III. I tako je gospodin Kolbaba već hodao godinu i jedan dan, ali nije mogao uručiti pismo onoj pravoj gospođici Marici. Upoznao je mnogo stvari: vidio je sela i gradove, polja i šume, izlazak i zalazak sunca, povratak ševa i dolazak proljeća, sjetvu i žetvu, gljive u šumi i zrijanje šljiva, vidio je u Žatecu hmelj, a na Melníku vinograde, u Trebonju šarane, a u Pardubicama medenjake, ali kad je marljiva potraga potrajala već godinu i jedan dan, sjeo je potišten kraj puta i pomislio: - Sad je već kasno, gospođicu Maricu vjerojatno neću niti naći! Bilo mu je toliko žao da je skoro zaplakao. Žalio je gospođicu Maricu jer nije dobila pismo od mladića koji ju je volio više od sebe sama, žalio je vozača Franceka jer njegovo pismo nije mogao uručiti, a žalio je i sam sebe jer je napravio toliko posla i toliko se nahodao po kiši i vrućini, po milosti i nemilosti, a sve uzalud! I dok je tako sjedio kraj puta i tugovao, vidio je da cestom nailazi neki auto. Vozio je polako, otprilike šest kilometara na sat, pa je gospodin Kolbaba pomislio: - No, to mora biti nekakva stara krntija, kad se tako vuče. Ali, kad se taj auto približio, vidio je da je to, začudo, krasan osmocilindarski bugatti i da za volanom sjedi tužan vozač, a iza njega u crno odjeveni gospodin. Kad je tužan gospodin ugledao kraj puta zabezeknutog gospodina Kolbabu, dao je zaustaviti auto i rekao: - Dođite poštaru, povest ću vas dio puta. Gospodinu Kolbabi je bilo drago, jer su ga nakon dugog putovanja već boljele noge, sjeo je kraj tužnog, u crno odjevenog gospodina i automobil je polako i tužno krenuo. Kada su tako prevalili oko tri kilometra, oglasio se gospodin Kolbaba: - Ako smijem biti tako slobodan, gospodine, vi vjerojatno idete na pogreb, zar ne? - Ne idemo - rekao je potištenim glasom tužan gospodin - a zašto mislite da idemo na pogreb? - Pa - rekao je gospodin Kolbaba - jer ste vi, gospodine, tako tužni. - Ja sam tako žalostan - ispričao mu je grobnim glasom taj gospodin - jer moj auto tako sporo i žalosno vozi. - Pa, da - rekao je gospodin Kolbaba - a zašto ovaj krasan bugatti tako sporo i tužno vozi? - Jer njime upravlja tužan vozač - pričao je potišteno crni gospodin. - Aha - uzdahnuo je gospodin Kolbaba - a recite mi molim vas, zbog čega je gospodin vozač tako tužan? - Jer nije dobio odgovor na pismo koje je poslao prije godinu i jedan dan - odgovorio je crni gospodin - znate, on je pisao svojoj najdražoj, ali ona mu nije odgovorila, pa on misli da ga ona više ne voli. Kad je to gospodin Kolbaba čuo, uzviknuo je: - Ako smijem biti tako slobodan, ne zove li se vaš gospodin vozač Francek? - Zove se gospodin Franjo Svoboda - odgovorio je tužan gospodin. - A ta gospođica se zove Marica, zar ne? - pitao je dalje gospodin Kolbaba. Na to se oglasio tužni vozač i žalosno uzdahnuo: - Gospođica Marija Nováková se zove ta nevjernica koja je zaboravila na moju ljubav! - Aha - uzviknuo je gospodin Kolbaba radosno - čovječe dragi, pa vi ste onaj blesan, smušenjak, onaj tupan, onaj uvrnuti, onaj glupan, onaj šašavac, onaj niškoristi, onaj nespretnjaković, ona zbunjola, onaj magarac, onaj tupko, onaj bedak, onaj munjeni, onaj praznoglavi, onaj usporeni, ona daska, onaj majmun, ona naivčina, onaj bezveznjak, onaj smotani, onaj klipan, onaj tikvan, onaj folirant, onaj zafrkant, ona bundeva, onaj mulac, onaj ćaknuti, onaj telac, onaj zaboravni, onaj smušeni, ona budala koja nam je u poštanski sandučić ubacila pismo bez marke i adrese! A joj, drago mi je da imam tu čast upoznati vas! Naravno da vam gospođica Marica nije mogla odgovoriti, kad sve do sada vaše pismo nije niti dobila! - Gdje, gdje je moje pismo? - viknuo je gospodin vozač Francek. - No - reče gospodin Kolbaba - čim mi kažete gdje gospođica Marica stanuje, onda će to pismo, samo da znate, otputovati ravno k njoj! Moj dragi, već godinu i jedan dan nosim to pismo u torbi i tražim po cijelom svijetu pravu gospođicu Maricu! Mladiću zlatni, sad mi odmah i smjesta dajte adresu gospođice Marice, a ja ću otići i uručiti joj pismo. - Nikuda vi, gospodine poštaru, ne idete - rekao je onaj gospodin - ja ću vas odmah tamo odvesti! Hajde, Francek, sada daj gas, idemo gospođici Marici! Samo što je to izgovorio, dodao je gospodin vozač Francek gas, vozilo se trglo i sada vam je, ljudi, jurilo šezdeset, sedamdeset, osamdeset kilometara, stotku, sto i deset, sto i dvadeset, sto i pedeset, sve brže i brže, dok je motor zavijao, vijorio, jurio i pjevao od sreće, i crni je gospodin morao s obje ruke držati šešir kako mu ne bi odletio, a gospodin Kolbaba se s obje ruke držao sjedala, dok je gospodin Francek vikao: - Gospodine šefe, ide nam to, zar ne? Sto i osamdeset kilometara! A joj, pa mi uopće ne vozimo, mi letimo i kormilarimo u zraku, pogledajte, gospodine šefe, gdje smo ostavili cestu! Gospodine šefe, gospodine šefe, mi smo zapravo dobili krila! I kad su već neko vrijeme letjeli brzinom od sto i osamdeset i sedam kilometara na sat, pojavilo se prelijepo bijelo selo - Libnátov, naravno - i gospodin vozač Francek kaže: - Gospodine šefe, stigli smo na odredište! - Onda zaustavite - rekao je crni gospodin, i auto se prizemljio na kraju tog sela. - Ali kako moj bugatti dobro vozi, zar ne? - raznježio se gospodin. - A sada biste, gospodine Kolbaba, mogli toj gospođici Marici uručiti pismo. - Možda bi joj gospodin Francek - kolebao se gospodin Kolbaba - radije usmeno priopćio što u pismu piše? Znate, pismo ima osam pravopisnih pogrešaka. - Što vam je - branio se gospodin Francek - ja joj se stidim pogledati u oči, jer toliko dugo od mene nije dobila nikakvo pismo. - A možda - dodao je zamuckujući - možda je već na mene zaboravila i više me ne voli. Gledajte, gospodine Kolbaba, ona stanuje u onoj kućici koja ima prozorčiće čiste kao suza! - Onda idem ja - reče gospodin Kolbaba, namjesti gubicu kao trubu i zapjeva: - Ide, ide gospodin poštar, ide, ide gospon poštar - pa zakorači desnom nogom prema kućici. A tamo, iza tog čistog prozorčića, sjedila je blijeda djevojka i šivala haljinu. - Pozdrav, bog, gospođice Marice - poviknuo je gospodin Kolbaba - zar šivate vjenčanicu? - Ma ne - odgovorila je tužno gospođica Marica - šivam haljinu za pogreb. - No, no - reče suosjećajno gospodin Kolbaba - joj, joj, a joj, zaboga, muke mu poštarske, Isuse moj, valjda nije tako loše? Zar ste bolesni, gospođice? - Nisam bolesna - uzdahnula je gospođica Marica - ali srce će mi puknuti od žalosti - i pritom stavi ruku na srce. - Za Boga miloga - uzviknuo je gospodin Kolbaba - gospođice Marice, pričekajte još s tim puknućem! Ako smijem biti tako slobodan, zašto vas zapravo srce boli? - Jer već godinu i jedan dan - reče tiho gospođica Marija - već jedan dan i čitavu godinu čekam jedno pismo koje ne stiže. - Ništa se ne zabrinjavajte! - tješio ju je gospodin Kolbaba. - Ja već godinu dana nosim ovdje u torbi jedno pismo i nemam ga kome uručiti. Znate što, gospođice Marice, ja ću to pismo dati vama - reče i pruži joj pismo. Gospođica Marija još je više problijedila. - Gospodine listonošo - govorila je tihim glasom - to pismo valjda ni nije za mene kad na njemu nema adrese! - Samo bacite pogled unutra - kazao je gospodin Kolbaba - i ako nije za vas, onda ga vratite meni i nikomu ništa. Gospođica Marija drhtavim je prstima otvorila pismo, i čim ga je počela čitati, obrazi su joj porumenjeli. - Dakle - pitao je gospodin Kolbaba - hoćete li mi vratiti pismo ili ne? - Neću vam ga vratiti - uzdahnula je gospođica Marija, a oči joj se napune suzama radosnicama - gospodine poštaru, upravo sam ovo pisamce čekala godinu i jedan dan! Gospodine listonošo, ni sama ne znam kako da vam se zahvalim! - Onda ću vam ja to reći - rekao je gospodin Kolbaba - platite mi dvije kune kazne, jer to pismo nije imalo ni marku, razumijete li? Za Boga miloga, već godinu i jedan dan jurim s tim pismom kako bi pošta dobila te dvije kune naknade! - Lijepo zahvaljujem - reče kada je dobio te dvije kune - a na vaš odgovor, gospođice, tamo netko čeka - pritom je kimnuo glavom vozaču Franceku koji je već stajao iza ugla. I dok je gospodin Francek dobivao odgovor na svoje pismo, sjeo je gospodin Kolbaba uz crnog gospodina i rekao mu: - Godinu i jedan dan, štovani, jurio sam s tim pismom, ali isplatilo se već i samo zbog toga što sam sve vidio! Ovo vam je tako lijepa i krasna zemlja, bilo u Plzenu ili u Hořicu ili u Táboru! Eno, gospodin Francek se već vraća. Takva se stvar uvijek brže rješava osobno negoli pismom bez adrese! Gospodin Francek ništa nije govorio, samo su mu svjetlucale oči. - Onda, hoćemo li krenuti, gospodine šefe? - upitao je. - Može - odgovorio je gospodin - no najprije ćemo odvesti gospodina Kolbabu do pošte. Gospodin vozač uskočio je u auto, upalio motor i dao gas, i auto je krenuo tako glatko i lako kao u snu. Ubrzo je kazaljka na brzinomjeru pokazivala sto i dvadeset kilometara na sat. - Ah, kako ovaj auto krasno vozi - veselio se crni gospodin - juri kao lud jer ga vozi sretni vozač! I svi su sretno doputovali - a i mi također, do kraja priče! 3. domaća zadaća
9. Koliko dugo je poštar hodao tražeći Maricu? 10. Zašto je poštar Kolbaba mislio da gospodin ide na pogreb? 11. Zašto je vozač bio tužan? 12. Kojim riječima je Kolbaba nazvao vozača Franceka? 13. Zašto će Marici puknuti srce ? 14 Zašto su se Franceku svjetlucale oči? |