SLAVUJ (I. dio) Svima je poznato da je u Kini car Kinez, a i svi oko njega su također Kinezi. Ova je priča stara mnogo godina, ali baš zato je i treba poslušati da se ne zaboravi.
Dvorac kineskog cara bio je najljepši na svijetu, izgrađen od najfinijeg i najskupljeg porculana, ali toliko krhkog i osjetljivog na dodir, da ga se moralo posebno paziti. U vrtu je raslo najneobičnije cvijeće, a na najljepšim cvjetovima visjeli su srebrni zvončići, koji su zvonili kako nitko ne bi mogao proći a da ih ne primijeti. Da, sve u carevom vrtu je bilo dobro promišljeno, a vrt se pružao toliko daleko da ni sam carski vrtlar nije znao gdje mu je kraj. U produžetku vrta prostirala se prekrasna šuma s visokim stablima i dubokim jezerima, šireći se sve do dubokog, plavog mora. Veliki brodovi su mogli doploviti sve do ispod šumskog granja, gdje je živio jedan slavuj, koji je toliko divno pjevao da bi čak i siromašni ribar, koji je inače imao toliko posla, ostavljao svoju mrežu i u miru uživao slušajući slavuja. – Gospode Bože, koje li divote! – rekao bi ribar i nastavio sa svojim poslom, zaboravljajući slavuja. Svake noći ribar se vraćao na isto mjesto i, kad bi čuo slavuja, ponovno rekao: – Bože, koje li divote!
Putnici iz svih zemalja svijeta dolazili su u carev grad, te se divili i gradu, i dvorcu, i vrtu, ali kad bi čuli slavuja, svi bi u glas rekli: – Slavujeva pjesma je ipak najljepša!
Nakon povratka kući, putnici su pričali o svim ljepotama, a znanstvenici su pisali mnoge knjige o gradu, dvorcu i vrtu, no nitko nije zaboravio slavuja, kojega su stavljali na prvo mjesto. Pjesnici su pisali najljepše stihove baš o slavuju pokraj dubokog mora.
Napisane knjige širile su se svijetom, pa su neke od njih došle i do cara. On je sjedio u svojoj zlatnoj stolici te čitao i odobravajući klimao glavom, jer je bio vrlo zadovoljan divnim opisima svog grada, dvorca i vrta.
– Ali slavujeva pjesma je ipak najljepša! – pisalo je u knjigama.
– Kakav slavuj? – čudio se car. – Ja uopće ne znam za tu pticu! Zar takva ptica postoji u mom carstvu, i to u mom vlastitom vrtu! A ja to moram pročitati iz knjiga!
Car pozove svog istaknutog dvorskog nadzornika, koji je bio toliko bahat, da bi, kad bi ga se netko manje važan usudio nešto upitati, samo besmisleno dobacio: – P!
– Ovdje u mom carstvu živi čudna ptica koju zovu slavuj, – reče car nadzorniku. – Priče govore da je slavuj bolji od svega u mom velikom carstvu! Zašto meni nikad ništa nije rečeno o tome?
– Ni ja nisam do sada čuo o toj ptici! – odgovori nadzornik. – Još nikad nije predstavljena ovdje na dvoru!
– Ja moram čuti pjesmu te ptice još večeras! – reče car. – Cijeli svijet zna što imam, a jedino ja ne znam!
– Pa ni ja nisam čuo za tu pticu, – pravdao se nadzornik. – Ja ću je potražiti, a i pronaći!
Ali gdje? Nadzornik se rastrči po dvorskim stubištima, dvoranama i hodnicima, ali nitko koga je susreo nije čuo ništa o slavuju. Na kraju otrči nazad do cara i reče da su to sigurno izmišljotine pisaca knjiga. – Vaše carsko veličanstvo, ne treba vjerovati u sve što piše u knjigama. To su zasigurno laži i čarolije! Car reče: – Knjiga u kojoj sam to pročitao stigla mi je od samog moćnog japanskog cara, zato ne može biti neistinita! Ja moram čuti slavuja, i to još večeras! On je u mojoj najvećoj milosti! A ako ga večeras ne čujem, svi će dvorjani dobiti batine po trbuhu, i to nakon večere! – Tsing-pe! – reče nadzornik i ponovno se razleti po dvoru, ovog puta praćen polovicom svih dvorjana, jer nitko nije želio dobiti batine nakon večere. Svi su pokušavali nešto saznati o čudnom slavuju, poznatom u cijelom svijetu, jedino ne na carevom dvoru.
Na kraju susretnu malu, siromašnu djevojčicu u kuhinji. Ona im reče: – O Bože, slavuj! Ja ga poznajem! Da, zaista divno pjeva! Ja svake večeri odnesem malo ostataka hrane mojoj jadnoj bolesnoj majci, koja živi uza samu plažu, a kad se na povratku zastanem odmoriti u šumi, čujem slavujevu pjesmu. Od nje mi suze naviru na oči, divna je kao poljupci moje majke!
– Draga curice! – reče nadzornik – ja ću se pobrinuti da dobiješ stalan posao u kuhinji i da vidiš cara kako jede, samo ako nas odvedeš do slavuja jer nam treba još večeras!
I tako oni krenu prema šumi u kojoj je pjevao slavuj; pola dvorjana je išlo za njima. Dok su hodali kroz šumu, oglasi se krava glasnim mukanjem. – Ooo! – viknu dvorjani – eto slavuja! Kojeg li prodornog zvuka od tako male životinje! To smo mi već i prije čuli! – Ne, to je mukanje krava! – reče djevojčica. – Još smo daleko od odredišta!
Malo kasnije začuju kreketanje žaba iz ribnjaka.
– Divno! – reče kineski svećenik. – Sad ga čujem, zvuči baš poput malih crkvenih zvona!
– Ne, to su žabe! – reče djevojčica, – ali mislim da bismo ga uskoro mogli čuti! Trenutak kasnije začuje se slavuj.
– To je on! – reče djevojčica. – Slušajte, slušajte! Eno ga tamo! Djevojčica pokaže prstom prema maloj sivoj ptici koja je sjedila na grani.
– Nevjerojatno! – reče nadzornik. – Tako ga zasigurno nisam zamišljao! Kako je neugledan! Sigurno mu je perje izblijedjelo pred ovolikim istaknutim uglednicima!
– Mali slavuju! – poviče djevojčica. – Naš milostivi car jako želi da mu zapjevaš!
– Vrlo rado! – reče slavuj i opet zapjeva svoju divnu pjesmu. – Zvuči kao stakleni zvončići! – reče nadzornik. – A vidi kako mu se grlo napinje! Čudno da ga nikad prije nismo čuli! Imat će puno uspjeha na dvoru!
– Da još jednom zapjevam caru? – upita slavuj, koji je mislio da je i car nazočan.
– Moj izvrsni, mali slavuju! – reče nadzornik – veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na dvorsku zabavu večeras na carskom dvoru gdje ćete imati priliku opčarati našeg velikog i milostivog cara vašom šarmantnom pjesmom!
– Moja pjesma najbolje zvuči u zelenilu! – reče slavuj, ali ipak rado ću ispuniti carevu želju.
Dvorac je bio sav blještav, porculanski zidovi i podovi obasjani tisućama zlatnih svjetiljki. Svi hodnici bili su ukrašeni najljepšim cvijećem sa zvončićima. Povjetarac je njihao zvončiće, koji su bili toliko glasni da se ništa drugo nije moglo čuti.
U velikoj dvorani sjedio je car, a u sredini je bio postavljen zlatni štapić, na kojega će sjesti slavuj. Sva dvorska svita bila je prisutna, a mala djevojčica je stajala pokraj samih vrata, jer sad je dobila titulu prave dvorske kuharice. Svi su bili odjeveni u svoju najbolju odjeću i gledali malu sivu pticu, kojoj je car zaklimao glavom.
Slavuj je pjevao toliko divno, da su caru potekle suze i kotrljale mu se niz obraze. Slavuj tada zapjeva još ljepše i dirne srca svih prisutnih, a car je bio toliko sretan da je naredio da se slavuj nagradi zlatnom papučicom koju će nositi oko vrata. Ali, slavuj se zahvali i reče da je već dovoljno nagrađen.
– Vidio sam suze u carevim očima, to je za mene najveće blago! Careve suze imaju čudesnu moć! Bog zna da mi je to dovoljna nagrada! – i slavuj ponovno zapjeva svojim slatkim, blagoslovljenim glasom.
– Kakvog li savršenog ulizivanja! – oglasile su se dvorske dame i napunile usta vodom, te umilno kokodakale svima koji bi im se obratili, zamišljajući da su i one slavuji. Čak su i sluge i sobarice bili zadovoljni slavujevom pjesmom, a njih je uvijek bilo najteže zadovoljiti. Da, slavuj ih je zaista sve usrećio!
Slavuj ostane na dvoru i dobije vlastiti kavez te slobodu da se svakodnevno prošeta dvaput po danu i jedanput noću. Pri tome ga je pratilo dvanaest slugu, koji su držali svilene vrpce zavezane oko slavujeve noge. Takva sloboda slavuju nikako nije odgovarala.
Svi u gradu pričali su o poznatoj ptici, pa kad bi se tkogod s kime susreo, prvi bi kazao: – Sla... – dok bi se drugi odmah nadovezao – ...vuj , te bi se odmah razumjeli. Čak je jedanaestero torbarske djece dobilo je ime po slavnoj ptici, iako ni jedno nije imalo sluha.