3. DAN ČITANJA
7. POGLAVLJE
ŠTO JE HTIO SJEDOBRADI - FUGITE! FUGITE! FUGITE! - METEŽ NA CESTI - DOLAZAK U MURSELLU Miron pograbi jaknu kojom je bio pokrio Melitu i povuče sestru za sobom. Potrče u pravcu uzvika Bakrenog Petra.
Ugledaše ga kako stoji kraj grma. Čovjek u bijeloj odjeći je bježao. Pucketanje grančica pod njegovim nogama postajalo je sve tiše i uskoro se više nije čulo. — Bakreni, jesi li ozlijeđen? — zapita Miron. Bakreni Petar je šutio. — Čuješ li me, Bakreni? Jesi li ozlijeđen? Bakreni Petar je šutio. Miron ga zgrabi za ramena i prodrma. — Bakreni, čovječe, reci tilumpa — tup! — Tilumpa — tup! — tiho istisne Bakreni Petar. — Tako, Bakreni! Reci još jednom! — Tilumpa — tup! — tiho istisne Bakreni Petar. — Dobro je. Jesi li ozlijeđen? — Mislim da nisam. — Tko je to bio? — Ne znam. Nabasao sam na njega... — I? Kako si ga natjerao u bijeg, Bakreni? — zapita Melita. — Vraga sam ga natjerao! Pogledao me u lice i nešto promumljao. Mislim da je rekao: — Našao sam te, napokon! Onda je jednostavno pobjegao. — Kako si čuo da se šulja naokolo? — pitao je Miron. — Zar nisi spavao? — Spavao sam. Kroz san mi se učinilo da čujem nečije korake. Pošao sam vidjeti tko je, a on je odjednom iskočio iz grmlja. Bio je to neki starac sijede brade. — Zašto me nisi probudio? — Htio sam najprije vidjeti tko je. Plašio sam se da će otkriti našu kolibu. — Kako si se samo usudio, Bakreni? — zgražala se Melita. — Zar te nije bilo strah? — Bilo me je strah, naravno — priznade Bakreni Petar. Miron je navukao jaknu. Znao je da od spavanja više neće biti ništa. — Hajdemo, odavde — predloži Melita. — Mogao bi se on još i vratiti. Nisu ni ulazili u kolibu. Pošli su nasumce kroz šumu. Razgovarali su šaptom. — Hej! — Miron zastade i počne se pipkati po džepovima. — Moramo se vratiti. Izgubio sam "Cicerona". — Kod mene je — utješi ga Bakreni Petar preda¬jući mu spravicu. — Uzeo sam ga kad sam pošao vidjeti tko se šulja oko kolibe. Na desnoj strani nebo je postalo svjetlije. Zvijezde su gubile prvotni sjaj, a stabla postajala rjeđa i bolje se razaznavala. Bio je to znak da se pri¬bližavaju rubu šume. Još su gazili po suhu lišću, ali su sve češće nailazili na busene trave. Ptice su započele svoj jutarnji koncert. Zora je bila blizu. Naišli su na potočić i s lakoćom ga pregazili. Malo potom izađoše iz šume i izbiše na tvrdu kamenitu cestu. Bila je pusta i bijela pod prvim zrakama sunca. Neodlučno su zastali. Ako bi pošli desno, prema istoku, osjećali su da bi se opet približili utvrđenom gradu. A oni su željeli da budu što dalje od njega. Zato su okrenuli lijevo. Sunce ih je grijalo u leđa i bilo im je sada prilično ugodno, ako se o takvom osjećaju u ovoj prilici moglo govoriti. S lijeve im je strane bila šuma, a s desne obrađena polja s kojih se isparavala jutarnja rosa. Malo kasnije kraj ceste su ugledali vinograd. Ni časa nisu oklijevali. Bobe grožđa bile su sočne i krupne, pokrivene plavkastom maglicom i vlažne od rose. Jeli su do iznemoglosti i ne pomišljajući da bi netko mogao imati što protiv ovakva načina samoposluživanja. Potom su se popeli na cestu i nastavili put. Hodali su sporijim koracima, vukući nogu za nogom, jer su im želuci bili puni grožđa. Odjednom iza njih netko zaviče: — Fugite! Fugite! Fugite! Za njima je iz petnih žila trčao dječak u bijeloj halji. Sijevnuvši mimo njih, prodere se iz svega glasa: — Fugite! Mursa incendit! Magnentius incendio portas urbis dedit! Fugite! Fugite! Fugite! Miron brzo uključi "Cicerona" i u njegovo plastično uho ponovi dječakove riječi. Iz metalne kutije za nekoliko se trenutaka začuje: — Bježite! Mursa gori! Magnencije je zapalio gradska vrata! Bježite! Bježite! Bježite! — Oho — reče Miron — znači da je riđobradi ostvario svoju zamisao i zapalio Mursu. — Dobro je što smo pobjegli iz njegova logora — reče Bakreni Petar. — To možemo zahvaliti Meliti. — Prvi se dio tvoga proročanstva obistinio — podsjeti ga Miron. — Da, na žalost. A hoće li se obistiniti i drugi dio? — Hoće, u to možeš biti siguran — reče Miron. — Mursijanci će ugasiti požar. — Zatim doda tišim glasom: — Sve se događa onako kako je zapisano u starim knjigama. Sustigli su onog dječaka dok je pomagao nekoj starici uprtiti zavežljaj na leđa. Zaputila se u Mursu, ali se na dječak ovo upozorenje odmah okrenula i vratila. Pogledaše ga malo pažljivije. Bio je smeđokos momčić od dvanaest — trinaest godina, odjeven u bijelu tuniku, oko struka utegnutu pojasom. Na bosim je nogama imao sandale s kožnatim remenčićima. Kad dječak vidje da je izazvao njihovo zanimanje, podiže glavu i reče ponosno: — Ja sam Plinije, sin centuriona Oktavijana. Najbrži sam glasonoša u Mursi! — Drago nam je — uzvrati Miron, a zatim, oponašajući dječaka, predstavi sebe i svoju družinu: — Ja sam Miron, sin profesora Leopolda s mureseškog Instituta za eksperimentalnu fiziku, a ovo je moja seka Melita ili Melicija Božanska Od Dobre Volje. Ovaj s crvenom kosom, to ti je Petronije Od Bakra, ali se neće ljutiti ako ga budeš zvao Bakreni Petar. — Zašto trčiš okolo i vičeš? — zapita Melita najbržeg mursijanskog glasonošu. — Tata me poslao da obavijestim građane Murselle da je Magnencije zapalio gradska vrata na Mursi i da upravi grada prenesem poruku Mursijanaca. — Zašto ih je zapalio? — Želi uništiti Vetranija i preuzeti vlast u Mursi. To će mu sigurno i uspjeti, jer Konstancije još nije stigao iz Cibala sa svojim legijama. Ako stigne na vrijeme, kod Murse bi se mogle sukobiti vojske triju careva. I u tom se slučaju starom Vetraniju loše piše, jer će mu tada Konstancije skinuti krunu s glave, a s krunom i glavu, po svojoj prilici. O tome ne smijete nikome pričati, jer su sve to strogo povjerljive državne tajne. A zašto ste vas troje tako smiješno odjeveni? — Smiješno? — gotovo se uvrijedi Melita koja je uvijek pazila da bude ukusno odjevena. — Ovako se od ljetos nosi u Mureseku. Čini mi se da mnogo smješnije izgleda ta tvoja noćna košulja podvezana svilenim konopom. Već su ga svrbjeli tabani. Zatezao je remenčiće na sandalama i spremao se da ponovno jurne. Miron reče: — Zaista nam je drago što smo se upoznali, Plinije. A što se tiče požara, možeš biti miran. Mursijanci će ga ugasiti. I Konstancije će uskoro stići, ako se ne varam. — Malo se nasmije i dometne: — Ali o tome ne smiješ nikome pričati, to su strogo povjerljive državne tajne. — Kako znaš sve to? — Plinije izbeči oči. — Tako, znam. — Bilo bi dobro da ga ugase. Moj otac, centurion Oktavijan, odgovoran je za čuvanje gradskih vrata. Ipak, bježite koliko vas noge nose! Ako vas uhvati Magnencije, mogao bi vas pretvoriti u robove. A to bi bilo vrlo, vrlo loše. Ja mrzim ropstvo. — Mrzimo i mi. — Moj otac, centurion Oktavijan, uvijek je govorio... Nisu čuli što je to uvijek govorio centurion Oktavijan, jer je dječak pritegnuo remenčiće na sandalama i odmaglio. I oni su ubrzali korak. Iza sebe začuše štropot kotača i topot konjskih potkovica. Sustizala ih je jedna dvokolica. Kočijaš je, u polustojećem položaju, uzvikivao na konje i razmahivao bičem iznad njihovih zapjenjenih sapi. Kad su ih prestizali, kočijaš je doviknuo djeci: — Fugite! Fugite! Mursa incendit! Dvokolica je nestala prema Murselli. Za njom su naišle još dvije dvokolice, pa nekoliko teških zaprežnih kola. Iz lake jutarnje magle izranjale su sada iz smjera Murse nepregledne povorke bjegunaca. Djeca su se kretala rubom ceste kako se ne bi našla na putu kolima koja su jurila u velikom broju, kao na utrkama, prestizala jedna druge i grabila koliko su brže mogla. Samo što dalje od Murse! Neki su seljaci već bili izašli u polje na posao, ali čim su čuli povike "Fugite!" i "Mursa incendit!", ostavljali su oruđe i bježali prema Murselli. — Ovamo, Melita! — prodere se Bakreni Petar i povuče je ispred jednih zaprežnih kola, koja odmah potom protutnjaše mimo njih. Iz Murse kuljaju gomile kola i pješaka. Mnogi su za stražnji dio kola privezali stoku ili pred sobom gonili svinje. Ako bi svinjče ili govedo skrenulo s ceste, vlasnici bi ih jednostavno napuštali, gleda¬jući samo kako bi spasili svoju glavu. Bilo je mnogo žena koje su u naručju nosile djecu i plačući posrtale po cesti. Melita, Miron i Bakreni Petar zahvaćeni su tom uspaničenom gomilom. Nisu mogli ići ni brže ni sporije od ostalih i osjećali su se kao u riječnoj struji koja ih nosi onako kako teče. Samo što dalje od Murse! Na cesti vlada neopisiv metež. Uzvici, psovke, dozivanja i zapomaganja, plač i vriska djece, njiska konja i drndanje kotača, sve se to stapa u dugu, neprekinutu jadikovku. Jedna se kola izvrnuše u jarak kraj ceste. Iz njih je ispao namještaj i prosulo se mnoštvo glinenog posuđa. Kočijaš je uspio na vrijeme skočiti sa sjedala. Ispred prevrnutih kola izvukla se žena s djetetom u naručju i počela zapomagati. Kočijaš je uzaludno molio ljude da mu pomognu podići kola. Nitko se nije obazirao na njihovu nevolju. Miron i Bakreni Petar nisu mogli samo tako proći kraj uplakane žene s djetetom koja moli pomoć. Prišli su kolima i pomogli kočijašu da ih uspravi, a zatim su utovarili u njih namještaj i posuđe koje se nije razbilo. Čovjek ih, pun zahvalnosti, pozove da se povezu s njim. Oni to rado prihvatiše. Drndaju se po kamenitoj cesti. Žena s djetetom sjedi im nasuprot. Iako još uplakana, nije skidala pogled s njihove odjeće. Svi su u povorci bili slično odjeveni, u bijele haljetke podvezane pojasom, a ponajčešće su na bosim nogama imali samo sandale. Zato su ovo troje predstavnika posljednje mureseške mode izazivali čuđenje kod svakoga tko bi ih pogledao. Melitina haljina, Mironove traperice, pa jakna i traperice Bakrenog Petra — sve je bilo Levi's, s tim da je kožnata jakna Bakrenog Petra bila crne boje, što je izazivalo pravo zaprepaštenje njihove suputnice. U susret im nailaze vojnici, nepregledne kolone legionara s kopljima i štitovima i s kacigom dubo¬ko navučenom na čelo, raskošnim perjanicama i lepršavim plaštevima, u sjajnim limenim oklopima, kao da će svakog časa navaliti na neprijatelja. Stupali su u grupama po stotinjak ratnika, oštro, nezadrživo. Izbjeglice su skrenule u jarak kako bi vojnici mogli proći. Jer vojnici se nikome ne sklanjaju s puta, oni bi bili u stanju pregaziti svakoga tko im se ispriječi na cesti. U gomili nasta komešanje, a uskoro se začuše i radosni povici: — Živio naš car Konstancije! — Smrt Magnenciju osvajaču! — Spasite Mursu i Mursijance! Činilo se da kolonama vojnika nema kraja. Među njima su se kretala i borna kola s četiri upregnuta konja, okićena zvoncima i praporcima, tako daje sve zvonilo i zveckalo. U bornim su kolima stajali strijelci s napetim lukovima, spremni da svakog časa ispuste ubojite strijele. — To dolazi Konstancijeva vojska — vikne Miron u uho Bakrenom Petru. — Ne bih želio biti u koži onog Magnencija. — Jen — dva... jen — dva! Jen — dva... jen — dva! Stupaju vojnici otresitim korakom, zemlja se trese pod njima. Na onom dijelu lica koji im nije bio pokriven zaštitnom limenom maskom svjetluca znoj, oči im prijeteći sijevaju kroz proreze. Teško neprijatelju koji im se suprotstavi! Nailaze i kola s carskom nosiljkom. Vuče ih dvanaest krupnih konja pokrivenih svilenim pokrivačima crvene boje. Na nosiljci su spušteni zastori, ali se raskoš njezine unutrašnjosti mogla lako naslutiti već i po vanjskom izgledu. Duga je oko osam metara. Središnji dio je povišen, pod njim je vjerojatno carsko prijestolje i na njemu car Konstancije. Blista zlato na nosiljci, svjetluca dra¬go kamenje kojim je ukrašena. Prošla je carska kočija, ali kolonama vojnika kao da nikad neće biti kraja. Vojskovođe uzvikuju naredbe, poravnavaju redove vojnika u pokretu... jen — dva... jen — dva... Napokon su vojnici prošli. Kočijaš potjera konje u trk. Iza njih se nakupilo mnogo onih koji su također čekali da prođe vojska i sada su svi htjeli biti prvi. Kola su se sudarala i prevrtala, sa svih su se strana čuli jauci i zapomaganja. Svi su se željeli što prije dokopati Murselle i skloniti u sigurnost gradskih bedema. U jednom trenutku Miron na desnoj strani ceste ugleda kameni stupčić s natpisom "Mursella". Tu su, dakle. Na drugoj strani ceste bio je također stupčić na kojemu je napisana udaljenost Murse od Murselle — 9 milja. Zaustaviše se pred gradskim zidinama. Ispred bedema, koji nisu bili onako debeli i utvrđeni kao mursijanski, bio je kanal preko kojega je podignut most prema ulaznim vratima. Rijeka kola i pješaka usmjerila se na most, nastojeći se što prije domoći gradskih vrata. Tu su stajali vojnici i pravili red, kako se kola ne bi zaglavila na mostu ili na grad¬skim vratima. Kroz otvorena vrata vidio se gradski trg pokri¬ven mnoštvom ljudi i kola. Ali i izvan bedema, oko Murselle, bilo je mnogo kola i izbjeglica. Napokon su i oni uspjeli ući u utvrđenu Mursellu. Kočijaš je imao sreću i našao komadić slobodnog prostora na trgu. Tu je zaustavio kola. Djeca siđu i zahvale čovjeku što ih je povezao. Kad je čuo Mironove nerazumljive riječi, a malo potom i glas "Cicerona" iz njegova džepa, na licu inu se pojavi izraz straha. Kuće u Murselli bile su zbijene jedna uz drugu, građene uglavnom kamenom i širokim opekama, sa zasvođenim lukovima i vitkim potpornim stu¬povima, a ulice uske i popločane kaldrmom. Čim su se iskrcali, djeca se počeše probijati prema rubu trga, kako bi se uvukli u neku vežu i tako izvukli iz gužve. Miron i Bakreni Petar pazili su da Melita stalno bude između njih. Gomila se iznenada zaljulja i oni se nađoše opasno pritiješnjeni uza zid neke kuće. Odupirali su se koliko su mogli, ali je pritisak ljudskih tijela postajao sve jači. Nedaleko od njih jedna se žena onesvijestila. Njezin se muž očajno borio da odgurne one najbliže bojeći se da će je pregaziti. Na drugoj strani izbila je tučnjava. To se moglo razabrati po ljutitim uzvicima i prijetnjama što su dopirali iz gomile. Bakreni Petar bolno jekne. Miron ga pogleda i odmah uoči bljedilo na njegovu licu posutom hrđastim pjegicama. Zaključio je da mu se otvorila rana koju je zadobio u nedavnoj tučnjavi s Ukikancima. Upne se iz sve snage da ga nekako zagradi svojim tijelom. Noge mu dršću od naprezanja. Osjećao je da neće moći još dugo odolijevati pritisku, popustit će mu ruke i sve će ih prilijepiti uza zid. Melita zaplače. Tada Miron s olakšanjem osjeti da pritisak na njegova leđa popušta. Netko je dahtao kraj njega. Sagne glavu i krajičkom oka ugleda kraj svoga stopala nečiju sandalu utegnutu remenčićima i bosu nogu u toj sandali, ne baš zavidne čistoće. Podiže pogled da vidi tko mu to pomaže. Kraj njega je Plinije, sin centuriona Oktavijana. I on se odupire rukama o zid i pokušava pomoći Mironu da zaštiti prijatelja. Nasmiješiše se jedan drugome i novim snagama počeše otiskivati one iza sebe. 8. POGLAVLJE
PLINIJE NUDI POMOĆ - STARI NOVAC IPAK VRIJEDI - NAPUŠTENA KUĆA - NEŠTO SE DOGADA NA TAVANU - BAKRENI PETAR JE NESTAO Val ljudskih tijela koji ih je pritiskivao počeo se povlačiti. Dok se borio da zaštiti Bakrenog Petra, Miron je strepio i za "Cicerona". Plašio se da će se osjetljiva spravica u toj gužvi oštetiti, što bi, s obzirom na njihov položaj, moglo biti vrlo neugodno.
Čim je spustio ruke sa zida, uključio je "džepnog prevodioca" i zabrinuto šapnuo u svoj džep: — Što radiš? — Quid agis? — čulo se potom iz džepa šaptom izgovoreno isto pitanje na latinskom jeziku. Dječak s olakšanjem odahne. S "Ciceronom" je sve u redu. I on se izvukao "zdrav" i neoštećen. Gomila na trgu prilično se prorijedila. Neki od izbjeglica smjestili su se kod svojih rođaka, neki su ostali na trgu ili potražili smještaj u šumarku izvan grada. Pregledali su rame Bakrenom Petru. Na sreću, nije bilo nikakve nove ozljede. Dječak je samo ozlijedio staru ranu zadobivenu u Mureseku. Iscurilo je nekoliko kapljica krvi i to je bilo sve. Miron zahvali Pliniju što im je pritekao u pomoć kad im je ona bila najpotrebnija. Kad je najbrži mursijanski glasonoša čuo "Ciceronov" glas iz Mironova džepa, uznemireno je pogledao Mirona. — Kad smo razgovarali dolje na cesti, čuo sam da nekako čudno govoriš — reče, a zatim upre prstom u Mironov džep iz kojega se čuo metalni glas i zapita: — Zar tu u džepu imaš još jedna usta? — Nemam — nasmije se Miron. — Ja ne razumijem tvoj jezik, a ti ne razumiješ onaj kojim mi govorimo. Zato tu imam jednu spravicu koja ra¬zumije i govori oba jezika i prevodi ono što čuje. Izvadio je iz džepa "Cicerona" i pružio mu ga. Plinije ustukne dva koraka i sakrije ruke iza leđa, dajući time do znanja da ne bi želio bliže poznanstvo s " Ciceronom". Po njegovu se držanju moglo zaključiti da nije mnogo shvatio od onoga što mu je Miron rekao o "Ciceronu" i njegovim prevodilačkim sposobnostima. — Odakle ti to? — zapita. — Tata mi je napravio. Uzmi slobodno i pogledaj, neće te ugristi. — Pa... — Plinije je tražio nekakav izgovor da se ne primakne Mironu — nemam sada vremena za razgledanje, znaš. Moram otići u gradsku upravu i predati im Vetranijevu poruku, a zatim opet u Mursu. Stalno me šalju nekamo, jer ja sam najbrži glasonoša — doda ponosno. Izgleda da mu je hvalisanje izrazita osobina, toliko istaknuta da bi mu se morala unijeti u osobni opis. Ali pogled i osmijeh bili su mu otvoreni i pošteni. — A vi — doda malo kasnije — ostajete li u Murselli ili ste na proputovanju? — Kako se uzme — slegne Miron ramenima. — Možemo ostati u Murselli ili otići bilo kamo. — Dakle, niste odavde? — Plinije ih odmjeri od glave do pete. — Tako sam i mislio. Ne znate naš jezik i nekako ste čudno odjeveni. — Tako se nosi u Mureseku, rekla sam ti već — reče Melita. — A mi smo iz Mureseka, ako te tako silno zanima. Znaš li put do Mureseka? — Muresek, hm... ne znam. Nikad nisam čuo za to mjesto, iako se zove slično kao naša Mursa. Ovdje ste valjda u posjetu rodbini? Ni radoznalost mu nije strana osobina, pomisli Miron. — Nismo — reče glasno. — Nemamo rodbine ni ovdje ni u Mursi. — Aha, sada znam! — nasmije se Plinije i pokaže dva reda zdravih zuba. — U Murselli ste na izletu! — Tako nekako — potvrdi Miron kako bi izbjegao daljnje objašnjavanje. — Gdje ćete prenoćiti? — Hm, razmišljao je Miron ovaj se doista ponaša kao voditelj kviza, a nas drži nespremnim kandida¬tima kojima mora postavljati gomilu pitanja i podpitanja. Htjede mu odgovoriti malo oštrije, ali kad ga još jednom pogleda u oči, u njima vidje samo prijateljsko iskrenje i trunku radoznalosti. Zato reče: — Još ne znamo. Možda u Murselli ili okolici. Nismo o tome razmišljali. — O tome moraš razmisliti, čovječe! Mursella je sada puna izbjeglica. Mnogi su Mursijanci došli da se ovdje sklone. — Malo je promislio, pa doda: — Poveo bih vas sa sobom u Mursu i tamo biste bili moji gosti. To bi tati Oktavijanu, centurionu, bilo vrlo drago. Ali to je sada nemoguće, na žalost. Mursa je opkoljena i ne može se unutra, a uz to su Magnencijevi legionari zapalili gradska vrata. I ja se teško provučem, iako sam ja... no, rekao sam ti već. Tata i ja ćemo pokušati izvesti iz Murse moju majku i sestru i dopremiti ih ovamo, tetki. S mosta pred gradskim bedemima podiže se neka graja i začuše se radosni povici. Gomilom se pronijela vijest da su Mursijanci uspjeli ugasiti požar. Pliniju se lice ozari. — Eto, vidite! — usklikne ponosno. — Moj je tata ugasio Magnencijevu vatricu! Miron i Bakreni Petar brzo razmijeniše poglede. I drugi se dio njihova proročanstva ispunio. — Da vas ipak povedem u Mursu? Možete li brzo trčati? — Možemo — odgovori Miron — ali zasad ćemo ipak ostati u Murselli. Nekako ćemo se već snaći. Plinije bijaše od onih dobrih dječaka koji bi pošto — poto htjeli učiniti dobro djelo i pomoći svakome tko se nađe u nevolji. Iako mu se žurilo u Mursu, još je stajao tu i češkao se iza uha. — Sjetio sam se! — reče. — U blizini ima jedna napuštena kuća. Mogli biste se privremeno smjestiti u njoj, ako je do sada netko već nije zaposjeo. — Je li daleko ta kuća? — Nije. Dolje je kraj rijeke, izvan grada. Odvest ću vas onamo čim predam poruku. Čekajte me ovdje! Rekavši to, izgubi se u jednoj uskoj ulici. Trg je opustio. U njegovu sjevernom dijelu, gdje je bila gradska tržnica, po kaldrmi je bilo rasuto i izgaženo mnogo voća i povrća. Većina je prodavača napustila prodajna mjesta, ali su neki ipak ostali kraj svoje robe i pozivali kupce. Između kamenih stolova motalo se nekoliko goluždravih dječaka. Skupljali su ono za što su smatrali da nikome ne pripada. — Što ćemo sada? — zapita Melita. — Pričekat ćemo toga dječaka, Plinija — odgovori Miron. — Negdje bismo se doista morali smjestiti i pošteno se odmoriti. Noćas gotovo i nismo spavali. Misliš li i ti tako, Bakreni? — Da. Bakreni Petar čupkao je rukav svoje kožnate jakne i o nečemu razmišljao. — Gladna sam — reče Melita. — I ja sam, ali što možemo — slegne Miron ramenima. — Moramo se malo strpjeti. Bakreni Petar još je čupkao rukav i još je razmišljao. Iznenada reče: — Mirone, kad smo pošli u Institut po šah, ti si stavio u džep vrećicu sa starim novcem. Imaš li je još? — Mislim da imam — odgovori Miron i počne tražiti po džepovima. Izvukao je kožnatu vrećicu. — Evo je! — Daj mi je malo! — Što će ti? — zapita Miron predajući mu vrećicu. — Vidjet ćeš. Vrećica je bila puna starog novca, patiniranog i znatno oštećenog od tisućugodišnjeg ležanja u zemlji. Bakreni Petar je odvagne u ruci i spusti u svoj džep. — Vratit ću se brzo — reče i ode nekamo. — Kamo će? — zapita Melita. — Nije dobro da se razdvajamo. — Vratit će se on, bez brige. Vratio se ubrzo. U rukama je nosio svjež kruh krušne peći i velik komad sira. — Odakle ti to? — Melita ga pogleda prijekorno — — Nisi valjda... znaš da se to ne smije, Bakreni. — Nisam, ne boj se. Pošteno sam platio. — Čime? — Novcem, naravno. — Nisi imao novaca. — Tko kaže? Zar nisi vidjela da mi je Miron da? — Vidjela sam. Ali on ti je dao stari novac koji više ne vrijedi. — E, pa vidiš da vrijedi. Razlomio je kruh i sir na tri jednaka dijela. — Ma hajde, Bakreni! Nećeš valjda reći da si to kupio za novac koji se nalazio u vrećici! — Baš to hoću reći. Miron je uvijek govorio da se za taj novac ne može ništa kupiti i da ga cijene samo numizmatičari. Sad si vidjela da ga cijene i murselski prodavači. — Mi smo taj novac iskopali u starom Mureseku, s dva metra dubine! Star je gotovo dvije tisuće godina. — Znam. Za jedan srebrnjak kupio sam ovo. Još su mi vratili i ostatak, tri mala bakrenjaka. Miron je razmišljao držeći u rukama svoj komad kruha i sira. Zapita Bakrenog Petra: — Je li te prodavač što ispitivao o ovom novcu? — Govorio je nešto, ali ga nisam razumio. "Ciceron" je ostao kod tebe. Gledao je srebrnjak i sumnjičavo klimao glavom, kao da mu nešto nije bilo jasno. Zatim ga je protrljao o rukav i pokazao prodavaču koji je stajao pokraj njega. I taj se drugi čudio. Već sam se htio izgubiti i ostaviti im taj komad novca, ali tada mi dadoše kruh i sir i uzvratiše ostatak, ova tri bakrenjaka. Onaj sumnjičavi pažljivo je zamotao naš srebrnjak u neku krpu i spremio ga u džep. Ja sam se za svaki slučaj povukao čim sam dobio kruh i sir. Predao je Mironu vrećicu s novcem i tri bakrenjaka koja je dobio kao ostatak. Novčići su bili novi kao da su upravo dopremljeni iz kovnice. Miron je promatrao bakrenjake na svom dlanu. Tako sjajnih još nikada nije vidio. Znao je da se u vrećici nalazi još nekoliko baš ovakvih bakrenjaka, ali su bili nagriženi korozijom, stari i pozelenjeli od patine. Na njima se jedva razaznavao lik rimskog cara u čije su vrijeme kovani, a slova je morao čitati povećalom. — Znači, ipak je istina... — prošapće za sebe. — Što je istina, Mirone? — upita Melita preko zalogaja. Bakreni Petar gurne Mirona laktom i odgovori umjesto njega: — Istina je da ovaj novac vrijedi. No, sada šuti i jedi. Važno je da je sve pošteno plaćeno, zar ne? — Pa, jest — potvrdi Melita. Pojeli su kruh i sir i sve se opet činilo mnogo bolje. Nedaleko su ugledali kamenu česmu iz koje je izbijao mlaz vode. Pili su sve dok im zubi nisu utrnuli od hladnoće. — Meni tu ipak ništa nije jasno — pijukala je Melita zatežući haljinicu. — Možete vi pričati što god hoćete, ali meni nije jasno. Pitam vas... Jarca joj ženskog, pa dokle će zapitkivati, pomisli Miron, a glasno reče: — Dobro, seko, pa što je sad opet? Zar ti nije neugodno da stalno nešto zapitkuješ? — Zašto bi mi bilo neugodno? Ništa ne razumijem od svega toga što se događa. — A zar je netko od tebe tražio da razumiješ? Jesam li ja tražio, ili, možda, Bakreni? Reci. — Pa... niste tražili, znam... — Malo se zbunila i nije znala što bi rekla, a zatim pokaže prstom prema ulici u kojoj je nestao Plinije. — Eno Plinija! Mursijanski glasonoša hitao je prema njima. — Hajdemo — reče kad je stigao do česme. — Pokazat ću vam onu kuću, a onda moram požuriti u Mursu. Konstancije je stigao s velikom vojskom. Uz pješake, doveo je oklopljenu konjicu i orijentalne strijelce. Izgleda da će starom Vetraniju po¬kloniti život, ali će mu oduzeti krunu i sam preuzeti obranu Murse. Magnencije je svoje najjače legije postavio duž zapadne utvrde. Uskoro će se zbiti veliki događaji. Moglo je već biti podne. Izašli su kroz gradska vrata i zaputili se uz istočni bedem s njegove vanjske strane. Uskoro su naišli na uski puteljak i počeli se spuštati prema rijeci. Na obali su ugledali osamljenu kuću. Oko nje je bilo nekoliko prastarih stabala. Grane su se spuštale niz krov i djelomično skrivale kuću od pogleda. Izgrađena je na malo povišenom mjestu. Dvadesetak metara iza nje obala se strmo obrušavala prema rijeci. Na prvi se pogled moglo zaključiti da u njoj duže vrijeme nitko ne stanuje. Ulazna su vrata na ogradi bila otrgnuta, a dvorište obraslo visokom travom i korovom. Plinije podigne kračun na ulaznim vratima. Iznutra ih zapahne težak, ustajali vonj. — Ima tu mnogo prostorija — govorio je. — Odaberite jednu i smjestite se dok ja ne dođem. Vratit ću se sutra ujutro. Trebate li novaca? — Ne, hvala—zahvali Miron. — Imamo dovoljno. — Onda dobro. Ako vam što zatreba, možete otići na tržnicu i kupiti, prodavači su tamo cijelog dana. Osjećajte se kao kod kuće. Nasmiješio im se prijateljski i otišao. Nekoliko se hodnika pred njima granalo i vodilo dublje u unutrašnjost. Sada nisu bili raspoloženi za razgledanje. U nogama su osjećali umor, a neprospavana noć ostavila je traga i u njihovim očima. Iz glavnog su hodnika skrenuli u prvu prostoriju. Po namještaju i zidovima nahvatala se paučina. Zapravo, od namještaja bili su tu samo niska postelja prekrivena prostirkom i stol od grubo tesanih dasaka. Kraj stola je stajala široka klupa koja je također mogla poslužiti kao ležaj. — Vas dvoje lezite — reče Bakreni Petar — a ja ću čuvati stražu. Nisam jako pospan. Miron je znao da je i Bakreni Petar umoran i pospan, ali je isto tako znao da netko mora ostati na straži. Nije se protivio prijedlogu svoga prijatelja. U sebi je odlučio da će ga zamijeniti čim se probudi. Legao je s Melitom u postelju. Bakreni Petar sjeo je na klupu i naslonio se laktovima na stol. Miron je brzo utonuo u san. Kad se probudio, bila je noć. Odmah se sjeti da od Bakrenog Petra mora preuzeti stražu. Sjedne na postelji i protrlja oči. Vjetar je žestoko puhao i mlatio granama po krovu. Melita je spavala kao daje u svojoj postelji u mureseškom stanu. U snuje nešto mrmljala. U sobi je bilo mračno. Jedva se nazirao četvrta¬sti prozorski otvor. Sijevne munja i osvijetli prostoriju. I u Mironovoj glavi sijevne misao od koje se sav naježi. Tamo, na klupi kraj stola, kad je sijevnula munja, on nije vidio Bakrenog Petra. Kamo li je nestao? Ili je možda legao na klupu i zaspao, a on ga ne može vidjeti iza stola? Na tavanu se iznenada začu lupa, kotrljanje, grebanje i nekakvo čudno toptanje... to ne mogu biti zvuči koji bi dolazili od vjetra. Opet sijevne munja. Odmah potom zagrmi kao da se kuća ruši. U blizini prasne grom. Sruči se kiša kao iz kabla. Na tavanu ponovno zalupa. Mirona prođoše trnci i kosa mu se malo podiže. Tiho zazove Bakrenog Petra. Nije se odazvao. Bit će da ipak spava, tamo na klupi iza stola, pomisli Miron i malo se osokoli. Priđe stolu i nadviri se preko njega, rukama opipa klupu. Ne, tu nema Bakrenog Petra, nema nikoga. U sobi je samo Melita koja spava i Miron koji nasred prostorije dršće od straha.... 9. POGLAVLJE
POTRAGA U NAPUŠTENOJ KUĆI - JESU LI RIBE UŠLE KROZ PROZOR - MELITA JE NEŠTO ČULA - TKO JE TAJANSTVENI NOĆNI POSJETILAC Miron je, pun tjeskobe, stajao u mračnoj prosto¬riji. Osjećao je kako mu se nešto ledeno i bockavo penje uz leđa.
— Bakreni, javi se — pozove tiho, molećivo, jedva razdvajajući od straha osušene usne. — Znam da si tu negdje, hajde, nije sada vrijeme za šalu. Uzastopce zatreperi nekoliko bljeskova munje, a grmljavina, jača od pređašnje, iz temelja potrese trošnu kuću. Komadi crepovlja skotrljaše se niz krov i s treskom padoše pod prozor. Kiša se u slapu slijevala s ruba krovišta. — Vraže crveni! — počne sada Miron Ijutito. — Javi se ili ću ti razbiti tu pjegavu njušku kad te uhvatim! Ne, doista ga nije bilo u prostoriji. Na tavanu opet zatopće... nešto se prevrne, sta¬klo zazveči kao daje eksplodirala staklena bomba. Melita se promeškolji na ležaju i nešto promrm¬lja. Zatim se umiri, ali već sljedećeg časa ustade i sjedne u postelji. — Koga to dozivaš, Mirone? — zapita sneno. — Bakreni je nestao. — Možda je izašao. — Melita je dotapkala do brata i stala uza nj. — Zašto bi izlazio po ovakvu vremenu? — Ih, pa možda je načas morao izaći, znaš na što mislim. Puno smo pili vode na onoj česmi. — Ma, nije. Otkad sam ja budan, već je to na što misliš mogao triput obaviti i vratiti se. Bojim se da tu nešto neće biti kako treba. Prišli su teškim ulaznim vratima okovanim ba¬krenim zakovicama. Zasun je na njima bio spušten s unutaršnje strane. — Zatvorena su iznutra — reče Miron — a to znači da je Bakreni negdje u kući. — Ali gdje, pomisli. Nije ga samo tako mogla progu¬tati tama. Miron je za svoje godine bio hrabar dječak, u nekim prilikama čak ludo hrabar. Ali sada mu je hrabrost naglo pala. No to nipošto nije smio poka¬zati pred sestrom. Najviše ga je plašila pomisao da je u kući još netko osim njih i da je taj netko svladao Bakrenog i odvukao ga tko zna kamo. Na tavanu opet zalupa. I kao da se rasprsnu još jedna staklena bomba. Miron se strese. Lako ti je prosipati mudrost pred Magnencijem, jer on je čovjek od krvi i mesa, ali ovo lupanje na tavanu i tajanstveni nestanak Bakrenog... uh! Ogrli sestru oko ramena i počne je hrabriti: — Ne boj se, seko, nije to ništa... — Nije znao što bi još rekao. — Što nije ništa, Mirone? — To što si čula gore... znaš... — uzmucao se. — Kako da nije ništa! To su miševi! — Pa da, miševi, jarca im mišjeg, pomisli Miron, baš sam budalast! Za nos bih se mogao ugristi od jeda! Ali umjesto toga samo reče: — To sam ti baš i htio reći. Čuo sam ih još dok si spavala. Ne moramo se na njih obazirati. Pljusak je u međuvremenu prestao. Oblaci su se brzo razilazili. Ukazaše se zvijezde, a uskoro i mjesec otkri svoje sjajno lice. Mjesečina osvijetli prostoriju. — Hajdemo potražiti Bakrenog — predloži Me¬lita. Kada su po danu ušli u kuću, Miron je zapazio da središnji hodnik vodi prema sjeveru i da se lagano spušta. Za danjeg svjetla nisu se upoznali s rasporedom prostorija, pa su zato, htjeli — ne htjeli, to morali učiniti sada, jer je sve upućivalo na to da se Bakreni Petar još nalazi u kući. A oni su morali pronaći prijatelja i priteći mu u pomoć ako bude potrebno. — Hajdemo — prihvati Miron. Izašli su u hodnik popločen okomito poslaganim opekama. Vrata na prostorijama u koje se ulazilo iz hodnika bila su otvorena, na nekima i nije bilo vrata, tako daje i u hodnik ulazilo dosta svjetla kroz prozore. To i nisu bili prozori nego dosta visoki duguljasti otvori u zidu s ugrađenim rešetkama. Mirona pogodi neugodna misao kako se, u slučaju potrebe, kroz te otvore ne bi mogli izvući iz kuće. Mjesec je još bio nisko i svijetle su se četvrtine prozorskih okvira kroz otvorena vrata ocrtavale čak i u hodniku. Vjetar je još mahnitao. Grane drveća nad kro¬vom bijesno su mlatile po krovu, a taj se zvuk u unutrašnjosti kuće još i pojačavao. — Bakreni! Bakreni! — zovne Miron. Nitko se nije odazvao. Samo je jedan štakor strugnuo pokraj njihovih nogu, uzverao se uza zid jedne od soba, zastao trenutak u oknu i šmugnuo u dvorište. Ušli su u tu prostoriju. Pod je i ovdje bio od crvenih mozaik — pločica kao i u sobi iz koje su izašli, po čemu je Miron zaključio da je kuća po svoj prilici pripadala nekom bogatijem čovjeku. U kutovima se nalazila neka starudija pokrivena slojem prašine, što se i pri ovako škrtom mjesečevu svjetlu moglo primijetiti. U sljedećoj su sobi našli ognjište na kojemu je još bilo pepela. Na nekoliko zidnih polica poslaga¬no je glineno posuđe, a na podu, u jednoj od takvih posuda, ugledali su ostatke ribe koju je netko pojeo. Miron se sagne i gurne ruku u pepeo. — Što tražiš u pepelu? — zapita Melita. — Ništa — odgovori Miron. — Nije joj htio reći daje kamen ispod pepela još topao... Pod njihovim nogama nešto lupne i počne se trzati. Uplašeno odskočiše prema vratima. Tu zastadoše i osvrnuše se. Ribe! Doista, tu, nasred prostorije, pod svjetlom mjesečine ljeskale su se ribe! Bile su žive i praćakale se kao da su netom izvučene iz vode. — Mirone... — započe Melita, ali je dječak stisne za ruku i reče: — Šuti! Ne bojiš se valjda tih riba? — Netko ih je donio ovamo, to sam htjela reći. — Pa znam da ih je donio. Valjda nisu same uskočile kroz prozor! — Povukao je sestru u drugu prostoriju. — Joj! — vrisne Melita i pribije se uz brata. U jednom kutu stajao je čovjek sa štitom i kratkim mačem uperenim u njih. Mironu klecnuše koljena. Sada su u klopci... Brzo se osvrne da vidi ima li mjesta za uzmak. Prinese ruku džepu da uključi "Cicerona" i pokuša pregovarati s onim u kutu, ali onda sve shvati i reče s olakšanjem: Kip! To ti je običan kameni kip nekog ratnika. Na ovoj strani više nije bilo prostorija. Hodnik je, međutim, i dalje prodirao dublje u unutrašnjost, prema rijeci, a uz to se počeo spuštati. Provukli su Me kroz nekakvo zasvođe ozidano kamenim kockama i spustili se niz nekoliko stepenica. Bili su u tunelu. Mrak je sada bio kao u rogu. Osjetili su da gaze po vlažnom tlu, mekom i kliskom, pa su se morali primiti za ruke kako se ne bi okliznuli i popadali. — Da se vratimo? — prošapće Melita. — Bakreni sigurno ovamo nije silazio. — Možda i jest, znaš da on voli tumarati podzem¬ljem. — Što bi ovdje tražio? — A što je tražio u podzemlju starog Mureseka? Poznavao je sve prolaze i snalazio se bolje od nas. — Znam. Kamo vodi ovaj tunel? — Ne znam, valjda prema rijeci. Nekamo mora voditi, inače ga ne bi prokopali. Ići ćemo još malo, a onda ćemo se vratiti. Glina pod njihovim nogama bila je sada sasvim mokra, noge su im propadale u blato. Šljapkali su po lokvama koje nisu mogli vidjeti. Držali su se stijenki tunela gdje nije bilo toliko blata. Miron zastane. — Imaš pravo, seko, bolje da se vratimo. Melita ga čvršće stisne za ruku. — Jesi li čuo nešto? — šapne. — Nisam. A ti? — Učinilo mi se... Nešto zalepeće u tunelu i na licu osjetiše blag, lagašan vjetrić. — Ne boj se, to je sigurno šišmiš — reče Miron. — U podzemlju ih uvijek ima. — Čuješ li sad? Kao da netko doziva. Ovaj put je čuo i Miron. — To nas Bakreni zove! — obraduje se, a zatim poviče: — Bakreni, gdje si? Javio se s dna tunela. Požurili su prema njegovu glasu, ne pazeći više na blato i lokve. — Mirone! Melita! — dozivao je Bakreni Petar. — Jeste li to vi? Glas je dopirao iza jednih vrata ugrađenih u zid tunela. Miron podigne zasun i otvori ih. Škripa zahrđalih šarki zapara tamu u tunelu. — Jesi li tu, Bakreni? — Tu sam! — Bakreni Petar pohrli k njima i stisne ih za ruke. — Dobro je što ste došli, uh, već sam pomislio... — Mirone, to nije Bakreni! — vrisne Melita i pokuša se istrgnuti. Onaj ih je držao zaruke kao kliještima. Bio je gol do pojasa. Melita mu je dotakla vlažna leđa i vrisnula. Znala je da bi Bakreni Petar na sebi morao imati košulju i kožnatu jaknu. Miron ga snažno gurne, zgrabi sestru za ruku i trgne je prema izlazu. Onaj se stropošta u blato. — Što vam je, koji vrag! — čuo se glas iz tame. Miron i Melita neodlučno zastadoše. To je ipak glas njihova prijatelja. — Gdje ti je jakna ako si ti Bakreni Petar? — zapita Melita. — Tamo, na onoj klupi. Malo sam prilegao i stavio jaknu i košulju pod glavu. Ostale su tamo, možete mi vjerovati. — Reci... — zausti Miron. — Tilumpa — tup! — dopre glas iz blata i sada su bili sigurni da je to Bakreni. — Zašto si silazio ovamo? — zapita Miron, a Melita dometne: — Napustio si stražarsko mjesto. — Učinilo mi se da sam nešto čuo u hodniku — reče Bakreni Petar i priđe im. — Onda sam pošao vidjeti o čemu se radi i ušao u ovaj tunel. Tamo, na drugom kraju, tunel izlazi na rijeku. Dolje je malo pristanište za čamce, ali je obala sa strane veoma strma, tako da se u nj može stići samo ovim tunelom. Postajao sam malo kraj rijeke. Mjesečina je bila jaka, vidjelo se čak do druge obale. Iz vode su iskakale ribe... — Joj, Bakreni — prekide ga Melita — zar misliš da nas sada zanimaju ribe koje skaču iz rijeke! — No, dobro. Dakle, pošao sam natrag, kad odjednom... — Što? — Čujem nečije kašljanje i udar vesla o čamac. Netko se upravo iskrcavao dolje, u pristaništu. U tom času zatekao sam se pred ovim vratima. Htio sam potrčati k vama, kadli onaj izađe iz čamca s buktinjom u ruci. Osvijetlio je cijeli tunel. Šmugnuo sam u ovu prostoriju i pritajio se. Kad je onaj naišao pokraj vrata i vidio da su otvorena, zastao je trenutak, a ja sam sav premro. Mislio sam da će ući ovamo. U jednoj je ruci držao buktinju, a u drugoj prutić na kojemu su bile nanizane ribe. Nešto je promrmljao i pritvorio vrata. Odahnuo sam. Tada još nisam znao da sam u klopci i da je on izvana navukao zasun. Inače bih vikao, ma tko on bio. Tek kad sam malo kasnije htio izviriti, osjetio sam da su vrata izvana zaključana. Vikao sam, ali me onaj nije čuo. A možda je i čuo, tko zna, ali u svakom slučaju nije se vratio da mi otvori. Ne znam što bi bilo sa mnom da me vi niste pošli tražiti. — Hej, pa onda je taj još negdje u tunelu ili gore, u kući, jer je zasun na ulaznim vratima spušten s unutaršnje strane — zaključi Miron. — Zar nije dolazio k vama? — Nije, ali smo u jednoj prostoriji vidjeli svježe ribe. — Još su se praćakale — primetne Melita. — Hm... — razmišljao je Bakreni Petar — možda je gore ostavio ribe i vratio se u pristanište. — Da se vraćao ovim tunelom, čuo bi te kad si dozivao — reče Miron. — Pa, nisam baš stalno dozivao. Svladao me san. — Bakreni, čovječe, kako si u takvoj prilici mogao zaspati? — čudila se Melita. — Eto, što mogu. Zadrijemao sam stojeći. Možda je baš tada prolazio ovuda. — Dobro, idemo sada — reče Miron. — Meni se više ne ostaje u ovoj kući. Uzet ćemo jednu od onih riba, dobro će nam doći. A i tvoju jaknu i košulju. Ostatak noći provest ćemo vani, u šumarku kraj rijeke. — Mirone, ali ta riba nije naša — opomene Melita. — Nemoj govoriti gluposti, seko! Uspinjali su se tunelom, kadli Bakreni Petar reče: — Zar vas ne zanima tko je bio onaj što me zatvorio? — Sigurno ne znaš ni ti. Nikoga ovdje ne poznaješ. — Varaš se. Nekoga sam ipak upoznao. Glas mu je malo zadrhtao. Nisu mu mogli vidjeti lice, ali se po glasu osjetilo daje uzbuđen. — Tko je bio? — Miron spusti glas. — Nije valjda Plinije? — Nije. Lice mu je bilo osvijetljeno buktinjom i dobro sam ga vidio. Bio je onaj starac s kojim sam se sukobio u šumi. Ubrzali su korak da što prije izađu iz ove čudne kuće. 3. domaća zadaća 1.
2. 3. |