VII. dio
22. ZEMLJA PRSTENJAKA Četvero putnika prošli su mirno ostatkom šume, a kada su izašli iz mračne šume ugledaju pred sobom strmi obronak, prekriven od vrha do dna velikim kamenjem. "Teško ćemo se uspeti", primijeti Strašilo, "no kako god, moramo preko brda." I on povede, a ostali su ga slijedili. Jedva da su prešli preko prvog kamena, kad začuju kruti glas kako urla: "Povucite se!" "Tko si ti?" upita Strašilo. Nato se iza stijene pokaže glava i onaj isti glas kaza: "Ovo brdo pripada nama, a mi nikome ne dopuštamo da ga prijeđe." "Ali mi ga moramo prijeći", prigovori Strašilo. "Mi idemo u Zemlju Prstenjaka." "A, ne, ne idete!" odgovori glas i zatim istupi najčudnovatiji mali čovjek kojeg su putnici ikada imali prilike vidjeti. Bio je jako nizak i debeljuškast, imao je veliku glavu koja je na vrhu bila ravna, a držala se na debelom vratu punom bora. Štoviše, nije imao ni ruku, a uočivši to Strašilo se nije pribojavalo da bi ih neko ovakvo biće moglo spriječiti od uspona na brdo, pa kaza: "Žao mi je što mi nećemo učiniti kako bi ti htio, ali mi jednostavno moramo ovuda proći, sviđalo se to tebi ili ne", i hrabro krene naprijed. Brzinom munje vrat čovječuljka se istegne i glava mu iskoči prema naprijed i udari Strašila svojim ravnim dijelom, te ga prevrne na tlo i on se otkotrlja na dno brda. Istom brzinom kojom se glava istegla iz tijela se i vratila natrag u tijelo, i čovječuljak se grubo nasmije uz tvrdnju: "Nije to tako lako kao što vi mislite!" Nato se začuje bučan smijeh što je dopirao sa svih strana brda, a Dorothy ugleda na stotine ovih čekićastih bića duž cijelog obronka; iza svakog kamena skrivao se po jedan. Lav se prilično naljuti na ismijavanje Strašilove nezgode pa strašno zariče, a njegova rika širila se kao jeka i uz taj odjek Lav se hrabro zatrča uz brdo. I nato opet iskoči glava i veliki Lav se otkotrlja niz brdo, kao da ga je pogodila topovska kugla. Dorothy brzo potrči dolje i pomogne Strašilu da ustane, a Lav dođe do njih, sav izudaran i izranjavan od pada, te kaže: "Besmisleno je boriti se s Čekićoglavcima, protiv njih se ne možemo boriti." "A što možemo učiniti?" upita ona. "Pozovi Krilate Majmune", posavjetuje je Limeni Drvosječa, "još im imaš pravo dati jednu naredbu." "Vrlo dobro", odgovori ona i stavi zlatni šešir, te izgovori magične riječi. Majmuni su bili brzi kao i uvijek i za par trenutaka cijelo im je jato bilo na raspolaganju. "Koja je tvoja naredba?" upita kralj majmuna uz duboki naklon. "Prenesite nas preko ovog brda u Zemlju Prstenjaka", odgovori djevojčica. "Bit će izvršeno", odgovori kralj, i Krilati Majmuni smjesta uhvate četvero putnika i Tota u svoja naručja, pa polete s njima u vis. Dok su letjeli iznad brda, Čekićoglavci su uzrujano vikali i izvijali svoje glave visoko k nebu, ali nisu mogli doseći Krilate Majmune koji su nosili Dorothy i njezine prijatelje visoko, visoko, te ih konačno nježno spustili u Zemlju Prstenjaka. "Ovo je bio posljednji put da nas smiješ pozvati", objavi vođa Krilatih Majmuna Dorothy, "stoga, doviđenja, i neka vam je sa srećom." "Doviđenja, i hvala vam lijepa", odvrati djevojčica, a majmuni odlete u zrak i za tren oka ih više nije bilo na vidiku. Zemlja Prstenjaka izgledala je bogato i sretno. Posvuda su se protezala polja zrelih žitarica s lijepo popločanim cestama između njih i prekrasnim namreškanim potocima premoštenim čvrstim mostićima. Sve, ograde, kuće i mostovi bili su obojani žarkocrvenom bojom, baš kao što je u Zemlji Palčića sve bilo obojano žutom, a plavom kod Žvakača. Prstenjaci, koji su bili niski i bucmasti, izgledali su sasvim dobronamjerno i od glave do pete bili su odjeveni u crvenu boju koja se veličanstveno isticala uz zelenu travu i žuta polja. Majmuni su ih ostavili pokraj jedne seoske kuće, te četvero putnika došeta do nje i pokuca. Vrata im je otvorila ratareva žena, a kada je Dorothy zamolila za nešto hrane, ona im svima posluži obilni ručak uz tri vrste kolača, četiri vrste keksa, a za Tota lončić mlijeka. "Koliko nam treba do Glindinog dvorca?" upita dijete. "Ne treba puno", odgovori ratareva žena. "Idite cestom prema jugu i brzo ćete stići." Zahvalivši dobroj ženi, krenu dalje osvježeni, šećući se uz polja i preko divnih mostića, sve dok nisu ugledali prekrasan dvorac. Pred vratima dvorca stajale su tri mlade djevojke, odjevene u prekrasne crvene vojničke odore ukrašene zlatnim pleterima. Kako se Dorothy približavala, jedna od njih joj se obrati: "Zašto ste došli u Zemlju Juga?" "Da bi se susreli s Dobrom Vješticom koja ovdje vlada", odgovori Dorothy. "Hoćete li me pustiti k njoj?" "Molim vas, recite mi svoje ime i pitat ću Glindu hoće li vas primiti." Svatko se pojedinačno predstavi i djevojka čuvarica ode u dvorac. Za nekoliko trenutaka se vrati s objavom da će Dorothy i ostali biti odmah primljeni. 23. GLINDA ISPUNJAVA DOROTHYNU ŽELJU Prije no što su ušli na prijem Glindi, odveli su ih u jednu dvoranu dvorca u kojoj su se svi malo dotjerali. Dorothy se umila i počešljala, Lav si je stresao prašinu s grive, Strašilo se izlupkao što je bolje mogao, a Limeni Drvosječa je ispolirao svoj lim i namazao si zglobove. Kada su svi izgledali lijepo, krenuše za djevojkom odjevenom u vojničku odoru, a ona ih odvede u veliku odaju gdje je Vještica Glinda sjedila na svom prijestolju od rubina. Bila je i lijepa i mladolika. Kosa joj je bila jarkocrvene boje i valovito joj je padala preko ramena. Haljina joj je bila čisto bijela, oči blistavo plave, a pogled upućen Dorothy bio je prepun blagosti. "Što mogu učiniti za tebe, drago dijete?" upita. Dorothy ispriča Vještici svoju cijelu priču: kako ju je uragan doveo u Zemlju Oz, kako je susrela svoje prijatelje, te o čudesnim pustolovinama koje su doživjeli na putu. "Sada je moja najveća želja", doda, "vratiti se kući u Kansas, jer tetka Em zasigurno misli da mi se nešto strašno dogodilo i već se vjerojatno priprema za oplakivanje, a ukoliko usjevi nisu bolji od usjeva od prošle godine, tetak Henry neće moći pokriti te troškove." Glinda se prigne i poljubi ljupko lice ove prekrasne male djevojčice. "Moj blagoslov, dijete moje", kaza ona, "sigurna sam da ti mogu reći kako ćeš se vratiti natrag u Kansas." I doda: "Ali, ako ti to kažem, moraš mi dati svoj zlatni šešir." "Bez zadrške", uzvikne Dorothy, "meni više nije ni od kakve koristi, a jednom kad je u tvom vlasništvu, tri puta možeš narediti Krilatim Majmunima da ti služe." "Mislim da će mi njihova usluga i trebati tri puta", veselo odvrati Glinda. Dorothy joj tada preda svoj zlatni šešir, a Vještica se obrati Strašilu: "Što planiraš raditi kada se Dorothy vrati u Kansas?" "Vratit ću se u Smaragdni Grad", odgovori, "jer me Oz postavio vladarom njegove zemlje, a i ljudi me tamo jako vole. Jedino što me brine je kako ću preći brdo na kojem žive Čekićoglavci." "Uz pomoć zlatnog šešira ja ću narediti Krilatim Majmunima da te prenesu sve do vrata Smaragdnog Grada", izjavi Glinda, "jer je prava šteta da su ljudi tako dugo bez tako odličnog vladara." "Jesam li ja stvarno odličan?" upita Strašilo. "Poseban si", odgovori Glinda. Okrenuvši se k Limenom Drvosječi, upita ga: "Što ti planiraš kada Dorothy napusti zemlju?" On se nasloni na svoju sjekiru i zamisli se na trenutak, a zatim odgovori: "Palčići su bili veoma ljubazni prema meni i zaželjeli su da vladam njihovom zemljom nakon što je Zla Vještica umrla. Meni su Palčići jako dragi i kada bih se mogao vratiti natrag u Zemlju Zapada, ništa više ne bih volio nego da njima vladam zauvijek." "Moja će druga naredba Krilatim Majmunima biti da te prenesu u Zemlju Palčića. Tvoj mozak možda nije tako velik kao Strašilov, ali ti si sjajniji od njega – kada si dobro ispoliran – i sigurna sam da ćeš Palčićima vladati dobro i mudro." A zatim Vještica pogleda krupnog Lava i njegovu bujnu dlaku, pa ga upita: "A što ćeš ti raditi jednom kada Dorothy ode kući?" "Preko brda na kojem žive Čekićoglavci", odgovori on, "leži veličanstvena stara šuma i sve životinje koje tamo žive proglasile su me svojim kraljem. Kad bih se samo mogao vratiti u tu šumu, proveo bih tamo svoj život jako sretan." "Moja treća naredba Krilatim Majmunima", nato će Glinda, "bit će da te prenese u tu šumu. Time ću iskoristiti sve moći zlatnog šešira, a zatim ću ga vratiti Krilatim Majmunima, tako da nakon toga kralj majmuna i njegovo jato postanu zauvijek slobodni." Strašilo, Limeni Drvosječa i Lav iskreno se zahvale Dobroj Vještici na njenoj ljubaznosti, a Dorothy usklikne: "Vi ste zaista dobri koliko i lijepi! Ali još mi niste rekli kako ću se ja vratiti natrag u Kansas!" "Tvoje će te srebrne cipelice prenijeti preko pustinje", odgovori Glinda. "Da si znala za njihove moći, mogla si otići tetki Em i tetku Henryju kući još prvi dan." "Ali ja onda ne bih dobio svoj prekrasni mozak!" vrisne Strašilo. "Vjerojatno bih proveo svoj cijeli život u polju kukuruza." "A ja ne bih dobio svoje dražesno srce", ustvrdi Limeni Drvosječa. "Stajao bih ukočen i hrđao u onoj šumi do kraja svijeta." "A ja bih vječno ostao kukavica", reče Lav, "i ni jedna životinja u cijeloj šumi ne bi imala što dobro reći o meni." "To je sve točno", odvrati Dorothy, "i drago mi je da sam pomogla svim ovim mojim dobrim prijateljima. Ali sada kada svaki od njih ima ono što najviše želi i sretan je što ima svoje kraljevstvo kojim će vladati, mislim da bih ja trebala natrag u Kansas." "Te srebrne cipelice", nato će Dobra Vještica, "imaju izvanredne moći. A jedna od najzanimljivijih stvari je da te one mogu prenijeti na bilo koje mjesto u svijetu u tri koraka, s tim da svaki korak traje treptaj oka. Sve što ti trebaš napraviti je da lupneš petama jednom u drugu istovremeno i cipelice će te odvesti gdje god zaželiš." "Ako je tako", kaže dijete radosno, "zaželjet ću da me smjesta odnesu u Kansas." Nato se baci Lavu u zagrljaj i poljubi ga, nježno milujući njegovu ogromnu glavu. Zatim poljubi Limenog Drvosječu, koji je počeo liti suze na krajnje poguban način za svoje zglobove. A onda, umjesto da poljubi nacrtano Strašilovo lice, snažno zagrli mekano, slamnato Strašilovo tijelo i shvati da i sama jako plače na ovom tužnom rastanku od svojih predivnih prijatelja. Dobra Glinda odstupi sa svog prijestolja od rubina pa i sama poljubi malu djevojčicu i poželi joj zbogom, a Dorothy joj se zahvali na ljubaznosti i gostoprimstvu koje je ukazala njenim prijateljima i njoj. Nato Dorothy svečano uzme Tota u naručje i, kazavši svima zbogom, tri puta lupi petama svojih cipelica i izgovori: "Odvedite me kući tetki Em!" Isti trenutak nađe se u vihoru, tako jakom da je sve što je mogla vidjeti ili osjetiti bio vjetar što huči oko njezinih ušiju. Te srebrne cipelice napravile su samo tri koraka i zatim su se zaustavile. Dorothy se nekoliko puta otkotrljala po travi prije nego što je shvatila gdje se nalazi. Svom je dužinom tijela ležala, da bi se polako uspravila i sjela, pa pogledala oko sebe. "Dragi Bože!" vrisne. Jer sjedila je usred široke prerije u Kansasu i točno pred njom stajala je nova kuća što ju je ujak Henry izgradio nakon što je uragan odnio staru. Ujak Henry je muzao krave u dvorištu. A onda Toto iskoči iz njezinog naručja i potrči prema spremištu lajući bez prestanka. Dorothy ustane i shvati da na sebi ima samo dokoljenke. To je značilo da su srebrne cipelice ispale negdje pri njezinom letu zrakom i da su zauvijek izgubljene u pustinji. 24. PONOVNO KOD KUĆE Tetka Em je baš izišla iz kuće zaliti glavice kupusa, kada je podigla glavu i ugledala Dorothy kako trči prema njoj. "Moje drago dijete!" vrisne, grleći djevojčicu i prekrivajući joj lice poljupcima. "Otkud si se ti to vratila?" "Iz Zemlje Oz", odgovori Dorothy ozbiljno. "A evo i Tota. O, tetka Em! Tako sam sretna što sam ponovno kod kuće!" KRAJ Domaća zadaća
22. 23. 24. |