I. Pitam se - kad već mogu postojati bajke o svakojakim ljudskim zvanjima i zanimanjima, kao što su one o kraljevima, prinčevima i lopovima, pastirima, vitezovima i čarobnjacima, divovima, drvosječama i vodenjacima, zašto ne bi mogla postojati i bajka o poštaru? Uostalom, poštanski ured je gotovo poput nekakvog ukletog mjesta, prepun raznih napisa poput: - Pušenje zabranjeno! - ili - Nije dozvoljeno uvoditi pse! - i još mnogo drugih upozorenja - kažem vam, toliko uredaba i zabrana u svojim komorama nemaju niti čarobnjaci niti zmajevi. Već se iz toga može vidjeti da je pošta tajanstveno i moćno mjesto! Ali, djeco, što mislite, je li netko ikad saznao što se zbiva u pošti noću, kada je zatvorena? Joj, pa to bismo htjeli vidjeti! Pa evo, jedan gospodin - da znate, bio je to gospodin Kolbaba, po zanimanju poštar i listonoša - u to se doista uvjerio i ispričao to ostalim listonošama i poštarima, i oni su to pričali dalje, sve dok nije došlo do mene, a ja nisam tako sebičan da bih to zadržao samo za sebe. Tako izlazim s tim na vidjelo, i - već priča počinje! Dakle, tom gospodinu Kolbabi, po zanimanju listonoši i poštaru, pomalo je dosadio njegov poštarski zanat: kaže kako se jedan listonoša nahoda, natrči, navozi, najuri, naganja i nagaca, i kako navodno dan za danom mora napraviti dvadeset i devet tisuća sedam stotina i trideset pet koraka, u koje je uključeno osam tisuća i dvije stotine četrdeset i devet stepenica gore-dolje, i kako su ta pisma, koja raznosi, uglavnom same tiskanice i računi i druge bezvezarije koje nikome ne pričinjavaju nikakvo veselje, i još kaže da je poštanski ured jedno neveselo i dosadno mjesto, u kojem se nikakve priče ne dešavaju. Tako i tome slično žalio se gospodin Kolbaba na svoje poštarsko zanimanje. A jednom je jako tužan sjedio u pošti kraj peći i zaspao, a da nije niti opazio da je već šest sati. Ali, kad je odbio šesti sat, ostali poštari i listonoše su otišli i zatvorili poštu, a gospodin Kolbaba je ostao zaključan i spavao. Moglo je biti negdje oko ponoći, kada ga je probudilo nekakvo šuškanje, kao da miševi tapkaju po podu. - Vidi, vidi - pomislio je gospodin Kolbaba - ovdje imamo miševe, trebali bismo postaviti mišolovku. I dok je tako tražio miševe, vidio je da to uopće nisu miševi, već poštanski patuljci. To su vam maleni i bradati čovječuljci otprilike veličine patuljaste kokoši Katice ili vjeverice, ili šumskog zeca, tako nekako; a na glavama imaju poštarske kape kao pravi poštari i nose pelerine poput pravih listonoša. - Oh, Bože - reče gospodin Kolbaba, ali više nije ispustio niti glasa niti riječi, šutio je kao zaliven da ih ne bi preplašio. I gle, jedan poštarski patuljak preslagivao je pisma koja je gospodin Kolbaba trebao ujutro raznositi, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao paketiće i lijepio na njih ceduljice, četvrti je gunđao kako kutija nije zavezana prema propisu, peti je sjedio iza šaltera i prebrojavao novce kao što to čine poštanski službenici. - Baš sam to i mislio - gunđao je taj patuljak - ovdje se poštanski službenik ponovno preračunao za jednu lipu, moram mu to ispraviti. Šesti je čovječuljak sjedio kraj telegrafskog uređaja i tipkao na njemu brzojav, nekako ovako: …kuckuc…kuc…kuc…kuckuckuc…kuc… Ali gospodin Kolbaba je razumio što to brzojavlja, običnim riječima to bi bilo: - Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu. Stop. Kolega patuljak Brljobrk ima napadaj kašlja, javio je da je bolestan, nije došao raditi. Stop. Bok. Stop. - Ovdje je pismo za grad Bambolimbonandu u Kraljevstvu kanibalskom - oglasio se sedmi patuljak. - Gdje je to? - To je u pravcu Benešova - rekao je osmi čovječuljak. - Dopiši tamo, kolega, Kraljevstvo kanibalsko, željeznička postaja Donji Trebizon, posljednja pošta Mačji Gradec. Zračnom poštom. Eto, gotovi smo. Što mislite, gospodo, da sad malo zaigramo na karte? - Zašto ne? - reče prvi patuljak i odbroji trideset i dva pisma. - Eto, ovdje su nam karte pa možemo početi. Drugi je patuljak uzeo ta pisma i promiješao ih. - Predižem - rekao je prvi nestaško. - Onda dijeli - reče drugi. - Ah, ah - žalio se treći - stvarno sam dobio lošu kartu! - Izlazim - rekao je četvrti i bacio pisma na stol. - Ja sam jači - odgovori peti i stavi svoje pismo na prethodno. - Stari, ti si za mene preslab - rekao je šesti i bacio svoje pismo. - Oho - dodao je sedmi - pa ja imam još jaču kartu. - A ja imam asa aduta - povikne osmi i baci svoje pismo na ostala. To, djeco, gospodin Kolbaba više nije mogao izdržati, pa se oglasio: - Ne bih vas volio ometati, gospodo patuljci, ali kakve vi to karte imate? - Á, gospodine Kolbaba - reče prvi patuljak - mi vas nismo, gospodine Kolbaba, htjeli buditi, ali kad ste se već probudili, zaigrajte s nama. Mi, naime, igramo najobičniji marijaš! Gospodinu Kolbabi nije trebalo dvaput reći i brzo je sjeo među patuljke. - Tako, ovdje su vam karte - rekao je drugi patuljak i dade mu nekoliko pisama - pa možemo početi. Gospodin Kolbaba gledao je pisma koja su mu stavili u ruke i rekao: - Nemojte mi uzeti za zlo, gospodo patuljci, ali ja u ruci nemam nikakve karte, imam samo neisporučena pisma. - No, stvarno - odgovori treći čovječuljak - to su naše karte za kartanje. - Hm - reče gospodin Kolbaba - nemojte se ljutiti, gospodo, ali igrače karte moraju početi od sedmice i osmice, zatim devetke i desetke, pa dečka i dame, sve do kralja, a najjači je as. Ali, ovdje u ovim pismima uopće toga nema. - A to se jako varate, gospodine Kolbaba - reče četvrti muškarčić - da znate, svako ovo pismo vrijedi više ili manje, već prema tome što je u njemu napisano. - Najslabija karta - tumačio je prvi vragolan - takozvana sedmica ili šuster, to su pisma u kojima ljudi sami sebi nešto lažu ili se pretvaraju. - Druga slaba karta je osmica - nastavio je drugi folirant - a to su pisma koja ljudi pišu samo zbog potrebe i obveze. - Treća slaba karta je devetka - odgovorio je na to treći mališan - a to su pisma koja ljudi pišu samo iz ljubaznosti. - Prva jača karta je desetka - rekao je četvrti - to su pisma u kojima ljudi pišu nešto zanimljivo i novo. - Druga jača karta je dečko - ispričao je peti - to su pisma koja ljudi šalju kada žele nekoga razveseliti. - Treća jaka karta je dama ili baba - rekao je šesti - a to su pisma koja dobri prijatelji šalju jedni drugima. - Četvrta velika karta zove se kralj - dodao je sedmi - a to je pismo koje je napisano iz ljubavi. - A ona najjača karta iliti as - napomenuo je osmi starčić - to je pismo kojim čovjek daje nekomu cijelo svoje srce. To je karta koja prebija ili nadjačava sve ostale. Da znate, gospodine Kolbaba, takvo se pismo nađe kada mama piše svom djetetu ili kad netko piše nekomu kojega voli više od sebe sama. - Aha - rekao je gospodin Kolbaba - ali sada bih volio znati kako raspoznajete što je u tim pismima napisano. Ne bih baš volio čuti, gospodo, da ih otvarate i čitate. To se ne smije, ljudi moji, jer tako biste narušili propis o tajni pošiljaka, i ja bih vas, nažalost, morao prijaviti policiji. Muke mu poštarske, to je veliki grijeh, da netko otvori pismo koje mu ne pripada! - To mi, gospodine Kolbaba, također znamo - rekao je prvi vragolan - ali mi, stari moj, mi dodirom kroz zatvorenu kovertu otkrivamo što se u tom pismu nalazi. Ravnodušna pisma hladna su na dodir, ali - što je više ljubavi, to su pisma toplija! - A kad mi, patuljci, zatvoreno pismo sebi stavimo na čelo - dodao je drugi - možemo vam reći od riječi do riječi što je u njemu napisano. ____________________________________________________________ 1. domaća zadaća
1. Zašto poštanski ured izgleda kao neko začarano mjesto? 2. Zašto je gospodinu Kolbabi dosadio njegov posao? 3. Kako izgledaju poštanski patuljci? 4. Kakva karta nadjačava sve ostale karte? 5. Kako patuljci čitaju zatvorena pisma? |
ukleto - začarano pelerina - ogrtač marijaš - kartaška igra |