IV.dio
12. U POTRAZI ZA ZLOM VJEŠTICOM Vojnik sa zelenim brkovima vodio ih je ulicama Smaragdnog Grada sve dok nisu stigli do dvorane u kojoj je živio Čuvar Vrata. Čuvar im otključa naočale i spremi ih natrag u veliku kutiju, a zatim ljubazno našim prijateljima otvori vrata. "Koja cesta vodi do Zle Vještice od Zapada?" upita ga Dorothy. "Nema ceste", odgovori Čuvar Vrata. "Nitko nikada nije poželio ići tim putem." "Kako ćemo je onda uopće pronaći?" upita zatim Dorothy. "Lako je", odgovori on, "jer kad ona sazna da ste u njenoj zemlji, Zemlji Palčića, naći će ona vas i sve će vas porobiti." "Možda i neće", ubaci se Strašilo, "jer mi kanimo uništiti nju!" "Hm, to je onda druga stvar", kaza Čuvar Vrata. "Nitko je dosad nije uništio, pa sam jednostavno zaključio da će od vas napraviti robove, jer je to napravila i svima ostalima. Ali, pazite se jer je ona zla i divlja i možda vam ne dopusti da je uništite. Držite se zapada, tamo gdje sunce zapada – i pronaći ćete je." Oni mu zahvale, kažu mu zbogom i krenu put zapada preko polja mekane trave, istočkane tu i tamo tratinčicama i maslačcima. Dorothy je i dalje nosila predivnu svilenu haljinu koju je imala na sebi u palači, ali sada je, na svoje veliko iznenađenje, opazila da njena haljina više nije zelena, već čisto bijela. Vrpca oko Totovog vrata također više nije bila zelena, bila je bijela, baš poput Dorothyne haljine. Smaragdni Grad je uskoro bio iza njih. Što su više napredovali, teren je postajao sve grublji i brežuljkastiji, jer nije bilo nikakvih poljskih imanja ni kuća u ovoj Zemlji Zapada, a i tlo je bilo neobrađeno. Popodne im je vruće sunce udaralo u oči i nije bilo stabala u čiju bi se hladovinu skrili, pa su tako Dorothy, Toto i Lav bili i prije noći umorni, tu su legli na travu i zaspali dok su im Limeni Drvosječa i Strašilo čuvali stražu. Zla Vještica od Zapada imala je samo jedno oko, ali ono je bilo moćno poput teleskopa i mogla je vidjeti svuda. I tako je, kad je sjela pred vrata svoga dvorca, malo promotrila uokolo i ugledala Dorothy kako spava sa svim svojim prijateljima oko sebe. Bili su jako daleko, ali Zla se Vještica razbjesnila što ih je zatekla u svojoj zemlji, pa je smjesta zapištala u svoju srebrnu zviždaljku što joj je visjela oko vrata. Najednom su iz svih smjerova dotrčali čopori ogromnih vukova. Imali su dugačke noge, žestoke oči i oštre zube. "Idite onim ljudima", naredi im Vještica, "i raskomadajte ih na komadiće." "Zar ih nećeš napraviti svojim robovima?" upita vođa vukova. "Ne, jedan je od lima, drugi od slame, a još su tamo i jedna djevojčica i lav. Nitko od njih nije prikladan za rad, pa ih sve raskomadajte na sitne, sitne komadiće." "Vrlo dobro", odvrati vuk i odjuri silnom brzinom dok su ga svi ostali slijedili. Bila je prava sreća što su Strašilo i Limeni Drvosječa bili sasvim budni, pa su čuli vukove kako dolaze. "Ovo je moja borba", izjavi Limeni Drvosječa, "zato stanite iza mene i ja ću se boriti s njima kako budu dolazili." Posegnuo je za sjekirom koju je bio izuzetno naoštrio, i kada je vođa vukova došao do njega, Drvosječa podigne svoju ruku i odsječe glavu vuku, na što ovaj odmah padne mrtav. Čim je ponovno digao svoju sjekiru, eto i drugog vuka, ali i on padne mrtav pod sjekirom Limenog Drvosječe. Bilo je četrdeset vukova i četrdeset puta vuk je pao mrtav pred Limenim Drvosječom i konačno je ispred Limenog Drvosječe stajala ogromna hrpa mrtvih vukova. Tada on odloži sjekiru i sjedne do Strašila, koji mu nato dobaci: "Dobra borba, prijatelju!" Zatim su čekali jutro da se Dorothy probudi. Djevojčica se prilično uplašila kad je ispred sebe vidjela ogromnu hrpu dlakavih vukova, ali joj tada Limeni Drvosječa sve ispriča. Ona mu zahvali što ih je spasio i zatim sjedne doručkovati, a potom zajedno nastave svoje putovanje. Ujutro Zla Vještica dođe do vrata dvorca i razgleda okolinu svojim jednim okom što je moglo vidjeti u daljinu. Ugledala je sve svoje vukove kako leže mrtvi, a strance kako i dalje putuju zemljom. Sada se još više naljutila, pa zapišti u svoju srebrnu zviždaljku dva puta. Odmah pred nju doleti jato divljih vrana, toliko veliko da se od njihova broja i nebo zamračilo. I Zla Vještica naredi kralju vrana: "Smjesta odletite do stranaca, iskopajte im oči i raskomadajte ih na sitne komadiće." I jato divljih vrana odletje prema Dorothy i njenim prijateljima. Kada ih mala djevojčica ugleda kako dolaze, jako se zaplaši. Ali na to će Strašilo: "Ovo je moja borba, legnite pored mene i ptice vam neće nauditi." I tako svi legoše na zemlju osim Strašila, a on se uspravi i raširi ruke. Kada ga vrane ugledaše, prepadnu se kao što se ove ptice uvijek prepadnu strašila, i ne usude mu se približiti ni milimetra više. Ali kralj vrana reče: "To je samo čovjek ispunjen slamom. Iskopat ću mu ja oči." Kralj vrana poletje na Strašila, ali Strašilo ga uhvati za glavu i zavrne mu vratom dok ptičurina nije pala mrtva. A zatim se druga vrana zaletje na Strašila i Strašilo i njoj zavrne vratom. Bilo je sve zajedno četrdeset vrana i četrdeset puta je Strašilo zavrnuo njihove vratove, dok najzad sve nisu ležale mrtve pored njega. Zatim se obrati svojim prijateljima i pozove ih da nastave s putovanjem. Kada je Zla Vještica opet pogledala vani i ugledala sve svoje vrane kako mrtve leže na hrpi, strašno je pobjesnila, pa tri puta puhne u svoju srebrnu zviždaljku. Odmah se začu jako zujanje u zraku i nato nahrupe crne pčele. "Idite k strancima i izbodite ih na smrt!" naredi Vještica, te pčele smjesta odlete prema Dorothy i njezinim prijateljima. Ali Limeni ih je Drvosječa uočio na vrijeme, a Strašilo je strelovito odlučio što napraviti. "Brzo, izvadi moju slamu i prospi je na Dorothy, psa i Lava", naredi Limenom Drvosječi, "pčele ih neće moći izbosti." Drvosječa to i napravi, i dok je Dorothy ležala pored Lava i držala Tota u naručju, slama ih je prekrivala u potpunosti. Kad su im se pčele približe, naiđu jedino na Limenog Drvosječu, stoga se zalete na njega i izbodu ga, ali polome svoje žalce na čvrstome limu a da Limenog Drvosječu uopće nisu ozlijedile. A kako pčele ne mogu živjeti bez svojih žalaca, to je ujedno bio i njihov kraj, i posvuda su oko Limenog Drvosječe ležale pčele u hrpama poput razbacanog ugljena. Uto se Dorothy i Lav ustanu, a djevojčica pomogne Limenom da sastavi Strašila, dok ponovno nije izgledao dobro kao i prije, pa nastave svoje putovanje. Zla Vještica je bila toliko ljuta kada je vidjela svoje crne pčele kako leže u hrpama poput crnog ugljena, da je lupila nogom i počela si čupati kosu i škrgutati zubima. Zatim pozove svojih dvanaest slugu, Palčića, podijeli im oštra koplja i naredi im da odu pred strance i unište ih. Palčići nisu bili hrabri ljudi, ali morali su napraviti što im je naređeno, pa su odmarširali do Dorothy i njezine družine. Uto Lav gromoglasno zariče i skoči pred njih, a jadni se Palčići toliko prepadnu da su otrčali nazad što su brže mogli. Kada su se vratili u dvorac, Zla ih je Vještica sve isprebijala šipkom, a zatim ih pošalje natrag na posao. Potom sjedne da promisli što bi mogla napraviti sljedeće. Nije mogla shvatiti da su se izjalovili svi njezini planovi da uništi ove strance, no kako je bila vrlo moćna vještica, a k tome i zla, brzo je smislila što dalje. U ormaru je stajao zlatni šešir s dijamantima i rubinima što su u krugu lebdjeli ponad njega. Ovaj je zlatni šešir imao moć. Tko god ga je posjedovao mogao je triput pozvati Krilate Majmune, a oni bi poslušali svaku primljenu naredbu. Ali, ni jedna osoba im nije mogla ništa narediti više od tri puta. Zla je Vještica već dva puta upotrijebila moć zlatnog šešira. Jednom kada je htjela da joj Palčići postanu robovi, pa se postavila vladaricom njihove zemlje, a u tome su joj pomogli Krilati Majmuni. I drugi put kad su joj pomogli u borbi protiv samog čarobnjaka Oza, kojeg je tako istjerala iz Zemlje Zapada. Samo je još jednom mogla upotrijebiti zlatni šešir i upravo zbog toga htjela je biti sigurna da je sve ostale mogućnosti iskoristila. Ali, sada kada su i njezini žestoki vukovi i njezine divlje vrane, a i pčele ubojice bile mrtve, dok je njene robove rastjerao Plašljivi Lav, uvidjela je da je ostao samo jedan način da uništi Dorothy i njezine prijatelje. I tako Zla Vještica izvadi zlatni šešir iz svog ormara i stavi ga na glavu. Zatim stane na svoju lijevu nogu i polako izgovori: "E-pe, pep-pe kak-ke!" Nakon toga stane na svoju desnu nogu pa izgovori: "Zdri-vo, zdro-vo, zdra-vo!" I na kraju stane na obje svoje noge i zaviče snažno: "Zi-zi, zu-zi, zik!" I čarolija počne djelovati. Nebo se zamrači i začu se prigušena tutnjava. Začu se klepet brojnih krila, te veliki žamor i cerek, a zatim se na trenutak na zamračenom nebu pokaže sunce koje na kratko osvijetli Zlu Vješticu okruženu gomilom majmuna, od kojih je svaki imao par ogromnih i moćnih krila na svojim ramenima. Jedan, mnogo veći od ostalih, izgledao je poput njihove vođe, doleti do Vještice i obrati joj se: "Pozvala si nas treći i posljednji put. Što nam naređuješ?" "Idite k strancima koji su ušli u moju zemlju i sve ih uništite, osim Lava", naredi Zla Vještica. "Dovedite tu zvjerku k meni, jer ga namjeravam osedlati kao konja za posao." "Vaše će naredbe biti ispunjene", odgovori vođa, a zatim Krilati Majmuni odlete uz žamor i buku do mjesta gdje su Dorothy i njezini prijatelji pješačili. Nekoliko majmuna naglo ugrabi Limenog Drvosječu i ponesu ga zrakom sve dok nisu došli do područja koje je bilo prekriveno šiljatim stijenama. Tu ispuste jadnog Limenog Drvosječu, koji je s ogromne visine pao ravno na šiljato stijenje i ostao tamo nepomično ležati zgnječen i ulupljen. Druga skupina majmuna dohvati Strašila i svojim dugačkim prstima mu povade svu slamu iz njegova tijela, odjeće i glave. Od njegove kape, čizama i odjeće naprave mali zavežljaj koji odbace na najviše grane jednog visokog drveta. Preostali majmuni prebace komade čvrstog užeta preko Lava i njime mu omotaju tijelo, glavu i noge, sve dok ga potpuno nisu onesposobili, da više nije mogao ni gristi, ni grepsti, ni boriti se na bilo koji način. Zatim ga podigoše u vis pa odletješe s njim do Vještičinog dvorca, gdje ga smjeste u malo dvorište sa svih strana okruženo visokom željeznom ogradom koja mu je onemogućavala bijeg. No, Dorothy nisu naudili. Ona je samo stajala s Totom u naručju i promatrala tužnu sudbinu svojih drugova, misleći kako će uskoro i na nju doći red. Vođa Krilatih Majmuna uto doleti do nje, rastegne svoja dugačka dlakava ramena i svojom ružnom iscerenom facom unese se Dorothy u lice, no zatim primijeti poljubac Dobre Vile na njezinom čelu, smjesta se zaustavi i dade i drugima znak da je ni slučajno ne dotaknu. "Ne usuđujemo se nauditi ovoj maloj djevojčici", kaza im, "jer je ona zaštićena silama Dobra, a one su veće od sila Zla. Sve što možemo napraviti jest da je prenesemo u dvorac Zle Vještice i tamo ostavimo." I tako su svojim rukama pažljivo i nježno primili Dorothy i brzo je prenijeli zrakom do dvorca, gdje su je ostavili van, na prednjim stepenicama. A zatim se vođa obrati Vještici: "Poslušali smo te u svemu koliko smo mogli. Limeni Drvosječa i Strašilo su uništeni, a Lav je svezan u tvome dvorištu. Nismo se usudili nauditi djevojčici ni psu kojeg ima u naručju. Tvoja vlast nad nama je sada završena i više nas nikada nećeš vidjeti." I nato svi Krilati Majmuni uz glasno cerekanje, galamu i buku odlete u vis i za tili čas nestanu. Zla Vještica se iznenadi, ali i uplaši kada ugleda znak na Dorothynu čelu, jer je dobro znala da se ni Krilati Majmuni, pa ni ona osobno, neće usuditi nauditi djevojčici na bilo koji način. Pogleda zatim prema tlu Dorothy u stopala i tada ugleda srebrne cipelice. I nato se započne tresti od straha jer je znala koliku moćnu čaroliju one posjeduju. Isprva je Vještica htjela pobjeći glavom bez obzira, no zatim pogleda djevojčici u oči i prozre kako je dijete jednostavna dušica, te da malena uopće nije svjesna kojim sve čudesnim moćima raspolaže zbog toga što ima srebrne cipelice. I na to se Zla Vještica nasmije sebi u bradu i promisli: "Još je uvijek mogu napraviti svojim robom, jer ona uopće ne zna kako koristiti moći koje posjeduje." A onda strogo i oštrim glasom naredi Dorothy: "Pođi za mnom i pobrini se da napraviš sve što ti kažem, u protivnom s tobom će biti završeno, kao što je završeno s Limenim Drvosječom i Strašilom." Dorothy ju je na to spremno slijedila kroz mnoge lijepo uređene odaje njezinog dvorca sve dok nisu stigli do kuhinje, gdje joj je Vještica zapovjedila da očisti sve posuđe i lonce, da pomete pod i održava vatru. Dorothy se pokorno prihvati posla s namjerom da radi najbolje što može, jer joj je bilo drago što je Zla Vještica ipak odlučila da je ne ubije. Kad je zaposlila Dorothy, Vještica ode u dvorište s naumom da upregne Plašljivog Lava kao konja. To ju je jako radovalo jer je bila sigurna da će ga moći natjerati da vuče njena kola kada god se zaželi vožnje. Ali, čim je otvorila vrata, Lav tako moćno zariče i skoči sa žestinom pred nju, da se Vještica sva zaprepasti i brzo istrči i zalupi vratima. "Ako te ne mogu osedlati", obrati se Vještica Lavu kroz rešetke na vratima, "onda ću te izgladniti. Nećeš dobiti ništa za jelo sve dok ne postupiš kako ja kažem." I nakon toga nije uopće nosila hranu zarobljenom Lavu, nego bi svakog dana točno u podne dolazila na vrata i pitala Lava: "Jesi li spreman da te osedlam kao konja?" A Lav bi odgovorio: "Ne! Uđeš li u dvorište, ugrist ću te." Lav nije morao postupati kao što mu je Vještica naređivala jer mu je Dorothy svaku večer, dok bi Vještica spavala, donosila hranu iz ormara. Nakon što bi je pojeo, legao bi na svoj slamnati ležaj, a Dorothy bi legla pored njega i naslonila svoju glavu na njegovu čupavu, mekanu grivu i onda bi pričali o svojim nevoljama i planirali način na koji bi mogli pobjeći. Ali, nisu mogli naći nikakav izlaz iz dvorca, jer ga je bez prestanka čuvao žuti Palčić, koji je bio rob Zle Vještice i previše u strahu od nje da ne bi postupio po njezinoj naredbi. Djevojčica je tijekom dana trebala teško raditi, a često joj je Vještica prijetila da će je istući starim kišobranom kojeg je cijelo vrijeme držala u ruci. Ali, zapravo, nije joj padalo na pamet udariti Dorothy zbog znaka kojeg je djevojčica nosila na čelu. Dijete to nije znalo, pa je bilo puno straha za sebe i Tota. Jednom prilikom je Vještica udarila Tota svojim kišobranom, a hrabri psić brzo je dotrčao natrag i ugrizao je za nogu za osvetu. Vještica uopće nije krvarila na mjestu gdje ju je pas ugrizao, jer je bila toliko zla da se krv u njenom tijelu sasušila još prije mnogo godina. Dorothyn život postao je izrazito tužan, jer je shvatila da će se ovako teško vratiti u Kansas i da možda nikada više neće vidjeti tetku Em. Ponekad bi satima gorko plakala, dok bi joj Toto sjedio do nogu, zurio u njeno lice i tužno cvilio kako bi pokazao koliko je i on tužan zbog svoje male gospodarice. Totu je bilo sasvim svejedno je li u Kansasu ili u Zemlji Velikoga Oza dok god je Dorothy s njim, ali osjećao je da je djevojčica nesretna, pa je zbog toga i on bio nesretan. Jednog dana Zla Vještica osjeti veliku žudnju za srebrnim cipelicama koje je Dorothy stalno imala na nogama. Njene pčele, vrane i vukovi ležali su mrtvi na hrpama i sušili se, iskoristila je sve magične moći zlatnog šešira, ali kad bi se samo dokopala srebrnih cipelica, zadobila bi puno više moći nego što ih je izgubila. Sa željom da joj ukrade cipelice, Vještica je pažljivo motrila Dorothy ne bi li primijetila kada ih djevojčica skida. No, dijete je tako bilo ponosno na svoje cipelice, da ih uopće nije skidala osim po noći i kad bi išla na kupanje. Vještica se pak toliko bojala mraka da se nije usudila kročiti u Dorothynu sobu po noći kako bi uzela cipelice, a njen strah od vode bio je još veći od njenog straha od mraka, tako da nije prilazila Dorothy ni kada je djevojčica bila u kupaoni. U stvari, stara Vještica nikada nije ni dotaknula vodu, niti je dopustila da se na bilo koji način voda dotakne nje. Ali, opaka Vještica bila je toliko lukava da je konačno smislila prevaru kojom bi dobila što je htjela. Nasred kuhinjskog poda postavila je željeznu šipku, a onda je uz pomoć magije učinila nevidljivom ljudskom oku. I tako se Dorothy hodajući po kuhinjskom podu, ne mogavši vidjeti šipku, spotakne o nju i pade koliko je dugačka i široka. Nije se ozbiljno povrijedila, ali pri njenom padu ispala joj je srebrna cipelica, i prije nego ju je stigla dohvatiti zgrabila ju je Zla Vještica i brzo obula na svoju suhonjavu nogu. Zla žena se toliko poradovala zbog svoga uspjeha s magijom, jer, makar je imala samo jednu cipelicu, ovako je ipak posjedovala polovicu moći cipelica, a Dorothy tu moć više nije mogla upotrijebiti protiv nje čak i kad bi znala kako se to radi. Ali, mala se djevojčica, vidjevši da je izgubila svoju prekrasnu srebrnu cipelicu, tako naljuti pa povika na Vješticu: "Vrati mi moju cipelicu!" "Neću", brzo joj odgovori Vještica, "sad je moja, a ne više tvoja!" "Ti si jedno zlo stvorenje", zavapi Dorothy, "nemaš prava prisvojiti moju cipelu!" "Svejedno, ja ću je sad zadržati", odvrati joj Vještica smijući joj se u lice, "a jednog ću ti dana oduzeti i drugu cipelicu!" Ovo je toliko razljutilo Dorothy da je taj trenutak zgrabila vjedro vode što je stajalo pored nje i od bijesa izlila iz njega svu vodu po Vještici. Zla žena tada tako jako vrisne od straha, da bi se, dok ju je Dorothy promatrala u čudu, Vještica najednom počela skupljati u sebe i smanjivati. "Vidiš li što si napravila!?!" vrištala je. "Još koji trenutak i otopit ću se!" "Zaista mi je žao!" odgovori Dorothy, koja se iskreno prepala kad je vidjela Vješticu kako se pred njenim očima topi poput smeđeg šećera. "Zar nisi znala da će me voda uništiti?" kukajući je upita Vještica očajnim glasom. "Naravno da ne", odgovori Dorothy, "kako bih to mogla znati?" "Za par ću se trenutaka otopiti i cijeli će ti dvorac biti na raspolaganju. Bila sam zla cijelog života, ali nikad nisam ni sanjala da ću skončati od ruke malene djevojčice poput tebe, nikad nisam ni sanjala da ćeš me ti uspjeti otopiti i time me spriječiti da i dalje radim opaka djela. Gle, nema me-e-e-e!!!" Ovim riječima Vještica je nestala u smeđu, rastopljenu, bezobličnu masu i počela se razlijevati po čistim daskama kuhinjskog poda. Kad je Dorothy uvidjela da se Vještica zaista otopila u ništa, uzela je još jedno vjedro vode i polila ga na mrlju. Zatim ju je kroz vrata pomela van iz kuhinje. Nakon što je uzela srebrnu cipelicu, što je bilo sve što je preostalo od stare žene, dobro očisti cipelicu, obrisa je krpom i ponovno obuje. I tada, konačno slobodna da radi što želi, brzo istrča van u dvorište da što prije kaže Lavu da je Zla Vještica uništena i da više nisu zarobljenici u nepoznatoj zemlji. 13. OSLOBOĐENJE Plašljivi Lav se jako razveselio kad je čuo da se Zla Vještica rastopila vodom iz vjedra i kad je Dorothy jednim potezom otključala vrata njegova zatvora i pustila ga na slobodu. Zajedno su otišli u dvorac, gdje je Dorothy prvo sazvala sve Palčiće da im objavi kako više nisu robovi. Među žutim Palčićima nastupilo je veliko slavlje, jer su oni bili godinama prisiljeni raditi za Zlu Vješticu, a ona se cijelo vrijeme prema njima ophodila izuzetno okrutno. Taj su dan proglasili svojim praznikom za sva vremena i proveli su ga veselo u čašćenju i plesu. "Kad bi bar naši prijatelji, Strašilo i Limeni Drvosječa, bili s nama", reče Lav, "tada bih i ja bio sretan." "Ne misliš li da bi ih možda ipak mogli spasiti?" brižno upita djevojčica. "Mogli bi pokušati", odgovori Lav. Pa opet sazovu žute Palčiće i upitaju ih hoće li im pomoći u spašavanju njihovih prijatelja, na što im oni odgovore da će im biti više nego drago da naprave sve što je u njihovoj moći kako bi pomogli Dorothy koja ih je oslobodila ropstva. I tako ona odabere nekoliko Palčića koji su izgledali najmudrije, te se otpute zajedno na put. Putovali su cijeli taj dan i dio sljedećeg dok nisu došli do kamenite ravnice gdje je ležao Limeni Drvosječa, sav nagnječen i svinut. Blizu njega bila je njegova sjekira, ali tupe oštrice i drške puknute na pola. Palčići ga nježno podignu i odnesu ga u Žuti dvorac. Dorothy je cijelim putem plakala, vidjevši koji je strašan udes zadesio njezinog starog prijatelja, no Lav se držao čvrsto iako je bio jako tužan. Kada su stigli do dvorca, Dorothy se obrati Palčićima: "Ima li limara među vama?" "O, da, ima! Neki od njih su izvrsni u svome poslu", odgovoriše joj. "Dovedite mi ih", nato će Dorothy. I kada su joj limari pristupili noseći sa sobom u košarama sve svoje oruđe, ona ih upita: "Možete li izravnati sve ove udubine na njegovom tijelu, te pokrpati ove rupe koje su nastale uslijed pada, tako da ponovno izgleda kao i prije?" Limari su pažljivo pregledali Limenog Drvosječu i odgovorili joj da misle da bi ga mogli popraviti tako da izgleda bolje nego ikad. I tako se oni prime posla u jednoj od velikih žutih soba dvorca. Radili su tamo tri dana i četiri noći, lupali su čekićima, savijali i ispravljali lim, kovali, lemili i polirali noge, tijelo i glavu Limenog Drvosječe, dok najzad nije bio razvučen u svoj stari oblik i dok mu zglobovi ponovno nisu bili savršeno gipki. Da budu sigurni, napravili su i nekoliko zakrpa na tijelu Limenog Drvosječa, ali on nije bio ohola osoba pa mu uopće nije smetalo tih nekoliko zakrpa. No, Palčići su svoj posao obavili izvrsno. Kada je konačno stupio u Dorothynu sobu i zahvalio joj što ga je spasila, bio je toliko sretan da je lio suze radosnice, a Dorothy mu je svaku suzu pažljivo brisala svojom pregačom kako bi spriječila da mu zglobovi zahrđaju. U isto je vrijeme i ona lila suze radosnice što je opet sa svojim starim prijateljem, no njene suze nije trebalo brisati. Što se tiče Lava, on je vrhom svoga repa brisao suze u svojim očima toliko često da ga je ubrzo cijelog smočio, pa je morao otići van u dvorište i držati ga na suncu da se osuši. "Kad bi bar još i Strašilo bio ponovno s nama", reče Limeni Drvosječa nakon što mu je Dorothy ispričala što se sve u međuvremenu dogodilo. "To bi me stvarno učinilo istinski radosnim." "Morat ćemo ga pokušati naći", kaza djevojčica. I opet pozove Palčiće da joj pomognu, te su hodali cijeli taj dan i dio sljedećeg dok nisu došli do visokog drveta na čije grane su Leteći Majmuni odbacili Strašilovu odjeću. Bilo je to vrlo visoko stablo s deblom tako glatkim da se nitko nije mogao na njega uspeti. Najednom će Drvosječa: "Ja ću ga posjeći i tako ćemo doći do Strašilove odjeće." Uglavnom, dok su limari popravljali Limenog Drvosječu, jedan Palčić, koji je bio zlatar, napravio mu je dršku od čistog zlata i pričvrstio je umjesto stare slomljene drške za Drvosječinu sjekiru. Ostali su radili na odstranjivanju hrđe s oštrice, sve dok nije sijala poput ispoliranog srebra. Čim je to rekao, odmah se primi posla i započne sjeći stablo, te ga ubrzo s treskom sruši, na što Strašilova odjeća padne s grana i otkotrlja se po tlu. Dorothy je podigne, a zatim je Palčići odnesu natrag u dvorac i tamo ispune čistom, lijepom slamom, i gle, za čas eto Strašila! Dobar kao i uvijek, iznova i iznova im se zahvaljivao što su ga spasili. Sada kada su ponovno svi bili na okupu, Dorothy i njezini prijatelji proveli su sljedećih nekoliko dana u ushićenom slavlju, slaveći u Žutom dvorcu, gdje su imali sve što im je trebalo. Ali jednog dana djevojčica se sjeti tetke Em i kaza: "Moramo natrag k Ozu tražiti ga da ispuni svoje obećanje." "Da", kaza Drvosječa, "konačno ću dobiti svoje srce!" "A ja ću dobiti svoj mozak", doda Strašilo presretno. "A ja hrabrost", doda Lav. "A ja ću se vratiti natrag u Kansas!" vrisne Dorothy pljeskajući rukama. "Ooo, onda već sutra krenimo za Smaragdni Grad!" I tako su i odlučili napraviti. Sljedeći dan sazovu Palčiće i pozdrave se s njima. Palčići su bili jako tužni što njihovi novi prijatelji odlaze, a tako su jako zavoljeli Limenog Drvosječu da su ga molili da ostane s njima i postane njihov novi vladar i vladar cijele Žute Zemlje Zapada. Kad su shvatili da su svi pridošlice ipak čvrsto odlučili napustiti njihovu zemlju, poklone Totu i Lavu po zlatan ovratnik, Dorothy poklone prekrasnu narukvicu ispunjenu dijamantima, a Strašilo je pak dobio zlatom ukrašen štap za hodanje koji bi spriječio da se putem spotiče. Konačno, Limenom Drvosječi poklone srebrnu kanticu s uljem obloženu draguljima. Svaki od putnika zauzvrat je održao kratak govor, a zatim se družina rukovala sa svim Palčićima, sve dok ih od rukovanja nisu zaboljele ruke. Dorothy na to ode do Vještičinog ormara, s namjerom da napuni košaru hranom za putovanje, ali uto ugleda zlatni šešir. Probala ga je na svojoj glavi i otkrila da joj točno pristaje. Nije znala ništa o magičnim moćima koje je posjedovao, ali je uvidjela da je jako lijep, pa je odlučila nositi ga, a svoj sunčani šeširić spremila je u košaru. Zatim, kako su svi bili spremni za putovanje krenu za Smaragdni Grad, a Palčići ih otprate izvikujući tri puta hu-ra i zaželjevši im mnoštvo dobrih želja. 14. KRILATI MAJMUNI Sjetit ćete se sigurno da tamo, između Zle Vještice i Smaragdnog Grada, nije bilo nikakve ceste, pa čak ni puteljka. Kada su četiri putnika krenuli u potragu za Vješticom, ona ih je ugledala kako dolaze pa poslala na njih Krilate Majmune da joj donesu putnike. Bilo je puno teže sam naći put hodajući kroz nepregledna polja maslačaka i blistavih tratinčica nego biti nošen. Znali su, naravno, da moraju ići ravno na istok, prema izlazećem suncu i započeli su točno. Ali, u podne im je sunce bilo točno iznad glava, pa više nisu znali gdje je istok a gdje zapad, i tako su se usred velikih poljana izgubili. Kako god, nastavili su hodati, a navečer je izišao mjesec i svijetlio im. Uskoro su legli među purpurno cvijeće i spavali čvrsto do jutra – naravno, svi osim Limenog Drvosječe i Strašila. Sljedeće jutro sunce je bilo iza oblaka, no svejedno su krenuli, jer su bili sasvim sigurni kojim putem krenuti. "Ako budemo nastavili ovim putem dovoljno daleko", ustvrdi Dorothy, "stići ćemo nekad negdje, sigurna sam." Ali, prolazili su dani i dani i ispred njih nije bilo ničeg osim purpurnih polja. Strašilo započne malo prigovarati. "Sigurno smo se izgubili", kaza, "i ukoliko na vrijeme ne nađemo put do Smaragdnog Grada, neću nikada dobiti mozak!" "Ni ja srce", reče Limeni Drvosječa. "Ja ne mogu više čekati da stignemo do Oza, a i morate priznati, ovo putovanje traje jako dugo." "Vidite", kaza Plašljivi Lav, gotovo cmizdreći, "ja nemam hrabrosti da se neprestano skićem okolo bez da nekud zapravo i stignem." A onda se i Dorothy obeshrabrena slomi. Sjedne na travu i pogleda svoje prijatelje i oni također sjednu i zagledaše se u nju, a Toto osjeti po prvi put u životu da je preumoran da lovi leptire koji su mu letjeli oko glave, i tako on izbaci svoj jezik, počne dahtati i motriti Dorothy kao da je i on pita što dalje. "Pretpostavimo da pozovemo poljske miševe", predloži ona. "Oni bi nam zasigurno mogli reći gdje je Smaragdni Grad. "Sigurno, da", vrisne Strašilo. "Zašto se toga nismo ranije sjetili?" Dorothy zapuše u malu zviždaljku koju joj je dala kraljica poljskih miševa i koju je bez prestanka nosila oko vrata. Za nekoliko minuta začuli su lupetanje malih nožica i mnoštvo malih sivih miševa dotrčalo je pred Dorothy. Među njima je bila i sama kraljica, koja ih upita svojim sitnim piskutavim glasićem: "Što mogu napraviti za vas, prijatelji moji?" "Izgubili smo se", kaza Dorothy. "Možete li nam reći gdje je Smaragdni Grad?" "Svakako", odgovori kraljica, "ali jako je daleko, jer vam je sve vrijeme iza leđa." A tada ona primijeti Dorothyn zlatni šešir i upita je: "Zašto ne upotrijebiš magičnu moć šešira i pozoveš Krilate Majmune? Oni će vas odvesti u Ozov grad za manje od sat vremena." "Nisam znala da šešir posjeduje ikakvu moć", odgovori začuđeno Dorothy. "Kakve točno moći?" "Piše na unutrašnjosti zlatnog šešira", odgovori kraljica miševa. "Ali, ako misliš zvati Krilate Majmune, mi se prvo moramo razbježati, jer oni su puni nestašluka i misle da je zabavno maltretirati nas." "Zar mene neće povrijediti?" pita djevojčica zabrinuto. "O, ne, oni su dužni slušati onoga tko posjeduje zlatni šešir. Zbogom!" I pobjegne iz vida, a ostali miševi žurno potrče za njom. Dorothy pogleda u unutrašnjost zlatnog šešira te, zaista, na postavi ugleda ispisane neke riječi. To mora da su čarobne riječi, pomisli i pažljivo pročita upute, stavi zlatni šešir na glavu i izusti: "E-pe, pep-pe kak-ke!" stojeći na lijevoj nozi. "Što si rekla?" upita je Strašilo, koji nije znao što to ona radi. "Zdri-vo, zdro-vo, zdra-vo!" nastavi Dorothy, ali ovaj put je stajala na svojoj desnoj nozi. "Zdravo", odvrati mirno Limeni Drvosječa. "Zi-zi, zu-zi, zik!" izgovori Dorothy na kraju, stojeći na obje noge. Time je završila s izgovorom čarobnih riječi i odmah potom začu se glasno klepetanje krila i veliki žamor u zraku i čopor Krilatih Majmuna sletje pred Dorothy. Njihov kralj duboko joj se nakloni i upita je: "Što zapovijedaš?" "Želimo stići u Smaragdni Grad", odgovori dijete, "a izgubili smo se." "Mi ćemo vas prenijeti", odgovori kralj, i čim je to izgovorio dva majmuna uhvate Dorothy za ruke i polete s njom. Ostali su uzeli Strašila, Limenog Drvosječu i Lava, a jedan mali Krilati Majmun uhvati Tota, iako ga je psić pokušao više puta ugristi. Strašilo i Limeni Drvosječa su ispočetka bili prestravljeni, jer su se prisjetili kako su se Krilati Majmuni prema njima ponijeli prošli put kad su doletjeli, ali kako je vrijeme prolazilo uvidjeli su da u njima nema više nikakve zle namjere, pa se opuste i počnu uživati u letu zrakom, promatrajući daleko ispod sebe prekrasne vrtove i šume. Dorothy je bilo jako ugodno voziti se između dva najveća majmuna. Jedan od njih bio je sam kralj. Oni su od svojih ruku za nju napravili stolicu i jako su pazili da je ne ozlijede. "Zašto vi morate svaki put poslušati magičnu moć zlatnog šešira?" upita ih Dorothy. "O, to je duga priča", odgovori kralj smijući se, "ali, pošto je pred nama dugačko putovanje, neka nam vrijeme prođe u prepričavanju te priče, kada je već želiš znati." "Bit će mi je drago čuti", nato će ona. "Nekoć davno", započne vođa priču, "bili smo slobodan narod i sretno smo živjeli u velikoj šumi, letjeli smo s drveta na drvo, jeli lješnjake i voće i radili smo što smo htjeli i nismo imali gospodara. Neki su možda već tada pretjerali s nestašlucima, zalijetali bi se na tlo i povlačili za rep životinje koje nisu imale krila, lovili ptice i bacali lješnjake na ljude koji bi šetali šumom. Ali, bili smo bezbrižni i mnogo smo se zabavljali u ta vremena, uživali smo u svakom trenutku dana. To je bilo prije mnogo godina, prije nego što je Oz došao s oblaka i zavladao zemljom. Tada je tu živjela, malo dalje na sjeveru, prekrasna princeza, koja je bila i moćna čarobnica. Sve svoje moći ona je upotrebljavala kako bi pomagala ljudima i nikada se nije dogodilo da je povrijedila nekoga tko je bio dobar. Njeno ime bilo je Gayelette i živjela je u prekrasnoj palači, svoj izgrađenoj od rubina. Svi su je voljeli, ali njena najveća tuga bila je u tome što nije mogla pronaći nikoga kome bi uzvratila ljubav, jer su svi muškarci bili ili preglupi ili preružni da bi njoj tako lijepoj i mudroj bili ravni. Konačno je našla dečka koji je bio lijep, muževan i, za svoje godine, mudar. Gayelette je odlučila da će ga uzeti sebi za muža kada dečko postane muškarac. I tako ga primi u svoju palaču od rubina i upotrijebi sve svoje moći da ga učini što snažnijim, što boljim i što ljupkijim muškarcem, kakvog bi svaka žena poželjela. Kada je postao pravi muškarac, Quelala – tako se zvao – je kažu, bio najbolji i najmudriji čovjek u cijeloj zemlji. Njegova muževna ljepota bila je toliko velika da ga je Gayelette voljela sve jače i požurivala je pripreme za vjenčanje. Moj djed je tada bio kralj Krilatih Majmuna i majmuni su tada živjeli u šumi blizu Gayelettine palače, a stari je djed više volio dobru šalu nego dobro jelo. Jedan dan, baš prije vjenčanja, moj djed i jato majmuna letjeli su iznad palače, kad li ugledaju Quelalu gdje se šeće pored rijeke. Bio je odjeven u bogato ruho od roza svile i purpurnog baršuna, i djed odmah počne razmišljati što da napravi. Na njegovu zapovijed, jato sletje dolje i zgrabi Quelalu noseći ga u vis, sve dok se nisu našli negdje na sredini rijeke, a zatim ga ispuste u vodu. 'Isplivaj, prijatelju, isplivaj', vriskao je moj djed, 'i provjeri je li ti voda ostavila mrlje na tvom ruhu!' Quelala je dobro znao plivati, a novostečeno bogatstvo ga odista nije razmazilo. Nasmije se kad je došao iznad vode, pa otpliva na drugu obalu. Ali, kada je Gayelette dotrčala do njega, vidjela je da su njegova svila i baršun potpuno uništeni vodom. Princeza se jako razljutila i dobro je znala tko je to napravio. Sazvala je sve Krilate Majmune i prvo im je presudila da bi im svima trebalo svezati krila te, kao što su oni postupili prema Quelali, da bi ih se tako sve trebalo baciti u rijeku. No, moj ju je djed žestoko molio da se smiluje, jer je znao da će se majmuni utopiti u rijeci ako u nju padnu vezanih krila, a i Quelala se založi za majmune, i Gayalette ih na kraju poštedi, ali samo pod uvjetom da će Krilati Majmuni morati ispuniti tri želje vlasniku zlatnog šešira. Ovaj šešir napravljen je za Quelalu i pričalo se da je koštao kraljicu pola njezinog bogatstva. Naravno, moj djed i svi ostali majmuni isti trenutak su pristali na te uvjete i tako smo postali sluge vlasnika zlatnog šešira, bez obzira tko on bio." "A što je s njima dalje bilo?" upita Dorothy, koju je priča jako zainteresirala. "Quelala je tako postao prvi vlasnik zlatnog šešira", odgovori Krilati Majmun, "i on je prvi imao tri želje koje smo mu morali ispuniti. Kako nas njegova zaručnica nije mogla podnijeti u svojoj blizini, nakon što su se vjenčali, pozvao nas je u šumu i naredio nam da se držimo dalje od njenog pogleda, što smo mi rado prihvatili jer smo je se užasno bojali. To je sve što smo trebali napraviti dok šešir nije došao u ruke Zle Vještice od Zapada, koja je pomoću nas porobila Palčiće, a potom je istjerala Oza iz Zemlje Zapada. Sada je zlatni šešir tvoj i imat ćeš pravo tri puta od nas zahtijevati što poželiš." Kako je kralj Majmuna završavao svoju priču, Dorothy spusti pogled i ugleda pred sobom sjajne zelene zidove Smaragdnog Grada. Čudila se brzini leta Krilatih Majmuna, no bilo joj je drago da je putovanje završilo. Čudnovata bića nježno polože putnike na zemlju pred vratima grada, kralj se duboko pokloni Dorothy i zatim zajedno sa svojim jatom strelovitom brzinom odleti u nepoznato. "Bilo je to ugodno putovanje", kaza djevojčica. "Da, i brz izlaz iz naše nevolje", odgovori Lav. "Baš imamo sreće što si sa sobom ponijela taj prekrasni šešir." Domaća zadaća
12. 13. 14. |