II. - To je onda druga stvar - reče gospodin Kolbaba - ali, kad smo već tu svi na okupu, želio bih vas nešto upitati. Ne bih vas, gospodo, htio uvrijediti… - Kad ste vi u pitanju, gospodine Kolbaba - odgovorio je treći patuljak - vi možete pitati što god želite. - Ja bih volio znati - rekao je gospodin Kolbaba - što zapravo patuljci jedu? - Svašta - kazao je četvrti vragolan - mi patuljci koji živimo u raznim uredima živimo kao žohari od onoga što vi ljudi nadrobite, dakle od mrvica kruha ili od komadića žemljice. Da znate, gospodine Kolbaba, nema puno toga što vama ljudima ispadne iz ustiju. - Ali, nama, poštanskim patuljcima - rekao je peti patuljak - i nije tako loše! Mi si kuhamo telegrafske vrpce kao rezance i zamastimo ih poštanskim ljepilom, ali to mora biti ljepilo na bazi šećera. - Ili ližemo poštanske marke - primijetio je šesti - što je dobro, ali nam se zbog toga jako lijepi brada. - Ali najviše papamo mrvice - ispričao je sedmi patuljak - jer znate, gospodine Kolbaba, zbog toga se u uredskim prostorijama tako rijetko mete pod, kako bi nama ostale nekakve mrvice. - A ako smijem biti tako smio - ispitivao je dalje gospodin Kolbaba - gdje vi tu zapravo spavate? - To vam, gospodine Kolbaba, nećemo reći - rekao je osmi starčić - jer kad bi ljudi znali gdje mi patuljci živimo, onda bi nas od tamo izbacili. Nipošto to ne smijete znati! - Pa kad mi to nećete reći, onda neka vam bude - mislio je gospodin Kolbaba - ali ja ću već pripaziti kamo odlazite na počinak. I ponovno sjedne kraj peći, kako bi budno motrio. Ali čim se ugodno smjestio, već su mu se oči počele sklapati, i prije nego što bi se stiglo nabrojiti do pet, gospodin Kolbaba je zadrijemao i spavao je kao top sve do samoga jutra. Dakle, to što je tada vidio, gospodin poštar Kolbaba nije nikome rekao, jer, kao što znate, u pošti se zapravo ne smije prespavati. Jedino što od tog doba više nije mrzio raznositi pisma ljudima. - Ovo pismo - govorio je sebi - nekako je mlako, ali zato ovo drugo odmah grije, kako je toplo, to bi moglo biti pismo od neke majčice! Jednom je tako na pošti razvrstavao pisma koje je izvadio iz poštanskog sandučića kako bi ih raznosio ljudima. - Vidi, vidi - rekao je odjednom - ovo je pismo u zalijepljenoj koverti, ali na njoj nema ni adrese, ni marke. - Ah - reče gospodin upravitelj pošte - vjerojatno je opet netko bacio u sandučić pismo bez adrese. Upravo tada je u pošti bio i jedan gospodin koji je htio poslati svojoj mami preporučeno pismo, i taj je gospodin to čuo i rekao: - No, to mora biti neka budala, smušenjak, tupan, blesan, niškoristi, glupan i majmun koji šalje pismo i na njemu ne napiše adresu. - Ma ne - reče gospodin upravitelj pošte - takvih se pisama, gospodine, godišnje nađe čitava gomila. Vi ne biste vjerovali, gospodine, kako su ljudi rastreseni! Napišu pismo, gospodine, a onda brže-bolje trče na poštu i zaborave, gospodine, pogledati, jesu li napisali adresu. Da, da, gospodine, to se dešava češće nego što vi mislite. - Ostavimo ih na pošti, gospodine - reče upravitelj pošte - jer ih ne možemo, gospodine, uručiti. Gospodin Kolbaba je za to vrijeme okretao u ruci pismo bez adrese i uzviknuo: - Gospodine upravitelju pošte, ovo je pismo tako toplo, u njemu je sigurno napisano nešto iskreno! Ja mislim da bi se to pismo trebalo odmah uručiti onomu kome pripada. - Kada na njemu nije napisana adresa, onda to ne ide i gotovo - dometnuo je gospodin upravitelj pošte. - Onda biste ga bar mogli otvoriti - savjetovao ga je onaj nepoznati gospodin - i pogledati tko ga šalje. - To ne ide, gospodine - reče gospodin upravitelj pošte strogo - jer bi to, gospodine, bilo kršenje propisa o poštanskoj tajni, a to se ne smije. I time je za njega stvar bila riješena. Ali, kada je onaj nepoznati čovjek otišao, gospodin Kolbaba se obratio gospodinu upravitelju pošte: - Ako smijem biti tako slobodan, gospodine upravitelju pošte, o ovom pismu bi nas vjerojatno mogao savjetovati neki od gospode poštanskih patuljaka. I onda je ispričao kako je jednom u noći vidio uredske vragolane kako rade i kako ti patuljci znaju čitati pisma bez da ih otvore. Gospodin upravitelj se zamislio i onda rekao: - Dakle, to bi se moglo. Onda to probajte, gospodine Kolbaba, a ako nam taj gospodin patuljak kaže što u tom zatvorenom pismu piše, znat ćemo, dakle, i komu ono pripada! I tako je te noći gospodin Kolbaba ostao zaključan u pošti i čekao. Mogla je već biti ponoć kada je čuo nekakvo tapkanje …tapa…tap…tap… , kao kad miševi trče, a onda je ponovno vidio patuljke kako razvrstavaju pisma, važu pošiljke, broje novce i otkucavaju brzojave. I kada su već bili sa svime gotovi, sjeli su na pod i igrali s pismima marijaš. U tom se trenutku oglasio gospodin Kolbaba: - Dobra večer, gospodo patuljci! - Á, to je gospodin Kolbaba - rekao je najstariji vragolan - hajde s nama zaigrajte na karte! Gospodinu Kolbabi nije trebalo dvaput reći, pa je sjeo s njima na pod. - Izlazim - rekao je prvi patuljak i stavio je svoju kartu na pod. - Jači sam - kazao je drugi. - Dajem kontru - govorio je treći. Tada je došao red na gospodina Kolbabu, a on je stavio ono zatvoreno pismo bez adrese na tri ostala. - Pobijedili ste, gospodine Kolbaba - rekao je prvi vražić - jer imate najjaču kartu ili asa srca. - Ako smijem biti tako slobodan - odgovori gospodin Kolbaba - ali jeste li uistinu sigurni da je to toliko jaka karta? - Kako da to ne prepoznam - govorio je patuljak - to je pismo koje je mladić napisao djevojci koju voli više od sebe samoga. - Meni se tako ne čini - rekao je namjerno gospodin Kolbaba. - Sigurno je tomu tako - odgovorio je vražić - a ako u to ne želite vjerovati, ja ću vam to pismo i pročitati. Uzeo je pismo, stavio ga na čelo, zatvorio oči i tako čitao: - Moja najmilija marice, hm, ovdje je pravopisna greška - rekao je patuljak - po pravilu bi tu trebalo biti veliko slovo M - i nastavi - pišem ti dasam dobio mjesto šofera pa ak bi htjela mogli bi se vjenćat, napiši mi ak me oš uvek voliš piš brzo tvoj vjerni Francek. - Zahvaljujem vam, gospodine patuljče - reče gospodin Kolbaba - to sam trebao saznati. Puno vam hvala! - Nema na čemu - odgovori čovječuljak - ali, samo da znate, u tom pismu ima osam pravopisnih pogrešaka. Mnogo toga taj Francek u školi nije naučio! - Samo bih volio saznati koja je to Marica ili koji Francek - brundao je gospodin Kolbaba. - Ne mogu vam pomoći, gospodine Kolbaba - reče onaj majušni patuljak - jer to u pismu ne piše. Ujutro je gospodin Kolbaba o svemu obavijestio gospodina upravitelja pošte, da je to pismo bez adrese pisao neki vozač Francek nekoj gospođici Marici i da se taj gospodin želi tom gospođicom oženiti. - Muke mu poštarske - uzviknuo je gospodin upravitelj pošte - to je silno važno pismo, ta gospođica bi ga morala dobiti! - Ja bih joj pisamce osobno odnio - rekao je gospodin Kolbaba - kad bih samo znao kako se ta gospođica Marica preziva i u kojem gradu, u kojoj ulici i na kojem broju stanuje! - To bi, gospodine Kolbaba, mogao svatko - reče gospodin upravitelj pošte - i zbog toga ne bi ni morao biti poštar. Ali ja bih jako volio da ta gospođica dobije svoje pismo! - Dobro, gospodine upravitelju - uzviknuo je gospodin Kolbaba - onda ću ja tu gospođicu Maricu naći, makar morao godinu dana trčati i proći cijeli svijet! Čim je to rekao, prebacio je poštarsku torbu s pismom i okrajkom kruha preko ramena i dao se u svijet. Tako je gospodin Kolbaba hodao i hodao, i svuda se raspitivao ne živi li u tom kraju neka gospođica Marica koja očekuje pismo od izvjesnog vozača Franceka. I tako je prohodao cijeli litomerički i lounski kraj, i Rakovnički kotar, i Plzenski, i Domažlicki, i grad Písek, i budejovicki kraj, i Preloučki i Taborski i Časlavski, i Hradečki kotar i Jičinski kotar, i boleslavski kraj; bio je u Kutnoj Hori, Litomyšlu, Trebonji, Vodnjanima, Sušici, Příbramu, Kladnu i Mladoj Boleslavi, i u Voticama i u Trutnovu i u Sobotki, i u Turnovu i u Slanom, i u Pelhrimovu, čak i u Dobruški i u Úpici, i u Hronovu i u Sedmom Chalupu, i na Krákorki je bio, i u Zálesí, sve u svemu, svuda se raspitivao o toj gospođici Marici. Gospođica Marica, koje je u Češkoj našao, bilo je mnogo, sveukupno četrdeset i devet tisuća devetsto i osamdeset, ali niti jedna nije očekivala pisamce od gospodina vozača Franceka; neke od njih su čak i očekivale pismo od nekog gospodina vozača, ali taj se nije zvao Francek, već Tonko ili Ladislav ili Václav, Josip ili Jarolím ili Lojzek ili Florijan, ili Jirka ili Johan ili Vavrinec, čak i Dominik i Vendelín i Erazim, samo Francek ne; a druge su gospođice Marice naravno čekale pismo od nekog gospodina Franceka, ali taj uopće nije bio vozač, već bravar ili narednik, stolar ili kondukter, možda prodavač boja i lakova, tapetar, brijač ili krojač, ali svakako ne šofer. 2. domaća zadaća
6. Što neki ljudi zaborave napisati na pismu? 7 . Smije li se otvarati tuđe pimo? 8. Što je pisalo u pismu bez adrese? ____________________________________________________________
|