CRVENKAPICA
Bila jednom mala draga djevojčica, koju bi svatko zavolio, čim bi je ugledao, a njezina je baka voljela tako, da nije znala kako da djetetu ugodi. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, što je djevojčici tako dobro pristajala, da drugo i nije htjela nositi; po toj je kapici prozvali Crvenkapicom. Jednoga joj dana reče mati: - Hajde, Crvenkapice, evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi; bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad joj dođeš u sobu, ne zaboravi joj zaželjeti »dobro jutro«; nemoj zavirivati naokolo po kutovima. - Sve ću izvršiti kako treba - odgovori Crvenkapica i pruži majci ruku. Bakina kuća bila izvan sela, u šumi, pola sata daleko. Kad je Crvenkapica došla u šumu, srela je vuka. Nije znala kako je to zla životinja pa se nije ni bojala. - Dobar dan, Crvenkapice! - pozdravi je vuk. - Dobar dan, vuče - uzvrati ona. - Kamo tako rano, Crvenkapice? - Idem baki. - A što to nosiš pod pregačom? - Kolača i vina; jučer smo pekli; neka se baka malo okrijepi. - A gdje stanuje tvoja baka, Crvenkapice? - Oko četvrt sata dalje u šumi, ispod tri velika hrasta; tamo joj je kućica za ljeskovom živicom; bit će da znaš - objasni Crvenkapica. »Mlado nježno stvorenje; doista mastan zalogaj, prijat će ti još bolje od stare. Treba da lukavo udesiš, pa da obje ščepaš« - mišljaše vuk idući pokraj Crvenkapice, pa će onda glasno: - Crvenkapice, lijepa li cvijeća naokolo; zašto se malo ne ogledaš? Čini mi se da ti uopće ne čuješ kako ptice lijepo pjevaju. Ideš nekako sama za sebe kao da ćeš u školu, a tako je veselo ovdje u šumi. Crvenkapica pogleda naokolo, pa kad vidje kako sunčane zrake kroz drveće tamo amo poigravaju i svuda krasno cvijeće, pomisli: »Ako baki donesem kitu cvijeća, obradovat će se; još je rano, doći ću navrijeme«. I skrene s puta i potrči u šumu da nabere cvijeća. Kad bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje misleći da tamo ima još ljepšega i tako je išla sve dublje i dublje u šumu. Vuk, međutim, otiđe pravo do bakine kućice i pokuca na vrata. - Tko to kuca - upita baka. - Crvenkapica; donijela ti kolača i vina, daj otvori. - Pritisni samo kvaku - oglasi se baka. - Preslaba sam, ne mogu ustati. Vuk pritisne kvaku, vrata se otvore i on pođe ravno k postelji te proždre baku. Zatim obuče njezine haljine, namakne njezinu kapu na glavu, legne u njezinu postelju i povuče zavjese. Crvenkapica trčala za cvijećem, pa kad ga bijaše nabrala već toliko da više ne mogaše držati u ruci, sjeti se bake i pohiti k njoj. Začudila se što su vrata otvorena, a kad uđe u sobu, učini joj se neobično te pomisli: »Bože moj, kako mi je danas tjeskobno pri srcu, a inače tako volim biti kod bake!« Uzdahnu, pa će glasno: - Dobro jutro! - Ali ne dobi odgovora. Zatim priđe k postelji, razvuče zavjese, i gle: u njoj baka, kapu navukla na lice, sva je čudnovata. - Ej, bakice, kolike li su ti uši! - Da te bolje čujem. - Ej, bakice, kolike li su ti oči! - Da te bolje vidim. - Ej, bakice, kolike li su ti ruke! - Da te bolje dohvatim. - Ali, bakice, čemu ti ta strahovita gubica? - Da te bolje proždrem! - vikne vuk: skoči iz postelje i proguta jadnu Crvenkapicu. Kad je vuk utišao pohlepu, opet legne u postelju, zaspi i suviše glasno zahrče. Pokraj kuće prolazio lovac i mislio: »Kako li ova stara žena hrče! Treba vidjeti, šta joj je.« Uđe u sobu, a kad priđe k postelji spazi vuka. - Ovdje si mi zar, stari grešniče, odavna te tražim! - usklikne lovac, i već htjede puškom ciljati, kadli se prisjeti, da vuk nije možda progutao baku, pa bi se mogla još spasiti. Stoga ne odapne, već uzme škarice pa stane vuku parati trbuh. Nekoliko puta zareže i opazi kako se zasja crvena kapica; zareže on još nekoliko puta, i djevojka iskoči iz vučje utrobe. - Ah, kako sam se uplašila! - veselo će Crvenkapica. - Kako li bijaše tamno unutra! Nato iziđe i stara baka, još živa; jedva disaše. Crvenkapica donese kamenja, njime natrpaju vuka, pa kad je ovaj htio pobjeći, pritisnu ga kamenje tako te pade mrtav. Sve troje bijaše zadovoljno. Lovac oderao s vuka krzno i otišao kući; baka uživala u kolačima, pila vino, što ga je donijela Crvenkapica, i opet se oporavila, a Crvenkapica umovala: »Ne smiješ nikad više sama skrenuti s puta i trčati u šumu, kada ti majka zabrani.« |
baršun - nježna tkanina okrijepi - ojača |