5. DAN ČITANJA
13. POGLAVLJE
NOĆ UOČI BITKE - PRIJETNJE BOGA VULKANA - BEATLESI U MAGNENCIJEVU TABORU - BIJEG DO IZNEMOGLOSTI - SPASONOSNI KRUG MAČEM Pun mjesec obasjava zidine Murse. Sva su gradska vrata čvrsto zatvorena, a straže pojačane. Stražari s kopljem na ramenu ujednačenim koracima vrše ophodnju i budnim okom motre sve što se zbiva izvan gradskih bedema.
Mnogi su građani Murse izbjegli u okolna naselja da bi spasili glave. Oni koji su ostali u svojim domovima odavno su pogasili svjetiljke, ali je malo tko od njih spavao. Sa zebnjom su očekivali bitku i molili se Jupiteru da otupi oštrice mačeva Magnencijevih legionara. Magnencijeve su legije, međutim, čvrsto stegle obruč oko grada. Najviše se vojske sleglo na zapadnoj strani. Riđobradi je osvajač bio bijesan što mu je Konstancije uništio najbolje kohorte u amfiteatru, koje su trebale biti njegova glavna jurišna grupa i u presudnom trenutku riješiti ishod bitke. Očekivalo se samo da Magnencije izda zapovijed za napad. Takva je zapovijed mogla biti izdana u zoru ili u toku dana. Ne uspije li Magnencije zauzeti utvrđenu Mursu, njegovi će osvajački pohodi u Panoniji biti napokon zaustavljeni, a i netom stečena kruna mogla bi mu lako pasti s glave. Ali, na poraz on nije ni pomišljao. Ratnici su mu dobro naoružani i vični ratovanju, ogrezli u mnogim bitkama i spremni da za svoga vojskovođu biju boj do iznemoglosti. Prije nepuna dva dana pod Mursu je sa silnom vojskom stigao car Konstancije. Imao je dva razloga za to. Jedan je bio u tome da oduzme krunu samozvanom caru Vetraniju, koji ju je uz pomoć vojske stavio na glavu, a drugi da se suprotstavi osvajaču Magnenciju. Prvi je zadatak već ispunio. I ne potežući oružje prisilio je starog Vetranija da prigne sijedu glavu i odrekne se krune i carskog naslova, stavljajući mu tako do znanja tko je u ovoj carevini car, a tko onaj koji cara mora slušati. Još je trebalo da izvrši i drugi zadatak zbog kojega je došao — da odbije Magnencijev napad i obrani Mursu. Nepregledne legije pokrile su polja i šume oko Murse. Dva je sata iza ponoći. Mjesec je prevalio polovicu svoda i sada se spušta prema zapadnom horizontu. Upravo je zašao za krupan oblak i obojio ga jakom krvavocrvenom svjetlošću. Čitavo je zapadno nebo usplamtjelo kao daje zahvaćeno požarom. Takvu su pojavu zaplašeni i praznovjerni Mursijanci tumačili kao nagovještaj velikog krvoprolića i s još se većim žarom bacili na molitve Jupiteru i svim onim drugim, sitnijim bogovima. Magnencijev šator, razapet između nekoliko razgranatih krošanja nedaleko od amfiteatra, utonuo je u san. Ili se samo tako činilo? Riđobradi osvajač već se odavno spustio u postelju. Ali nije spavao. U glavi mu se vrzmaju svakojake misli, ali jedna je stalno prisutna i zasjenjuje sve ostale: sutra mora zauzeti Mursu! To će biti, mislio je, velik korak ka konačnom cilju — pokoravanju Panonije i preuzimanju krune cijelog Rimskog Carstva. Išlo mu je na ruku što je i car Konstancije došao u Mursu. Smaknuo je njegova brata Konstansa, a sutra će i njega, Konstancija, pa tako neće morati u Rim po krunu. Jednim će udarcem osvojiti neosvojivu Mursu i dokopati se krune velikog Rimskog Carstva. S tim lijepim mislima napokon je usnuo. U dubokoj tišini što je vladala nad logorom začuje se odjednom snažan glas, stravičan, nezemaljski. Kao daje dopirao s neba, iz zemlje, odasvud. ČUJ ME I POČUJ DOBRO, MAGNENCIJE! POZNATA MI JE TVOJA NAMJERA DA NAPADNEŠ MURSU. A ZNAM I DA SI SE DRZNUO VRIJEĐATI MOGA SINA I MILJENIKA, PETRONIJA OD BAKRA. I JOŠ SI IMAO SMJELOSTI, CRVE ZEMALJSKI, NAZVATI GA POSVOJČETOM! NISI POVJEROVAO NJEGOVU PROROČANSTVU DA NEĆEŠ USPJETI SPALITI MURSU, A TO SE PROROČANSTVO, VIDIO SI I SAM, VRLO BRZO OBISTINILO. I JOŠ REČE DA ĆEŠ GA BACITI DIVLJIM ZVIJERIMA, DUŠO KUKAVNA! MOGA SINA I MILJENIKA MOGA I BOŽICE IRE, PETRONIJA OD BAKRA, TI SI HTIO BACITI DIVLJIM ZVIJERIMA, ZAR? PRIGNI GLAVU K ZEMLJI, JER SI UVRIJEDIO BOGOVE I ZASLUŽIO KAZNU NAJSTRAŠNIJU! I UMJESTO DA POSLUŠAŠ NJEGOV BOŽANSKI RIJEK, TI SI SE PRIKLONIO MIŠLJENJU BABETINE NEKAKVE I VRAČARE I ZAROBIO DIJETE, STRAZIJA NEDUŽNOG, VJERUJUĆI DA ĆE TI RIJEČ VRAČARINA DONIJETI POBJEDU. TEŠKO SI ZGRIJEŠIO, MAGNEN¬CIJE! PRIGNI GLAVU K ZEMLJI I MOLI SE BOGOVIMA, ZA KOJE REČE DA TI POMOĆ NJIHOVA POTREBNA NIJE! JER SVOJ BI GRIJEH PREVELIKI JOŠ OKAJATI MOGAO I ISKUPITI SE. SLUŠAJ ME DOBRO, MAGNENCIJE, ODMAH OSLOBODI NEDUŽNOG DJEČAKA STRAZIJAI PUSTI GA NEKA IDE KAMO ŽELI! JESI LI ME DOBRO ČUO, O, MAGNENCIJE! Već kod prvih riječi Magnencije se trgnuo iza sna i naglo ustao. Otvorenih je usta stajao nasred šatora. S izrazom zaprepaštenja na licu slušao je strašne optužbe i još strašnije prijetnje, koje su se obrušavale na njega poput teških udaraca maljem. Hitro razgrne zastor na šatoru i istrči van. Lijevom je podlakticom zaklonio oči bojeći se da će ugledati gnjevno lice boga Vulkana. U strahuje zastao okrenut zažarenom zapadnom nebu. Za sobom je vukao zbunjenog i uplašenog Strazija. Strašnije glas u međuvremenu nastavio: OSTAVI DJEČAKA PRED ŠATOROM I POĐI NA POČINAK. ALI PRIJE TOGA NAREDI SVOJIM LEGIONARIMA DA NI PRST NE SMIJU STAVITI NA JADNOG DJEČAKA NITI NA PRIJATELJE NJEGOVE. NEKA IDU KAMO ŽELE. AKO IM UČINITE BILO ŠTO NAŽAO, NEBESKOM ĆU VATROM SAŽEĆI TVOJE LEGIJE, A U TVOJU ĆU BRADU PUSTITI LJUTI OGANJ, NAKON ČEGA ĆEŠ LUTATI SVIJETOM POPUT OLINJALA JARCA. REKAO SAM ŠTO SAM IMAO REĆI, A NA TEBI JE DA SE DRŽIŠ MOJIH ZAPOVIJEDI. Magnencije se nije ni časa dvojio. Pustio je dječak ovu ruku i pogurao ga u leđa kao da od sebe tjera zloduha. A ovamo, pod gustom orahovom krošnjom, čučao je Bakreni Petar i čekao pogodan trenutak da se približi Straziju i povede ga na dogovoreno mjesto, gdje ih je čekala Melita. Siroti Strazije napravio je nekoliko nesigurnih koraka, očito ne mogavši povjerovati da je slobodan. Silnik se, svejednako držeći podlakticu na očima, okrenuo i podigao zastor kako bi ušao u šator. Tada sve pođe naopako. Kad su prijetnje boga Vulkana bile izrečene, u prvi je mah nastala duboka tišina. A onda zatrešti kričava muzika električnih gitara, a čudni glasovi zaparaju noćnu tišinu: Baby you can drive my car yes I'm gonna be a star baby you can drive my car and mybe I'll love you. Ratnike koje nije probudio strašni glas boga Vulkana probudili su još strašniji zvuči električnih gitara. Sada se sve počelo odvijati filmskom brzinom. Magnencije je naglo zastao, munjevito se okrenuo od šatora i napravio nekoliko koraka, a zatim opet zastao i prijeteći podigao šake uvis, neprestano gledajući u krošnju iznad svoga šatora. I Bakreni Petar u očaju pogleda u tom smjeru. On je dobro znao koga će tamo vidjeti — Mirona. A znao je i u čemu je pogreška. Miron i on su noćas na magnetofonsku vrpcu snimili "poruku" boga Vulkana, izgovorenu, naravno, Mironovim glasom, ali su zaboravili izbrisati i ostali dio vrpce na koju su prije snimili popularnu pjesmu Beatlesa. Zato je došlo do te grozne zbrke "božanskih" riječi s rock'n'rollom. Miron je bio gore, da. Visio je s drveta poput šišmiša, jer mu se noga ukliještila između dviju grana. Mlatarao je rukama po zraku i savijao se, pokušavajući dohvatiti granu i osloboditi nogu. Iz njegovih je usta visio "Ciceron". Dječak ga je zubima čvrsto držao za kožnati remenčić. Bakreni Petar uzvikne panično: — Skači, Mirone! Bježi! U isti je čas jurnuo ispod oraha, ščepao Strazija za ruku i povukao ga za sobom. Miron se nekako otkvači s grane i poput zrele kruške bubne u travu ispod drveta. Odmah je skočio na noge i natisnuo se za Bakrenim Petrom i Strazijem. Dok je trčao, "Ciceron" mu je svom snagom davao ritam: Beep beep beep beep yeh beep beep yeh! — Ugasi ga, čovječe! — u trku se prodere Bakreni Petar. Miron isključi "Cicerona" i strpa ga u džep. Čitav je logor skočio na noge. Centurioni su oštro izdavali zapovijedi, vjerujući da je Magnencije naredio napad. Kroz svu tu gužvu dječaci su brže od vihora jurili prema šumi. U metežu koji su izazvali Beatlesi dobili su nekoliko dragocjenih sekundi i sada su tu prednost nastojali što bolje iskoristiti. Za njima se dalo u potjeru nekoliko legionara. Iza svojih su leđa čuli dahtanje i zveckanje njihove ratne opreme. Nisu, međutim, imali vremena da se okrenu i pogledaju, grabili su velikim koracima i pravim jelenskim skokovima uletjeli u šumu. Tu se Melita poput preplašene ovčice stisnula uz drvo. Čim ih je ugledala, odvojila se od stabla i potrčala za njima. Progonitelji nisu posustajali. Bila su sedmorica — osmorica. Neki krivonogi ratnik, kojemu je ispod zaštitne maske virila crna razbarušena brada, bio je uporniji i brži od ostalih. Predvodio je grupu progonitelja trčeći nekoliko koraka ispred njih. Melita je ponešto zaostala, saplitala se o visoku šumsku travu i suho granje, pa su i dječaci morali usporiti. Razmak između progonitelja i progonjenih počeo se smanjivati. Da nevolja bude veća, i Miron je počeo zaostajati. Tek sada je u desnom gležnju počeo osjećati bolove. U trku pogleda niz nogu i vidje tamnu krvavu mrlju ispod koljena. Ta mu je noga bila zaglavljena između dviju grana u krošnji, a kako je o njoj visio cijelom težinom, ogulio je kožu na listu ispod koljena i ozlijedio gležanj. Stisne zube i nastavi trčati. Ispred očiju su mu sijevali svjetlaci. Hramao je. Progonitelji su im već bili sasvim blizu. Ne, Miron više nije mogao izdržati. Poklecnuo je, a zatim sjeo u travu i u nemoćnom bijesu, plačući, počeo šakama udarati o zemlju. — Bježite vas troje! — dreknuo je kroz plač. Dječaci su zastali i vratili se nekoliko koraka da mu pomognu. Odmah su vidjeli da u tome neće uspjeti. U tom je trenutku i Melita, vidjevši što se dogodilo s Mironom, a osjećajući da su joj progonitelji odmah iza leđa, jednostavno uvukla ramena, zatreptala, zaplakala i — stala. Onaj krivonogi bradonja koji je predvodio potjeru u trku ju je zgrabio za ruku i povukao za sobom, više je noseći nego vukući, te zasoptan dotrčao do Mirona pa ščepao i njega. Tu su već bili i ostali, sve krupne ljudine i svaki pod sjajnim oklopom s vizirom duboko navučenim na oči. Predvodnik ispusti Mirona i Melitu, zagleda se na trenutak u Mironovu ozlijeđenu nogu, pa strelovito izvuče mač i prisloni ga na dječak ove grudi. Miron zajauče misleći da je s njim svršeno. No ratnik je mačem samo dotaknuo njegove grudi, a odmah potom prisloni oštricu na grudi Bakrenog Petra i Strazija. Zatim je i Melitu, premrlu od straha, ovlaš dotaknuo mačem. Ostali progonitelji također isukaše kratke mačeve i ustremiše se na djecu. Ispod oklopa čulo se njihovo šumno disanje, ljutiti povici i prijetnje. Onaj koji je prvi stigao okrene se prema svojim drugovima i nešto im reče. "Ciceron" nije bio uključen, pa ga djeca nisu razumjela. Progonitelji nezadovoljno zagunđaše, očito se ne slažući s onim što im je rekao predvodnik. Opkolili su bjegunce. Svaki se čas činilo da će dati oduška svome bijesu. Predvodnik hitro oko bjegunaca mačem opcrta krug i poče nešto žustro objašnjavati nasrtljivcima. Miron shvati da im želi reći da ih je on zarobio i da bjegunci pripadaju samo njemu, te da će ih on, samo on, privesti i izručiti Magnenciju. 14. POGLAVLJE
PREGOVORI O SUDBINI ZAROBLJENIKA - NE MOŽE SE POBJEĆI - MELITA POČINJE DUBOKO DISATI - LEGIONAR PODIŽE MASKU S LICA Krivonogi legionar uspio je uvjeriti ostale progo¬nitelje u ono što im je govorio. Nevoljko su spremili mačeve i ostali stajati u polukrugu oko zarobljenika.
Melita se sada držala prilično hrabro, ako se hrabrošću može nazvati to što nije plakala. Samo je širom otvorenih očiju promatrala što se događa oko nje. Legionar je primi za ruku i povede u logor, prema Magnencijevu šatoru, ne obazirući se više na dječake. Zaključio je daje oni neće napustiti i pobjeći bez nje. Imao je pravo. Dječaci su ih slijedili i ne pomišljajući više na bijeg. Ostali su legionari išli za njima, presijecajući im za svaki slučaj odstupnicu. Magnencije je još stajao pred svojim šatorom. Kad ugleda male zarobljenike, gnjev ga ponovno obuze, oči mu ljutito sijevnuše. Žustro pođe prema djeci. Činilo se da će ih golim rukama zgromiti. Legionar koji je vodio Melitu stavi desnu šaku na prsa i spusti se na jedno koljeno, postavivši se tako između zarobljenika i njegova riđobradog veličanstva. Isto učiniše i ostali legionari. Miron pomisli da će biti bolje učini li i on tako, pa hitro klekne na oba koljena. Pritom je u klečeći položaj povukao Bakrenog Petra i Melitu. Siroti Strazije već je klečao i čelom dodirivao zemlju. Legionar je nešto pokušavao objasniti caru. U razgovor se umiješaše i ostali progonitelji. Magnencije je žustrim koracima šetao ispred njih, nešto ljuti to govorio, podizao ruke k nebu i sve se činilo da želi dozvati munje i gromove da spale ovu uplašenu djevojčicu i tri bespomoćna dječaka. Postajalo je jasno da bi se ova noćna pustolovina mogla vrlo brzo završiti. I vrlo, vrlo žalosno... Miron se nije usudio uključiti "Cicerona". Bojao se, da bi njegov glas izazvao još veći bijes strašnog cara, a sada, kad je njihovo "božansko podrijetlo" palo na ništicu, s "Ciceronom" i tako ne bi mogao ništa postići. No on je od "Cicerona" ponešto i naučio latinski. Razabirao je o čemu se ovdje govori. Bilo je očito da Magnencije želi da ih se odmah kazni i da legionari jedva čekaju da izvrše kaznu. Onaj krivonogi bradonja je, međutim, dokazivao da po ratnim običajima samo on ima pravo na zarobljenike, jer ih je svojim mačem zarobio i svojim će im mačem suditi. Molio je da se kazna ne izvrši odmah, nego popodne. Činilo se da će legionar izgubiti ovu bitku riječima. U jednom trenutku ustade i vrh mača okrene prema sebi, kao da će se probosti. Magnencije mu hitro odmakne mač s grudi, na što ga legionar zabode u zemlju. Magnencije nešto uzviknu, priđe maču, izvuče ga iz zemlje i predade, njegovu vlasniku. Nakon toga ovaj ponizno klekne i sagne glavu, dodirujući čelom Magnencijeve sandale. Sve nešto vičući, car pograbi Strazija za rame. Legionar skoči i uhvati dječaka za drugo rame. Opet je nastalo žučno objašnjavanje. Car je dizao ruke k nebu i pokazivao znamen na dječak ovu licu. Napokon bijesno odmahne rukom i uđe u šator. Legionari ščepaše djecu i grubo ih povukoše za sobom. Prema Straziju su se odnosili malo čovječnije. Miron pomisli da je to zato što njega moraju čuvati "do pobjede", kako je rekla ona vračara. A njih, njih ne moraju čuvati... Dovedoše ih do velikih kaveza s gustim rešetkama. U većini su bili lavovi. Životinje su, razdražene što su probuđene u nevrijeme, prijeteći režale, zijevale i pokušavale progurati šape između rešetaka. Djecu uguraše ujedan prazan kavez. Krivonogi je legionar zaključao vrata i sjeo uz obližnje drvo. Ostali su još neko vrijeme stajali u blizini, a zatim se povukoše. U logoru je opet zavladala tišina. Čulo se samo potmulo režanje lavova i poneka riječ izgovorena u snu. — Ja sam svemu kriva — šmrcne Melita. — Da sam mogla brže trčati... ali nisam mogla, eto. Odjednom mi se učinilo daje onaj ratnik iza mojih leđa i da će me ščepati i onda su mi se nekako ukočila koljena... Položi glavu na koljena i zaplače. — Nisi ti kriva, seko — počne je tješiti Miron. — I da nisi zastala, svakako bi nas uhvatili, pa vidjela si da ni ja nisam mogao dalje. Možda su se Bakreni i Strazije mogli spasiti da su nastavili trčati... — Ne govorite koješta — umiješa se Bakreni Petar. — Melita nije kriva što ne može brže trčati, a ti nisi namjerno zaglavio nogu i ozlijedio gležanj. Nitko tu nije kriv. Jednostavno nismo imali sreće. Govorili su tiho i legionar ih nije mogao čuti. A ako je i čuo, nije se obazirao na njihov razgovor jer nije mogao ništa razumjeti. Ni Strazije ih nije razumio. Skupio se u jednom kutu i šutio. Miron uključi "Cicerona" i prošapće: — Ti se zoveš Strazije, ne? Dječak potvrdno klimne glavom. — Mi dolazimo od tvoga prijatelja Plinija. Sve nam je ispričao o tebi. Tvoj djed Venturije živ je i zdrav. Majka ti se još nije vratila iz Singidunuma. Htjeli smo te osloboditi, ali, kao što vidiš, nije ispalo kako treba. Dječak ga je gledao nekoliko trenutaka. Mladež u obliku koplja na njegovu licu i pri mjesečini jasno se isticao. — Zašto govoriš dvostruko? — zapita. — Da bi nas ti mogao razumjeti i da bismo mi mogli razumjeti tebe. Ne govorimo istim jezikom, znaš. — Ne znam — reče dječak i uzdahne. — Hvala vam što ste mi htjeli pomoći i što ste donijeli vijesti. Jupiter sve vidi i pomaže onima kojima je njegova pomoć potrebna. — Misliš? — pogleda ga Miron. — Da, jer je njegova milost prevelika. On sve vidi i pruža svoju milostivu ruku na pomoć onima koji je zaslužuju. I ovaj govori kao i njegov prijatelj, pomisli Miron i reče: — Ti si dobar dječak, Strazije, ali nemoj biti budalast. Govoriš gluposti. Noćas nam je bila po¬trebna njegova pomoć, a on nije ni prstom maknuo da nam pomogne. — Još ima vremena za to, možda će nam pomoći — šapne Strazije. — Sigurno će nam pomoći... ako smo zaslužili. — Pusti ti to! Bilo bi bolje da onaj tamo kraj drveta zaspi, onda bismo se pokušali iskobeljati iz ove krletke i sami sebi nekako pomoći. — Ne polaži mnogo nade u to — primijeti Bakreni Petar. — Zar ne vidiš da su vrata zaključana s vanjske strane i da nikako ne možeš provući ruku kroz rešetke da ih otvoriš. — Pa što ćemo onda? Imaš li kakvu ideju? — Nemam — zatrese glavom Bakreni Petar. — Jedino... — Jedino — što? Bakreni Petar odmahne rukom. — Ništa — reče. — Reci što si mislio — navaljivao je Miron. — Mislio sam da ti počneš vikati da te boli noga. Valjda bi onaj ispod drveta došao i otvorio vrata. Ja bih skočio kroz otvor i srušio ga, vi biste odmah izjurili, ja bih zatim potrčao za vama... ali to ništa ne vrijedi. — Vrijedi, Bakreni! To zaista ne bi bilo loše. Zašto misliš da ne vrijedi? — Zato što ti ne možeš trčati. Onaj bi nas stigao u nekoliko koraka. — Možda bih mogao, ne znaš ti još mene. Sada me manje boli. Gležanj više ne otiče, samo me malo peče na mjestu gdje je koža oguljena. Hajde, Bakre¬ni, učinimo tako! Da počnem vikati? — Nemoj. — Ali zašto? Nešto moramo poduzeti. Bakreni Petar zagledao se u Melitu. Širila je nosnice i udisala punim plućima. Istovremeno je ostalima davala znak da šute, kao da joj njihov razgovor ometa duboko disanje. — Seko, je li ti loše? — upita Miron zabrinuto. — Nije — odgovori djevojčica, a zatim, veoma uzbuđena, povuče brata za ruku. — Mirone, diši duboko! — Zašto? — Samo diši, nemoj sada zapitkivati! — Dišem, pa što? — reče Miron šumno uvlačeći zrak u pluća. — Zar ništa ne osjećaš? — Ne, ništa. — A ti, Bakreni? — Ni ja — zaniječe Bakreni Petar gutajući zrak dubokim udisajima. — Dišite još dublje! — Disali su još dublje. — Vrti mi se u glavi — reče Miron. — Ništa ne osjećam. — Bakreni? — Pa... nekakav slabi vonj konjskog izmeta, čini mi se... ali nisam siguran. — Makar šta, kakav konjski izmet! Dišite dublje, ljudi, morate osjetiti! I Strazije je svojski disao. Odjednom reče: — To je dim, kao da nešto gori... i miris kamilice, ali to ne može biti. — Zašto ne može biti? — gotovo se ljutne Melita. — Zato što je sada jesen. Kamilica je davno ocvala. — Kakva jesen, čovječe, što je tebi! — pogleda ga Miron zabezeknuto. — Sada je ljeto! Prije mjesec dana završila je školska godina. — Sad je jesen, to znam vrlo dobro — bio je uporan Strazije. — Početak jeseni, za nekoliko dana bit će moj rođendan. Samo ne znam otkud u ovo vrijeme miris kamilice. — Mirone — zagrcne se Melita — tu negdje mora biti tata! Mironu je bilo žao sestre. Ona, očito, ima neka priviđenja, mislio je. Ne, on je nije htio razočarati, pa reče: — Da, da, možda je zaista tu negdje. — Zar nisam rekla da će on danas doći! — govorila je Melita ushićeno. — Zar nisam rekla, a? — Rekla si, znam. Ali smiri se, molim te! Si¬gurno će doći. — Ma on je tu, kažem ti! Osjećam da je tu! — Da, da — mrmljao je Miron — ali sada šuti! Bakreni i ja moramo smisliti kako ćemo se izvući odavde. — Pssst... — upozori ih Bakreni Petar stavljajući prst na usta. — Onaj dolazi k nama, sigurno nas je čuo. Legionar je polako prilazio kavezu s djecom, ogledavajući se okolo kao da provjerava spavaju li svi u logoru. — Sad će nas on, Mirone... — tiho zacvili Melita. — Slušajte me dobro — brzo je šaptao Bakreni Petar. — Čim otvori vrata, ja ću se baciti na njega. Vas troje iskočite i bježite koliko vas noge nose... nemojte se osvrtati na mene... Važno je da se dohvatite šume... a onda u Mursellu... — A ti, Bakreni, što će biti s tobom? — zašmrcne Melita. — Ne brinite se, ja ću vas stići. Ako vas ipak ne stignem, čekajte me u kući starog Venturija. Jeste li čuli? Ti se, Mirone, nemoj junačiti i pokušavati nešto, u napuštenoj kući ćemo... Ušutio je. Bradati je legionar prišao kavezu. Izvukao je mač iz korica, sječivo je bljesnulo na mjesečini. Malo je postajao pred vratima, a zatim ih počeo otvarati. Uvukao je glavu i ramena i tako zagradio cijeli otvor. Nije bilo nikakve mogućnosti da Bakreni Petar učini ono što je namjeravao. Legionar je užagrenim očima promatrao djecu kroz proreze na metalnoj maski. Zatim lagano podigne masku s lica... Miron, Melita i Bakreni Petar tiho kriknuše. 15. POGLAVLJE
KAD JE LEGIONAR PODIGAO MASKU S LICA...- POVRATNI VREMENSKI STROJ JE IZGUBLJEN - RUPA U VREMENU - PLAN SE MORA MIJENJATI Ispod metalne maske — koje li radosti i iznenađenja! — pojavi se lice profesora Leopolda. Miron, Melita i Bakreni Petar nisu mogli povjerovati u to. Pomislili su da pred sobom vide sablast. Ali sumnje nije moglo biti. Brada je bila tu. I dobroćudni osmijeh i lice profesora Leopolda. Pohrliše k njemu. — Tata, čovječe, pa zar si to ti! — govorio je Miron gušeći se od radosti i uzbuđenja. — Zar si to doista ti? — Jesam, ali budi miran — oštro prošapće profesor Leopold i pokuša blago odgurnuti Melitu koja se objesila o njegov vrat kao priljepak. — Nipošto ne smijete pokazati da me poznajete! — Tata, tata — ponavljala je Melita šaptom dok su joj se suze radosnice caklile u očima. — Osjećala sam da ćeš doći po nas. Ipak, ne mogu vjerovati da te sad gledam. Kako si samo nabavio taj grozni oklop, kacigu i mač? — Mlatnuo sam stražara nekim komadom drveta i uspavao ga na dulje vrijeme. Posudio sam njegovu opremu. Morao sam je navući preko odijela, ali dobro, što možemo, barem sam čestito utegnuo trbuh. Tako sam se uvukao među legio¬nare. — Oh, da sam to mogao vidjeti! — reče Miron. — Što da si mogao vidjeti? — Kad si klepnuo stražara. — Znaš da ja ne volim fizičke obračune, ali ovaj put nisam imao izbora. A sad me dobro slušajte! U kabinetu na mom radnom stolu bio je jedan sjajan i duguljast predmet u obliku kutije, sličan džepnom digitronu... — Bio je tamo! — upade Melita. — Jeste li ga ponijeli sa sobom? — Jesmo. — Onda je sve u redu — odahne profesor Leopold. — Nije u redu — snuždeno reče Melita prekapajući po džepovima svoje haljine. — Zašto nije? — Izgubila sam ga. Sigurno znam da sam ga spremila u džep i... poslije više ne znam... valjda mi je negdje ispao... — Melita — uzbuđeno je govorio profesor Leopold — dobro promisli gdje si ga mogla izgubiti. To je veoma važno, jer taj je predmet povratni vremenski stroj. Uzalud je Melita prekapala po svojoj odjeći, uzalud su Miron i Bakreni Petar izokretali džepove i povadili sve iz njih. Uređaj do kojega je profesoru Leopoldu toliko stalo nije bio ni kod koga od njih. Profesora Leopolda obuzeo je očaj. Djeca ga nikad nisu vidjela tako jadna i bespomoćna. — Onda moramo mijenjati plan — reče utučeno, spuštajući masku na lice. — Ali stroj moramo pronaći pošto — poto. — Kakav je bio tvoj plan, tata? — tiho zapita Miron. Objasnit ću vam kasnije. Sada više nema potrebe da budemo ovdje — moramo bježati i potražiti taj uređaj. Danas točno u sedamnaest sat i moramo s tim uređajem biti pod onim orahom kod kojega ste se... iskrcali. To je onaj orah, zar ne? — pokaže rukom. — Da. Kako znaš? — I ja sam tamo stigao. Sada polako izađite! I dobro razmislite o svakom koraku, pokušajte se sjetiti kuda ste prošli i gdje ste se zadržavali od trenutka kad ste se udaljili od oraha. — Dobro, tata. U blizini nije bilo nikoga. Tek tamo dalje, uz mursijanske zidine, nazirali su se metalni oklopi usnulih Magnencijevih legionara. I lavovi su polijegali u kavezima i umirili se. Profesor Leopold odmakne se od vrata i propusti djecu. Strazije nije mnogo razumio od onoga što je čuo. Slijedio ih je i ništa nije zapitkivao. Šuljali su se kroz logor držeći se sjenovitih mjesta. Vojnici su posvuda ostavili tragove svoje prisutnosti — izgaženu travu i grmlje, poneki slomljeni mač ili koplje, odbačenu kacigu ili istrg¬nutu perjanicu. Ali svi su spavali, to je sada bilo najvažnije. U ovaj posljednji sat pred zoru uhvatio ih je najslađi san. Odahnuli su kad su se dokopali šume. Sjeli su na izvaljeno stablo. Tek tada profesor Leopold čvrsto zagrli Melitu i Mirona, a potom stavi ruku na rame Bakrenom Petru. Dok je Miron držao glavu naslonjenu na očeve grudi, čuo je kako teško diše i kako mu srce lupa. To je čula i Melita. Obuze je neka toplina kad je čula to dobro tatino srce kako uzbuđeno šuška pod oklopom. — Tata — reče — svuci tu limariju sa sebe i baci mač! Žmarci me prolaze kad te gledam u tome i sve se nekako bojim da ćeš opet početi trčati za nama. — Imaš pravo — osmjehne se profesor Leopold i gurne mač u grmlje. — Mač ću ostaviti ovdje, a opremu ću ponijeti sa sobom. Danas će nam još trebati. Skinuo je oklop i poslagao dijelove jedan na drugi, a zatim ih stegnuo konopčićem koji je Miron pronašao u svojim nepresušnim džepovima. Svežanj je bio prilično težak, pa profesor Leopold ipak odustade od namjere da ga vuče sa sobom. Spremio ga je u grmlje pokraj mača. Ponovno je sjeo i iz džepa izvukao naočale i vrećicu sa suhim cvijetom kamilice. Pripalio je lulu i povukao nekoliko dimova zaredom. Sada je to bio opet stari tata Leo. Šutke je sjedio i duboko razmišljao. Upravo takvog su ga djeca voljela vidjeti. — Tata, jesi li pušio dok si nas čuvao u onom kavezu? — zapita Melita. — Jesam. Ali bilo je to prilično slabo pušenje. Kad god sam htio povući dim, morao sam micati masku s lica i paziti da me ne vide s lulom. Ovdje nitko ne puši i odmah bih postao sumnjiv. Zašto to pitaš? — Zato što sam osjetila miris kamilice i znala sam da si tu negdje. Kako znaš da ovdje nitko ne puši? Zar je u vojsci zabranjeno pušenje? — Nije zabranjeno, ali oni još ne poznaju duhan. On će tek 1519. godine biti prenesen u Europu, dakle za 1168 godina računajući od danas. No, dobro, to sada nije važno. Vodite me točno putem kojim ste prošli i dobro gledajte pred sebe! — Nema tu nikakva puta — reče Miron. — Išli smo kroz šumu i izbili na cestu. — U redu, pokušajte se sjetiti kuda ste prošli, gdje ste se zadržavali u šumi, kako bismo ta mjesta mogli pretražiti. — Najprije smo bili u šatoru — počela se Melita odmah prisjećati. — Čuvali su nas legionari jer im je tako naredio Magnencije. Nisu nas dobro čuvali i mi smo pobjegli. — Sada taj šator više nije tamo — primijeti Bakreni Petar. — Magnencije se još više približio gradskim zidinama. — Znam. Htjela sam samo reći da mi u šatoru, a ni prije toga, nije ispao onaj... kako se ono zove... što je sličan digitronu. U to sam sigurna, jer sam osjetila da me žuljao u džepu dok smo ležali u kolibi. — Možda si ga izvadila iz džepa kad te žuljao, sjeti se! — reče profesor Leopold. — Nisam. Pošli su dalje. Teško se bilo sjetiti jesu li prošli ovuda ili onuda, kraj ovog ili onog stabla. Bila je noć kad su ovuda prolazili, a i sada je noć. Bakreni Petar približi se profesoru Leopoldu i upita: — Maloprije, kad smo vam rekli da smo izgubili povratni vremenski stroj, rekli ste da morate pro¬mijeniti plan. Kakav ste imali plan? — Dakle, ovako — započe profesor Leopold. — Reći ću vam ukratko. Ja sam konstruirao vremen¬ski stroj kojim se može putovati velikom brzinom. Takvo što znanost još ne poznaje i ne priznaje, hm... no, dobro, neka im bude. Ja, međutim, imam završen stroj u svom kabinetu. Vi ste sasvim sluča¬jno učinili sve što je trebalo da ga pokrenete. Stali ste na lansirnu rampu, pritisnuli odgovarajuće dugme i tako odabrali vrijeme u koje želite stići... — Ma što ne kažeš! — upade Miron. — Nismo mi željeli nikamo stići niti smo što odabirali. Došli smo u tvoj kabinet po šah, malo smo zavirili u onu prostoriju, ja sam stao na svjetlucavo postolje, iako su me Melita i Bakreni Petar pozivali da izađemo... eto, tako se to dogodilo. Sve je ispalo sasvim slučajno. — Znam da je ispalo slučajno. Isto ste tako slučajno uzeli i povratni vremenski stroj... — Ja sam ga uzela s tvog radnog stola — pokajnički reče Melita. — Sada više nije važno tko ga je uzeo. Da ga vi niste ponijeli, ponio bih ga ja kad sam pošao po vas. Zlo je u tome što ga više nemamo kod sebe, a on nam je neophodan za povratak. Izrada povratnog stroja dugotrajan je posao, a ja sam žurio po vas pa nisam imao vremena da izrađujem drugi. Računao sam da je ovaj sigurno kod vas. — Zašto je tako neophodan? — Suviše je složeno da bih vam sada mogao objasniti. Kad se istovremeno u pogon stavi taj mali uređaj i prihvatna rampa u mom kabinetu, između njih se uspostavlja energetska veza, kao nekakav most kroz prostor i vrijeme... — Nije mi jasno, tata — reče Melita — nemoj se truditi! Objasni ti nama običnim riječima kako smo mi to putovali i kamo smo zapravo stigli! — Putovali ste nezamislivo velikom brzinom, kao energetski snop. Napravili ste rupu u vremenu. — Dobro, tata. Kamo smo stigli? — Tamo odakle ste i pošli. Na isto mjesto što se prostora tiče, ali u drugom vremenu. Obišli ste svemirsko prostranstvo i stigli... — Ma čekaj, tata — opet ga prekide Melita. — Govoriš da smo stigli na mjesto s kojega smo pošli. — Otkud sad to? Mi smo stigli u nekakav orahov šumarak, a pošli smo iz tvoga kabineta u mureseškom Institutu, ako se ne varam. — Naravno da se ne varaš. Evo, ovako. Institut je izgrađen 1961. godine i sada će dobiti moje ime, znate li to? — Znamo, pisalo je u novinama — reče Miron — a i ti si o tome pričao barem desetak puta. — Zar sam pričao? I zar je pisalo u novinama? Uistinu? — Pisalo je, znaš ti to vrlo dobro. Hajde, nastavi, molim te! — Dakle, na mjestu na kojemu je 1961. godine izgrađen Institut, koji će ubuduće nositi moje ime, mnogo, mnogo ranije, prije oko šesnaest stoljeća, rastao je orah pod kojim smo se iskrcali. — Oh! — uzdahne Melita. — Vi ste kroz onu rupu u vremenu stigli upravo pod to stablo, u 351. godinu, baš uoči velike bitke za Mursu između Magnencija i Konstancija. Mursa je staro ime za Muresek. Sreća je što je u mom kabinetu kompjutor točno zabilježio u koje ste vrijeme otputovali i kojom brzinom, tako da sam odmah mogao poći za vama. Možete li pratiti moje izlaganje? — Savršeno — reče Melita i slegne ramenima. — Samo ti govori, tata — potakne ga Miron. — Dobro. To je sjajan stroj, genijalan! Dokazat ću svijetu ono u što se danas usuđuju vjerovati samo oni najsmjeliji znanstvenici... no, nećemo sada o tome. Danas u sedamnaest sati moramo biti pod onim orahom. U sedamnaest sati, zapamtite! Tako sam programirao kad sam pošao po vas i tu se više ništa ne može mijenjati. Mama čeka u kabinetu da u to vrijeme uspostavi energetski most i aktivira prihvatnu rampu... — Mama? Zar ona? — zasmijulji se Melita. — Joj, narode, mama i energetski most! — Bez upadica, Melita! — ukori je tata Leo. — Ja sam joj objasnio što treba činiti. Dakle, možemo se vratiti samo ako se s povratnim vremenskim strojem u točno određeno vrijeme zateknemo na istom mjestu na koje smo stigli. Moj prvobitni plan bio je da vas zadržim u Magnencijevu logoru u blizini oraha, kako bismo mu se danas u sedam¬naest sati mogli primaknuti i tako se postaviti u polje energetskog djelovanja. Bilo bi sumnjivo kad bismo se do sedamnaest sati šetkali okolo, pogo¬tovo vi u toj za njih smiješnoj odjeći, ali ako bih vas držao kao zarobljenike, mislio sam... eto, da je stroj kod vas, tako bismo učinili. Ali sada se plan mijenja, moramo tražiti stroj. Ako ga ne nađemo i u sedamnaest sati ne budemo s njim pod orahom, onda... — Onda se više nikada nećemo moći vratiti — reče Bakreni Petar tiho. Profesor Leopold je nekoliko trenutaka šutio, a zatim potvrdi: — Da. U tom bismo slučaju zauvijek ostali u ovom vremenu. Mnoge bi se stvari temeljito zamr¬sile, poljuljao bi se sustav dimenzija i njihovi relativni odnosi... — Oh, tata, a zašto si onoliko jurio za nama? — svrne Melita tatino razmišljanje u neki razumljiviji okvir. — Kad sam čuo "Ciceronov" glas, znao sam da ste vi zakuhali svu tu kašu i da ste negdje u blizini. Uzgred, ovaj dječak s vama je Strazije kojega ste pošli osloboditi, je li tako? — Jest — potvrdi Miron. — Nije pravo da zbog mladeža nastrada. Htjeli smo nadmudriti Magnencija, ali smo pogriješili što vrpcu nismo izbrisali do kraja. Zbog toga je sve pošlo naopako. Mislim da smo postupili ispravno kad smo mu pokušali priteći u pomoć. — Sasvim ispravno, sine — pomiluje profesor Leopold Mirona po kosi. — Upravo je sretna okol¬nost što ste ga pošli tražiti u vrijeme kad sam se i ja zatekao tamo. U protivnom, tko zna bih li vas našao. Čim sam čuo Beatlese, znao sam da vam je zamisao propala, a kada sam ugledao Mirona u onom neslavnom položaju na grani, poput bezrepog zamorca... — Pa, tata, nemoj baš tako — pobuni se Miron. — Dakle — nastavi profesor Leopold malo se osmjehnuvši Mironu — kad sam ugledao Mirona na grani, protrnuo sam i uplašio se kao nikada prije. A onda je on na povik Bakrenog Petra skočio s grane i potrčao. Tada sam i ja pojurio za vama, znajući da vas pošto — poto moram prvi stići i zaro¬biti. Dobro je što sam na Sanonu izliječio svoju kostobolju, pa mogu trčati kao ptica... — Tata — upozori ga Miron — ptice nisu osobiti trkači. — Pa, dobro, ali nojevi, na primjer, brzo trče, no to sada nije važno, bitno je da sam trčao poput vjetra... — Miron se malo nakašlje. — Htio si opet nešto primijetiti — pogleda ga profesor Leopold. — Nisam, oprosti, samo ti nastavi! — Trčao sam poput antilope kako bih vas prvi stigao i zarobio, jer po rimskim ratnim običajima, onaj tko zarobi neprijatelja može raspolagati nje¬govim životom, pretvoriti ga u roba ili činiti s njim što mu drago. Ni car mu to pravo ne može osporiti. — Onda hvala što si nas zarobio — reče Miron. — A drugi razlog? — Ipak sam imao muke dok sam u to uvjerio ostale progonitelje, a pogotovo Magnencija. — Zar ne bi bilo bolje da si nas pustio da pobjegnemo? — Nipošto. Bilo je više razloga što sam za vama jurio i zarobio vas. Jedan je od njih i taj što sam vidio da ti ne možeš umaknuti zbog ozlijeđene noge. Oni bi vas legionari stigli i zarobili, a kao što si vidio, nisu bili prijateljski raspoloženi prema vama. To su sve grubi ratnici, željni vojničke slave i spremni da se na bilo koji način dodvore Magnenciju. Da su vas oni zarobili, nikako vas više ne bih mogao iščupati iz njihovih ruku. Magnencije je, iako zna da kao moji zarobljenici pripadate meni, zahtijevao da vas troje odmah bacim lavovima. Na kraju je svaki malo popustio — on se složio da pripadate meni, a ja sam pristao da vas danas o zalasku sunca bacim lavovima... — Lijepo, tata! — pogleda ga Melita iznenađeno. — Pristao si da svoju rođenu djecu... ljudi, tko bi to rekao! — Čekaj malo i slušaj što govorim! Znao sam da će sunce danas zaći poslije sedamnaest sati. Ja bih vas nešto prije sedamnaest sati poveo k lavljim kavezima, pazeći da točno u sedamnaest budemo u neposrednoj blizini oraha. Tada bih aktivirao stroj i nestali bismo pred njihovim očima. Taj sam plan smislio dok sam razgovarao s Magnencijem. Nije odmah pristao, ali kad sam zaprijetio da ću se probosti ako mi ne dopusti da vas kao svoje zarobljenike držim do zalaska sunca, nerado se složio. Ipak je htio da mu predam Strazija, ponudio mije u zamjenu mjesto centuriona, ali ja nisam htio popustiti. Eto, zato sam vas baš ja morao zarobiti. U početku, dok nisam primijetio da ti hramlješ, uplašio sam se da ćete mi umaknuti i sakriti se. To bi bilo vrlo nezgodno, jer tko zna bih li vas pronašao do sedamnaest sati. Osim toga, rekao sam već, zarobim li vas, moći ćemo s debelim razlogom ostati u blizini oraha. Tada još nisam znao da ste izgubili uređaj. Ako se ne varam, danas poslijepodne doći će do teške bitke pod zidinama Murse. Ako i pronađemo stroj, ipak će se kroz svu tu gužvu biti teško probiti do oraha. Svitalo je. Profesor Leopold reče s tugom u glasu: — Danas će pod Mursom poginuti ili se utopiti u rijeci više od pedeset tisuća ljudi. — Tata — reče Miron približivši se ocu — zar ne bismo to nekako mogli spriječiti? Da upozorimo Magnencija ili Konstancija... — Mi ne možemo utjecati na tok događaja i bilo što popraviti — uzdahne profesor Leopold. — Možemo samo promatrati i plakati nad ljudskom pohlepom i bolesnim slavoljubljem. — Zašto ne možemo utjecati? — Zato što nismo iz ovog vremena. Ono što će se ovih dana dogoditi već se zapravo dogodilo i dogodit će se upravo onako kako se dogodilo. Na ovu igru riječima o prošlim i budućim događajima Miron samo slegne ramenima. 5. domaća zadaća 1.
2. 3. |