SEDMA NOĆ HLAPIĆEVA PUTOVANJA
I. POZNATI GLAS Jedva su Hlapić i Gita zaspali, probudi se Gita jer je kroz san nešto čula od čega joj je srce veselo zakucalo. Ona je sjela na svom ležaju i slušala. Negdje je rzao konj. Jedanput zarže konj. Giti se učini da ona pozna taj glas. Drugi put zarza konj. Giti se još većma učini da ona pozna taj glas. I treći put zarže konj, a Gita skoči sa svoga ležaja i klikne: "Hlapiću, o Hlapiću! Da znaš čiji to konj 'rže! Hlapiću, hajde sa mnom!" Mjesec se već digao na nebu i bilo je svjetlije. Hlapić se digne, pa onda on, Bundaš i Gita pođu između šatora prema onoj strani gdje se od časa do časa čulo ono rzanje. Još malo, pa Hlapić i Gita dođoše na jedan veliki prazan prostor. Nasred toga prostora stajao je veliki šator, zatvoren i tih kao da spava. Nad vratima bila je dugačka crna ploča, a na ploči velika slova. To je bio Gitin cirkus! "O, Hlapiću! Hlapiću!" klikne opet Gita, "to rže moj Soko! Moj dragi, moj mali Soko!" Gita je u tom času zaboravila za strah pred gospodarom i zaboravila je kako više neće da se vrati k njemu. Ona je samo mislila na svoga konjića, s kojim je tolike godine dijelila u cirkusu i dobro i zlo, pa kojega je na cijelom svijetu najviše voljela. Gita je sada toliko željela da vidi svoga konjića te nije mogla odoljeti toj želji. "O Hlapiću! Ja idem unutra da vidim svoga Sokola", reče ona. "Onda će te opaziti gospodar i mi ćemo se morati rastati", reče tužno Hlapić. "O, nećemo! Ja neću da ostanem kod njega! U cirkusu sad sve spava i nitko ne čuje ništa, jer su svi umorni od predstave", šaptala je Gita. "O, molim te, hajdemo unutra." Stajali su sada posve blizu štale, koja je bila kraj cirkusa načinjena od platna kao cirkus. Gita je dakako dobro znala kuda se može unići u njezin cirkus! Ona dakle pridigne s jedne strane malo plahtu i šapne još jednom. "Vidiš, Hlapiću, ovuda ćemo unići!" I već se Gita uvukla u štalu, a za njom Hlapić s Bundašem. O, to je doista bilo odveć pogibeljno! II. PO NOĆI U CIRKUSU Odmah kraj ulaza spavao je na slami jedan čovjek. "Ne boj se", šapne Gita, "taj se ne bi probudio da mu u uši zatrubiš. Ja znam kako se spava nakon predstave. Na jednom štapu visio je u štali obruč. To je bilo mjesto na kojemu je uvijek boravila Gitina papiga. Gita metne papigu na obruč. Kad je papiga vidjela da je na svom mjestu, na kojemu je toliko godina boravila, pomislila je: "Sad je sve u redu", i metnula je glavu pod krilo, pa zaspala. Dakako da se to samo papigi činilo. Za Hlapića i Gitu bilo je sad sve opasnije i opasnije. Oni su se srećno provukli kraj onoga čovjeka koji je spavao. U štali je gorjela svjetiljka. Hlapić opazi na svakoj strani štale po četiri konja. Osam konja, to dakako nije bilo puno za cirkus, ali za Hlapića je to bilo jako puno. "O", tiho klikne on, "koliko je konja i kako su krasni." Ali Gita nije slušala. Ona je već bila kod svoga malog konjića. "Sokole! Moj dragi Sokole!" šaputala je konjiću, grlila ga oko vrata i gladila rukama po bijelim leđima. A Soko je okrenuo svoju lijepu glavu i naslonio je Giti na rame, te tiho zarzao od zadovoljstva. "Sokole moj! Mili moj! Kako li ću te ostaviti, kako li ću te ostaviti!" šaptala je Gita. Hlapić je uto pošao malo dalje po štali. "Ovaj vam je vranac najljepši", tiho zovne Gitu. "Mi nemamo vranca", odgovori tiho Gita. "Vidiš da je tu", odvrati Hlapić. Gita dođe k Hlapiću. I zbilja! Pred njima je stajao krasan malen vranac - kao ugalj, a sjajan kao sunce. Griva i rep bila mu je sasvim kratko odrezana, a oko zglobova imao je žute krasne navlake. Začuđeno je Gita gledala konja. Dugo ga je gledala, a onda reče: "Ovo je pravo čudo! To je onaj vranac na kojemu su se jučer vozili crni čovjek i Grga. Premda ima kratku grivu i kratak rep i žute navlake, ipak je to onaj isti vranac. Hlapić to nije vjerovao i oni pođoše k jaslama da vide vranca izbliza. Ali uto - koji strah spopade Gitu i Hlapića! Oni začuju najedanput kako kroz cirkus netko ide prema štali. Čuli su se duboki muški glasovi, razgovor i teški koraci po pijesku u cirkusu. "O, što ćemo! Što ćemo?" uplašeno prošapta Gita. "To je moj gospodar! O, Hlapiću, dragi Hlapiću, ja neću da ostanem kod njega, ja se bojim!" Što su mogli sada učiniti Hlapić i Gita negoli sakriti se brže-bolje pod jasle ispred vranca? Hlapić, Gita i Bundaš podvuku se dakle brzo pod jasle. Pod vrancem je ležala slama. Hlapić podigne rukama slamu pred jasle da ih nije mogao nitko vidjeti. Uto uniđu u štalu dva čovjeka. III. NOVA POGIBELJ "O, Bože, tko to ide?" šaptali su Hlapić i Gita. Oni su čučali pod jaslama i virili kroz slamu. Šutjeli su kao miševi, samo im je srce jako kucalo. A kad su ona dva čovjeka došla pod svjetiljku i kad su ih Gita i Hlapić prepoznali, onda ih je još veći strah obuzeo. Ta dva čovjeka bili su gospodar cirkusa i crni čovjek. "O, otkuda se oni poznaju i što rade tako kasno u štali!" pomisliše Gita i Hlapić i sve im je tješnje bivalo oko srca. Ali tko bi pomislio kakva nova pogibelj zaprijeti sad Hlapiću i Giti! Crni čovjek i gospodar cirkusa pođoše ravno k vrancu i došli su tako blizu Hlapića i Gite da ih je od njih dijelila samo jedna šaka slame. Kako su sada istom šutjeli Hlapić i Gita! Tako su tiho disali da ni slamka nije šušnula oko njih. "Bundaš! Dragi moj Bundaš! Nemoj lajati!" šaptao je Hlapić Bundašu u uho i tijesno ga je zagrlio, jer je osjetio kako se Bundaš trgnuo kad je prepoznao crnoga čovjeka. A Bundaš je bio dobar kao dobar dan, pa kad je osjetio da Hlapićeve ruke dršću, zašutio je kao mrtav. I sada su crni čovjek i gospodar cirkusa počeli razgovarati. IV. DVA OPAKA ČOVJEKA Da nije Hlapić bio tako siromašan, ne bi on valjda nikada vidio izbliza dva tako opaka čovjeka, kao što ih je sada morao gledati i slušati. Na svijetu ima, naime, srećom tako malo opakih ljudi kao što ima malo pušljivoga boba u zdjeli, pa su i u ovom kraju živjela u to vrijeme samo ta dva opaka čovjeka. Ali Hlapić je bio siromašno dijete, a siromašna djeca poznaju cijeli svijet. Da nije Hlapić bio takav siromah, sigurno ne bi on sada u noći čučao pod jaslama, niti bi slušao strašan razgovor crnog čovjeka i gospodara cirkusa. "Sjutra odlazim s cirkusom preko sedam gradova u osmi grad", reče gospodar cirkusa. "Pogledaj prije vranca kako sam ga uredio! Kad dođe na njega svila, remenje i sedlo, neće ga sigurno nitko prepoznati, ne boj se." "Ja se ne bojim, jer znam da si ti mudriji od lije u planini", odgovori crni čovjek. "Ali sad mi izbroj tvrde dukate za vranca, jer nije bilo lako do njega doći." "Izbrojit ću ti dukate", reče gospodar. "No prije mi reci gdje je sada onaj čovjek čiji je bio vranac?" "Njega se ne trebaš bojati! On je u šumi, gdje je šuma najdublja. Svezan je s tri konopa za najjači hrast. Taj sigurno neće uteći kad sam ga ja vezao, niti će skoro ići na sajam." Tako reče crni čovjek i nasmije se tako strašno kako se smiju samo opaki ljudi kad govore opake stvari. Sad istom izvadi gospodar tešku kesu i stade brojiti zlatne dukate na ruku crnomu čovjeku. Ali njihove su ruke bile tako crne da su i zlatni dukati na njima potamnjeli. "A sad zbogom! Čekaju me kola i moram dalje dok je noć", reče crni čovjek. "A kuda se tako žuriš?" upita gospodar. "Idemo noćas prije zore po jednu kravu. Grgu sam već tamo sinoć poslao da me čeka. Ali Grgi ne vjerujem puno", reče crni čovjek. "A kuda idete po kravu?" upita gospodar. "Ja još nijesam bio na onom mjestu. Ali mi rekoše da je kuća sama na cesti, a u kući nema nikoga nego žena i dijete. To će biti lak posao. Ali još treba tri sata vožnje do tamo, jer idem naokolo", reče crni čovjek. "A kako ćeš naći tu kuću kad veliš da još nijesi bio tamo?" upita gospodar. "Lako ću je naći. Čuo sam da je malena, stara i okrpana, i da je velika plava zvijezda na njoj", odgovori crni čovjek. Nato iziđoše iz štale u cirkus. Zatim se čulo kad si pred cirkusom rekoše "zbogom" i "srećan put", te je opet sve bilo tiho. V. HLAPIĆEVA ODLUKA Kad je sve utihnulo, izađu Gita i Hlapić s Bundašem ispod jasala. Nitko neće ni pomisliti kako je sada bilo Hlapiću! Iz razgovora crnog čovjeka saznao je Hlapić da su crni čovjek i Grga orobili onoga čovjeka koji je išao na sajam i da su mu oteli robu i konje, a njega svezali u šumi. Ali što je Hlapiću još više bilo na srcu, bilo je ovo: on je sada znao da crni čovjek i Grga idu noćas da odvedu kravu Marku i njegovoj majci, koji su bili tako siromašni! Dakako da je o Markovoj kući govorio crni čovjek, jer je samo Markova kuća bila u onom kraju tako malena i stara i samo ona je imala veliku plavu zvijezdu pod prozorima. Promislivši sve to, reče Hlapić samo ovo: "Zbogom Gito, moram se žuriti. Ostani kod svoga gospodara i nemoj plakati." Ali Gita je plakala prije negoli je Hlapić pravo izgovorio te riječi. "Kuda ideš, Hlapiću?" šaptala je ona. "Ja moram doći do Markove kuće prije negoli crni čovjek bude tamo da kažem Markovoj majci neka čuva svoju kravu", odgovori Hlapić. O siromah Hlapić, kako li je dobro srce u njega! A kako je dalek put pred njim, i kako su malene noge njegove! "Hlapiću, Hlapiću! To je daleko, a crni čovjek je na kolima!" šaptala je Gita. "Zato se upravo i moram požuriti. Zbogom, Gito, za tebe je bolje da ostaneš!" reče Hlapić. "Ja idem s tobom", odgovori Gita i prestane plakati. Hlapić nije imao vremena za razgovor. Zato on ne odgovori ništa, nego pođe do onoga otvora kuda su unišli u štalu, podigne plahtu i izađe sa Bundašem u noć i mjesečinu. Za njim izađe i Gita. Hlapić nije govorio ništa. Njegove čizme žurno su udarale po kamenju dugačke gradske ulice. Za njim su isto tako žurno lupale male Gitine cipelice. Najbrže su tapkale noge Bundaševe. A onda su izašli iz toga grada, gdje im se činilo da svaki prozor sluša hoće li oni štogod progovoriti o crnom čovjeku. Pred njima je sada ležala na mjesečini dugačka i beskrajna cesta. Bog zna vidi li mjesec daleko tamo na cesti jednu kućicu s plavom zvijezdom i hoće li on ove noći sretno dovesti Hlapića i Gitu do nje. VI. PO NOĆI NA PUTU Mnogi ljudi pripovijedaju da trava i cvijeće noću razgovara. Ako li je to istina, onda su sigurno te noći sve livade šaptale: "O, mala dječice! Kuda ćete noću na tako dalek put?" Ali Hlapić nije mislio da je taj put dalek, niti je mislio na to da ga on ne može brže prevaliti nego onaj koji je na kolima. Hlapić je samo mislio na to da mora svakako doći do Markove kuće prije zore. A to je jako dobro, jer tko tako misli, onomu noge same idu. Hlapićeve su noge zaista tako dobro i brzo išle da se Gita naskoro umorila. To je bilo zato jer ona nije poznala Marka i nije tako vruće željela kao Hlapić da mu pomogne. "Hlapiću! Ja bih se malo odmorila", reče iza nekoga vremena Gita. U noći svaki čovjek tiše govori, jer je takav mir da se svaka riječ daleko čuje. "Ja nijesam umoran", reče Hlapić. "Nemam vremena. Hajde još malo, Gito." On se odmah pobojao da će biti teško s Gitom. Gita samo malo uzdahne, pa su opet dalje stupali po cesti. Dakako da je Gita neprestance mislila o vrancu, o Grgi i o crnom čovjeku. Ona je razmišljala kako li su oni mogli dovesti vranca u cirkus kraj tolikih stražara u onom gradu. Napokon je upitala Hlapića: "Kako to, Hlapiću, da stražari nijesu ulovili crnoga čovjeka i Grgu kad su se dovezli u grad na vrancu?" "To je zato jer ovdje stražari stoje obično na uglu, a zlikovci se voze posred ceste", odgovorio je Hlapić. To se doduše učinilo Giti vrlo smiješno, ali je onda odmah pomislila da je Hlapić šegrt pa valjda pametniji od nje. I tako je Gita opet zašutjela. Ionako njihov razgovor nije ništa koristio, jer je ipak uza sav razgovor bilo vrlo čudno u noći na putu i tko god nije još u noći išao između livada, mislio bi da sanja. Kraj Gite i Hlapića svaki čas je preletio po koji veliki noćni leptir, štono udara krilima kao ptica. Po travi kraj ceste kasao je upravo uz Gitu jedan stari nakostrušeni jež, a tamo na livadama virile su svaki čas iz trave visoke uši kojega zeca. A ono što je šuškalo i trčalo kroz grmlje upravo kraj Hlapića i Gite to su bile prepelice. Po noći životinje ne bježe tako od čovjeka kao po danu i nijesu tako plašljive, a to zato jer životinje znadu da se čovjek boji u noći, a one se ne boje. I zaista bi Hlapiću i Giti ipak strašno bilo ovako usred noći na velikoj cesti. No s njima je bio Bundaš, a Bundaš je veselo pred njima trčao, mahao repom i dizao glavu k Hlapiću, kao da mu govori: "Hajdemo sami! Ja sve to dobro poznam!" Kad su tako prošli opet jedan komad puta, reče Gita. "Hlapiću, daj da malo počinemo! Ja ne mogu dalje!" Zaista su Gitine nožice bile još manje nego Hlapićeve, a imala je na njima samo male svilene cipelice, dok je Hlapić imao čizmice. "O Gito, još je vrlo dalek put pred nama, još treba da pređemo mnogo sela i jedno raskršće", reče Hlapić. Kad je Hlapić spomenuo raskršće, sjetila se Gita odmah kako su tamo na raskršću jurila jučer kola i poplašeni konji i kako je pred njih pao crni čovjek. "Hlapiću, Hlapiću, a da sada njegova kola dojure da nas nađu na cesti!" reče Gita i počne plakati. Kad je Gita proplakala, onda dakako nije više bilo moguće da se dalje ide. Ona je sjela pokraj ceste i prikrila lice rukama. Hlapić je stajao pred njom i šutio. "Što da sada činim?" mislio je Hlapić. Gitu nije mogao ostaviti samu u noći na putu, a s njom sigurno neće nikako doći do Markove kuće prije zore. Hlapić je bio žalostan, jer mu se učinilo kao da izdaleka vidi i čuje kako se crni čovjek šunja da odvede onu lijepu šarenu kravu Markovu! "Što da učinim? Što da učinim?" mislio je Hlapić. O, Bože moj! Da tkogod dođe sada u pomoć ovomu malom šegrtu koji stoji žalostan u noći na cesti! |
rzanje - glasanje konja unići - ući opak - zao, loš, pokvaren kesa - manja vreća šunja - šulja |
Domaća zadaća Sedma noć Hlapićeva putovanja I. Čiji glas je prepoznala Gita? II. Kako je izgledao Soko? III. Prepiši tri usklične rečenice kojima Hlapić moli Bundaša! IV. Čiju kravu želi ukrasti crni čovjek? V. Čime je Gita pokazala svoju hrabrost? VI. Zašto Gita nije mogla nastaviti hodati? |