, balon će se spustiti u pustinju i bit ćemo izgubljeni." "Mi?" uzvikne djevojčica. "Zar vi idete sa mnom?" "Da, naravno", odgovori Oz. "Dosta mi je i dalje biti varalica. Ako ne iziđem iz ove palače, moji ljudi bi uskoro mogli otkriti da nisam čarobnjak, a kad bi shvatili da sam ih sve vrijeme varao, jako bi se uznemirili. Zato moram biti zatvoren sâm po cijele dane u ovim odajama, a to je ponekad dosadno. Radije bih otišao u Kansas s tobom i opet bio član cirkusa." "Bit će mi drago da mi praviš društvo", odvrati Dorothy. "Hvala", odgovori on. "A sada, ako mi pomogneš da zajedno sastavimo svilu, počet ćemo s izradom balona." I Dorothy uzme u ruku iglu i konac, te kako je Oz rezao komadiće svile u pravilne oblike, djevojčica ih je skladno ušivala jedne do drugih. Prvi je bio komad svijetlozelene svile, zatim tamnozelene, a onda komad smaragdnozelene, jer je Oz dugo maštao o balonu s različitim nijansama zelene. Trebalo je tri dana da zašiju svu tkaninu, ali kada su posao dovršili dobili su ogromnu vreću od zelene svile dugačku oko sedam metara. Potom Oz iznutra premaže svilu premazom ljepila kako bi bila zrakonepropusna, te nakon toga objavi da je balon spreman. "Ali, moramo imati košaru u kojoj ćemo se voziti", pripomene on. Pa pošalje po vojnika sa zelenim brkovima da donese veliku košaru, koju su pomoću mnogo užadi privezali za balon. Kad je sve bilo gotovo, Oz odasla poruku svojim ljudima da ide posjetiti svog rođaka čarobnjaka koji živi među oblacima. Vijest se brzo proširila po cijelom gradu i svi su došli vidjeti taj velebni događaj. Oz je naredio da se veliki balon postavi ispred palače, a ljudi su ga promatrali sa znatiželjom. Limeni Drvosječa je nasjekao cijelu gomilu drva i napravio vatru, a Oz je držao dno balona iznad vatre, tako da je vrući zrak koji se dizao punio svilenu tkaninu. Postepeno, balon se napuhao i vinuo u zrak, a košara jedva da je dodirivala tlo. Uto Oz uskoči u košaru i objavi zvonkim glasom svim ljudima oko sebe: "Idem sada u posjetu. Dok me nema, Strašilo će vam vladati. Naređujem vam da ga slušate kao što biste i mene slušali." Dosad je balon već žestoko trzao užad koja ga je pričvršćivala za tlo, jer je zrak unutra već bio jako vruć. To ga je činilo puno lakšim od okolnog zraka i zbog toga se balon počeo dizati prema nebu. "Dođi, Dorothy, brzo!" vrisne čarobnjak. "Požuri ili će balon odletjeti." "Nigdje ne mogu naći Tota", vikala je djevojčica koja nikako nije htjela ostaviti svog malog psa. A Toto je otrčao u gomilu gdje je primijetio malo mače na koje je stao bjesomučno lajati i nakon što i Dorothy otrča u gužvu, konačno ga pronađe, uzme ga i počne trčati natrag prema balonu. Bila je samo nekoliko koraka od balona. Oz pruži ruke da joj pomogne da uđe u košaru, kada se najednom začu – krak! –užad popuca i balon se vine u zrak bez nje. "Vrati se!" vrištala je. "I ja želim ići!" "Draga moja, sad se više ne mogu vratiti", vikao je Oz iz košare. "Zbogom!" "Zbogom!" svi su mu odvikivali i sve su oči bile uprte uvis u košaru koja se s čarobnjakom brzo penjala sve više i više u nebesa. Bio je to zadnji put da su ikad više vidjeli Oza, čudesnog čarobnjaka. Možda je i sigurno stigao u Omahu i sada tamo sretno živi, ali mi o tome ništa ne znamo. No, ljudi su ga se rado prisjećali, te bi tada govorili: "Oz je uvijek bio naš prijatelj. Kad je boravio ovdje, za nas je izgradio ovaj prekrasni Smaragdni Grad, a sada kad je otišao ostavio nam je mudrog Strašilu da nam bude vladar." No, ipak, mnogo su godina žalili za gubitkom svog čudesnog čarobnjaka i teško ih je bilo utješiti. 18. PUT NA JUG Dorothy je gorko plakala, jer su se sve njene nade za povratak kući u Kansas izjalovile; no kad je opet promislila, bilo joj je drago da nije ušla u balon. Također joj je bilo žao, a i njezinim prijateljima što su izgubili Oza. Limeni Drvosječa joj priđe i obrati joj se: "Zaista bih bio nezahvalan kad ne bih oplakivao čovjeka koji mi je dao ovo prekrasno srce. Volio bih sada malo plakati jer nam nema više Oza, pa te molim da mi obrišeš suze s lica kako ne bih zahrđao." "Hoću, ne brini", odgovori ona i smjesta donese ubrus. Zatim Limeni Drvosječa počne plakati nekoliko minuta, a ona je brižno pratila suze i brisala ih ubrusom. Kada je završio s plakanjem, zahvali joj ljubazno i temeljito se podmaže uljem iz svoje kantice obložene draguljima, kako bi se zaštitio od nedaće. Od sada je Strašilo bio vladar Smaragdnog Grada, pa iako nije bio čarobnjak, ljudi su bili izrazito ponosni na njega. "Jer", govorili su, "nema nigdje ni jedan drugi grad kojim vlada čovjek ispunjen slamom." I koliko su znali, bili su sasvim u pravu. Jutro nakon što je balon s Ozom odletio, četvero putnika se sastalo u prijestolnoj odaji i raspravilo stvari. Strašilo sjedne na prijestolje, a ostali su s poštovanjem stajali pred njim. "Nismo toliko nesretni", kaza novi vladar, "jer ova palača i Smaragdni Grad sada pripadaju nama i možemo raditi što želimo. Kada se sjetim da sam prije ne tako puno vremena bio samo strašilo na motci u ratarevom kukuruznom polju, a da sam sada vladar Smaragdnog Grada, ovog prelijepog grada, zaista sam i više nego zadovoljan." "I ja također", nadoveže se Limeni Drvosječa, "vrlo sam zadovoljan svojim novim srcem, zaista, to je jedina stvar koju sam htio na svijetu." "Što se mene tiče, ja sam prezadovoljan time što znam da sam sada hrabar kao i bilo koja životinja koja je ikada živjela, ako ne i hrabriji", odvrati Lav skromno. "Kad bi samo Dorothy bila sretna sa životom u Smaragdnom Gradu", nastavi Strašilo, "svi bismo tu mogli sretno dalje živjeti." "Ali, ja ne želim tu živjeti", zaplače Dorothy. "Želim natrag u Kansas živjeti s tetkom Em i têtkom Henryjem." "Dobro, pa što bi onda mogli napraviti?" ispitivao je Limeni Drvosječa. Strašilo odluči promisliti i mislio je tako jako da su mu pribadače i iglice počele ispadati iz glave, a onda konačno reče: "A zašto ne bismo pozvali Krilate Majmune i tražili od njih da te prebace preko pustinje?" "Nikad se toga nisam sjetila!" usklikne Dorothy veselo. "To je prava stvar! Idem odmah po zlatni šešir." Kada ga je donijela u prijestolnu odaju, izrecitira čarobne riječi i uskoro kroz otvoren prozor palače doleti jato Krilatih Majmuna, te stane pred nju. "Ovo je drugi put da si nas pozvala", kaza joj kralj Krilatih Majmuna uz naklon. "Što želiš?" "Želim da me odvedete u Kansas", odvrati Dorothy. Ali kralj majmuna odmahne glavom. "To neće biti moguće", odgovori on. "Mi pripadamo samo ovoj zemlji i ne možemo je napustiti. Nikada još ni jedan Krilati Majmun nije bio u Kansasu i pretpostavljam da nikad i neće, jer oni tamo ne pripadaju. Rado ćemo ti služiti na bilo koji način, dok god je to u našoj moći, ali pustinju ne možemo prijeći. Zbogom." I uz još jedan naklon, Krilati Majmun raširi svoja krila i odleti kroz prozor, dok ga je njegova pratnja slijedila. Dorothy samo što nije zaplakala od razočarenja. "Potrošila sam i drugu magičnu moć zlatnog šešira i to bespotrebno", kaza, "jer mi Krilati Majmuni ne mogu pomoći." "Da, sasvim loše!" nato će nježni Limeni Drvosječa. Strašilo je i dalje razmišljalo i glava mu se toliko počela širiti da se Dorothy pobojala da ne eksplodira. "Pozovimo vojnika sa zelenim brkovima i pitajmo njega za savjet", predloži Strašilo opet. I tako su pozvali vojnika i on bojažljivo uđe u prijestolnu odaju, jer dok je Oz vladao gradom nije smio pristupiti dalje od vrata. "Ova mala djevojčica", započne Strašilo, "htjela bi prijeći preko pustinje. Kako bi to mogla napraviti?" "Ne mogu vam dati odgovor na to pitanje", odgovori vojnik, "jer nitko nikada nije prešao pustinju osim samog Oza." "Zar nema nitko tko bi mi mogao pomoći?" upita ozbiljno Dorothy. "Glinda bi mogla", nato će on. "Tko je Glinda?" zapita Strašilo. "Vještica od Juga. Ona je najmoćnija od svih vještica i vlada Prstenjacima. Osim toga njen dvorac stoji na samom rubu pustinje, pa je vrlo vjerojatno da ona zna kako je prijeći." "Glinda je Dobra Vještica, zar ne?" upita malena. "Prstenjaci je smatraju Dobrom Vješticom", kaza vojnik, "ona je prema svima ljubazna. Čuo sam da je prelijepa i da je znala očuvati svoju ljepotu unatoč godinama koje je poživjela." "Kako mogu stići do njenog dvorca?" upita Dorothy. "Cesta vodi ravno na jug", odgovori on, "ali navodno je jako opasna po putnike. Brojne se divlje životinje kriju po okolnim šumama uz cestu, a i čudna rasa ljudi koji ne vole da im stranci prolaze kroz zemlju. Iz tog razloga ni jedan Prstenjak nikada nije posjetio Smaragdni Grad." I vojnik ih tada napusti, a Strašilo ustvrdi: "Izgleda da bi bilo najbolje da usprkos svim opasnostima Dorothy otputuje u Zemlju Juga i zatraži pomoć od Glinde. Jer, ako Dorothy ostane ovdje neće se nikada vratiti u Kansas." "Mora da si opet razmišljao", primijeti Limeni Drvosječa. "Jesam", odvrati Strašilo. "Poći ću s Dorothy", izjavi Lav, "jer mi je već dosta vašeg grada i već žudim za šumama i krajolicima. Znate, ipak sam ja divlja zvjerka. A, osim toga, Dorothy će trebati nekoga da je štiti." "Istina", složi se Limeni Drvosječa. "I moja sjekira mogla bi joj biti od pomoći, pa ću i ja poći s njom na put u Zemlju Juga." "Kada krećemo?" upita Strašilo. "Zar ćeš i ti ići?" upitaše ga u čudu. "Svakako. Da nije bilo Dorothy, ja nikada ne bih imao mozak. Skinula me s motke iz polja kukuruza i dovela u Smaragdni Grad, stoga ja svu svoju sreću dugujem njoj i neću je nikada napustiti sve dok se ona ne otputi zauvijek za Kansas." "Hvala ti", odgovori Dorothy zahvalno. "Toliko ste ljubazni prema meni. Ali je bih voljela krenuti što je prije moguće." "Krećemo sutra ujutro", objavi Strašilo. "A sada se pođimo svi pripremiti za put, jer će putovanje biti dugačko." Domaća zadaća
15. 16. 17. 18. |