13.
Gostionica "Kod crvenog raka" Hodali su, hodali, hodali, te na koncu predvečer mrtvi umorni stigli do gostionice "Kod crvenog raka". — Zastanimo malo ovdje, — reče Lisac, — toliko da pojedemo koji zalogaj i da na koji sat počinemo. U ponoć ćemo nastaviti dalje, tako da sutra u zoru budemo na Polju čuda. -- Ušavši u gostionicu, sjedoše sva trojica za stol; ali nitko od njih nije imao teka. Jadni Mačak, kako je osjećao mučninu u želudcu, nije mogao pojesti nego trideset i tri trlje s umakom od rajčica i četiri porcije fileka sa sirom; a kako mu se fileki nisu činili dobro začinjeni, tri puta je zatražio maslaca i ribanog sira! I Lisac bi bio rado štogod smazao, ali kako mu je liječnik propisao strogu dijetu, morao se zadovoljiti s jednim običnim zecom na slatko-kiselo, s laganim prilogom od tovljenih pilića i pjetlića od prvog pjeva. Nakon zeca naruči kao dodatak jarebice u umaku, kuniće, žabe, guštere i rajske grožđice; a onda nije htio više ništa. Bilo mu je toliko mučno od hrane, rekao je, da više ništa ne može staviti u usta. Onaj koji je najmanje od svih jeo bio je Pinocchio. Zatražio je jedan režanj oraha i jedan okrajak kruha, pa sve to ostavio na tanjuru. Jadni dječak, razmišljajući stalno o Polju čuda, već je unaprijed probavljao svoje zlatnike. Kada su večerali, Lisac reče gostioničaru: — Dajte mi dvije lijepe sobe, jednu za gospodina Pinocchija, a drugu za mene i mog druga. Prije nego krenemo dalje malo ćemo odspavati. Upamtite, međutim, da se u ponoć želimo probuditi kako bismo nastavili svoje putovanje. — Da, gospodine — odgovori gostioničar, te namigne Liscu i Mačku, kao da želi reći: "Shvatio sam i razumjeli smo se!..." — Čim je Pinocchio ušao u krevet, u trenutku je zaspao i počeo sanjati. A u snu mu se činilo da stoji nasred nekog polja, i to je polje bilo puno stabalaca načičkanih grozdovima, a ti su grozdovi bili grozdovi zlatnika koji, dok se ljuljaju na vjetru, čine cin, cin, cin, kao da žele reći: "Tko nas želi, neka nas uzme." Ali kada je Pinocchiju bilo najljepše, kada je naime pružio ruku da zgrabi sve te lijepe novčiće i stavi ih u džep, odjednom ga probude tri snažna udarca na vrata sobe. Bio je to gostioničar, koji mu je došao reći da je otkucala ponoć. — A moji su drugovi spremni? — upita ga lutak. — Nego što nego spremni! Otišli su pred dva sata. — Čemu takva žurba? — Zato što je Mačak primio poruku da je njegovom najstarijem mačiću, koji boluje od ozeblina na nogama, život u opasnosti. — A jesu li platili večeru? — Što mislite? Te su osobe odveć dobro odgojene a da bi na takav način uvrijedili vaše gospodstvo. — Šteta! Ta bi mi se uvreda mnogo svidjela! — reče Pinocchio češkajući se po glavi. Potom upita: — A gdje su rekli da će me pričekati ti dobri prijatelji? — Na polju čuda, sutra ujutro, u osvit dana. -- Pinocchio plati jednim zlatnikom za svoju večeru i za večeru svojih drugova, i potom ode. No moglo bi se reći da je išao samo po opipu, jer je izvan gostionice bila takva mračna tama da se nije vidjelo baš ništa. U polju naokolo nije se čuo ni šušanj lista. Samo su neke noćne ptičice, prelijećući cestu s jedne živice na drugu, klepetale krilima po Pinocchiovom nosu, a on je od straha skakao unatrag i vikao: — Tko je tamo? — a jeka od okolnih brežuljaka ponavljala je u daljini: — Tko je tamo? Tko je tamo? Tko je tamo? I tako, dok je hodao opazi na deblu nekog drveta jednu malu životinjicu, koja je svjetlucala blijedom i mutnom svjetlošću, poput noćnog žiška u svjetiljci od prozirnog porculana. — Tko si ti? — upita je Pinocchio. — Ja sam sjena Zrikavca koji govori, — odgovori životinjica slabašnim, slabašnim glasom, koji kao da je dolazio s onoga svijeta. — Što hoćeš od mene? — reče lutak. — Želim ti dati savjet. Vrati se natrag i odnesi četiri zlatnika koji su ti ostali tvom jadnom tati, koji plače i očajava što te više neće vidjeti. — Sutra će moj tata biti veliki gospodin, jer će od ova četiri zlatnika nastati dvije tisuće. — Ne vjeruj, dječače moj, onima koji obećavaju da će te obogatiti od jutra do večeri. Jer to su ili luđaci ili varalice! Poslušaj mene, vrati se. — Ja ipak želim ići dalje. — Kasno je!... — Želim ići dalje. — Noć je mračna... — Želim ići dalje. — Cesta je opasna... — Želim ići dalje. — Sjeti se da se dječaci koji rade po svojem hiru i po svojoj miloj volji prije ili kasnije pokaju. — Prazne priče. Laku noć, Zriko. — Laku noć, Pinocchio, i čuvalo te nebo od kaljuže i od razbojnika. -- Čim je izgovorio te zadnje riječi, Zrikavac koji govori odjednom se ugasi onako kako se gasi svijeća kad se u nju puhne, a cesta postade još tamnija nego što je bila. 14. Pinocchio, zato što nije poslušao dobre savjete Zrikavca koji govori, naiđe na razbojnike. — Zbilja... — reče u sebi lutak nastavivši put — kako smo nesretni mi jadni dječaci! Svak na nas viče, svi nas opominju, svi nam dijele savjete. Da im se dopusti, svi bi si uzeli za pravo da nam budu očevi i učitelji. Svi. Čak i Zrikavci koji govore. Evo ga: zato što nisam poslušao onu dosadu od Zrikavca; tko zna kakve bi mi se nesreće, po njemu, morale dogoditi! Mogao bih susresti čak i razbojnike! Ali na žalost u razbojnike ja ne vjerujem i nikada nisam vjerovao. Po meni, razbojnike su izmislili očevi da bi strašili dječake koji žele izaći po noći. A onda, ako bi ih i susreo ovdje na cesti, možda bi me uplašili? Ni u snu! Zapiljio bih im se ja u lice i povikao: "Gospodo razbojnici, što od mene hoćete? Znajte da sa mnom nema šale! Idite sada dakle za svojim poslovima, i — tišina!" Nakon ovog ozbiljnog govora ti jadni razbojnici, evo, kao da ih vidim, pobjegli bi poput vjetra. A ako bi bili toliko drski da ne žele pobjeći, onda bih pobjegao ja, i gotova stvar... -- No Pinocchio nije uspio dovršiti svoje razmišljanje, jer mu se u tom trenutku učinilo da je iza sebe začuo lagani šum lišća. Okrene se da pogleda, pa u tami ugleda dva crna lika, posve umotana u dvije vreće za ugljen, koji su za njim trčali skačući na vršcima prstiju poput dvije prikaze. — Zbilja, evo ih! — reče u sebi, pa ne znajući gdje drugo može sakriti četiri zlatnika, stavi ih u usta i to točno ispod jezika. Zatim pokuša pobjeći. No nije napravio ni prvi korak, kada osjeti da su ga zgrabili za ruku i začuje dva užasna i odjekujuća glasa koji mu rekoše: — Vreću ili život! -- Pinocchio nije mogao odgovoriti riječima zbog novčića koje je imao u ustima, pa napravi tisuću grimasa i gesta kako bi toj dvojici zakukuljenih, kojima su se kroz rupe u vrećama vidjele samo oči, objasnio da je on siroti lutak i da nema u džepu ni jednog jedinog lažnog novčića. — Hajde, hajde! Manje brbljaj i vadi novce! — zavikaše prijeteći dva razbojnika. A lutak glavom i rukama napravi gestu kao da želi reći: "Nemam ih". — Vadi novce ili si mrtav, — reče razbojnik višeg stasa. — Mrtav! — ponovi drugi. — A kada te ubijemo, ubit ćemo i tvoga oca! — I tvoga oca! — Ne, ne, ne, moga jadnoga oca, ne! — zaviče Pinocchio očajnim glasom. Ali kada je tako zavikao, u ustima mu zazvečaše zlatnici. — Ah, zlikovče! Novce si dakle stavio pod jezik! Odmah ih ispljuni! -- A Pinocchio šuti. — Ah! Praviš se gluhim? Čekaj samo malo, smislit ćemo mi kako da te natjeramo da ih ispljuneš! — I zbilja, jedan od njih zgrabi lutka za vrh nosa, a drugi ga uhvati za bradu, pa ih počeše divljački povlačiti jedan na jednu a drugi na drugu stranu, ne bi li ga tako prisilili da otvori usta; ali nije im uspjelo. Lutkova usta bila su kao začavlana i zakovana. Tada razbojnik niži rastom izvadi nož i pokuša mu ga poput poluge ili dlijeta ugurati između usana: ali ga Pinocchio, brzinom munje, ugrize zubima za ruku, odgrize mu je i ispljune, a možete li zamisliti njegovo čuđenje kada je opazio da je umjesto ruke na zemlju ispljunuo mačju šapu! Ohrabren tom prvom pobjedom, oslobodi se razbojnika pomoću noktiju, pa preskoči živicu uz cestu i stade bježati u polje. Razbojnici su se dali u trk za njim kao dva psa koji love zeca, a onaj koji je izgubio šapu trčao je samo s jednom nogom, a da se i ne zna kako. Nakon trke od petnaestak kilometara Pinocchio više nije mogao. Onda uvidje da se izgubio, pa se uzvere uz deblo najvišeg bora i sjedne na vrh krošnje. I razbojnici su se pokušali popeti, ali kada su stigli do polovice debla, poskliznu se i padnu na zemlju izgrebavši ruke i noge. Unatoč tomu nisu priznavali poraz: naprotiv, sakupivši pri dnu bora nešto suhog granja, zapališe vatru. I brže nego što se to stigne i reći bor poče gorjeti i buktjeti, kao svijeća ostavljena na vjetru. Pinocchio, vidjevši da se plamenovi penju sve više i ne želeći skončati poput pečenog goluba, izvede lijepi skok s vrha drveta i opet pobjegne preko polja i vinograda. A razbojnici za njim, bez zastajkivanja, bez da se imalo umore. Uto je počeo svitati dan, kada im prolaz zapriječi jedan široki i duboki jarak, sav pun prljave vode, boje poput kave s mlijekom. Što sad? "Jedan, dva, tri!", zaviče lutak, baci se iz dugog zaleta i doskoči na drugu stranu. I razbojnici skočiše, ali kako nisu dobro odmjerili... pljus! Upadoše dolje u sred jarka. Pinocchio začuje udarac i prskanje vode, pa zaviče smijući se i nastavljajući s trkom: — Ugodno kupanje, gospodo razbojnici. — I već je zamislio kako su se utopili, ali naprotiv, kada se okrenuo da pogleda, opazi da obojica opet trče za njim, sve onako zakukuljeni u svoje vreće, a iz njih je curila voda kao iz razbijenih košara. 15. Razbojnici progone Pinocchija; a kada su ga stigli, objese ga na granu Velikog hrasta. Lutak je tada, klonuvši duhom do te mjere da se htio baciti na zemlju i predati se, zaokrenuo očima unatrag i vidio kako se usred tamnog zelenila drveća u daljini ljeska kućica bijela poput snijega. — Da barem imam toliko daha da dođem do one kuće, možda bih se spasio! — reče u sebi. I ne oklijevajući ni trenutka, počne opet trčati po šumi istim trkom. A razbojnici stalno za njim. I nakon očajničke trke od skoro dva sata konačno, sav oznojen, dođe do vrata te kućice i pokuca. Nitko se ne javi. Opet još jače zakuca, jer je čuo da mu se približava bat koraka i zvuk snažnog i iznemoglog dahtanja njegovih progonitelja. Ista tišina. Kada je uvidio da kucanje ničemu ne koristi, poče u očaju udarati glavom i nogama po vratima. Tada se na prozoru pojavi lijepa Djevojčica, modre kose i lica bijela poput voštane figure, očiju zatvorenih, a ruku prekrštenih na grudima; ni malo ne pomaknuvši usne, reče mu glasom koji kao da je dolazio s nekog drugog svijeta: — U ovoj kući nema nikoga, svi su mrtvi. — Otvori mi onda ti! — poviče Pinocchio plačući i moleći. — I ja sam mrtva. — Mrtva? A što onda radiš tu na prozoru? — Čekam da po mene dođu nosila i odnesu me. -- I čim je to rekla, Djevojčica nestane, a prozor se bez zvuka opet zatvori. — O, lijepa djevojčice modre kose, — vikao je Pinocchio, — otvori mi, smiluj se! Imaj milosti za jadnog dječaka kojega progone razboj... -- Ali nije stigao ni dovršiti te riječi, jer je osjetio da su ga zgrabili za vrat, i čuo dvije poznate glasine koje su prijeteći mrmljale: — Sada više nećeš pobjeći! -- Lutak, vidjevši da mu je smrt bljesnula pred očima, počne tako jako drhtati da su mu od drhtanja zvonili zglobovi u njegovim drvenim nogama, a i četiri zlatnika koje je držao skrivene pod jezikom. — Onda? — upitaše ga razbojnici — hoćeš li otvoriti usta, da ili ne? Ah! Ne odgovaraš?... Pusti: ovaj put mi ćemo te natjerati da ih otvoriš!... -- Pa izvade dva dugačka, dugačka noža, oštra poput britve, cap i cap... zadaju mu dva udarca posred prsiju. Ali lutak je, na svoju sreću, bio napravljen od jako tvrdog drva, zbog čega su se oštrice, slomivši se, rasule u tisuću komada, a razbojnici su, držeći drške od noževa u rukama, gledali jedan drugoga. — Shvatio sam, — reče tada jedan od njih — treba ga objesiti! Objesimo ga! — Objesimo ga! — ponovi drugi. Rečeno — učinjeno: svezaše mu ruke na leđima, pa mu naprave omču oko vrata, te ga objese kao njihalo na granu jednog golemog stabla koje se zvalo Veliki hrast. Zatim se smjeste u blizini i sjednu na travu čekajući da lutak učini posljednji trzaj. Ali lutak je nakon tri sata i dalje držao oči otvorenima, usta zatvorenima, te se trzao više nego ikada. Kada im je dosadilo čekanje, okrenu se prema Pinocchiju i cerekajući se mu rekoše: — Doviđenja do sutra! Kada se sutra ovdje vratimo, nadamo se da ćeš biti pristojan i da ćemo te naći lijepo mrtvoga i sa otvorenim ustima. -- I tada odoše. Uto se podigao žestoki sjeverni vjetar, koji je bijesno puhao i zviždao, bacajući jadnog obješenika tamo i amo, njišući ga kao da je klepac zvona koje zvoni na blagdan. To mu je ljuljanje zadavalo oštru bol, a omča, koja mu se sve više stezala oko vrata, oduzimala mu je dah. Malo po malo, oči su mu se pomutile, pa iako je osjećao da mu se približava smrt, ipak se još uvijek tu i tamo nadao da će naići kakva milosrdna duša i spasiti ga. No kada, čekajući i čekajući, uvidje da se ne pojavljuje nitko, baš nitko, sjeti se svog jadnog tate... i ovako promuca poput umirućega: — Oh, tata moj! Da si barem ti ovdje!... -- I nije imao daha reći bilo što drugo. Zatvorio je oči, otvorio usta, istegnuo noge, trgnuo se i ostao kao da je mrtav. 16. Lijepa Djevojčica s modrom kosom uzme lutka: stavi ga u krevet i pozove tri liječnika da dozna je li živ ili mrtav. Za vrijeme dok je jadni Pinocchio, viseći obješen od razbojnika na grani Velikog hrasta, izgledao više mrtav nego živ, lijepa Djevojčica s modrom kosom pojavi se opet na prozoru, pa ugledavši tog nesretnika kako obješen za vrat pleše drmeš na zapusima sjeverca pljesne tri puta rukama i učini tri mala udarca. Na taj znak začuje se jaki šum krila koja su letjela strelovitom brzinom, pa se pojavi veliki Sokol i smjesti se na prozorsku dasku. — Što zapovijedate, dražesna moja Vilo? — reče Sokol spuštajući kljun u znak poštivanja, jer treba znati da je Djevojčica s modrom kosom bila nitko drugi, na kraju krajeva, nego jedna jako dobra Vila, koja već više od tisuću godina živi u blizini šume. — Vidiš li ovog lutka pričvršćenog kao njihalo na grani Velikog hrasta? — Vidim. — Dobro: odleti odmah tamo, pokidaj svojim snažnim kljunom čvor koji ga drži u zraku, pa ga nježno položi na travu ispod Hrasta. -- Sokol odleti tamo i nakon dva trenutka se vrati govoreći: — To što ste mi zapovjedili je učinjeno. — A kakvog si ga našao? Živog ili mrtvog? — Na prvi pogled čini se mrtav, ali možda još nije zapravo mrtav, jer je čim sam odvezao čvor omče koja ga je stezala oko vrata ispustio jedan uzdah i promrmljao u pola glasa: "Sad se osjećam bolje!". -- Vila tada pljesne rukama, učini dva mala udarca, i pojavi se krasan Pas-kudravac, koji je koračao uspravljen na stražnje noge baš kao da je čovjek. Pas-kudravac je nosio svečano kočijaško odijelo. Na glavi je imao kapicu s tri roga obrubljenu zlatom, bijelu vlasulju s uvojcima koji su mu padali niz vrat, haljetak boje čokolade s dugmadima od brilijanta i s dva velika džepa za spremanje kostiju koje bi mu gospodarica dala za ručak, par kratkih hlača od grimiznog baršuna, svilene čarape, niske cipelice, a iza mu je visjela neka vrsta navlake za kišobran, sva od modrog satena, u kojoj je držao rep kada se činilo da će kišiti. — Hajde na posao, Medoro! — reče Vila Psu-kudravcu. — Upregni odmah najljepšu kočiju iz moje konjušnice i otiđi put šume. Kada stigneš ispod Velikog hrasta, naći ćeš na travi jednog napola mrtvog lutka. Nježno ga podigni, stavi ga polako, polako na jastuke u kočiji i dovezi ga meni ovamo. Jesi razumio? -- Pas-kudravac, kako bi dao do znanja da je razumio, zamahne dva ili tri puta navlakom od modrog satena koju je nosio odostraga i uputi se poput arapskog konja. Malo kasnije vidjelo se kako iz konjušnice izlazi jedna lijepa kočija prozračne boje, sva podstavljena perjem kanarinaca i iznutra obložena tučenim vrhnjem i kremom sa savojardima. Kočijicu je vuklo sto pari bijelih miševa, a Pas-kudravac, zasjevši na mjesto kočijaša, zapucketa bičem desno i lijevo, baš kao kočijaš kada se boji da bi mogao zakasniti. Nije prošla ni četvrt sata kada se kočija vratila, a Vila, koja je čekajući stajala na ulazu u kuću, uzme u naručje jadnoga lutkića i odnese ga u jednu sobicu koja je imala zidove od sedefa, pa odmah pošalje po najpoznatije liječnike u tom kraju. I liječnici stigoše odmah, jedan za drugim: dođoše, tako, jedan Gavran, jedna Sova i jedan Zrikavac koji govori. — Želim doznati od vašeg gospodstva, — reče Vila obrativši se trojici liječnika koji su stajali na dnu Pinocchiovog kreveta, — želim doznati od vašeg gospodstva je li ovaj nesretni lutak živ ili mrtav!... -- Na taj poziv Gavran, stupivši prvi naprijed, opipa Pinocchiovo bilo; potom mu opipa nos, pa mali prst na nozi, a kada je sve to dobro opipao, izgovori svečano ove riječi: — Po mom mišljenju lutak je sasvim mrtav: ali ako na nesreću nije mrtav, onda je to siguran znak da je posve živ! — Žao mi je, — reče Sova — što moram proturječiti Gavranu, mom uzvišenom prijatelju i kolegi; po meni, naprotiv, lutak je posve živ, ali ako na nesreću nije živ, onda je to siguran znak da je zaista mrtav. — A vi ništa ne govorite? — upita Vila Zrikavca koji govori. — Ja kažem da razuman liječnik, kada ne zna što bi rekao, najmanje što može napraviti je šutjeti. Osim toga, ovaj tu lutak mi nije nepoznat: već ga neko vrijeme poznajem! -- Pinocchio, koji je do tada stajao nepokretan poput pravog komada drva, učini neku vrstu grčevitog trzaja, od čega se zatrese cijeli krevet. — Ovaj ovdje lutak — nastavi govoriti Zrikavac koji govori — je jedan lukavi vragolan... -- Pinocchio otvori oči i odmah ih zatvori. — To je jedan deran, jedna ljenčina, jedna skitnica... -- Pinocchio sakrije lice ispod pokrivača. — Ovaj ovdje lutak je jedan neposlušni sin, zbog kojega će njegovom jadnom tati puknuti srce!... U tom času začuje se u sobi zvuk prigušenog plača i jecaja. Zamislite kako im je svima bilo kada su, otkrivši malo pokrivač, shvatili da to plače i jeca upravo Pinocchio. — Kada mrtvac plače, to je znak da je na putu ozdravljenja — reče svečano Gavran. — Ne želim proturječiti svome uvaženom prijatelju i kolegi, — nadoda Sova — ali po meni kada mrtvac plače, to je znak da mu se ne sviđa umrijeti. -- 17. Pinocchio pojede šećera, ali ne želi popiti lijek, ali kada je vidio kako po njega dolaze grobari da ga odnesu, popije lijek. Potom slaže pa mu za kaznu naraste nos. Tek što su tri liječnika izašli iz sobe, Vila se približi Pinocchiju i nakon što mu je dotakla čelo, primijeti da ga trese vrućica kakva se ne da ni opisati. Rastopi ona tada nekakav bijeli prah u pola čaše vode, pa pruživši je Pinocchiju, ljubazno mu reče: — Popij ovo, i za nekoliko dana bit ćeš zdrav. -- Pinokio pogleda čašu, iskrivi malo usta, pa potom pita plačljivim glasom: — Je li slatko ili gorko? — Gorko je, ali će ti pomoći. — Ako je gorko, neću. — Poslušaj me: popij. — Meni se gorko ne sviđa. — Popij, a kada je popiješ, dat ću ti kocku šećera da osladiš usta. — Gdje je kocka šećera? — Evo je ovdje — reče Vila izvadivši je iz zlatne šećernice. — Hoću prvo kocku šećera, a onda ću popiti tu gorku vodurinu... — Obećaješ mi? — Da... -- Vila mu dade kocku, a Pinocchio, nakon što ju je zagrizao i progutao u trenutku, reče oblizujući usne: — Dobro bi bilo da je i šećer lijek!... Svaki dan bih bio bolestan. — Sada ispuni obećanje i popij ovih nekoliko kapi vode koja će ti vratiti zdravlje. -- Pinocchio preko volje uzme u ruku čašu i ugura unutra vrh svoga nosa, zatim je prinese ustima, pa je opet vrati i ugura u nju vrh nosa, te napokon reče: — Previše je gorka! Previše gorka! Ne mogu je popiti. — Kako to možeš reći kad je nisi niti okusio? — Mogu zamisliti! Osjetio sam po mirisu. Hoću najprije još jednu kocku šećera... a potom ću popiti! -- Vila mu tada, sa svom strpljivošću prave dobre majke, stavi u usta još jedan komad šećera, te mu potom opet dade čašu. — Ovako ne mogu piti! — reče lutak, mršteći se na tisuću načina. — Zašto? — Zato jer mi smeta ovaj jastuk koji mi je pod nogama. -- Vila makne jastuk. — Ne pomaže! Ni ovako ne mogu piti... — Što ti još smeta? — Smetaju mi vrata sobe, jer su napola otvorena. Vila ode i zatvori vrata sobe. — Zbilja, — vikne Pinocchio i udari u ljuti plač — ovu gorku vodurinu neću piti, ne, ne, ne!... — Dječače moj, pokajat će se... — Nije me briga... — Tvoja bolest je teška. — Nije me briga... — Od vrućice ćeš za nekoliko sati završiti na drugom svijetu... — Nije me briga... — Ne bojiš se smrti? — Ni malo se ne bojim! Bolje je umrijeti nego piti ovaj gadan lijek. -- U tom času rastvore se vrata sobe pa unutra uđu četiri kunića, crna poput tinte, koji su na leđima nosili mali mrtvački sanduk. — Što hoćete od mene? — zaviče Pinocchio i uspravi se sav ustrašen, te sjedne u krevetu. — Došli smo te odnijeti — reče najveći kunić. — Odnijeti me? Ali ja još nisam mrtav!... — Još ne, ali ti je ostalo još malo života jer nisi htio popiti lijek koji bi te izliječio od vrućice. — O, Vilo moja, o, Vilo moja! — počne tada vrištati lutak — dajte mi odmah tu čašu... Požurite, molim vas, jer ja ne želim umrijeti, ne... ne želim umrijeti. -- I uzme čašu objema rukama, te je nadušak popije. — Bože moj! — rekoše kunići. — Ovaj put smo zaludu dolazili. — I podignuvši opet mali sanduk na ramena, izađoše iz sobe mrmljajući kroz zube. I uistinu, za nekoliko minuta Pinocchio ustane iz kreveta, zdrav i čitav, jer treba znati da se drveni lutci rijetko razbole i jako brzo ozdrave. A Vila mu, vidjevši ga kako trči i skače po sobi, živahan i veseo kao pjetlić od prvog pjeva, reče: — Dakle, moj ti je lijek zaista pomogao? — Nego što nego pomogao! Vratio me je u život! — A zašto sam te onda morala toliko moliti da ga popiješ? — Pa svi mi dječaci smo ovakvi! Bojimo se više lijekova nego bolesti. — Sramota! Dječaci bi trebali znati da ih dobar lijek, kada se uzme na vrijeme, može spasiti od najteže bolesti, a možda čak i od smrti... — Oh! Ali drugi put me nećete trebati toliko moliti! Sjetit ću se onih crnih kunića s mrtvačkim sandukom na ramenima... i odmah ću zgrabiti čašu u ruke i hop... — Dođi sada malo k meni i ispričaj mi kako si dospio u ruke razbojnicima. — Bilo je tako da mi je lutkar Mangiafoco dao pet zlatnika i rekao: — Na, odnesi ih svome ocu! — a ja sam pak na cesti sreo Lisca i Mačka, dvije jako dobre osobe, koji su mi rekli: — Želiš li da od tih novčića nastane tisuća ili dvije? Dođi s nama, odvest ćemo te do Polja čuda. — A ja rekoh, hajdemo; — a oni rekoše: — Svratimo ovdje u gostionicu "Kod crvenog raka", pa ćemo nastaviti dalje iza ponoći. -- Kada su me probudili, njih više nije bilo, jer su otišli. Onda sam ja krenuo hodati po noći, koja je bila mračna da je to nemoguće, pa sam tako na cesti naletio na dva razbojnika u dvjema vrećama za ugljen koji su mi rekli: — Vadi novčiće; — a ja rekoh: — nemam ih; — jer sam zlatne novčiće sakrio u ustima, a jedan od razbojnika mi pokuša staviti ruke u usta, a ja mu zubima odgrizoh ruku i onda je ispljunuh, ali umjesto ruke ispljunuo sam mačju šapu. A razbojnici počeše trčati za mnom, a ja sam trčao i trčao, dok me nisu stigli, pa su me zavezali oko vrata za jedno stablo u ovoj šumi i rekli: — Sutra ćemo se vratiti, a ti budi mrtav i s otvorenim ustima, i tako ćemo ti uzeti zlatnike koje si sakrio pod jezikom. -- Vila ga upita: ― A gdje si sada stavio ta četiri zlatnika? ― Izgubio sam ih! ― odgovori Pinocchio, ali je rekao laž, jer su mu bili u džepu. Kada je rekao tu laž, njegov nos, koji je ionako bio dosta dug, naraste odmah za još dva prsta. ― A gdje si ih izgubio? ― Nedaleko odavde, u šumi. ― Na tu drugu laž, nos nastavi rasti. ― Ako si ih izgubio nedaleko u šumi ― reče Vila ― potražit ćemo ih i pronaći, jer sve ono što se izgubi nedaleko u šumi se uvijek pronađe. ― Ah, sad se dobro sjećam ― odgovori lutak petljajući se u laži ― četiri novčića nisam izgubio, nego sam ih nehotice progutao kad sam pio vaš lijek. ― Na tu treću laž nos mu se toliko izduži da se jadni Pinocchio nije mogao okrenuti ni na jednu stranu. Ako bi se okrenuo ovamo, nos bi udario u krevet ili u prozorsko staklo, a ako bi se okrenuo onamo, udario bi u zidove ili u vrata sobe, ako bi malo podigao glavu, prijetila je opasnost da će ga zabiti Vili u oko. A Vila ga je gledala i smijala se. ― Zašto se smijete? ― upita je lutak, sav zbunjen i zabrinut zbog tog svog nosa koji je naočigled rastao. ― Smijem se zbog laži koje si rekao. ― Kako vi znate da sam lagao? ― Laži se, moj momče, odmah prepoznaju, jer postoje dvije vrste laži: imaju laži koje imaju kratke noge i laži koje imaju dugi nos. Tvoja laž na primjer spada u one koje imaju dugi nos. ― Pinocchio, ne znajući više gdje da se sakrije od srama, pokuša pobjeći iz sobe, ali mu nije uspjelo. Njegov je nos toliko narastao da više nije mogao proći kroz vrata. 18. Pinocchio opet naiđe na Lisca i Mačka, pa s njima ode posijati četiri novčića na Polje čuda. Kao što možete pretpostaviti, Vila je pustila lutka da plače i viče dobrih pola sata, zbog toga njegovog nosa koji nije mogao proći kroz vrata sobe: a to je učinila da bi mu dala dobru lekciju, jer ga je htjela odviknuti od ružne navike da govori laži, a to je najgora navika koju neki dječak može imati. Ali kada ga je vidjela izobličenoga i s očima koje su mu iskočile iz glave od velikog očaja, smiluje mu se, pljesne rukama, a na taj znak uđe kroz prozor u sobu tisuću velikih ptica koje se zovu Djetlići, koji se svi smjeste na Pinocchiovom nosu i počnu ga kljucati tako i toliko da se za nekoliko minuta taj golemi i neizmjerni nos smanjio na svoju normalnu veličinu. — Kako ste dobri, Vilo moja, — reče lutak obrisavši oči — i koliko vas puno volim! — Volim i ja tebe, — odgovori Vila, — a ako želiš ostati sa mnom, možeš biti moj mali brat, a ja tebi dobra sestrica... — Rado bih ostao... ali moj jadni tata? — Mislila sam ja na sve. Tvome smo tati već to javili i prije nego padne noć bit će ovdje. — Zbilja?... — vikne Pinocchio, skačući od veselja. — Onda, Vilice moja, ako se slažete, pošao bih mu u susret! Ne mogu dočekati da poljubim tog jadnog starca, koji je toliko patio zbog mene! — Idi samo, ali pazi da se ne izgubiš. Pođi putem kroz šumu i sigurna sam da ćeš ga sresti. -- Pinocchio ode i čim je ušao u šumu počne trčati poput kozlića. Ali kada je stigao do nekog mjesta, skoro do Velikog hrasta, zaustavi se jer mu se učini da je čuo nekoga kako govori u grmlju. I zaista, ugleda kako se na putu ukazaše — pogodite tko?... Lisac i Mačak, to jest dva suputnika s kojima je večerao u gostionici "Kod crvenog raka"! — Evo našeg dragog Pinocchija! — poviče Lisac, ljubeći ga i grleći. — Kako to da si ovdje? — Kako to da si ovdje? — ponovi Mačak. — Duga je to priča, — reče lutak — ispričat ću vam je kad bude vremena. Znajte da sam one noći kada ste me samoga ostavili u gostionici putem sreo razbojnike... — Razbojnike?... O, jadni moj prijatelju! A što su htjeli? — Htjeli su mi ukrasti zlatnike. — Gadovi!... — reče Lisac. — Najgadniji! — ponovi Mačak. — Ali ja sam počeo bježati, — nastavi govoriti lutak, — a oni sve za mnom, dok me nisu uhvatili i objesili na granu ovoga hrasta... -- I Pinocchio pokaže na Veliki hrast, koji je bio tu na dva koraka. — Može li se zamisliti nešto gore? — reče Lisac. — Osuđeni smo živjeti u ovakvom svijetu? Gdje ćemo naći sigurno sklonište mi dobri ljudi?... -- Dok su tako razgovarali, Pinocchio primijeti da Mačak šepa na prednju desnu nogu, jer mu je na njezinom kraju nedostajala cijela šapa s pandžama; zato ga upita: — Što si napravio sa svojom šapicom? -- Mačak htjede nešto odgovoriti, ali se zbuni, a Lisac odmah kaže: — Moj je prijatelj vrlo skroman, pa zato ne odgovara. Odgovorit ću ja za njega. Znaj dakle da smo pred sat vremena susreli na putu jednog starog vuka, skoro onesviještenog od gladi, koji nas je zamolio za milostinju. Nismo mu imali za dati niti kost od ribe. A što je učinio moj prijatelj, koji ima srce baš poput Cezara?... Odgrizao si je zubima jednu šapicu s prednje noge i dao je toj jadnoj životinji, da se malo okrijepi. -- I govoreći tako, Lisac si obriše jednu suzu. Pinocchio se, također dirnut, približi Mačku i prišapne mu na uši: — Kad bi sve mačke bile kao ti, blago miševima! — A što sada radiš na ovom mjestu? — upita Lisac lutka. — Čekam svoga tatu, koji svakog trenutka treba doći. — A tvoji zlatnici? — Još su mi u džepu, osim jednoga kojega sam potrošio u gostionici "Kod crvenog raka". — A kad se samo sjetim da od četiri novčića sutra može nastati tisuća ili dvije! Zašto ne poslušaš moj savjet? Zašto ne odeš posijati ih na Polju čuda? — Danas je to nemoguće. Poći ću tamo neki drugi dan. — Drugi dan će biti kasno! — reče Lisac. — Zašto? — Zato što je to polje kupio jedan velikaš i od sutra na dalje više neće nikome biti dopušteno sijati novac. — Koliko je udaljeno to Polje čuda? — Samo dva kilometra. Hoćeš li poći s nama? Za pola sata si tamo: odmah posij četiri novčića i za nekoliko trenutaka ubrat ćeš dvije tisuće, pa se još večeras vratiti ovamo punih džepova. Hoćeš li poći s nama? -- Pinocchio je malo oklijevao s odgovorom, jer se prisjetio dobre Vile, starog Geppetta i opomena Zrikavca koji govori, ali na kraju učini onako kako bi učinili svi dječaci bez razuma i bez srca: klimne glavom i reče Liscu i Mačku: — Idemo onda, idem s vama. -- I pođoše. Nakon što su hodali oko pola dana stigoše u jedan grad koji se zvao "Loviglupane". Čim su ušli u grad, Pinocchio vidje da su ulice pune šugavih pasa koji su zijevali od gladi, ostriženih ovaca koje su se tresle od straha, kokošiju bez krijesta i bez resa koje su molile za milostinju zrno kukuruza, velikih leptira koji nisu mogli više letjeti jer su izgubili svoja prekrasna šarena krila, paunova bez repa koji su se od sramote skrivali i fazana koji su tiho, tiho tapkali, oplakujući svoje iskričavo perje od srebra i zlata koje su zauvijek izgubili. Usred te gužve prosjaka i nesretnih siromaha s vremena na vrijeme prolazile su neke gospodske kočije, u kojima su sjedili ili neki vukovi ili kakva lopovska svraka, ili neka ptica grabljivica. — A Polje čuda, gdje je? — upita Pinocchio. — Ovdje, na dva koraka. -- Rečeno — učinjeno; prođoše kroz grad i izađu izvan zidina, pa se zaustave na jednom osamljenom polju koje je, više ili manje, nalikovalo na bilo koje drugo polje. — Evo smo stigli, — reče Lisac lutku. — Sad se sagni do zemlje pa rukama u zemlji iskopaj malu rupu i unutra stavi zlatnike. -- Pinocchio posluša. Iskopa rupu, stavi u nju četiri zlatnika koji su mu ostali, a potom zatrpa rupu s malo zemlje. — A sada — reče Lisac — otiđi do jarka tu u blizini, uzmi vedro vode, pa njome zalij zemlju gdje si posijao zlatnike. -- Pinocchio ode do jarka, a kako nije sa sobom imao nikakvo vedro, skine s noge jednu cipelu, napuni je vodom i zalije zemlju kojom je zatrpao rupu. Potom upita: — Što još treba napraviti? — Ništa više, — odgovori Lisac. — Sad možemo otići. Ti se vrati ovamo za dvadesetak minuta i naći ćeš stabalce koje će već niknuti iz zemlje, s granama punim novčića. -- Jadni lutak, sav izvan sebe od zadovoljstva, tisuću puta zahvali Liscu i Mačku te im obeća dati najljepši poklon. — Mi ne želimo poklone, — odgovoriše mu na to dva zlikovca. — Nama je dovoljno to što smo ti pokazali kako da se obogatiš bez truda, i zadovoljni smo kao na Uskrs. -- Rekavši to, pozdrave Pinocchija i, zaželjevši mu dobru berbu, odoše za svojim poslom. |
zalogaj - nešto staviti u usta trlja - vrsta ribe fileki - jelo od govedine režanj - ono što se nareže omča - petlja od užeta klepac - bat drmeš - vrsta plesa haljetak - kaputić šećernica - kutijica za šećer nehotice - slučajno šugav - bolestan ostrižen - ošišan |