2. DAN ČITANJA
4. POGLAVLJE
POD ORAHOVOM KROŠNJOM - KVINTILIJE DONOSI LOŠE VIJESTI - UZMAK PREMA ŠUMI - UKRŠTENA KOPLJA Miron je stajao s podignutom rukom i kažiprstom pritiskivao... što? Zeleno dugme s brojkom 351? Ne. Pritiskivao je sivu koru orahova stabla.
I ruka Bakrenog Petra još je u zraku. Crvenokosi dječak je, kao što se sjećamo, u posljednjem trenutku pokušao spriječiti Mirona da pritisne zelenu pločicu s brojkom 351 u kabinetu profesora Leopolda. Nije u tome uspio, jer je Miron spustio prst na pločicu prije nego što je Bakreni Petar dotaknuo njegovu ruku. Evo ih sada obojice, ruke su im ostale u tim pokretima. Bakreni Petar pod lijevom rukom još drži šahovsku kutiju. I Melita je kraj njih. Na licu joj začuđen i uplašen izraz, a u ruci zagonetni dugoljasti predmet koji je uzela s očeva radnog stola u kabinetu. Ali više nema kabineta ni svjetlucavog postolja. Umjesto potmule grmljavine koju su čuli u kabinetu, sada u krošnji nad njihovim glavama veselo cvrkuću ptice. Nema više ni Instituta. Ni Mureseka više nema. Još su neko vrijeme stajali kao ukočeni. Zatim se malo sabraše. Dječaci spustiše ruke. Melita spremi onaj predmet u džep svoje haljine. Pogledaše okolo. Imali su što i vidjeti! U dužini od preko pola kilometra pred njima se pružao visoki kameni zid. Njegovim gornjim rubom kretali su se ljudi s metalnim kacigama na glavi i dugim kopljem i štitom u ruci. Bili su raspoređeni na svakih dvadeset koraka. Odmjerenim su se koracima približavali jedni drugima, zatim se ukočeno okretali i išli natrag, pa se opet okretali, i sve tako. Moglo se zaključiti da su to stražari na gradskim bedemima. Nisu bili suviše udaljeni od oraha, moglo ih se dozvati. Melita se upravo spre¬mala da to i učini, ali joj Miron stavi dlan na usta i tako je ušutka. On je mislio da će biti najbolje pritajiti se dok ne saznaju o čemu se ovdje radi. Krošnja je nisko spuštala grane, gotovo do zemlje, pa ih oni sa zida nisu mogli vidjeti. Iznad bedema nazirali su se vitki ukrasni stupovi i blještave kupole nekog nepoznatog grada. — Gdje smo mi, Mirone? — šapne Melita kad joj je ovaj spustio dlan s usta. — Ne znam — slegne dječak ramenima. — Bili smo u tatinom kabinetu, toga se dobro sjećam. Ne znam što se zatim dogodilo. Stajali smo tamo i koljena su mi se tresla, vas dvoje ste odjednom počeli zamuckivati, a onda... — ... a onda si ti pritisnuo dugme — podsjeti ga Bakreni Petar. — Poslije toga više se ni ja ničega ne sjećam. Razgrnuše lišće na najbližim granama. Oko njih je bilo još nekoliko orahovih stabala, a tamo otraga vidjela se šuma, duboka i tajanstvena. Vršice krošanja kao da su gorjele u žaru zalazećeg sunca. — Oni tamo na bedemu — reče Miron pokazujući stražare — ne djeluju baš miroljubivo. Naoružani su do zuba. Bolje da im se za sada ne pokazujemo. — Pođimo prema onoj šumi — predloži Bakreni Petar. Ovdje bi nas mogli otkriti. U tom trenutku iz šume izjahaše tri konjanika i uskoro poput vihora protutnjaše između orahovih stabala. Djeca čučnu i pribiju se jedno uz drugo. Konji pod jahačima bijahu pokriveni plamenocrvenim pokrivačima koji su im sezali do koljena, poderanim i promočenim znojem, poprskanim pjenom što se otkidala s njihovih gubica. Jahači su se jedva držali na konjskim leđima. Svaki je od njih na glavi imao kacigu, a u ruci štit i kratki mač široka sječiva. Odjeća od sjajnih metalnih pločica pripijala im se uz tijelo poput ribljih krljušti. Kad su projurili kroz orašnjak, čulo se kako na njima sve zvekeće. Dojahaše do gradskih vrata i spuznuše s konja. Jedan od njih zalupa alkom na vratima. Stražar na bedemu nešto uzviknu, a potom, kao odgovor, uzviknuše i ona trojica. Moguće je da je to bila lozinka. Gradska se vrata širom otvoriše. Ispod lučnog zasvođa pojavi se raskošna nosiljka. Na ramenima su je nosila osmorica nosača, po četvorica sa svake strane. Kraj nosača stupali su vojnici u sjajnim odorama. Pridošlice, ona tri konjanika popadaše ničice čim ugledaše nosiljku. Dva stasita pratioca razgrnuše zastore na nosiljci. Unutra je sjedio starac s krunom na glavi. Srebrnasta mu je brada padala na prsa. Preko ramena bilo mu je prebačeno i oko tijela omotano bijelo platno protkano zlatnim nitima. Kad su zastori na nosiljci bili razgrnuti, stražari na bedemu, nosači, pratnja i ona tri konjanika ukočiše se poput kipova. Okrunjeni starac mahne rukom, na što srednji od one trojice što su klečala podiže glavu, a desnu ruku s dubokim poštovanjem prinese lijevoj strani prsa i uzvikne: — Salve, magne Vetranie. Nekoliko trenutaka kasnije iz Mironova džepa na košulji začu se slabašan metalni glas: — Zdravo, veliki Vetranije! Bio je to glas džepnog prevodioca "Cicerona". Miron nije ni znao da je ostao uključen. Brzo pojača ton. — Govore latinski — reče Meliti i Bakrenom Petru. — "Ciceron" ih razumije. Pozdravivši okrunjenog starca, čovjek i dalje ostade klečati. — Ustani, vjerni moj Kvintilije! — naredi starac. — Kakve mi vijesti donosiš? — Vijesti nisu dobre, premudri Vetranije — reče onaj srednji postoje ustao. — Odmetnik Magnencije — neka mu se zatre otrovno sjeme! — razruši utvrđenu Sisciju. Ni kamen na kamenu ne ostade u njoj. I Sirmium nesavladivi već drhti pred njim. A on, o, slavni Vetranije, sa silnom vojskom krenu prema Mursi. Dolazi dolinom Savusa, južne rijeke panonske, čije se vode zamutiše i rumenom krvlju obojiše. Ni jedna travka ne ostade uspravna u poljima kojima prođoše kopita konja njegovih. Plač i tuga pregolema zavlada u selima i gradovima. — Koliko vojske ima Magnencije? — O, presvijetli Vetranije, tko će izbrojati zrnca pijeska u pustinji nepreglednoj! Tko zna broj kišnih kapi za najvećih olujina! Čuo sam kako zemlja drhti pod njima, vidio sam oblake prašine što se do neba uzdižu s putova kojima prođoše. Ima ih oko četrdeset tisuća, možda koja tisuća više ili manje. Nakon ovih riječi glasonoša klecne i gotovo se sruši pred nosiljkom. — Zar si ranjen, hrabri moj Kvintilije? — Jesam, najsvjetliji među svijetlima! Ali to su rane koje ne bole i koje s velikom radošću nosim, jer ih zadobih služeći tvome carskom veličanstvu! — Rane ti se posvetile, junački moj Kvintilije! Nisi mi donio ugodne vijesti, ali sam ti ipak zahvalan za sve što mi reče. Neka te Eskulap čuva! I neka svojom preblagom rukom dotakne i iscijeli rane tvoje! Reci mi još kada ih posljednji put vidje? — U vrijeme kada je veliki Mitra — neka mu je slava! — svoje sjajno lice podigao iznad moje nedostojne glave. A prije nego što ga sakrije u svoje skute, nepregledne će Magnencijeve legije biti pod bedemima mursijanskim. Ni krv se još nije osušila nakon posljednje bitke na kopljima legionarskim. Neka veliki bogovi čuvaju tebe, o, slavni Vetranije! Neka te čuva moćni Jupiter, jer on je najveći među bogovima, kao što si ti, dični moj care, najveći među carevima! I neka se smiluje Mursijancima! — Hvala ti, sine moj! Hvala svemoćnom Jupiteru, bogu nad bogovima i ljudima, što mi na tvoja usta izreče upozorenje o nailasku neprijatelja, Magnencija nedostojnog, koji moj mirovni prijedlog ne htjede prihvatiti. Junački ćemo ga dočekati! — A kada krvoločni Magnencije sa svojim legijama stigne pod zidine mursijanske, neka veliki Jupiter, bog nad bogovima i ljudima, uperi vaša blistava koplja u grudi neprijateljske, neka moćni Mars podari sigurnost vašemu oku i snagu mišici vašoj! Od šume se približavao još jedan konjanik na bijelu konju. Nedaleko od nosiljke upropanj zaustavi konja i sruči se na zemlju. — O, veliki Vetranije — govorio je isprekidano — sine bogova i care nad carevima, silne se Magnencijeve legije približavaju zidinama mursijanskim! Djeca pogledaše u smjeru iz kojega je dojahao glasnik na bijelu konju. No tamo je bila samo šuma koja je u večernjem smiraju izgledala pitomo i mirno. Kad su ponovno pogledali prema gradskim vratima, ona su se upravo zatvarala. Još su samo vidjeli kako se nosači s nosiljkom, pratnja i sva četiri glasnika udaljavaju popločanom stazom prema ulazu u prelijepu palaču s vitkim bijelim stupovima pokrivenim rascvalim ružama penjačicama. — Ovdje bi uskoro moglo biti bitke — reče Miron i isključi "Cicerona". — Bilo bi dobro da se po¬vučemo dok je još vrijeme. — Kamo ćemo? — strepeći zapita Melita. — U šumu, najbolje. — Ali iz šume dolazi onaj... — reče Bakreni Petar — kako se ono zove... Magnencije! Ne bi bilo dobro da se sretnemo s njegovom vojskom. Čuo si što o njima govori onaj Kvinto. — Kvintilije — ispravi ga Melita. — Rekao je da im se još ni krv nije osušila na kopljima... — Izgleda da oni dolaze donjim rubom šume — govorio je Miron pokazujući oblačak prašine koji se tamo vidio. — Mi ćemo ući u šumu i odmah skrenuti udesno. — Uskoro će mrak — reče Melita tjeskobno. Miron je razmišljao. — Pa što onda? — reče malo kasnije. — Ništa pametnije ne mogu smisliti. Hajdemo! — Mirone — povuče ga Bakreni Petar za rukav— stalno mislim o tom Vetraniju i Magnenciju... kao da sam nekad čuo za njihova imena... — I mene to kopka. Ta su mi imena poznata, u to sam siguran, samo se ne mogu sjetiti odakle. Možda ću se ipak sjetiti. Idemo sad! — Zatim doda tiho: — Ako je ono što mislim... Probijali su se kroz šikaru koja ih je dijelila od šume. Tu i tamo naišli bi na poneku kuću. Nisu htjeli svraćati ni u jednu od njih dok ne utvrde gdje se nalaze. Ljudi koje bi vidjeli u dvorištu pogledali bi ih sumnjičavo i užurbano nastavljali svoje poslove. Činilo se da se svi pripremaju za selidbu. U jednom trenutku u grmlju nešto snažno zalupa. Melita jekne i čučne poput uplašene grlice. — Ne boj se, seko — utješi je Miron kad je čuo lepet krila. — To je neka ptica koju smo uplašili. Zagaziše među prva stabla. Šuma je bila gusta, duboka i tajnovita. Kretanje među stablima i povijušama bilo je znatno teže nego kroz šikaru. Već se sasvim smračilo. Skrenuli su udesno i držali se prednjeg ruba šume. Bakreni Petar zastade. — Da se ipak vratimo i uđemo u jednu od onih kuća kraj kojih smo prošli? — predloži. — Nema smisla da ovako tumaramo kroz šumu. Ne znamo uopće kamo idemo. Miron htjede nešto reći, ali mu se riječ zaustavi u grlu. Jer u tom času, kao da su iz zemlje izronili, pred njima iskrsnuše dva kopljanika. Ukrstiše koplja i zapriječiše im prolaz. Melita vrisne i nasloni se na Mirona i Bakrenog Petra. 5. POGLAVLJE
"CICERON" ILI GLAS BOGOVA — MELICIJA BOŽANSKA OD DOBRE VOLJE I PETRONIJE — BAKRENI, GOSPODAR VATRE — PROROČANSTVO — HOĆE LI DJECU BACITI DIVLJIM ZVIJERIMA — ZATOČENIŠTVO — BIJEG POKRAJ USNULIH ČUVARA Miron je samo uspio šapnuti Meliti i Bakrenom Petru:
— Nemojte ništa govoriti dok vam ne dam znak. Robusni ratnici poguraše ih kopljima. Dječaci su pomagali Meliti koliko su mogli. Kad su prelazili preko jednog izvaljenog stabla, Melita se spotakne i padne. Dok su joj dječaci pomagali da ustane, Miron šapne Bakrenom Petru: — Sjetio sam se... sada znam tko je Magnencije, on je osvajač... zapalit će gradska vrata na Mursi, ali će požar biti ugašen... onaj grad, to je stara Mursa... — Sjetio sam se i ja. Čitao sam u onoj tvojoj knjizi... Osjetio je vrh koplja na debelom mesu i ušutio. Izbiše na šumski proplanak. Tu je bilo svjetlije nego u šumi. Na čistini se sleglo mnoštvo vojnika pod ratnom spremom. Na više mjesta gorjele su vatre i volovi se pekli na ražnju. Mirisalo je ugodno i djeca osjetiše glad. Na čistini ugledaše golem šator. Iskrsnuo je pred njima poput raskošno osvijetljenog broda ili neke cirkuske šatre prije početka večernjeg programa. Pokrivao je prostor veličine košarkaškog igrališta. Bio je bogato ukrašen s bezbroj luči, koje su svojim plamsanjem naširoko osvjetljavale okolicu i vojnike načičkane na proplanku. Pred ulazom, do kojega je vodila staza pokrivena šarenim sagom i omeđena svilenim konopcima, u dva su reda stajali stražari pod punom ratnom spremom. Ogrnuti su crvenim plaštem, perjanice im ponosno vijore na kacigama. Stražari istupiše po jedan korak i podigoše koplja. Ona dvojica koja su dovela djecu rekoše nešto stražarima, na što se koplja razmaknuše i oslobodiše im prolaz. Uvedoše ih u šator. Vanjski izgled ove čudne nastambe bio je tek blijeda slika prema raskoši koja je vladala u njoj. Stijenke šatora obložene su iznutra svilom. Sve pliva u svjetlu koje dolazi od stotina uljnih svjetiljaka u crvenim glinenim posudicama. Nekoliko brončanih kipova stoji ukrug. Jedan od njih malo popravi koplje što gaje držao na ramenu i tada se vidjelo da to nisu kipovi nego živi ljudi u brončanim oklopima. U dubini šatora, na širokom ukrašenom prijestolju, sjedi krupan ratnik guste riđe brade. Preko koljena mu je blistav mač s drškom optočenom dragim kamenjem što se jarko svjetluca i prelijeva u svim duginim bojama. Do njegovih nogu kleči dječak, plavokos i ljepuškast, s madežom na lijevom obrazu. Kad su ušli u šator, dječarac je podigao glavu i blijedim osmijehom pokušao prikriti razmrljane suze na licu. Riđobradi ga presiječe pogledom i on uplašeno obori glavu. — Ave, potens Magnentie! — uzviknuše pratioci i desnom šakom dodirnuše lijevu stranu grudi. Rekoše još nešto. Miron neprimjetno uključi "Cicerona" u džepu. Onaj s prijestolja pogleda djecu ubojitim pogle¬dom i zavika nekoliko nabusitih riječi, a "Ciceron" ih prevede: — Što radite ovdje, crvići ništavni? Čim je čuo "Ciceronov" metalni glas, ljudina se iznenađeno osvrne, a zatim se prodere: — Tko se usuđuje govoriti bez moga dopuštenja, i to jezikom koji ne razumijem! Miron je mnogo puta bio u opasnim situacijama. Znao je da ne smije podleći strahu i da se mora držati što hrabrije, jer hrabre sreća prati. Podiže glavu i odvažno istupi. — To je glas bogova! — drmne muški, a spravica prevede njegove riječi na latinski. — Preveli su nam ono što si rekao. — Moje su riječi jasne i bogovi se tu nemaju što petljati! — Riđobradi gnjevno sijevne očima. — Ili se možda usuđuješ reći da nisi čuo što sam pitao? Dječak s madežom pogleda Mirona i pokuša mu očima dati nekakav znak, ali se velmoža baš u tom času okrene k njemu i jadnik se odmah pretvori u grudicu straha ogrnutu bijelom tunikom. Miron nastavi hrabro: — Čuo sam, ali nisam razumio, jer mi ne govorimo tvojim jezikom. Zato su nam bogovi preveli tvoje riječi, kao što i tebi prevode ono što ja govorim. Melita se nije mogla snaći od iznenađenja. Ma što li to Miron trabunja? Čas bi pogledala brata, čas Bakrenog Petra. U međuvremenu riđobradi reče: — Kakve trice i kučine! A odakle dolazite? Iz Murse? — Odozgo — mahne Miron rukom. — Došli smo voljom bogova i želimo ti pomoći. — Ma nemoj! — počne se smijati Magnencije. — Želite mi pomoći, ha, ha, ha, ha! A tko kaže daje meni potrebna pomoć! Meni, Magnenciju osva¬jaču, koji je pregazio Sisciju i Panoniju i zavladao Italijom, Afrikom i Galijom! Ne vjerujem mnogo u vaše bogove i ne trebam njhovu pomoć! Ali, čekaj malo! Ako su tako dobri, zašto mi nisu pomogli kod Sirmiuma, a? — Jer nisi čekao njihovu pomoć zbog prevelike žurbe prema Mursi — lagao je Miron da je milina. — A, to! Dobro govoriš, mali! Moguće je, da, žurio sam se pokoriti Mursu. Pa, onda u redu, osvojit ću ja i pokoriti i Sirmium. A sada neka mi malo pripomognu kod Murse, ako baš hoće. Riđobradi nakon tih riječi priđe Meliti. — A kako se ti zoveš? — Ja sam... — započe Melita, ali se tada sjeti Mironova upozorenja da šuti dok joj on ne da znak da može govoriti, pa pregrize riječ i čvrsto stisne usne. — To je moja sestra, Melicija Božanska Od Dobre Volje — bubne Miron prvo što mu je palo na pamet. Djevojčica se malo nakloni Magnenciju. Držala je da uljudno ponašanje nikad nije na odmet. Istovremeno je u sebi odala puno priznanje Mironu na tim divnim lažurijama. — Kažeš božanska, pa još k tome od dobre volje, hm... — kimao je glavom riđobradi. — Nešto ti meni mutljaš, mali. — Ne mutljam, časna riječ! — A onaj crvendać sa šarenom kutijom pod rukom, je li i on božanskog podrijetla? — Ne nazivaj ga crvendaćem, silni Magnencije! — reče Miron jer mu je u tom trenutku sijevnula sjajna misao. — Jer on jest božanskog podrijetla, najbožanskijeg. Zove se Petronije Od Bakra i sin je boga Vulkana i božice Ire. Nitko sa zlom namjerom ne smije pogledati u presvijetlo lice njegovo, jer će ga u istom trenu sažeći munje nebeske i srdžba majke njegove izlit će se na njega. U Petronijevoj božanskoj kosi — pokaže Miron na razbarušenu kosu Bakrenog Petra — rađaju se i umiru plamenovi, a ljuti oganj iz očiju mu se rasipa. — Hm... — promrmlja vladar i zagleda se u oči Bakrenom Petru — nisam znao da Vulkan i Ira imaju sina. Možda je ovaj nekakvo njihovo posvojče, pa me sada želite prevariti i ponukati da budem milostiv prema vama. Ni Miron nije znao imaju li ni jesu li ikada imali sina Vulkan i Ira, ali nešto je morao reći. Nije to ni ispalo tako loše, jer, po svemu sudeći, ni Magnencije se nije razumio u rodbinske veze među rimskim bogovima i božicama. Dječak je osjetio da je krenulo nabolje. U glasu velmože kao da više nije bilo one malopređašnje nadmenosti i samouvjerenosti. Bakreni Petar zbunjeno je gledao oko sebe. U njegovim nedužnim plavim očima nije bilo ni traga od nekog sijevanja munja. Miron mu se malo približi i šapne: — Gledaj ga malo oštrije, Bakreni, ne boj se! Nemoj se držati tako gnjecavo! Zatrepći malo, prevrni očima, pokušaj sijevnuti na njega... — Što mu to šapućeš, je li? — izdere se riđobradi. — Zamolio sam ga da tvoje riječi ne uzme za zlo i da milošću svojom prijeđe preko uvreda koje si izrekao. Ne, veliki Magnencije, nije on po svoj če i nismo te došli prevariti. On je mladi gospodar vatre i njegova je moć prevelika. Ne bi bilo dobro da ga razbjesniš, silni vladaru! Bakreni Petar kolutao je i prevrtao očima, ali je sve to ispadalo prilično jadno. Samo mu je strah virio iz očiju. — A kakva je to njegova moć? — Može poslati vatru tamo gdje je ne očekuješ i ugasiti onu za koju želiš da se razgori — reče Miron, a Bakrenom Petru brzo šapne: — Pazi, ovaj će zapaliti gradska vrata na Mursi, ali će Mursijanci ugasiti vatru. To piše... — Uvuci jezik! — zagrmi riđobradi, a onda se počne smijati. — Makar šta, uopće ne vjerujem u to što govoriš. To su samo priče. Uostalom, neka dokaže! I nemoj samo ti blebetati, neka i on nešto kaže! Bakreni Petar shvatio je na što Miron cilja. Točno, pročitao je i on u Mironovim knjigama daje Magnencije uoči bitke zapalio gradska vrata na Mursi, ali je vatra bila ugašena. Skupi svu hrabrost i podiže ruku. — Ti si sluga Jupiterov —reče svečanim glasom, koji je ipak malo zadrhtao — a ja sam gospodar vatre! — Pazi ti, mali, što klepećeš! — ražesti se riđobradi. — Ja da sam nečiji sluga, a ti gospodar, zamisli, molim te! Nisam ničiji sluga, zapamti to! Ja sam Magnencije nepobjedivi! Čuvaj se da me ne uvrijediš, jer onda teško vama! A sada dokaži što znaš o vatri! Baš sam se mislio poslu¬žiti njome... — Znam kakva se misao rodila u tvojoj glavi — upade mu u riječ Bakreni Petar. — Želiš baciti vatru na bedeme mursijanske, zar ne? — Gle, Jupitera mi, pogodio si! — trgne se Magnencije. — Točno je to što si rekao! Otkud znaš? Zar su ti nebesa rekla? — Bogovi i njihovi sinovi sve znaju! — uskoči Miron. — Ti drži jezik za zubima, zar ti nisam već rekao! — obrecne se na nj Magnencije. — Rekao je istinu — pomogne Bakreni Petar Mironu. — Bogovi i njihovi sinovi sve znaju! — Neka znaju, ali ja ipak ne vjerujem mnogo u te vaše bogove! Ha, ha, ha, ha! — smijao se riđobradi da se sav šator tresao. Dječak do njegovih nogu spustio je glavu i gledao u svoja koljena. Jedan od brončanih kipova premjestio se s noge na nogu. Magnencije se prestao smijati i nastavio ljutitim glasom, bijesno mašući razbarušenom bradom: — Gorjet će Mursa strašnim plamenom, a u njoj i oni psi, Konstancije i izdajica Silvanus, koji se u posljednji čas drznuše priskočiti u pomoć Mursijancima! — Neće gorjeti! — ustvrdi Bakreni Petar. — Neće? Rekao si da neće gorjeti? Kako se samo usuđuješ, ti, pjegava njuško! — Rekao sam. Mursa neće gorjeti! Plamen te neće poslušati jer se bogovima silno odupireš i ne vjeruješ u njihovu moć. Bit će to slab plamen, jedva plamićak, koji će Mursijanci s lakoćom ugasiti. — Ma gledaj ti njega! Zar ti da proričeš moj poraz! Razrušio sam Sisciju, a sada ću i Mursu! Poslije Murse sravnit ću sa zemljom i Sirmium! Zagospodarit ću čitavim carstvom, drhtat će preda mnom sve pokrajine! A ti se usuđuješ... — Bijesno se okrene ratnicima koji su zarobili djecu i zapovijedi: — Bacite deriščad divljim zvijerima! Neka se životinje najedu božanskog mesa! Ha, ha, ha, ha! Vojnici pograbiše djecu i povedoše ih prema izlazu. Ali riđobradi zaviče za njima: — Čekajte malo! Strpajte ih u prazan šator i dobro čuvajte! Sutra ću spaliti Mursu, Jupitera mi! Ako u tome uspijem, značit će to da je ovaj crvenokosi klipan lagao, jer je malo prije tvrdio da će Mursijanci ugasiti moju vatru. Onda ćemo ih baciti zvijerima. Do tada ne dajte lavovima nikakvu hranu. Neka dobro ogladne pred sutrašnju gozbu! Vodite ih! — A ako se proročanstvo ispuni, hoćeš li nas pustiti? — uspio je zapitati Miron. — Hoću — smijao se riđobradi Magnencije. Dječak s madežom počeo je tiho plakati. Ne obazirući se nimalo na "božansko" podrijetlo svojih zarobljenika, vojnici ih grubo izvedoše. Strpali su ih ujedan manji šator i ostali uz njih na straži. Uskoro vojnicima koji su ih čuvali donesoše nekoliko velikih komada pečenog mesa. Oni se ispružiše i nalaktiše, pa počeše halapljivo jesti, odgrizajući snažnim zubima lavovske zalogaje. Sok s pečenja curio im je niz bradu. Djeci udari slina na usta. Jedan od one dvojice spusti pogled na šah što ga je Bakreni Petar sveudilj držao pod rukom. Ustane i grubo mu ga istrgnu. — Hej, gromovi te spalili! — zaviče Miron i pođe prema otimaču. Odjednom se predomisli i umjesto šaha drsko pograbi ispred legionara komad mesa. Nijedan od one dvojice nije se obazirao na to. Razgledali su šahovske figure i smijali se iz sveg glasa. Za to su vrijeme djeca utažila glad. Dok su jeli, ona su dvojica neprestano prevrtala figure i smijala se kao lude na brašno. Očito da nikada nisu vidjeli šah. Sjedili su pred ulazom s unutarnje strane. Malo kasnije jedan od njih, onaj koji je oteo šah Bakrenom Petru, pokupi ostatke mesa i stavi ih pred djecu. Miron mu kimne u znak zahvalnosti. Legionar mu se malo nasmiješi. Kad su pojeli meso, Miron priđe onoj dvojici i poslaže šahovske figure na ploču. Uključio je "Cicerona" i počeo im objašnjavati pravila igre. Oni su ga pažljivo slušali i pratili što čini na ploči, ali su ga u više navrata sumnjičavo zagledali sa svih strana, jer im nije bilo jasno odakle dopire taj dvostruki glas. Za neko vrijeme moglo se reći da su svladali osnovna pravila šahovske igre. Bakreni Petar zaspao je u svom kutu. Melita je skupila kosu i pričvrstila je ukosnicom, a zatim se sklupčala na prostiraču i počela duboko disati. Uskoro im priđe i Miron. U neko doba noći Melita ga lagano povuče za rukav i šapne: — Mirone, probudi se! — Još nisam ni zaspao. Već je i Bakreni Petar bio budan. — Oni su zaspali — šaptala je Melita pokazujući legionare koji su sada hrkali punom parom. — Mislim da bismo trebali bježati. — Zašto? — neodlučno će Miron. — Sutra će nas i tako pustiti kad Magnencije vidi da se obistinilo proročanstvo Bakrenog Petra. — A hoće li se obistiniti? — pitala je Melita. — Nabacali ste tamo gomilu laži. Odakle znate da će on zapaliti gradska vrata i da će požar biti ugašen? — Bit će ugašen, budi bez brige — reče Miron. — Sve ću ti objasniti kasnije. — Dobro, ali ako i bude tako — govorila je djevojčica prigušenim glasom — to znači da će oni u gradu ugasiti vatru koju podmetnu vojnici toga Magnencija. U tom će slučaju riđobradi biti strašno ljutit i svu krivnju svaliti na nas. Nitko ne voli biti pobijeđen. A ako se ne obistini i grad izgori, nama se i tada zlo piše, jer će nas proglasiti lašcima i baciti zvijerima. Najbolje je da bježimo. — Melita ima pravo — složi se Bakreni Petar. — Ni u jednom slučaju neće biti dobro za nas. Vojnici su još hrkali iz sve snage. Djeca tiho pođu prema izlazu, prekorače usnule čuvare i išuljaju se iz šatora. Vani je bila mjesečina. Svuda unaokolo ležali su umorni ratnici. Proplanak je podrhtavao od njihova hrkanja. Vatre su bile dogorjele, samo se na nekim mjestima još vidjela žar. Uputili su se preko proplanka prema šumi. Melita u jednom trenutku nagazi na nogu nekog ratnika. Ovaj samo nešto promumlja i okrene se na drugu stranu. Dobro je. Svi troje odahnuše i nastaviše se šuljati. Evo ih, zašli su među prva stabla. Kad su se dovoljno udaljili od proplanka, pođoše malo slobodnije. — Ja mislim da je već prošlo pola noći — reče Melita. — Mirone, uključi tranzistor na "Ciceronu" da uhvatimo vijesti i čujemo točno vrijeme! Nisu uhvatili vijesti ni čuli točno vrijeme. Ni jedna se radiostanica nije javljala. Miron je i pret¬postavljao da će tako biti. — Ne mogu uhvatiti ni jednu radiostanicu — reče i spremi "Cicerona" u džep. 6. POGLAVLJE
MIRON SE POKUŠAVA PRISJETITI - GDJE JE SADA MURESEK - JE LI SE PROFESOR LEOPOLD ZABUNIO - MELITA POSTAVLJA PITANJA - KORACI U ŠUMI Miron je samo uspio šapnuti Meliti i Bakrenom Petru: — Nemojte ništa govoriti dok vam ne dam znak.
Robusni ratnici poguraše ih kopljima. Dječaci su pomagali Meliti koliko su mogli. Kad su prelazili preko jednog izvaljenog stabla, Melita se spotakne i padne. Dok su joj dječaci pomagali da ustane, Miron šapne Bakrenom Petru: — Sjetio sam se... sada znam tko je Magnencije, on je osvajač... zapalit će gradska vrata na Mursi, ali će požar biti ugašen... onaj grad, to je stara Mursa... — Sjetio sam se i ja. Čitao sam u onoj tvojoj knjizi... Osjetio je vrh koplja na debelom mesu i ušutio. Izbiše na šumski proplanak. Tu je bilo svjetlije nego u šumi. Na čistini se sleglo mnoštvo vojnika pod ratnom spremom. Na više mjesta gorjele su vatre i volovi se pekli na ražnju. Mirisalo je ugodno i djeca osjetiše glad. Na čistini ugledaše golem šator. Iskrsnuo je pred njima poput raskošno osvijetljenog broda ili neke cirkuske šatre prije početka večernjeg programa. Pokrivao je prostor veličine košarkaškog igrališta. Bio je bogato ukrašen s bezbroj luči, koje su svojim plamsanjem naširoko osvjetljavale okolicu i vojnike načičkane na proplanku. Pred ulazom, do kojega je vodila staza pokrivena šarenim sagom i omeđena svilenim konopcima, u dva su reda stajali stražari pod punom ratnom spremom. Ogr¬nuti su crvenim plaštem, perjanice im ponosno vijore na kacigama. Stražari istupiše po jedan korak i podigoše koplja. Ona dvojica koja su dovela djecu rekoše nešto stražarima, na što se koplja razmaknuše i oslobodiše im prolaz. Uvedoše ih u šator. Vanjski izgled ove čudne nastambe bio je tek blijeda slika prema raskoši koja je vladala u njoj. Stijenke šatora obložene su iznutra svilom. Sve pliva u svjetlu koje dolazi od stotina uljnih svjetiljaka u crvenim glinenim posudicama. Nekoliko brončanih kipova stoji ukrug. Jedan od njih malo popravi koplje što gaje držao na ramenu i tada se vidjelo da to nisu kipovi nego živi ljudi u brončanim oklopima. U dubini šatora, na širokom ukrašenom prijestolju, sjedi krupan ratnik guste riđe brade. Preko koljena mu je blistav mač s drškom optočenom dragim kamenjem što se jarko svjetluca i prelijeva u svim duginim bojama. Do njegovih nogu kleči dječak, plavokos i ljepuškast, s madežom na lijevom obrazu. Kad su ušli u šator, dječarac je podigao glavu i blijedim osmijehom pokušao prikriti razmrljane suze na licu. Riđobradi ga presiječe pogledom i on uplašeno obori glavu. — Ave, potens Magnentie! — uzviknuše pratioci i desnom šakom dodirnuše lijevu stranu grudi. Rekoše još nešto. Miron neprimjetno uključi "Cicerona" u džepu. Onaj s prijestolja pogleda djecu ubojitim pogle¬dom i zavika nekoliko nabusitih riječi, a "Ciceron" ih prevede: — Što radite ovdje, crvići ništavni? Čim je čuo "Ciceronov" metalni glas, ljudina se iznenađeno osvrne, a zatim se prodere: — Tko se usuđuje govoriti bez moga dopuštenja, i to jezikom koji ne razumijem! Miron je mnogo puta bio u opasnim situacijama. Znao je da ne smije podleći strahu i da se mora držati što hrabrije, jer hrabre sreća prati. Podiže glavu i odvažno istupi. — To je glas bogova! — drmne muški, a spravica prevede njegove riječi na latinski. — Preveli su nam ono što si rekao. — Moje su riječi jasne i bogovi se tu nemaju što petljati! — Riđobradi gnjevno sijevne očima. — Ili se možda usuđuješ reći da nisi čuo što sam pitao? Dječak s madežom pogleda Mirona i pokuša mu očima dati nekakav znak, ali se velmoža baš u tom času okrene k njemu i jadnik se odmah pretvori u grudicu straha ogrnutu bijelom tunikom. Miron nastavi hrabro: — Čuo sam, ali nisam razumio, jer mi ne govorimo tvojim jezikom. Zato su nam bogovi preveli tvoje riječi, kao što i tebi prevode ono što ja govorim. Melita se nije mogla snaći od iznenađenja. Ma što li to Miron trabunja? Čas bi pogledala brata, čas Bakrenog Petra. U međuvremenu riđobradi reče: — Kakve trice i kučine! A odakle dolazite? Iz Murse? — Odozgo — mahne Miron rukom. — Došli smo voljom bogova i želimo ti pomoći. — Ma nemoj! — počne se smijati Magnencije. — Želite mi pomoći, ha, ha, ha, ha! A tko kaže daje meni potrebna pomoć! Meni, Magnenciju osva¬jaču, koji je pregazio Sisciju i Panoniju i zavladao Italijom, Afrikom i Galijom! Ne vjerujem mnogo u vaše bogove i ne trebam njhovu pomoć! Ali, čekaj malo! Ako su tako dobri, zašto mi nisu pomogli kod Sirmiuma, a? — Jer nisi čekao njihovu pomoć zbog prevelike žurbe prema Mursi — lagao je Miron da je milina. — A, to! Dobro govoriš, mali! Moguće je, da, žurio sam se pokoriti Mursu. Pa, onda u redu, osvojit ću ja i pokoriti i Sirmium. A sada neka mi malo pripomognu kod Murse, ako baš hoće. Riđobradi nakon tih riječi priđe Meliti. — A kako se ti zoveš? — Ja sam... — započe Melita, ali se tada sjeti Mironova upozorenja da šuti dok joj on ne da znak da može govoriti, pa pregrize riječ i čvrsto stisne usne. — To je moja sestra, Melicija Božanska Od Dobre Volje — bubne Miron prvo što mu je palo na pamet. Djevojčica se malo nakloni Magnenciju. Držala je da uljudno ponašanje nikad nije na odmet. Istovremeno je u sebi odala puno priznanje Mironu na tim divnim lažurijama. — Kažeš božanska, pa još k tome od dobre volje, hm... — kimao je glavom riđobradi. — Nešto ti meni mutljaš, mali. — Ne mutljam, časna riječ! — A onaj crvendać sa šarenom kutijom pod rukom, je li i on božanskog podrijetla? — Ne nazivaj ga crvendaćem, silni Magnencije! — reče Miron jer mu je u tom trenutku sijevnula sjajna misao. — Jer on jest božanskog podrijetla, najbožanskijeg. Zove se Petronije Od Bakra i sin je boga Vulkana i božice Ire. Nitko sa zlom namjerom ne smije pogledati u presvijetlo lice njegovo, jer će ga u istom trenu sažeći munje nebeske i srdžba majke njegove izlit će se na njega. U Petronijevoj božanskoj kosi — pokaže Miron na razbarušenu kosu Bakrenog Petra — rađaju se i umiru plamenovi, a ljuti oganj iz očiju mu se rasipa. — Hm... — promrmlja vladar i zagleda se u oči Bakrenom Petru — nisam znao da Vulkan i Ira imaju sina. Možda je ovaj nekakvo njihovo posvojče, pa me sada želite prevariti i ponukati da budem milostiv prema vama. Ni Miron nije znao imaju li ni jesu li ikada imali sina Vulkan i Ira, ali nešto je morao reći. Nije to ni ispalo tako loše, jer, po svemu sudeći, ni Magnencije se nije razumio u rodbinske veze među rimskim bogovima i božicama. Dječak je osjetio da je krenulo nabolje. U glasu velmože kao da više nije bilo one malopređašnje nadmenosti i samouvjerenosti. Bakreni Petar zbunjeno je gledao oko sebe. U njegovim nedužnim plavim očima nije bilo ni traga od nekog sijevanja munja. Miron mu se malo približi i šapne: — Gledaj ga malo oštrije, Bakreni, ne boj se! Nemoj se držati tako gnjecavo! Zatrepći malo, prevrni očima, pokušaj sijevnuti na njega... — Što mu to šapućeš, je li? — izdere se riđobradi. — Zamolio sam ga da tvoje riječi ne uzme za zlo i da milošću svojom prijeđe preko uvreda koje si izrekao. Ne, veliki Magnencije, nije on po svoj če i nismo te došli prevariti. On je mladi gospodar vatre i njegova je moć prevelika. Ne bi bilo dobro da ga razbjesniš, silni vladaru! Bakreni Petar kolutao je i prevrtao očima, ali je sve to ispadalo prilično jadno. Samo mu je strah virio iz očiju. — A kakva je to njegova moć? — Može poslati vatru tamo gdje je ne očekuješ i ugasiti onu za koju želiš da se razgori — reče Miron, a Bakrenom Petru brzo šapne: — Pazi, ovaj će zapaliti gradska vrata na Mursi, ali će Mursijanci ugasiti vatru. To piše... — Uvuci jezik! — zagrmi riđobradi, a onda se počne smijati. — Makar šta, uopće ne vjerujem u to što govoriš. To su samo priče. Uostalom, neka dokaže! I nemoj samo ti blebetati, neka i on nešto kaže! Bakreni Petar shvatio je na što Miron cilja. Točno, pročitao je i on u Mironovim knjigama daje Magnencije uoči bitke zapalio gradska vrata na Mursi, ali je vatra bila ugašena. Skupi svu hrabrost i podiže ruku. — Ti si sluga Jupiterov—reče svečanim glasom, koji je ipak malo zadrhtao — a ja sam gospodar vatre! — Pazi ti, mali, što klepećeš! — ražesti se riđobradi. — Ja da sam nečiji sluga, a ti gospodar, zamisli, molim te! Nisam ničiji sluga, zapamti to! Ja sam Magnencije nepobjedivi! Čuvaj se da me ne uvrijediš, jer onda teško vama! A sada dokaži što znaš o vatri! Baš sam se mislio poslužiti njome... — Znam kakva se misao rodila u tvojoj glavi — upade mu u riječ Bakreni Petar. — Želiš baciti vatru na bedeme mursijanske, zar ne? — Gle, Jupitera mi, pogodio si! — trgne se Magnencije. — Točno je to što si rekao! Otkud znaš? Zar su ti nebesa rekla? — Bogovi i njihovi sinovi sve znaju! — uskoči Miron. — Ti drži jezik za zubima, zar ti nisam već rekao! — obrecne se na nj Magnencije. — Rekao je istinu — pomogne Bakreni Petar Mironu. — Bogovi i njihovi sinovi sve znaju! — Neka znaju, ali ja ipak ne vjerujem mnogo u te vaše bogove! Ha, ha, ha, ha! — smijao se riđobradi da se sav šator tresao. Dječak do njegovih nogu spustio je glavu i gledao u svoja koljena. Jedan od brončanih kipova premjestio se s noge na nogu. Magnencije se prestao smijati i nastavio ljutitim glasom, bijesno mašući razbarušenom bradom: — Gorjet će Mursa strašnim plamenom, a u njoj i oni psi, Konstancije i izdajica Silvanus, koji se u posljednji čas drznuše priskočiti u pomoć Mursijancima! — Neće gorjeti! — ustvrdi Bakreni Petar. — Neće? Rekao si da neće gorjeti? Kako se samo usuđuješ, ti, pjegava njuško! — Rekao sam. Mursa neće gorjeti! Plamen te neće poslušati jer se bogovima silno odupireš i ne vjeruješ u njihovu moć. Bit će to slab plamen, jedva plamićak, koji će Mursijanci s lakoćom ugasiti. — Ma gledaj ti njega! Zar ti da proričeš moj poraz! Razrušio sam Sisciju, a sada ću i Mursu! Poslije Murse sravnit ću sa zemljom i Sirmium! Zagospodarit ću čitavim carstvom, drhtat će preda mnom sve pokrajine! A ti se usuđuješ... — Bijesno se okrene ratnicima koji su zarobili djecu i zapovijedi: — Bacite deriščad divljim zvijerima! Neka se životinje najedu božanskog mesa! Ha, ha, ha, ha! Vojnici pograbiše djecu i povedoše ih prema izlazu. Ali riđobradi zaviče za njima: — Čekajte malo! Strpajte ih u prazan šator i dobro čuvajte! Sutra ću spaliti Mursu, Jupitera mi! Ako u tome uspijem, značit će to da je ovaj crvenoko¬si klipan lagao, jer je malo prije tvrdio da će Mursijanci ugasiti moju vatru. Onda ćemo ih baciti zvijerima. Do tada ne dajte lavovima nikakvu hranu. Neka dobro ogladne pred sutrašnju gozbu! Vodite ih! — A ako se proročanstvo ispuni, hoćeš li nas pustiti? — uspio je zapitati Miron. — Hoću — smijao se riđobradi Magnencije. Dječak s madežom počeo je tiho plakati. Ne obazirući se nimalo na "božansko" podrijetlo svojih zarobljenika, vojnici ih grubo izvedoše. Strpali su ih ujedan manji šator i ostali uz njih na straži. Uskoro vojnicima koji su ih čuvali donesoše nekoliko velikih komada pečenog mesa. Oni se ispružiše i nalaktiše, pa počeše halapljivo jesti, odgrizajući snažnim zubima lavovske zalogaje. Sok s pečenja curio im je niz bradu. Djeci udari slina na usta. Jedan od one dvojice spusti pogled na šah što ga je Bakreni Petar sveudilj držao pod rukom. Ustane i grubo mu ga istrgnu. — Hej, gromovi te spalili! — zaviče Miron i pođe prema otimaču. Odjednom se predomisli i umjesto šaha drsko pograbi ispred legionara komad mesa. Nijedan od one dvojice nije se obazirao na to. Razgledali su šahovske figure i smijali se iz sveg glasa. Za to su vrijeme djeca utažila glad. Dok su jeli, ona su dvojica neprestano prevrtala figure i smijala se kao lude na brašno. Očito da nikada nisu vidjeli šah. Sjedili su pred ulazom s unutarnje strane. Malo kasnije jedan od njih, onaj koji je oteo šah Bakrenom Petru, pokupi ostatke mesa i stavi ih pred djecu. Miron mu kimne u znak zahvalnosti. Legionar mu se malo nasmiješi. Kad su pojeli meso, Miron priđe onoj dvojici i poslaže šahovske figure na ploču. Uključio je "Cicerona" i počeo im objašnjavati pravila igre. Oni su ga pažljivo slušali i pratili što čini na ploči, ali su ga u više navrata sumnjičavo zagledali sa svih strana, jer im nije bilo jasno odakle dopire taj dvostruki glas. Za neko vrijeme moglo se reći da su svladali osnovna pravila šahovske igre. Bakreni Petar zaspao je u svom kutu. Melita je skupila kosu i pričvrstila je ukosnicom, a zatim se sklupčala na prostiraču i počela duboko disati. Uskoro im priđe i Miron. U neko doba noći Melita ga lagano povuče za rukav i šapne: — Mirone, probudi se! — Još nisam ni zaspao. Već je i Bakreni Petar bio budan. — Oni su zaspali — šaptala je Melita pokazujući legionare koji su sada hrkali punom parom. — Mislim da bismo trebali bježati. — Zašto? — neodlučno će Miron. — Sutra će nas i tako pustiti kad Magnencije vidi da se obistinilo proročanstvo Bakrenog Petra. — A hoće li se obistiniti? — pitala je Melita. — Nabacali ste tamo gomilu laži. Odakle znate da će on zapaliti gradska vrata i da će požar biti ugašen? — Bit će ugašen, budi bez brige — reče Miron. — Sve ću ti objasniti kasnije. — Dobro, ali ako i bude tako — govorila je djevojčica prigušenim glasom — to znači da će oni u gradu ugasiti vatru koju podmetnu vojnici toga Magnencija. U tom će slučaju riđobradi biti strašno ljutit i svu krivnju svaliti na nas. Nitko ne voli biti pobijeđen. A ako se ne obistini i grad izgori, nama se i tada zlo piše, jer će nas proglasiti lašcima i baciti zvijerima. Najbolje je da bježimo. — Melita ima pravo — složi se Bakreni Petar. — Ni u jednom slučaju neće biti dobro za nas. Vojnici su još hrkali iz sve snage. Djeca tiho pođu prema izlazu, prekorače usnule čuvare i išuljaju se iz šatora. Vani je bila mjesečina. Svuda unaokolo ležali su umorni ratnici. Proplanak je podrhtavao od njihova hrkanja. Vatre su bile dogorjele, samo se na nekim mjestima još vidjela žar. Uputili su se preko proplanka prema šumi. Melita u jednom trenutku nagazi na nogu nekog ratnika. Ovaj samo nešto promumlja i okrene se na drugu stranu. Dobro je. Svi troje odahnuše i nastaviše se šuljati. Evo ih, zašli su među prva stabla. Kad su se dovoljno udaljili od proplanka, pođoše malo slobodnije. — Ja mislim da je već prošlo pola noći — reče Melita. — Mirone, uključi tranzistor na "Ciceronu" da uhvatimo vijesti i čujemo točno vrijeme! Nisu uhvatili vijesti ni čuli točno vrijeme. Ni jedna se radiostanica nije javljala. Miron je i pretpostavljao da će tako biti. — Ne mogu uhvatiti ni jednu radiostanicu — reče i spremi "Cicerona" u džep. 2. domaća zadaća 1.
2. 3. |