II.dio
5. SPAŠAVANJE LIMENOG DRVOSJEČE Kada se Dorothy probudila, sunce je presijavalo u krošnjama, a Toto je vani već odavno trčao za ptičicama. U kutu je Strašilo mirno stajao i čekao da se Dorothy probudi. "Moramo ići i potražiti vodu", rekla mu je. "A zašto ti treba voda?" upita je on. "Da si operem lice od prašnjave ceste i da se napijem, tako da mi suhi kruh ne bi zapinjao u grlu." "Mora da je jako nezgodno biti napravljen od krvi i mesa", reče Strašilo zamišljeno, "jer morate spavati, jesti i piti. Kako god, ipak imate mozak, a vrijedi pa makar i puno obvezatnog truda imati sposobnost mišljenja." Otišli su iz kolibe i, šećući se između drveća, došli su do malog izvora hladne vode gdje se Dorothy napila i umila i pojela svoj doručak. Uvidjela je da u košari nema baš puno kruha i djevojčica je bila sretna što Strašilo ne mora jesti, jer je hrane jedva bilo dovoljno za Tota i nju za samo jedan dan. Kada je završila s obrokom i kad su bili spremni za povratak na cestu od žutih opeka, Dorothy začuje gromoglasni jauk. "Što je to bilo?" upita ona uplašeno. "Ne mogu ni zamisliti", odgovori Strašilo, "ali možemo otići i vidjeti." Odmah potom začuo se još jedan jauk i zvučalo je kao da zvuk dolazi iza njih. Okrenuli su se i odu natrag u šumu, kada Dorothy uoči kako nešto sija pod zrakama sunca što su padale između sjenki drveća. Otrčala je do mjesta, zaustavi se na kratko i zatim vrisnu od iznenađenja. Jedno od velikih stabala bilo je napola odsječeno, a pored njega stajao je uzdignute ruke, sa sjekirom u zraku, čovjek u potpunosti napravljen od lima. Njegova glava, ruke i noge bile su spojene za njegovo tijelo, ali on je stajao u potpunosti nepokretno kao da se uopće ne može pomaknuti. Dorothy ga je gledala u čudu a isto tako i Strašilo, dok je Toto oštro lajao pa zagrizao u limenu nogu, što bi ga svaki put jako zaboljelo. "Jesi li ti upravo zajaukao?" upitala je Dorothy. "Da", odgovori čovjek od lima. "Jesam. Vičem već više od godinu dana i nitko me dosad još nije čuo ili mi došao pomoći." "Što mogu učiniti za vas?" upitala je nježno, jer ju je jako ganuo njegov tužan glas. "Molim te, uzmi moju kanticu s uljem i podmaži mi zglobove", odgovori on. "Toliko su zahrđali da ih uopće ne mogu ni pomaknuti, samo ako me temeljito podmažeš bit ću dobro. Naći ćeš kanticu s uljem na polici u mojoj kolibici." Dorothy smjesta otrči natrag u kolibu, nađe kanticu s uljem, vrati se i zabrinuto ga upita: "Gdje su ti zglobovi?" "Prvo mi naulji vrat", odgovori Limeni Drvosječa. Ona mu je odmah nauljila vrat, a pošto mu je bio jako zahrđao, Strašilo primi Limenog Drvosječu za glavu i nježno je stane pomicati lijevo-desno, sve dok se nije opet počela slobodno micati, a konačno ju je i on sam mogao slobodno pokretati. "Sada naulji zglobove na mojim rukama", nastavi on. I Dorothy ih namaže, a Strašilo mu pažljivo stade savijati ruke sve dok nisu bile pokretne, čiste od hrđe i baš kao nove. Limeni Drvosječa uzdahne od zadovoljstva i konačno spusti svoju sjekiru, te ju prisloni uz drvo. "Ovo je veliko olakšanje", reče on. "Držao sam tu sjekiru u zraku još od dana od kada sam zahrđao i toliko mi je drago da je konačno opet mogu spustiti na zemlju. Ako sad još nauljiš i moje nožne zglobove, ponovno ću biti dobro." I tako mu njih dvoje naulje i noge, dok i njih nije mogao slobodno pokretati. Zatim im je zahvaljivao i zahvaljivao iznova i iznova što su ga oslobodili, jer je bio jako ljubazno stvorenje, a k tome i duboko zahvalan. "Mogao sam tu stajati do vječnosti da vi niste naišli", rekao je, "vi ste mi spasili život. Kako to da uopće ovuda prolazite?" "Mi smo na putu za Smaragdni Grad i idemo u posjet Velikom Ozu", odgovori mu Dorothy, "zaustavili smo se u tvojoj kolibi da odspavamo." Limeni Drvosječa ih potom pita: "Zašto idete vidjeti Oza?" "Ja želim natrag u Kansas, a Strašilo želi da mu čarobnjak dade bar malo mozga", odgovori nato Dorothy. Limeni Drvosječa zastane na trenutak i zamisli se, a onda kaza: "Mislite da bi Oz meni mogao dati srce?" "Zašto ne?" kaza Dorothy, "to bi mu trebalo biti podjednako lako kao i dati Strašilu mozak." "Istina", odvrati Limeni Drvosječa. "Pa, ako mi dopustite da se pridružim vašoj družini, i ja bih također išao u Smaragdni Grad zamoliti Oza da mi pomogne." "Hajde, pođi s nama", nato će Strašilo srčano, a i Dorothy doda da bi bila počašćena ako bi im se pridružio. I Limeni Drvosječa zabaci sjekiru na rame i svi zajedno krenu šumom dok nisu došli do ceste popločane žutim opekama. Limeni Drvosječa upita Dorothy smije li odložiti svoju kanticu s uljem u njenu košaricu: "Jer, ako me opet uhvati kiša i ako opet zahrđam, trebat ću više od svega kanticu s uljem." Bila je prava sreća što je s njima bio novi prijatelj. Polako su se svi zaputili cestom, no ubrzo su došli na mjesto gdje su drveća i grane bile tako guste da se nisu mogli probiti dalje. No, Limeni Drvosječa odmah se primi posla i započne svojom sjekirom sjeći sve oko sebe, te je uskoro očistio put za cijelu družinu. Dorothy se tako duboko zamislila dok su hodali da nije ni primijetila kad se Strašilo spotakao, pao u rupu i otkotrljalo na drugu stranu ceste. I zaista, morao ju je zazvati da mu opet pomogne. "Zašto nisi zaobišao rupu?" upita ga Limeni Drvosječa. "Zato što nisam dovoljno pametan", odgovori Strašilo veselo. "Glava mi je ispunjena slamom, znaš, i zbog toga idem k Ozu da ga zamolim da mi dâ bar malo mozga." "Aha, shvaćam", kaza Limeni Drvosječa. "Ali, ipak, mozak nije najvažnija stvar na svijetu." "Imaš li ti imalo mozga?" upita ga Strašilo. "Ne, moja glava je prilično prazna", odgovori Limeni Drvosječa, "ali jednom sam imao i mozak i imao sam i srce, i isprobavši oboje, shvatio sam da bih radije imao srce." "A zašto?" upita Strašilo. "Ispričat ću ti svoju priču pa ćeš onda znati." I dok su šetali kroz šumu, Limeni Drvosječa im ispriča svoju priču: "Rodio sam se kao sin šumara koji je živio od sječe i prodaje drva. Kad sam odrastao i sâm sam postao drvosječa, a nakon što mi je umro tata ostao sam se brinuti za svoju staru mamu dok je bila živa. Zatim sam se odlučio vjenčati tako da ne budem usamljen. Bila je jedna tako lijepa Žvakačica koju sam uskoro cijelim svojim srcem jako zavolio. A ona mi je, pak, obećala da će se vjenčati sa mnom onda kada sakupim dovoljno novaca da joj sagradim bolju kuću, i tako sam se primio posla kao nikad do tada. Ali, ta je djevojka živjela sa jednom starom ženom koja je bila tako lijena i nije željela da se mlada vjenča za ikoga, jer željela je da djevojka ostane s njom i da joj kuha i obavlja kućanske poslove. I tako je stara žena otišla do Zle Vještice od Istoka i obećala joj dvije ovce i kravu kako bi taj brak bio spriječen. Zatim je Zla Vještica začarala moju sjekiru i jedan dan kad sam sjekao drva s nevjerojatnim uspjehom, jer sam žudio sagraditi novu kuću i tako doći do svoje žene, najednom mi je sjekira ispala i otkinula mi lijevu nogu. To mi je isprva djelovalo kao velika nesreća, jer sam poznavao jednog čovjeka koji je imao samo jednu nogu i nije baš bio uspješan drvosječa, pa sam otišao kod kovača i dogovorio s njim da mi napravi novu nogu od lima. Noga se dobro pomicala i sasvim sam se navikao na nju. Ali to je razljutilo Zlu Vješticu od Istoka, jer je ona zajamčila staroj ženi da ja neću oženiti lijepu Žvakačicu. Kada sam opet počeo sjeći drva, ispala mi je sjekira i otkinula mi i desnu nogu. Opet sam pošao limaru i on mi je opet napravio nogu od lima. Nakon toga začarana sjekira mi je odrezala obje ruke, jednu za drugom, ali ništa me nije zaplašilo, odmah sam ih dao zamijeniti za limene. Zla Vještica je tada napravila da mi opet ispadne sjekira i otkine mi glavu i isprva sam pomislio da je to moj kraj. Ali, baš tada je naišao limar i napravio mi novu glavu od lima. Mislio sam da sam barem tada pobijedio Zlu Vješticu, pa sam se opet uhvatio raditi brže i više nego inače, ali kako sam malo znao koliko je okrutan moj neprijatelj! Zla je Vještica pronašla nove načine kako da ubije moju ljubav za prekrasnom djevom Žvakačicom i napravila da mi sjekira opet ispadne tako da zareže pravo kroz moje tijelo i rascijepi me u dvije polovice. Još jednom je limar morao doći da mi pomogne, napravivši mi cijelo tijelo od lima. Pričvrstio je moje limene ruke, noge i glavu na tijelo uz pomoć zglobova, tako da sam mogao micati svojom glavom kao i prije. Ali, jao! Više nisam imao srce i tako sam izgubio svu svoju ljubav za prelijepom Žvakačicom i više me nije uopće bilo stalo hoću li se vjenčati s njom ili ne. Pretpostavljam da još živi sa starom ženom i da me čeka da dođem po nju. Tijelo mi je svijetlilo tako sjajno na suncu da sam se na njega osjećao jako ponosno i više mi nije smetalo što mi ispada sjekira, jer me više nije ni mogla posjeći. Postojala je samo jedna opasnost – da će mi zglobovi zahrđati, ali ja sam uvijek imao spremnu svoju kanticu s uljem u kolibi i redovno sam se brinuo da se dobro podmažem. Kako god, došao je dan kada sam zaboravio podmazati zglobove, a uhvatila me velika oluja – i prije no što sam shvatio u kolikoj sam opasnosti, moji zglobovi su zahrđali i tako sam ostao stajati u šumi sa sjekirom dignutom u vis sve dok vi niste došli i pomogli mi. Bilo mi je užasno, ali tokom godine dana koliko sam tako stajao ukočen, imao sam mnogo vremena za razmišljanje i spoznao sam da je moj najveći gubitak bio gubitak moga srca. Dok sam bio zaljubljen – to mi je bilo najljepše vrijeme ikad, ali nitko tko nema srce ne može voljeti i osjećati i stoga ću moliti Oza da mi dâ srce. I ako mi ga dâ, ići ću k prelijepoj Žvakačici i vjenčat ću se s njom." Dorothy i Strašilo su se jako zadubili u priču Limenog Drvosječe i shvatili su koliko mu jako treba srce. "Svejedno", primijeti nato Strašilo, "ipak ću ga pitati mozak a ne srce, jer ja budala ni da ga imam ne bih znao što da radim s njim." "Ja ću ipak srce", odvrati Limeni Drvosječa, "jer mozak me nimalo ne čini sretnim, a sreća je najbolji osjećaj na svijetu." Dorothy nije rekla ništa, jer je bila zbunjena, nije znala reći koji je od njezina dva prijatelja u pravu, pa stoga zaključi da, kad bi se samo vratila natrag u Kansas tetki Em, tada joj uopće ne bi bilo bitno što Limeni Drvosječa nema mozak, ni što Strašilo nema srce, sve dok je svatko dobio što je htio. Ono što ju je zaista mučilo je bilo to što nema dovoljno kruha i što će nakon sljedećeg obroka košara biti prazna, a ona i Toto neće imati više što jesti. Bez obzira što Limeni i Strašilo ne jedu, činjenica je da ona nije od slame ni od lima i stoga nije mogla ni živjeti bez hrane. 6. PLAŠLJIVI LAV Sve ovo vrijeme Dorothy i njeni prijatelji bez prestanka su hodali kroz gustu šumu. Cesta je na tom dijelu bila ravna, uredno popločana žutim opekama, no one su sasvim bile prekrivene suhim granama i uvenulim lišćem sa stabala, pa šetnja uopće nije bila ugodna. U ovom dijelu šume bilo je mnogo ptica, jer su one voljele otvorena područja s puno sunca, ali tu i tamo začula bi se snažna rika divljih životinja skrivenih u dubini šume. Ovi su zvukovi toliko plašili malu djevojčicu, da joj je svaki put srce lupalo sve većom brzinom, jer nije znala tko ispušta te zvukove, ali Toto je znao i svaki put bi se sve više stisnuo uz Dorothy i nije se ni usudio zalajati natrag. "Koliko dugo još treba da izađemo iz ove šume?" upita dijete Limenog Drvosječu. "Ne bih znao", bio je njegov odgovor, "jer nikada nisam išao za Smaragdni Grad. Ali, moj otac je bio tamo jednom dok sam ja još bio dječak i opisao je to kao dugačko putovanje kroz opasnu zemlju. No što se više bližio gradu, rekao je, to je krajolik sve više i više odisao ljepotom. Ali ja se ne bojim dok god sa sobom imam svoju kanticu s uljem, Strašila ništa ne može povrijediti jer je od slame, a ti na svom čelu nosiš znak odnosno poljubac Dobre Vještice koji te štiti od svakog zla." "Ali, Toto!" vrisne djevojčica nervozno. "Tko će njega zaštiti?" "Mi ćemo ga sami morati zaštiti ako bude u opasnosti", odgovori nato Limeni Drvosječa. Baš kad je on to rekao, iz šume se prolomi gromoglasan urlik i sljedećeg trenutka veliki se lav pojavi ispred njih na cesti. Jednim udarcem njegove šape Strašilo je odletjelo na drugu stranu ceste, a oštrim kandžama odalamio je Limenog Drvosječu. No, na njegovo iznenađenje kandžama nije ostavio nikakav trag na Drvosječinu limu iako je ovaj pao cijelim tijelom na cestu. Mali je Toto, stavši sada sam točno ispred svog neprijatelja, naglo lajući otrčao ravno na njega. Nato velika zvijer razjapi svoja usta kako bi ugrizao psića, kada se Dorothy, prestravljena da Tota ne usmrti taj ogromni lav, bez obzira na opasnost zatrča strelovito prema njemu, pljusne Lava po nosu što je snažnije mogla i zavrišti: "Da se ni slučajno nisi usudio ugristi Tota! Trebao bi se sramiti samog sebe, ti tako velika zvjerka da napadaš ovako malog psića!" "Nisam ga ugrizao!" odvrati Lav trljajući nos šapom po mjestu na kojem ga je Dorothy udarila. "Ne, ali si pokušao", odvrati ona. "Ti si jedna velika kukavica." "Znam", odgovori Lav, saginjući svoju glavu od srama. "Uvijek sam to znao. Ali, kako da si pomognem?" "Ja sigurno ne znam. Kad samo pomislim da si udario slamnatog čovjeka, jadnog Strašila!" "Zar je on ispunjen slamom?" upita Lav u čudu, gledajući je kako podiže Strašila i postavlja ga na noge te mu tapkajući slamu vraća oblik. "Naravno da je ispunjen", odgovori Dorothy, još uvijek ljuta. "Zato je odmah pao", ustanovi Lav. "Iznenadilo me što se tako okrenuo sam oko sebe. Je li i onaj drugi također nečim ispunjen?" "Ne", kaza Dorothy, "taj je od lima." I pomogne i Limenom da ustane. "Hm, zato su mi od njega malo otupjele kandže", uzvrati Lav. "Kad su zaškripale po limu, hladni su me žmarci proželi uzduž cijele kičme. A kakva je to životinjica koju toliko braniš?" "To je moj pas Toto", odgovori Dorothy. "Je li on napravljen od lima ili je ispunjen slamom?" upita Lav. "Ni jedno ni drugo. On je pas, napravljen od mesa", odgovori djevojčica. "Oh! To je zanimljiva životinjica, djeluje jako mala sada kad bolje gledam. Nikome ne bi ni palo na pamet da ugrize tako malo životinjicu osim kukavici poput mene", izjavi Lav tužno. "Dobro, a zašto si ti tako plašljiv?" upita ga Dorothy, gledajući tu veliku zvjerku u čudu, jer je bio velik kao mali konj. "To je misterija", odgovori Lav. "Pretpostavljam da sam rođen takav. Sve ostale životinje u šumi od mene očekuju hrabrost, jer se na lava uvijek gleda kao kralja životinja. Naučio sam da će me se prepasti svaka životinja koja mi se nađe na putu ako zaričem dovoljno jako. Kad god bih nabasao na čovjeka, užasno bih se prepao, ali čim bih zarikao na njega, on bi pobjegao glavom bez obzira. Da su me slonovi, tigrovi i medvjedi ikad pokušali napasti, sâm ja bih otrčao glavom bez obzira kolika sam kukavica; ali čim me čuju kako ričem, oni prvi pobjegnu od mene i ja im to, naravno, dopustim." "Ali, to nije u redu. Kralj životinja ne bi smio biti kukavica", kaza Strašilo. "Znam", odvrati Lav, brišući suzu u oku vrhom svoga repa. "To je moja velika bol i to čini moj život vrlo nesretnim. No, kad god osjetim opasnost, moje srce počne jače tući." "Možda imaš srčanu bolest", ustvrdi Limeni Drvosječa. "Može biti", odvrati Lav. "Ako je imaš", nastavi Limeni Drvosječa, "trebao bi biti sretan, jer to potvrđuje da bar imaš srce. Što se mene tiče, ja nemam srce pa i ne mogu imati srčanu bolest." "Možda...", zamišljeno će Lav, "da nemam srce, možda ne bih bio kukavica." "A imaš li mozak?" upita ga Strašilo. "Pretpostavljam. Nikad to nisam provjeravao", odgovori Lav. "Ja idem k Velikom Ozu da ga pitam da mi dâ mozak", nato će Strašilo, "jer mi je glava ispunjena slamom." "A ja ću ga pitati da mi da srce", kaza Limeni. "A ja da pošalje Tota i mene natrag u Kansas", doda Dorothy. "Mislite li da bi Oz mogao meni dati hrabrost?" upita Plašljivi Lav. "Pa jednako lako kao što bi meni mogao dati mozak", odvrati Strašilo. "Ili meni srce", nadoda Drvosječa. "Ili mene vratiti natrag u Kansas", zaključi Dorothy. "Onda, ukoliko s time nemate problema, išao bih s vama", zavapi Lav, "jer bez i trunka hrabrosti život mi je naprosto nepodnošljiv." "Posve si dobrodošao", odgovori Dorothy, "jer ćeš nam pomoći da zadržimo divlje životinje na sigurnoj udaljenosti od nas. Mora da su one puno plašljivije od tebe ako ti dopuštaju da ih uplašiš samo rikom." "Vjerojatno jesu", potvrdi Lav, "ali to me ne čini nimalo hrabrijim, jer dok god za sebe mislim da sam kukavica, bit ću nesretan." I tako se još jednom ovo društvance otputi na svoje putovanje k Velikom Ozu, dok je Lav svečanim koracima hodao uz Dorothy. Totu je ispočetka smetao ovaj novi drug, jer nikako nije mogao zaboraviti kako je umalo završio u njegovoj ogromnoj gubici, no nakon nekog vremena sasvim se opustio i uskoro su on i Plašljivi Lav postali dobri prijatelji. Tijekom ostatka dana nisu imali nikakvih drugih pustolovina koje bi narušile mir njihova putovanja. Zapravo, u jednom trenutku je Limeni Drvosječa stao na bubicu koja je puzala po cesti i ubio to malo stvorenje. Kako je on je uvijek nastojao biti jako pažljiv i trudio se da ne povrijedi nikoga, to ga je toliko rastužilo da je bez prestanka hodao i lio suze tuge i kajanja. One su tekle polako niz njegovo lice i preko zakovica njegovih čeljusti i polako su mu zahrđala usta. Kada ga je Dorothy malo nakon toga nešto upitala, on joj nije mogao odgovoriti jer su mu usta potpuno zahrđala. On se nato silno uplašio i na sve moguće načine pokušao je signalizirati Dorothy da ga oslobodi, ali ga ona nije mogla razumjeti. I Lav se sav zbunio, jer nije mogao shvatiti što nije u redu. Ali se Strašilo sjetio i dograbi kanticu s uljem iz Dorothyne košare i naulji Drvosječina usta i već nakon nekoliko trenutaka je Limeni Drvosječa mogao pričati kao i prije. "Ovo će mi biti pouka", rekao je, "da gledam gdje hodam jer ako opet ubijem neku bubicu sigurno ću se opet rasplakati, a od plača će moja čeljust zahrđati pa opet neću moći pričati." I zatim nastavi hodati vrlo pažljivo, pogleda uprtog u cestu. Kad bi ugledao i najmanjeg mrava kako nosi teret, odmah bi se pomaknuo u stranu da ga ne bi povrijedio. Limeni Drvosječa znao je vrlo dobro da nema srce pa je stoga uvijek jako pazio da ne bude prema kome okrutan ili neljubazan. "A vi ljudi sa srcem", kaza zatim, "imate ono nešto što vas vodi i ne može se dogoditi da učinite zlo, ali ja nemam srce i stoga moram biti jako pažljiv. Kada mi Oz dade srce, naravno da neću morati toliko paziti." 7. PUTOVANJE K VELIKOM OZU Tu su noć morali spavati pod nebom u šumi ispod velikog stabla, jer nigdje u blizini nije bilo ni jedne kuće. Drvo ih je dobro štitilo od rose, Limeni Drvosječa nasjekao je i veliku količinu drva kojom je Dorothy napravila veličanstvenu vatru što ju je predivno grijala i od koje se osjećala manje usamljenom. Ona i Toto pojeli su svoj zadnji kruh i sada više nije znala što će jesti za doručak. "Ako hoćeš", predloži Lav, "ići ću u šumu i uhvatiti jelena za tebe. Možeš ga ispeći na vatri. Obzirom da ti imaš tako čudan ukus i više voliš pripravljenu hranu, imat ćeš pravi obrok." "Ne! Molim te! Ne!" preklinjao je Limeni Drvosječa. "Plakat ću bez sumnje ako ubiješ jadnog jelena i onda će mi usta opet zahrđati." Ali je Lav je otišao u šumu, našao sebi večeru, no nitko nije znao što je jeo jer on to nije spomenuo. Strašilo je našao stablo puno lješnjaka i napunio njima Dorothynu košaru, tako da ne bude dugo gladna. Ona je promislila kako je to jako ljubazno i pažljivo od njega, ali baš joj je bio smiješan i on i način na koji je to stvorenje sakupljalo plodove. Njegove ruke ispunjene slamom bile su toliko nespretne, a lješnjaci toliko mali da mu je gotovo svaki kojeg je stavio u košaru bar jednom ispao iz ruke. Ali Strašilo nije mario koliko će mu vremena trebati da napuni košaru, jer mu je to omogućilo da se što više udalji od vatre. On se jako bojao da bi mu iskra vatre mogla pasti na tijelo i cijelog ga zapaliti. Radije je držao dovoljan razmak od vatre i došao joj blizu samo onoliko koliko je bilo potrebno da pokrije Dorothy suhim lišćem kada je ona legla spavati. To ju je utoplilo i ušuškalo i spavala je čvrsto sve do jutra. Kad se razdanilo, djevojčica se umila u malenom žuborećem potočiću i uskoro su svi opet krenuli ka Smaragdnom Gradu. Putnike je čekao dan ispunjen svakojakim događajima. Nisu hodali ni sat vremena, kad stigoše do velikog jarka koji je presijecao cestu i dijelio šumu u dva dijela do kud im se pogled prostirao. Taj je jarak bio strašno širok, a kad su dopuzali do samog njegovog ruba, shvatili su da je i jako dubok i da je na dnu cijelo mnoštvo šiljastih stijena. Strane su bile vrlo strme pa se sa strana nisu mogli spustiti odnosno popeti i na trenutak se činilo da bi njihovo putovanje u tom trenutku moglo završiti. "I što ćemo sad?" upita očajno Dorothy. "Nemam pojma što da radimo", reče Limeni Drvosječa, a Lav na to zatrese svojom gustom grivom i zagleda se zamišljeno u daljinu. Ali, na to Strašilo ustvrdi: "Ovaj ogroman jarak ne možemo preletjeti, to je sigurno. Stoga, ako ga ne možemo preskočiti, moramo stati ovdje gdje jesmo." Nakon što je pažljivo premjerio udaljenost u svojoj glavi, Plašljivi Lav izjavi: "Mislim da bih ja mogao preskočiti taj jarak!" "Onda će sve biti u redu", odgovori Strašilo, "jer ćeš nas na svojim leđima prenijeti preko jednog po jednog." "Pa, pokušat ću", ustvrdi Lav. "Tko će prvi?" "Ja ću", izjavi Strašilo, "jer u slučaju da ide Dorothy i shvatiš da ne možeš preskočiti jarak, ona bi poginula a da ide Limeni Drvosječa, on bi se nepovratno oštetio na kamenju. Ali, ako ti ja budem na leđima neće mi puno naškoditi pad, jer me taj pad ne može ni zaboljeti." "Ja se osobno užasno bojim pada", doda Plašljivi Lav, "ali pretpostavljam da se ništa drugo ne može napraviti osim pokušati. Zato – skok na moja leđa i pokušajmo!" Strašilo mu skoči na leđa, a velika zvjerka došeta do ruba provalije i postavi se u čučanj. "A zašto se ne zatrčiš i skočiš?" upita Strašilo. "Zato, jer mi lavovi to tako ne radimo", odgovori on. A zatim se izbaci iz jakog čučnja, poleti zrakom i sigurno se dočeka na drugoj strani. Dorothy je odlučila da će ići sljedeća, uzela je Tota jednom rukom i popela se Lavu na leđa, a drugom se čvrsto uhvatila za njegovu grivu. Sljedeći trenutak činilo joj se kao da leti zrakom, a zatim se, prije nego je imala vremena o tome i promisliti, našla na drugoj strani sigurno prizemljena. Zatim Lav skoči natrag i po treći put doskoči s Limenim Drvosječom, nakon čega su svi malo sjedili neko vrijeme kako bi se Lav odmorio, jer su ga ovi veliki skokovi prilično umorili i samo što nije ostao bez daha – dahtao je kao veliki pas nakon dugog trčanja. Na drugoj strani šuma je bila jako gusta, mračna i turobna. Nakon što se Lav odmorio, opet su se otputili stazom sa žutim opekama, šutke, svatko zaokupljen svojim mislima kao da nikad neće stići do kraja šume i ponovno vidjeti sunce. A da bi njihova nelagoda bila još veća, uskoro začuju strašnu buku što je dopirala iz dubine šume, a Lav im prišapne da su upravo stigli u predio u kojem žive Kalidahi. "A tko su Kalidahi?" upita djevojčica. "To su čudovišne zvjerke s medvjeđim tijelima i tigrovim glavama", odgovori Lav, "i sa kandžama tako dugim i oštrim da bi me rascijepiti na dva dijela kad bi me dohvatili, istom lakoćom kao što bih ja rastrgao Tota. Ja se stravično bojim Kalidaha. "Uopće me ne čudi", odvrati Dorothy. "Mora da su to užasno krvoločne životinje." Lav se spremao odgovoriti, kad su se iznenada zatekli pred još jednom provalijom, ali ova je provalija bila toliko široka i tako duboka da je Lav odmah znao da je neće moći preskočiti. Nato sjednu da razmisle što će, pa nakon pomnog razmatranja Strašilo reče: "Eno tamo veliko stablo odmah do ruba provalije. Ako bi ga Limeni Drvosječa posjekao tako da ono padne na drugu stranu provalije, moći ćemo je prijeći bez problema." "To ti je odlična ideja", odgovori Lav. "Čovjek bi i pomislio da ti u svojoj glavi zapravo imaš mozak umjesto slame." Limeni se smjesta prihvati posla, a njegova je sjekira bila toliko oštra, pa za tili čas posiječe drvo. Zatim Lav prisloni svoje snažne šape na stablo, i sav se prisloni na nj i svom svojom snagom gurne drvo. Polako se veliko drvo počelo prevrtati na drugu stranu, te padne uz gromoglasni tresak preko provalije, a s vrhovima grana na drugoj strani. Upravo su počeli prelaziti na drugu stranu tog improviziranog mosta, kad ih čudnovata rika sledi. Podignu poglede i na svoje zaprepaštenje ugledaju dvije ogromne zvjerke kako trče prema njima, s tijelima kao u medvjeda i glavama kao u tigrova. "To su Kalidahi!" reče Plašljivi Lav i započne se tresti. "Brzo!" zavrišti Strašilo. "Brzo prijeđimo!" I tako Dorothy krene prva držeći Tota u naručju, slijedio ju je Limeni Drvosječa, pa Strašilo. Lav, iako je bio vidno uplašen, ostao je posljednji da bi se suočio s Kalidasima ukoliko bude potrebe. Uto tako snažno i zastrašujuće zariče da je Dorothy od straha kriknula, Strašilo pao na leđa, a čak su i te žestoke životinje na čas zastale i zagledale se čudom u njega. Ali, zvjerke, shvativši da su veće od tog lava, te da ih je dvije, a on samo jedan, navališe naprijed. Lav pređe preko drveta i okrene se prema njima da vidi što će one sljedeće učiniti. Bez trenutka zastajkivanja divlje životinje počeše prelaziti preko drveta i Lav uzvikne Dorothy: "Izgubljeni smo, na komade će nas rastrgati svojim oštrim kandžama. Ali, stani odmah iza mene i borit ću se dok sam živ!" "Pričekaj trenutak!" pozove ga Strašilo. On je razmišljao što bi bilo najbolje napraviti, pa zatraži od Drvosječe da rasiječe deblo poprijeko uz njihovu stranu provalije. Limeni Drvosječa odmah stane sjeći i baš kad su Kalidahe prešle polovicu drveta, ono je palo u provaliju noseći sa sobom ružne režeće zvjerke. Obje su tresnule i nabole se na šiljaste stijene na dnu provalije. "Pa", uzvikne Plašljivi Lav, izdišući dugačak izdah olakšanja, "izgleda da ćemo još poživjeti i jako mi je drago zbog toga, jer mora da je jako neugodan osjećaj ne biti živ. Ova su me stvorenja toliko prestrašila da mi srce još uvijek snažno lupa." "Ah", uzvrati Limeni Drvosječa tužno, "kad bi barem imao srce da mi lupa." Ovaj je događaj zabrinuo putnike i nagnao ih da što prije nađu put iz šume. Hodali su vrlo brzo, a Dorothy je zajahala Lavu na leđa pa se opustila. Na njihovu veliku radost, što su oni više napredovali, krošnje su postajale sve rjeđe, a poslijepodne su se našli pred velikom rijekom što je brzo tekla pored njih. S druge strane vode vidjeli su u daljini cestu sa žutim opekama koja se protezala kroz prekrasnu zemlju sa zelenim livadama istočkanim cvijećem veselih boja; uz cijelu se cestu redalo drveće s kojeg su visjeli ukusni plodovi voća. Bili su presretni što su konačno ugledali ovu predivnu zemlju pred sobom. "Kako ćemo prijeći rijeku?" upita Dorothy. "Lako ćemo", odgovori Strašilo. "Limeni Drvosječa će nam izgraditi splav i preplovit ćemo je." I tako Limeni Drvosječa uze sjekiru i započe cijepati omanja drva kako bi napravio splav. Dok je bio zaokupljen svojim poslom, Strašilo je na obali rijeke našao drvo puno prekrasnog voća. To je vrlo razveselilo Dorothy koja je cijeli dan jela lješnjake, pa se sad počastila obilnim obrokom od zrelog voća. No, za napraviti splav, čak i kada je osoba tako stručna i radišna poput Limenog Drvosječe, treba jako dugo, tako da splav nije bio gotov ni do večeri. Pa nađu jedno jako ugodno mjesto pod drvećem gdje su svi mirno spavali sve do jutra, a Dorothy je čak sanjala Smaragdni Grad i dobrog čarobnjaka Oza kako je ubrzo šalje njezinoj kući. 8. SMRTONOSNO POLJE MAKOVA Naše malo društvance se sljedećeg jutra probudilo osvježeno i puno nade, a Dorothy je, poput kakve princeze, doručkovala breskve i šljive s drveta što je raslo pored rijeke. Iza njih se prostirala tamna šuma kroz koju su konačno ipak prošli, iako mnogo puta obeshrabreni, ali zato se ispred njih sterala dražesna sunčana zemlja koja kao da ih je pozivala da idu dalje prema Smaragdnom Gradu. Istina, još ih je ova velika rijeka dijelila od te prelijepe zemlje, ali splav samo što nije bio gotov, te nakon što je Limeni Drvosječa posjekao još nekoliko klada i dobro ih učvrstio jednu pored druge, bili su spremni zaploviti. Dorothy je sjela na sredinu splavi i primila Tota u naručje. Kada je Plašljivi Lav zakoračio na splav, splav se dobro zanjihala, jer je Lav bio velik i težak, ali Strašilo i Limeni Drvosječa brzo se prebace na drugu stranu da održe ravnotežu splavi. Njih dvojica su u rukama imali dugačke motke pomoću kojih su gurali splav kroz vodu. Isprva nisu imali problema s usmjeravanjem splavi, ali kad su došli do sredine rijeke, uhvati ih jaka struja i počne vući nizvodno i sa svakim trenutkom udaljavati ih sve više i više od ceste sa žutim opekama. Voda je postala toliko duboka da s motkama uopće nisu mogli dotaknuti dno. "Ovo je loše", ustvrdi Limeni Drvosječa, "jer ako smjesta ne dođemo do kopna, struja će nas odvući do Zle Vještice sa Zapada, a ona će nas začarati i od nas napraviti robove." "Ali, ja onda neću dobiti mozak", uzvikne Strašilo. "A ja nikad neću dobiti hrabrost", reče Plašljivi Lav. "A ja neću dobiti srce", ustvrdi Limeni Drvosječa. "A ja se nikad neću vratiti u Kansas", procvili Dorothy. "Moramo svakako stići, ako ikako možemo, u Smaragdni Grad", nastavi Strašilo i tako jako upne svojom motkom da se ona isti tren zaglavi u blatu na dnu rijeke i prije no što je uspio izvaditi motku van ili je pustiti – splav otiđe dalje, a jadno Strašilo ostade visjeti samo na motki, nasred rijeke. "Zbogom", povika za njima, a njima je bilo tako strašno što ga moraju ostaviti samog da Limeni Drvosječa odmah počne plakati, ali se dosjeti da bi mogao zahrđati pa brzo obrisa suze Dorothynom pregačom. No, najgore je bilo Strašilu. "Sada mi je puno gore nego kada sam prvi put sreo Dorothy", zaključi. "Onda sam barem bio u polju kukuruza gdje sam se, eto, mogao samoobmanjivati da plašim vrane, ali sada, sada sam potpuno beskorisno Strašilo što visi samo nasred rijeke i bojim se da baš nikad neću dobiti mozak", kukao je za sebe. A splav otpluta dalje nizvodno, ostavljajući i jadno Strašilo i cestu sa žutim opekama daleko iza. I Lav će nato: "Moramo nešto napraviti da se spasimo. Mislim da bih ja mogao plivati do obale i za sobom vući splav samo ako biste se vi snažno držali vrha moga repa." I potom skoči u vodu, a Limeni Drvosječa se snažno uhvati za njegov rep i Lav započne plivati svom svojom snagom prema obali. Iako je Lav bio krupan, bio je to težak posao, ali malo-pomalo su izašli iz strujnog vrtloga, te konačno Dorothy uze motku Limenog Drvosječe i pomogne da se splav odgura do obale. Svi su bili preumorni kada su konačno došli do kopna i stupili na prekrasnu zelenu travu. Dobro su znali da ih je struja odnijela jako daleko od ceste sa žutim opekama što je vodila u Smaragdni Grad. "Što ćemo sad?" upita Limeni Drvosječa, a Lav se opruži na travi kako bi mu se gusta dlaka osušila. "Nekako se moramo vratiti do ceste", ustvrdi Dorothy. "Najbolje da hodamo natrag, uzduž obale rijeke, dok ne dođemo ponovno do ceste", primijeti Lav. Kad su se odmorili, Dorothy uzme svoju košaru i svi zajedno krenu travnatim putem natrag prema cesti od koje ih je odvukla snažna rijeka. Bio je to predivan kraj s mnoštvom prekrasnog cvijeća i stabala voćaka okupanih suncem, te da im nije bilo toliko žao jadnog Strašila, bili bi preplavljeni srećom. Hodali su putem što su brže mogli, a Dorothy se zaustavila samo jednom da ubere jedan prekrasan cvijetak. Nakon nekog vremena Limeni Drvosječa usklikne: "Pogledajte!" Svi pogledaše prema rijeci, gdje je tužno nasred vode Strašilo visio o svojoj motci i izgledao preusamljeno i prežalosno. "Što možemo napraviti da ga spasimo?" upita Dorothy. Lav i Limeni Drvosječa odmahnu svojim glavama, jer zaista nisu znali što bi se tu dalo napraviti. I svi sjednu pored rijeke i gledahu zamišljeno u Strašila, sve dok pored njih ne preletje roda. A onda se ona, vidjevši ih, zaustavi. "Tko ste vi i gdje idete?" upita roda. "Ja sam Dorothy", odgovori djevojčica, "a ovo su moji prijatelji, Limeni Drvosječa i Plašljivi Lav, mi idemo u Smaragdni Grad." "Niste na pravom putu", uzvrati roda, dok je izvijala svoj dugački vrat i strogo gledala u čudnovatu družinu. "Znamo", odvrati Dorothy, "ali izgubili smo našeg prijatelja Strašila i pitamo se kako da ga vratimo." "Gdje je on?" upita roda. "Tamo prijeko, usred rijeke", odgovori djevojčica. "Da on nije tako velik i težak, ja bih vam ga dohvatila", ustvrdi roda. "Ali, on uopće nije težak", usklikne Dorothy spremno, "on je sav ispunjen slamom i ako nam ga uspiješ vratiti, bit ćemo ti zahvalni za sva vremena." "Pa, u tom slučaju ću pokušati", odvrati roda, "ali ako mi bude pretežak za nošenje, samo da znate, morat ću ga ispustiti u rijeku." I nato velika ptica odletje u zrak preko vode, dok nije došla do mjesta gdje je Strašilo visio zataknut na motku. Zatim ona svojim velikim kandžama ugrabi Strašila za ramena i ponese ga visoko u zrak, natrag sve do obale, gdje su Dorothy, Lav, Limeni Drvosječa i Toto sjedili u iščekivanju. I kada se Strašilo ponovno našao među svojim prijateljima, bio je toliko sretan da ih je prvo sve izgrlio, pa čak i Lava i Tota, a dok su zajedno hodali dalje, pjevao je cijelim putem pri svakom koraku: "Tol-deee-riii-deee-ooo!" i osjećao se tako radosno. "Bojao sam se da ću zauvijek ostati u toj rijeci", rekao je, "ali me onda ta dobra roda spasila. Zato, ako ikada dobijem mozak, pronaći ću te i zauzvrat ti napraviti dobro djelo!" "U redu je", kaza roda u letu poviše njih, "volim pomoći bilo kome tko je u nevolji. A sada moram poći, jer me moje bebice čekaju u gnijezdu. Nadam se da ćete pronaći Smaragdni Grad i da će vam Oz svima pomoći." "Hvala", odgovori Dorothy, a na to dobra RODA odleti u vis i uskoro je više nisu mogli vidjeti. Hodali su dalje putem slušajući pjev ptica jarkih boja i zagledajući se u ljupko cvijeće koje je polako postajalo tako gusto da se zemlja doimala poput kakvog cvjetnog tepiha. Bilo je posvuda cvijeća u žutom, bijelom, plavom i ljubičastom cvatu, te velebnih nakupina purpurnih makova, koji su svojom bojom tako sijali da su sasvim zabljesnuli Dorothyne oči. "Nisu li prekrasni?" upita Dorothy udišući opojni miris cvijeća. "Pretpostavljam da jesu", odgovori Strašilo. "Kad budem imao mozak, vjerojatno će mi se još više sviđati." "Kad bih ja barem imao srce, sigurno bi mi bili očaravajući", doda Limeni Drvosječa. "Uvijek sam volio cvijeće", kaza Lav, "ono izgleda tako bespomoćno i nježno. Ali, nigdje u šumi nisam vidio ovako lijepog cvijeća i ovako veselih boja." Zatim su došli do mjesta s još i više purpurnih makova, a sve manje drugog cvijeća, da bi se doskora našli samo usred ogromne livade opojnih makova. Sada se dobro zna da kada je na jednom mjestu mnogo ovoga cvijeća, njihov toliko jaki miris može uspavati svakoga tko ga udiše, pa ukoliko ga se ne odnese van dosega njihova mirisa, bez prestanka će samo spavati i spavati. Ali, Dorothy nije znala za to i nije mogla pobjeći od ovih žarkocrvenih cvjetova koji su jednom riječju bili posvuda, pa su njezini kapci doskora otežali, a ona je osjetila da mora sjesti kako bi se odmorila i malo odspavala. No, Limeni Drvosječa joj to nije dopustio. "Moramo požuriti i prije mraka se vratiti do ceste sa žutim opekama", rekao joj je, a Strašilo se složi s njim. I tako su nastavili hodati sve dok Dorothy više nije mogla stajati na nogama. Oči su joj se zatvorile protiv njene volje i zaboravila je gdje se nalazi, te je usred makova za tili čas pala u dubok san. "Što ćemo sad?" upita Limeni Drvosječa. "Ako je ostavimo ovdje, umrijet će", kaza Lav. "Miris cvijeća nas sve ubija. I ja sâm jedva držim otvorene oči, a i pas je već zaspao." To je bila istina, Toto je pao na tlo pored nogu svoje male gospodarice. No, Strašilo i Limeni Drvosječa, koji nisu bili od mesa, nisu bili zabrinuti zbog opojnog mirisa cvijeća. "Brzo trči", povika Strašilo Lavu, "i izvuci se što brže možeš iz ovog cvjetnog smrtonosnog kreveta. Mi ćemo povesti djevojčicu s nama, ali ako ti zaspeš, bit ćeš nam pretežak da te nosimo." I tako se Lav digao i zaletio što je brže mogao i za tren oka ga više nigdje nije bilo na vidiku. "Napravimo stolicu od naših ruku i nosimo je", dosjeti se Strašilo. I tako uzeše Tota, stave ga Dorothy u krilo, zatim spoje svoje ruke kao stolicu za Dorothy, a ramenima oblikuju naslon te su upravo tako nosili usnulu djevojčicu kroz ogromni cvjetnjak. I tako su hodali i hodali i činilo se da taj nepregledni tepih smrtonosnog cvijeća nikada neće završiti. No, na sljedećem zavoju rijeke konačno su nabasali na svog prijatelja Lava i to kako duboko spava među makovima. Cvijeće je ipak bilo prejako čak i za ovako ogromnu zvijer i on je u konačnici odustao i pao na tlo samo komadić puta prije kraja polja makova, gdje se predivna trava širila po prekrasnim zelenim poljanama. "Ne možemo ništa učiniti za njega", ustvrdi Limeni Drvosječa tužno, "jer on je pretežak da ga podignemo. Morat ćemo ga ostaviti ovdje da spava zauvijek i možda bude sanjao da je konačno pronašao hrabrost." "Jako mi ga je žao", kaza Strašilo. "Lav je bio tako dobar drug za nekog tko je kukavica. Ali, krenimo dalje." Odnijeli su usnulu djevojčicu do jednog lijepog mjesta uz rijeku, daleko od polja makova kako više ne bi udisala otrovni miris cvijeća i nježno su je položili na mekanu travu, te su čekali da je svježi povjetarac probudi. Domaća zadaća
5. 8. 9. 10. |