I. dio
1. URAGAN Dorothy je živjela usred velike prerije u Kansasu s têtkom Henryem, zemljoradnikom, i njegovom ženom Em. Njihova je kuća bila malena jer je drvo za građu trebalo dovoziti s mjesta koje je bilo kilometrima udaljeno. Kućica se sastojala od jedne jedine sobe, dakle, od četiri zida, poda i krova. U toj sobi bio je stari zahrđao štednjak, ormarić za posuđe, stol, tri-četiri stolice i njihovi kreveti. Krevet têtka Henrya i tetke Em bio je u jednom kutu, a Dorothyn u drugom kutu sobe. Uopće nije bilo ni tavana niti podruma, osim jedne male rupe, probijene u podu, koja je služila za zaštitu od uragana i kamo se obitelj mogla skloniti u slučaju da se dignu ti jaki i razorni vjetrovi, toliko moćni da sruše sve pred sobom. U izbu se ulazilo kroz vrata u podu na sredini sobe, a zatim su ljestve vodile dublje pod zemlju. Kad bi Dorothy stajala pred kućom i gledala naokolo, jedino što je mogla vidjeti na sve strane bila je velika i siva prerija. U toj nepreglednoj ravnici nije bilo ni jednog stabla niti kuće kilometrima do kud je sezao pogled. Sunce je pržilo suhu izboranu zemlju, a čak ni trava više nije bila zelena jer i nju sunce spržilo; tako da su se dugačke zelene vlati zapravo stopile s tim ogromnim sivilom. Jednom je i kućica bila u boji, ali sunce je nagrizlo boju a kiše su je isprale, pa je i ona postala neprimjetna i siva poput svega ostalog. Kada je tetka Em došla živjeti u preriju, bila je lijepa i mlada žena, no i nju su promijenili sunce i vjetar. Uzeli su onu iskru iz njenih očiju, pogled načinili tmurnim i sivim, uzeli rumenilo s njenih obraza i usana. Mršava i upala lica, uopće se nije više smijala. Kada je Dorothy kao siroče tek došla k njima, tetka Em se toliko čudila djetetovom odzvanjanjućem smijehu da bi vriskala i brzo rukom prekrila srce kad god bi Dorothyn zvonki smijeh dopro do njezinih ušiju. No, stalno se čudila kako je malena tu uopće mogla naći išta vrijedno smijanja. Tetak Henry se pak nije smijao baš nikada. Radio je vrijedno od jutra do mraka i nije znao što znači sreća. Od svoje duge brade do svojih grubih čizama bio je siv. Držao se strogo i ozbiljno i rijetko kad je razgovarao. Toto je zapravo taj koji je nasmijavao Dorothy i spašavao je da ne posivi poput okoliša. Nije bio siv, Toto je bio crni mali pas s dugom svilenkastom dlakom i sitnim crnim očima što su žmirkale radosno iznad smiješne mu njuškice. On se po cijele dane igrao i Dorothy se igrala s njim i jednostavno ga je obožavala. No, danas se nisu igrali. Tetak Henry sjedio je na kućnom pragu i zabrinuto gledao u nebo koje je više nego inače bilo prijeteće sivo. Dorothy je s Totom u naručju stajala na vratima i također promatrala nebo. Tetka Em je prala posuđe. S dalekog sjevera čuli su podmuklo hukanje vjetra i jasno su mogli vidjeti kako se dugačka trava izvija poput morskih valova pred nadolazećom olujom. Zatim se s juga čuo oštar zvižduk i kad su okrenuli svoje glave onamo ugledali su kako trava leti u zrak. Iznenada je tetak Henry ustao. "Dolazi uragan, Em", rekao je svojoj ženi. "Idem se pobrinuti za životinje!" Potom potrči prema stajama gdje su držali konje i krave. Tetka Em ostavi sve što je radila i brzo dotrči do vrata. Samo joj je jedan pogled bio dovoljan da ocijeni u kolikoj su opasnosti. Vrisnula je: "Brzo, Dorothy! Trči u sklonište!" Toto iskoči Dorothy iz naručja i sakrije se pod krevet, na što ga je ona započela tražiti. Tetka Em, prestravljena, otvori vrata skloništa u podu i brzo se počne unutra spuštati niz ljestve. Konačno Dorothy uspije uhvatiti Tota i pođe za tetkom. Kad je bila na polovici sobe začu se grozan fijuk vjetra, a kuća se zatrese tako jako da je Dorothy izgubila ravnotežu i našla se kako sjedi na podu. Dogodilo se nešto čudnovato. Kuća se zavrtjela oko nje dva ili tri puta i polako se počela dizati u zrak. Dorothy se osjećala kao da se diže u balonu. Sjeverni i južni vjetar susreli su se točno na mjestu gdje se nalazi kuća pa je tako ona završila usred uragana. U središtu uragana zrak je većinom miran, ali golemi pritisak zraka na kuću s bočnih strana digao ju je visoko u zrak sve dok nije došla iznad samog uragana i tamo i ostala nošena kao da je lagano perce desetine tisuća kilometara daleko od prerije. Bilo je vrlo mračno, vjetar je strašno divljao naokolo. Dorothy je shvatila sjedeći na podu kuće da sve to podnosi poprilično lako. Za vrijeme prvih nekoliko zaokreta i jednom kad se kuća opasno nagnula bilo ju je strah, ali kasnije se osjećala kao da ju se njiše nježno u kolijevci. Totu se to nije svidjelo. Trčao je svuda po sobi, sad je bio tu, sad tamo i lajao je kao lud, ali Dorothy je samo mirno sjedila na podu i čekala što će se sljedeće dogoditi. U jednom je trenutku Toto došao preblizu otvora od vrata skloništa i propao unutra. Isprva je djevojčica mislila da ga je zauvijek izgubila. No, ubrzo je ugledala kako mu uho strši kroz rupu i shvatila da ga je jaki potisak zraka držao da ne propadne. Dopuzala je do rupe, uhvatila Tota za uho, dovukla ga natrag u sobu i uspjela zatvoriti vrata skloništa kako se ovako nešto ne bi opet ponovilo. Prolazio je sat za satom i Dorothy je savladala sav strah, ali se počela osjećati jako osamljeno. Vjetar je tako jako zavijao na sve strane da je skoro oglušila. Isprva se pitala hoće li i ona sama odletjeti u komadiće jednom kad kuća padne na tlo, ali kako su prolazili sati i ništa se strašnog nije dogodilo, prestala se brinuti i odlučila je da će mirno čekati i vidjeti što joj nosi vrijeme. Konačno je otpuzala po plešućem podu do kreveta i legla na nj, a Toto ju je slijedio u stopu i legao pored nje. Usprkos letećoj kući i hukanju vjetra, Dorothy je ubrzo zatvorila oči i tvrdo zaspala. 2. SAVJETOVANJE SA ŽVAKAČIMA Probudio ju je tresak, tako iznenadan i toliko jak da bi se Dorothy vjerojatno ozlijedila da nije ležala na mekanome krevetu. Zaustavila je dah pokušavajući shvatiti što se događa, a Toto je prislonio svoju hladnu njuškicu na njezino lice i samo tužno cvilio. Dorothy je ustala i primijetila da je kuća prestala letjeti i da više nije mračno, jer se blistava sunčeva svjetlost što je ulazila kroz prozor rasprostirala po sobici. Iskočila je iz kreveta i s Totom za petama otrčala otvoriti vrata. Djevojčica je uskliknula od divljenja kada je pogledala oko sebe, a oči su joj postajale sve veće i veće od prekrasnih prizora. Uragan je prizemljio kuću, vrlo nježno, s obzirom da je riječ o uraganu, i to usred zemlje neopisive ljepote. Svuda naokolo kao razasute bile su dražesne travnate krpice između raskošnog drveća prepunog sočnih i zamamnih plodova. Na sve strane prostirale su se lijehe prekrasnog cvijeća, a ptice neobičnog i sjajnog perja pjevale su i šuškale u stablima i grmlju. Malo podalje žuborio je pjenušavi potočić, žurno se spuštao niz zelenu padinicu i slušanje rominjanja potočića toliko je godilo djevojčici jer je tako dugo živjela u suhoj sivoj preriji. Dok je ona pažljivo promatrala te nikad prije viđene, gotovo rajske prizore, primijetila je da prema njoj ide grupica najneobičnijih ljudi koje je ikada srela. Za odrasle ljude bili su iznimno mali, no nisu bili patuljasti. Ustvari, bili su Dorothyne visine, ona je za svoju dob bila dobro razvijena, ali sudeći po njihovom izgledu, oni su bili mnogo stariji. Bila su to tri muškarca i jedna žena, svi čudnovato odjeveni. Oko trideset centimetara iznad njihovih glava okruglasti šeširi su završavali u šiljastim vrhovima. Na obrubima šešira bili su ovješeni mali zvončići koji su skladno zveckali u ritmu njihovih kretnji. Šeširi muškaraca bili su plavi, a ženin je bio bijeli. Ona je nosila bijelu haljinu koja je u naborima padala od njenih ramena sve do poda. Po haljini su bile izvezene male zvjezdice koje su se poput dijamanata sjajile na suncu. Muškarci su bili odjeveni u istu nijansu plave kao što su im bili i šeširi i nosili su sjajno ulaštene čizme s plavim šiljcima na vrhu. Dorothy je pretpostavljala da su muškarci stari otprilike kao i tetak Henry, jer su ova dvojica također imali brade. Ali, mala žena je nesumnjivo bila mnogo starija jer joj je lice bilo izborano, kosa gotovo sasvim bijela a i hodala je prilično ukočeno. Kada su se ovi ljudi približili kući pored koje je stajala Dorothy, pričekali su na trenutak te prošaptali nešto među sobom, kao da ih je bilo strah prići bliže. Zatim sitna stara ženica ipak polako priđe Dorothy, pokloni joj se i obrati umilnim glasom: "Dobro došla u Zemlju Žvakača, najplemenitija čarobnice! Duboko smo vam zahvalni što ste ubili Zlu Vješticu od Istoka i što ste nas izbavili iz ropstva." Dorothy je pažljivo slušala te riječi i nije mogla razumjeti što je ženica mislila kad ju je nazvala čarobnicom, a što li je tek mislila tvrdeći da je ubila Zlu Vješticu od Istoka. Dorothy je bila nevina, bezazlena mala djevojčica, koju je uragan odnio na kilometre daleko od njene kuće i baš nikada nikoga nije ubila u svom životu. Ali ženica je očito očekivala neki odgovor, pa Dorothy s oklijevanjem izjavi: "Vrlo ste ljubazni, ali mora da je došlo do neke pogreške. Ja nisam nikoga ubila." "Ali vaša kuća jest", odgovori ženica smijući se, "a to je ista stvar. Vidite!" nastavi pokazujući joj na ugao kuće. "Još se uvijek vide njene dvije noge što vire ispod drvene grede." Dorothy pogleda i krikne od zaprepaštenja. Zaista, baš na samom kraju velike grede na koju se oslanjala kuća virila su dva stopala u srebrnim šiljastim cipelama. "Jao! Jao!" zavapi Dorothy sklapajući ruke u očaju. "Mora da je kuća pala na nju. Što ćemo sada?" "Ništa se više ne može napraviti", reče ženica blago. "Ali, tko je ona bila?" upita Dorothy. "Kao što rekoh, bila je to Zla Vještica od Istoka", odgovori ženica. "Držala je sve Žvakače u zarobljeništvu već godinama i od njih napravila robove, koji su i danju i noću radili za nju. Sada su svi slobodni i zahvalni su ti za to što si napravila za njih." "Tko su Žvakači?" upita dalje Dorothy. "To su ljudi koji žive u ovoj Zemlji Istoka, gdje je vladala Zla Vještica." "Jeste li i vi Žvakačica?" upita Dorothy. "Ne, ja sam njihova prijateljica, živim u Zemlji Sjevera. Čim su primijetili da je Vještica od Istoka mrtva, Žvakači su k meni poslali brzog glasnika i ja sam odmah došla. Ja sam Vještica od Sjevera." "O, Bože!" zaviknu Dorothy. "Vi ste prava vještica?" "Da, jesam", odgovori joj ženica. "Ali, ja sam Dobra Vještica i ljudi me vole. Nisam moćna kao Zla Vještica koja je ovdje vladala, inače bih davno oslobodila ove ljude." "Ali, ja sam mislila da su sve vještice zle", izjavi Dorothy, koja se dobrano preplašila toga što stoji ispred prave vještice. "O, ne, to je velika pogreška. Samo su četiri vještice u Zemlji Oz, dvije od njih su dobre, ona koja živi na Sjeveru i ona na Jugu. Znam da je to istina, jer jedna od njih sam i ja i ne mogu pogriješiti. Vještica od Istoka i Vještica od Zapada su zle vještice, ali sada kada si ubila jednu od njih, sada preostaje samo još jedna Zla Vještica u Zemlji Oz – i to ona koja živi na Zapadu. "Ali", reče Dorothy, nakon što je trenutak promislila, "tetka Em mi je rekla da vještice ne postoje i to već jako, jako dugo." "Tko je tetka Em?" upita je ženica. "Tetka Em je moja tetka i ona živi u Kansasu, odakle i ja dolazim." Vještica od Sjevera na kratko zastane, sagne glavu i pogled uperi u pod. Onda pogleda u vis i reče: "Ne znam gdje je Kansas jer nikad nisam čula za tu zemlju. Ali reci mi je li to neka civilizirana zemlja?" "O, da!" odgovori Dorothy. "Onda ima smisla. U civiliziranim zemljama, vjerujem, ne postoje vještice, a ni čarobnjaci, ni čarobnice, ni magi. Ali, vidiš, Ozova zemlja nikada nije bila tako civilizirana, mi smo odcijepljeni od ostatka svijeta, stoga, još uvijek među nama žive vještice i čarobnjaci." "A tko su čarobnjaci?" upita Dorothy. "Čarobnjak iz Oza veliki je čarobnjak", odgovori Vještica šapatom. "On je moćniji od nas svih zajedno. Živi u Smaragdnom Gradu." Dorothy je namjeravala pitati još jedno pitanje, ali upravo tada su Žvakači, koji su šutke stajali cijelo vrijeme pored, ispustili urlik pokazujući rukama prema uglu kuće gdje je Zla Vještica ležala. "Što je?" upita ženica, pogledavši u tom smjeru. Zatim se započne smijati. Nestala su stopala Zle Vještice i ničeg više nije bilo osim njenih srebrnih cipela. "Bila je tako stara", objasnila joj je Vještica od Sjevera, "pa se začas osušila na suncu. To je njezin kraj. Ali srebrne cipele su sada tvoje i od sada ih ti trebaš nositi." Posegnula je za njima, podigla ih, obrisala prašinu sa njih i predala ih Dorothy. "Vještica od Istoka bila je jako ponosna na ove srebrne cipele", reče jedan od Žvakača, "i one imaju neku posebnu čaroliju, ali koju točno – mi nikad nismo saznali." Dorothy unese cipele u kuću i odloži ih na stol. Zatim se vrati van k Žvakačima i reče im: "Jako se želim vratiti svojoj tetki i têtku jer sam sigurna da su već strašno zabrinuti za mene. Možete li mi pomoći da nađem put kući?" Žvakači i Vještica se međusobno pogledaju, a zatim u Dorothy i zatresu glavama. Nato će prvi: "Istočno, nedaleko odavde, nalazi se velika pustinja, ali mi ne znamo ni za koga tko ju je uspio preći." "Tako je i južno odavde", doda drugi, "bio sam tamo i vidio. Jug je Zemlja Prstenjaka." "Meni su rekli", kaza treći, "da je isto tako i na Zapadu. Tom zemljom, u kojoj žive Palčići vlada Zla Vještica od Zapada i ako joj se samo nađeš na putu učinit će te svojim robom." "Na Sjeveru sam ja", nadoveže se staričica, "i na rubu moje zemlje također se nalazi pustinja koja okružuje cijelu Zemlju Oz. Bojim se, draga moja, da ćeš morati ostati živjeti s nama." Na to Dorothy zaplače, jer se među ovim ljudima koje nije poznavala osjećala kao stranac. Njene suze rastuže dobrodušne Žvakače i oni smjesta povade papirnate maramice i zaplaču s njom. A što se tiče stare ženice, ona skine svoj čarobni šešir, postavi njegov vrh na svoj nos i započne svečano brojati. "Jedan, dva, tri". Na jednom se šešir pretvori u pločicu na kojoj je velikim bijelim slovima bilo ispisano: "NEKA DOROTHY ODE U SMARAGDNI GRAD" Ženica odmakne pločicu sa svoga nosa i nakon što je pročitala poruku upita djevojčicu: "Zoveš li se Dorothy, drago dijete?" "Da", odgovori Dorothy, pogleda prema njoj i započne brisati suze. "Dorothy, ti moraš poći u Smaragdni Grad. Vjerojatno ti Oz može pomoći." "Gdje je taj grad?" upita Dorothy. "Nalazi se točno u središtu ove zemlje. Njime vlada Oz, veliki čarobnjak o kojem sam ti već govorila." "Je li on dobar čovjek?" upita djevojčica zabrinuto. "On je dobar čarobnjak. Je li on čovjek ili nije, to ti ne mogu reći, jer ga nikada nisam vidjela." "Kako mogu stići tamo?" upita Dorothy. "Moraš pješice. Čeka te dugačko putovanje kroz zemlju koja je ponekad ugodna, a ponekad mračna i strašna. No, ja ću upotrijebiti sve čarobne moći kojima raspolažem da te očuvam od zla." "Zar nećete ići sa mnom?" zavapi djevojčica koja je malu staricu počela gledati kao svog jedinog prijatelja. "Nažalost, to ne mogu učiniti", odgovori ona, "ali poljubit ću te jer se nitko ne usuđuje nanijeti zlo onome koga poljubi Vještica od Sjevera." Prišla je Dorothy i nježno ju je poljubila u čelo. Kasnije je Dorothy uočila da joj je na mjestu na kojem ju je poljubila ostao svjetleći okrugao znak. "Put do Smaragdnog Grada popločan je žutim opekama", kaza Vještica, "i ne možeš ga promašiti. Kada stigneš Ozu, nemoj ga se bojati, ispričaj mu svoju priču i zamoli ga da ti pomogne. A sad zbogom, dijete moje." Tri Žvakača se poklone Dorothy, zažele joj sretan put i polako se otpute stazicom što je vijugala između drveća. Vještica kimne prijateljski Dorothy, triput se okrene oko svoje lijeve pete i u času nestane. Na to se Toto izbezumi i počne glasno lajati prema mjestu gdje je bio njezin lik. Zanimljivo, dok je Vještica stajala pored njih bojao se i oglasiti. Ali, Dorothy je, jer je znala da se radi o vještici, čak i očekivala da ona nestane na takav ili sličan način pa se nije ni najmanje iznenadila. 3. DOROTHY SPAŠAVA STRAŠILO Nakon što je Dorothy ostala sama, ubrzo osjeti da je jako gladna. Ode do ormarića i nareže si kruha na koji razmaže maslac te odlomi malo Totu. Potom uzme s police vjedro i na potočiću ga do vrha napuni svježom bistrom vodom. Toto je trčkarao oko drveća i lajao na ptice koje su sjedile na granama. Dorothy priđe bliže da ga pozove da se vrati i nato ugleda predivan plod što je visio na grani voćke, nabere ih nekoliko i zaključi da je upravo to ono što bi htjela za doručak. Vrativši se kući, ona i Toto napiju se divne hladne vode, a zatim Dorothy započne s pripremama za putovanje u Smaragdni Grad. Dorothy je imala samo još jednu haljinu koja je srećom bila čista i visjela je na vješalici pored kreveta. To je bila platnena haljinica s bijelim i plavim kvadratićima, a iako je plava boja pomalo izblijedjela od brojnih pranja, to je još uvijek bila prelijepa haljina. Djevojčica se temeljito okupala, obukla se u čistu haljinu a na glavu svezala ružičastu kapicu da ju štiti od sunca. Uzela je sa sobom košaricu, napunila je kruhom iz ormarića i prekrila je bijelom tkaninom. Zatim pogleda prema svojim stopalima i opazi kako su njene cipele stare i iznošene. "One sigurno ne mogu izdržati tako dugačko putovanje, Toto", reče. A Toto je pogleda pravo u oči svojim malim crnim okicama i zamaše repićem kao da joj daje do znanja da razumije što mu govori. Uto Dorothy ugleda na stolu srebrne cipelice što su pripadale Vještici od Istoka. "Pitam se hoće li mi pristajati", opet se obrati Totu, "to bi bile prave cipele za dugačak hod jer je nemoguće da se iznose." Svuče svoje stare kožne cipele i isproba srebrne, a one su joj tako savršeno pristajale, baš kao da su za nju napravljene. Konačno uzme košaru. "Idemo, Toto", kaza. "Idemo u Smaragdni Grad pitati Velikog Oza kako da se vratimo natrag kući u Kansas." Zatvori vrata, zaključa ih, pažljivo stavi ključ u džep svoje haljinice i tako uz Tota, koji je lagano cupkao za njom, krene na veliko putovanje. Bilo je nekoliko putova u blizini, ali nije joj dugo trebalo da nađe onaj popločan žutim opekama. Za tili čas živahno je koračala ka Smaragdnom Gradu, a njene su srebrne cipelice veselo zveckale po tvrdim žutim opekama. Sunce je žarko sijalo a ptice su slatko pjevale i Dorothy se nije osjećala ni približno loše ni jadno, što bi bilo za očekivati od male djevojčice najednom grubo istrgnute iz svog zavičaja i bačene usred neke strane zemlje. Šetajući, bila je iznenađena koliko je zemlja kojom je prolazila bila predivna. Vidjela je prekrasne ograde pokraj ceste obojane u nježno plavu boju, a iza kojih su se prostirala žitna polja i polja s obiljem povrća. Očito da su Žvakači bili vrijedni zemljoradnici, sposobni ostvariti velike žetve. Ponekad bi prošla pored neke kuće i tada bi ljudi uz naklon izlazili pred nju jer su znali da je njezinim posredstvom uništena Zla Vještica, čime su postali narod slobodan od ropstva. Kuće Žvakača su bile neobične, sve su bile okrugle s krovovima u obliku velike kupole i sve su bile plave jer je u Zemlji Žvakača plavo bila omiljena boja. Kako se približavala noć i Dorothy je postajala sve umornija od dugog hoda i počela se pitati gdje će provesti noć. Uto je stigla do kuće veće od ostalih. Na zelenoj livadi pred kućom mnogo je muškaraca i žena veselo plesalo. Pet malih guslača sviralo je što je moglo glasnije i svi su se radosno smijali i razdragano plesali. Ogroman stol sa strane bio je prepun ukusnog voća i orašastih plodova, pita, kolača, te brojnih drugih dobrih jela. Ljudi su srdačno pozdravili Dorothy i pozvali je da večera i s njima provede noć. To je bio dom jednog od najbogatijih Žvakača koji je pozvao sve svoje prijatelje da zajedno proslave svoje oslobođenje od ropstva. Dorothy je od srca pojela spremljenu večeru, a služio ju je sam bogati Žvakač koji se zvao Boq. Onda je sjela u naslonjač i promatrala kako gosti plešu. Kada je Boq ugledao njene srebrne cipelice, obrati joj se: "Vi mora da ste velika čarobnica!" "Zašto?" upita Dorothy. "Jer nosite srebrne cipele i ubili ste Zlu Vješticu od Istoka. Osim toga imate bijelu boju na svojoj haljini, a samo vještice i čarobnice nose bijelo." "Moja je haljina s uzorkom plavih i bijelih kvadratića", ustvrdi Dorothy ravnajući nabore na njoj. "Vrlo je lijepo od tebe što nosiš takvu haljinu", nastavi Boq. "Plavo je boja Žvakača, a bijelo je boja vještica, i tako mi znamo da si ti prijateljska vještica." Dorothy nije znala što reći na to, jer tu su je svi ljudi smatrali vješticom, a ona je dobro znala da je tek obična djevojčica koja je samo igrom slučaja, odnosno naletom uragana, dospjela u ovu njoj sasvim nepoznatu zemlju. Kad se Dorothy umorila od gledanja plesa Boq ju je odveo u kuću i dao joj sobu s prekrasnim krevetom. Plahte su bile napravljene od plave tkanine i Dorothy je sve do jutra čvrsto spavala, kao i Toto, sklupčan na plavoj prostirci odmah pored nje. Ujutro je pojela obilati doručak promatrajući majušno dijete u igri s Totom kako mu veselo povlači rep, cijelo vrijeme puzi za njim i uzbuđeno cikće od radosti i smijeha, da je taj prizor toliko razdragao Dorothy. Toto je Žvakačima bio popriličan izvor znatiželje, jer oni u stvari nikada prije nisu vidjeli psa. "Koliko još treba do Smaragdnog Grada?" upita ona. "Ne znam točno", odgovori Boq ozbiljno, "jer nikada nisam bio tamo. Za ljude je bolje da se klone Oza, osim ako ga ne trebaju zbog zaista ozbiljnog posla. Ali, do Smaragdnog Grada dug je put i trebat će ti još mnogo dana. Zemlja je ovdje ugodna i plodna, a dok dođeš do kraja svog putovanja morat ćeš proći i kroz mnoga nepristupačna i opasna područja." Ovo je malčice zabrinulo Dorothy, no znala je da joj samo Veliki Oz može pomoći da se vrati u Kansas, pa je hrabro odlučila da se previše na to ne obazire. Mahnula je svojim novim prijateljima opraštajući se od njih i ponovno se zaputila cestom od žutih opeka. Nakon par kilometara odlučila se malo odmoriti pa se popela na ogradu pored puta i sjela. Tamo je bilo ogromno polje kukuruza, a malo dalje je ugledala Strašilo postavljeno visoko na motku koji je svojom pojavom tjerao ptice od sazrelog zrnja. Dorothy se nasloni na ruku i zamišljeno se zagledala u Strašilo. Glava mu je bila napravljena od male vrećice ispunjene slamom, a lice, oči, nos i usta bili su nacrtani. Jedna stara, šiljata plava kapa bila mu je nabijena na glavu i očito je pripadala nekom od Žvakača. Ostatak tijela također je bio od slame, a oblikovana figura koja je predstavljala tijelo bila je odjevena u plavo, iznošeno i izblijedjelo odijelo. Na stopalima su mu bile stare čizme s plavim vršcima, kakve je svaki muškarac u toj zemlji nosio, a motku koja se izdizala iznad stabljika kukuruza pribili su mu u leđa. Dok je Dorothy upitno gledala u to nacrtano i nasmiješeno Strašilovo lice, strašno se iznenadila kad je uočila da joj je biće namignulo jednim okom. Pomislila je isprva da joj se samo učinilo, jer ni jedno strašilo u Kansasu nikad nije namigivalo, ali u tom trenutku ovo Strašilo joj je i prijateljski kimne. Nato Dorothy siđe s ograde i dođe do njega, dok je Toto trčao oko motke i lajao. "Dobar dan", reče Strašilo promuklo. "Jesi li ti upravo nešto rekao?" upita djevojčica u čudu. "Da", odgovori Strašilo. "Kako si?" "Dobro, hvala", odgovori Dorothy pristojno. "A ti?" "Pa ja baš nisam dobro", odgovori Strašilo s osmijehom, "jer tegobno je biti obješen u polju i dan i noć i plašiti vrane." "Zar ne možeš sići?" upita Dorothy. "Ne, jer mi je motka zabijena u leđa. Kad bi je ti barem izvukla iz mojih leđa, bio bih ti beskrajno zahvalan." Dorothy objeručke podigne Strašila i skine ga s motke, a kako je bio načinjen od slame zapravo je bio iznimno lagan i to joj uopće nije bilo teško. "Puno ti hvala", izjavi Strašilo, kad se jednom našao na tlu. "Osjećam se kao novi čovjek." Dorothy je ovim bila sasvim zbunjena, jer joj je u najmanju ruku bilo smiješno čuti čovjeka ispunjenog slamom kako priča, vidjeti ga kako se naklanja i hoda pored nje. "Tko si ti?" upita Strašilo nakon što se protegnuo i zijevnuo. "I kamo ideš?" "Zovem se Dorothy", odgovori djevojčica, "i idem u Smaragdni Grad zamoliti Velikog Oza da me pošalje natrag kući u Kansas." "A gdje je Smaragdni Grad?" nastavi Strašilo s pitanjima. "I tko je Oz?' "Zašto me to pitaš, zar ti ne znaš?" odvrati ona u čudu. "Ne, stvarno, ja ne znam baš ništa. Vidiš, ja sam ispunjen slamom pa nemam mozak", odgovori tužno Strašilo. "O", uzviknu Dorothy", užasno mi je žao zbog toga." "Misliš li", upita je Strašilo, "da bi mi Oz mogao dati mozak, ili barem malo mozga, ako pođem s tobom u Smaragdni Grad?" "Ne mogu ti to reći", odgovori ona, "ali možeš poći sa mnom ako hoćeš. Ako ti Oz i ne da mozak, nećeš biti ništa lošiji nego sad." "Istina", kaže Strašilo. "Vidiš", nastavi on samopouzdano, "meni ne smeta to što su mi noge, ruke i tijelo ispunjeni slamom, jer me tako ništa ne može zaboljeti. Ako mi itko stane na prste ili mi zabode iglu u tijelo, mene to ništa ne boli i ništa mi ne znači, jer ja to ne mogu ni osjetiti. Ali ne želim da me ljudi zovu budalom. Stoga, ako mi glava ostane ispunjena slamom umjesto mozgom, kako ću ikada išta naučiti?" "Jasno mi je kako se osjećaš", odvrati djevojčica, kojoj ga je iskreno bilo žao. "Pođeš li sa mnom, pitat ću Oza da napravi za tebe sve što može." "Hvala ti", odgovori Strašilo pun zahvalnosti. I vrate se zajedno natrag do ceste. Dorothy mu pomogne da prijeđe preko ograde i zajedno se otpute cestom sa žutim opekama prema Smaragdnom Gradu. Totu se ovaj dodatak njihovom društvu isprva nije svidio. Onjušio je slamnatog čovječuljka kao da je očekivao da bi se u slami mogli kriti štakori i nastavio neprijateljski režati prema Strašilu. "Ne brini se za Tota", obrati se Dorothy ohrabrujuće svom novom prijatelju. "Toto ne grize." "O, ali ja se ne bojim", odgovori Strašilo. "On me ne može povrijediti, a ni moju slamu. Dopusti da nosim tvoju košaru. Meni to ne smeta jer se ja ne mogu umoriti. Odat ću ti tajnu", nastavi Strašilo hodajući uz Dorothy. "Ima samo jedna stvar koje se u životu bojim." "Što je to?" upita zabrinuto Dorothy. "Zemljoradnika Žvakača koji te je napravio?" "Ne", odgovori Strašilo. "Upaljene šibice." 4. PUT KROZ ŠUMU Nakon par sati cesta je počela pričinjati problem, a hodanje je postalo toliko teško da se Strašilo neprestano spoticalo preko žutih opeka koje su mjestimično bile sasvim neravne. Ponegdje su bile razlomljene, ponegdje ih je nedostajalo i više komada na istom mjestu. Na tim mjestima bile su rupe koje bi Toto preskakivao a Dorothy zaobilazila. Pošto Strašilo nije imao mozak on je hodao samo pravo, upadao u rupe, pa bi cijelom svojom dužinom pao po cesti. Ni jednom ga nije zaboljelo, a Dorothy bi ga podizala s tla i postavljala na noge, dok bi joj se Strašilo osmjehivao ukazujući da je ipak svjestan svojih nezgoda. Tu polja nisu bila ni približno obrađena kao što su bila tamo odakle je Dorothy krenula. Bilo je manje kuća i manje voćki i što su duže išli, to je otužnije i usamljenije izgledao krajolik. U podne su sjeli uz cestu pored malog potočića. Dorothy otvori svoju košaru i izvadi malo kruha. Ponudi Strašilu komad, ali je on odbije. "Ja nikad nisam gladan", reče joj, "i prava je sreća da ne mogu biti. Moja su usta samo nacrtana i kad bih načinio rupu u njima kako bih mogao jesti, sva slama iz moje glave ispala bi van, što bi sasvim pokvarilo izgled moje glave." Dorothy najednom shvati da je to istina pa samo kimne i nastavi jesti svoj kruh. "Reci mi nešto o sebi i zemlji iz koje dolaziš", kaže joj Strašilo pošto je završila s jelom. Na to mu ona ispriča sve o Kansasu, kako je tamo sivo i kako ju je uragan donio u ovu neobičnu Zemlju Oz. Strašilo ju je pozorno slušao i na to će: "Ne mogu shvatiti zašto ti uopće želiš napustiti ovu prekrasnu zemlju da bi otišla natrag u svoje suho, sivo mjesto koje nazivaš Kansas." "To je zato što ti nemaš mozak", odgovori djevojčica. "Bez obzira koliko nam je dom jadan i siv, mi ljudi od krvi i mesa radije bi živjeli tamo nego u bilo kojoj drugoj zemlji, ma koliko ona bila lijepa. Kod kuće je najljepše." Strašilo uzdahne. "Naravno da ja to ne mogu razumjeti", kaza. "Da su vaše glave ispunjene slamom, kao što je moja, vi bi svi vjerojatno živjeli u prekrasnim predjelima pa Kansas uopće ne bi ni postojao. Prava je sreća za Kansas da vi imate mozak." "Zar mi nećeš ispričati neku priču dok se odmaramo?" upita dijete. Strašilo je pogleda poniženo i odgovori joj: "Moj je život bio tako kratak da ja ništa ne znam. Napravili su me prekjučer. Što se zbivalo u svijetu prije tog vremena potpuno mi je nepoznato. Srećom, kad mi je zemljoradnik napravio glavu, prvo što mi je nacrtao bile su uši i tako sam čuo što se zbiva oko mene. Tamo je bio još jedan Žvakač i prvo što sam čuo je da ga ovaj pita: "Kako ti se sviđaju ove uši?" "Nisu jednake", odgovori drugi. "Nema veze", nato će zemljoradnik. "To su ionako samo uši", što je bila istina. "Sada ću napraviti oči", rekao je zemljoradnik. Pa mi je nacrtao desno oko i čim je ono bilo gotovo, shvatio sam da gledam u njega i na sve oko sebe s mnogo znatiželje, jer to je bio moj prvi pogled na svijet. "Zaista je lijepo oko", primijetio je Žvakač koji je promatrao zemljoradnika. "Plavo je baš prava boja za oči." "Mislim da ću drugo napraviti ipak nešto veće", rekao je zemljoradnik, i kad je i drugo oko bilo gotovo, mogao sam vidjeti mnogo bolje nego s jednim. Onda mi je napravio nos i usta, ali nisam mogao pričati jer tada još nisam znao čemu služe usta. Bilo mi je zanimljivo gledati kako oni dalje izrađuju moje tijelo, moje ruke i moje noge i konačno, bio sam vrlo ponosan jer sam osjećao da sam dobar kao i svaki drugi čovjek." A onda je zemljoradnik izjavio: "Ovaj će dečko jako dobro plašiti vrane. Izgleda kao čovjek." "Kako misliš? Pa on i jest čovjek", rekao je drugi, a ja sam se sasvim složio s njim. Zatim me zemljoradnik uzeo ispod ramena te me nosio do polja kukuruza i postavio me na visoki štap na kojem si me i našla. Nakon toga, on i njegov prijatelj jednostavno su odšetali natrag i ostavili me samog u polju. "Nisam htio da me ovako napuste, pa sam pokušao hodati za njima, ali moja stopala nisu mogla dotaknuti tlo pa sam bio prisiljen ostati na motki. To je bio jako usamljenički život jer nisam imao o čemu razmišljati, s obzirom da sam tek nedavno napravljen. Mnogo je vrana i drugih ptica letjelo poljem kukuruza ali čim bi me ugledali, mislili bi da sam jedan od Žvakača i odmah bi odletjele. To me jako činilo sretnim i dojmilo me se te sam se smatrao jako važno osobom. Jednom je pored mene letjela jedna stara vrana i nakon što me dobro promotrila sletjela mi je na rame i rekla: "Pitam se je li taj stari zemljoradnik mislio mene prevariti na tako glup način? Svaka vrana s imalo intuicije odmah osjeti da si napravljen od slame." Onda skoči dole ispod mojih stopala i najede se kukuruza do mile volje. I druge ptice, vidjevši da joj nisam ništa učinio spuste su se i počeše jesti kukuruz i za kratko vrijeme bilo ih je cijelo jato." "Osjećao sam se vrlo tužno u tom trenutku, jer to je značilo da i nisam neko dobro Strašilo, ali me stara vrana utješila kazavši: "Kad bi samo imao mozak u svojoj glavi, bio bi jednako dobar čovjek kao i ostali. Mozak je jedino što vrijedi imati na ovom svijetu, bez obzira je li neko vrana ili čovjek." "Nakon što je vrana odletjela, mislio sam da sam gotov te sam istinski nakanio da moram nabaviti mozak. Čistom srećom, ti si naišla i skinula me s motke, a po tome što zboriš siguran sam da će mi veliki čarobnjak dati mozak čim stignemo u Oz." "Nadam se", odvrati Dorothy ozbiljnim glasom, "jer izgleda da ti je stvarno užasno stalo." "Da, da, užasno mi je stalo. Tako je neugodan osjećaj misliti da si budala." "Pa, hajdemo onda", reče Dorothy i doda košaru Strašilu. Uz cestu više nije bilo ograda, a sad je već postala gruba i nepopločana. Kako je padala noć došli su do velike šume, gdje su drveća bila tako velika a grane tako visoke da su se iznad ceste sa žutim opekama spajale. Pod tim gustim krošnjama bilo je gotovo potpuno mračno, jer su one sprječavale da kroz njih prođe svjetlost, no putnici su nastavili dalje šumom i nisu stali. "Ako ova cesta ulazi u ovakvo područje, mora i izaći iz njega", reče Strašilo, "a pošto je Smaragdni Grad na samom kraju ceste, moramo nastaviti dalje, kuda god ona išla." "Svatko bi to znao", kaže Dorothy. "Naravno, zato to znam i ja", odvrati Strašilo. "Da je za shvatiti takvo nešto trebao mozak, ja to nikad ne bih shvatio." Nakon otprilike sat vremena smračilo se do kraja i zatekli su se kako se spotiču u tami. Dorothy uopće više ništa nije vidjela, ali Toto je mogao vidjeti i u mraku, jer psi vrlo dobro vide i u mraku, a Strašilo izjavi da vidi jednako kao i po danu pa ga Dorothy uhvati pod ruku i tako nastave hodati. "Ako ugledaš neku kuću ili bilo koje mjesto gdje možemo provesti noć, moraš mi reći odmah jer je vrlo neugodno hodati po ovom mraku." Uskoro se Strašilo zaustavi. "Vidim malu kolibu na desno od nas", rekao je, "sagrađenu od cjepanica i granja. Hoćemo li tamo?" "Da, pođimo", odgovori dijete. "Sva sam iscrpljena." I Strašilo je odvede između drveća sve do kolibe, a kada je Dorothy ušla unutra ugleda u kutu krevet od suhog lišća. Legne na nj i s Totom pored sebe odmah zaspi. Strašilo, koji nikad nije bio umoran, stane na drugi kraj sobe gdje je strpljivo čekao dok nije svanulo jutro. Domaća zadaća
1. 2. 3. 4. |