1. DAN ČITANJA
1. POGLAVLJE
PRIPREME ZA PUT — I MAMA JE ZASLUŽILA ODMOR — DJECA ĆE OSTATI SAMA U stanu profesora Leopolda u Mureseku nedjeljni je ručak bio pri kraju. Melita se već povukla u svoju sobu. Miron i Bakreni Petar još su strugali ostatke nabujka sa svojih tanjurića. Majka je posuđe sa stola odlagala u sudoper.
Ubrzo je i profesor Leopold završio s objedom. Obrisao je bradu i prešao u sobu za dnevni boravak. Spustio se u naslonjač i počeo puniti lulu suhim kamiličinim cvijetom. Pripalio ju je srebrnim upaljačem i s velikim užitkom povukao nekoliko dimova. Profesor Leopold nije pušio duhan. Sažaljivo je gledao ljude koji su početkom svakog mjeseca kupovali gomile cigareta za svoje jednomjesečne potrebe. Ne, on nije podlegao nikotinu. Ali kamilici nije mogao odoljeti. Iz biljne je apoteke donosio gomile paketića suha cvijeta te dragocjene biljke. Ne za čaj, nego za svoju lulu. Sada je zadovoljno ispuštao oblačiće plavkastog dima i čekao poslijepodnevnu kavu. — Molim te — reče kad je njegova žena na stol stavila šalice za kavu — pričvrsti mi srednje dugme na sivom kaputu, hoćeš li? — Sivom? Pa to je novo odijelo. Samo si ga jednom imao na sebi. Nikako mi nije jasno kako ta dugmad naprosto bježi s tvoje odjeće. — Bježi? Zar si rekla da bježi? — Nisam to mislila doslovno, ali ne znam kako bih drukčije nazvala tu pojavu. Nestaje na zagonetan način. Nije mi jasno, zaista. — Nije ni meni. Jednostavno nestanu, to si baš dobro rekla. Kao da u zemlju propadnu. Već sam pomišljao da kupim jaknu s patentnim zatvaračem. Neki dan sam u robnoj kući vidio jednu takvu. Mislim da bi mi dobro pristajala uz bradu. A, opet, ne znam... možda bi mi zatvarač čupkao bradu. Ne, ne, to ipak ne bi išlo, takve su jakne za mladež. — Majčice — pozove Melita iz svoje sobe — znaš li gdje je moja Ilonkica? — Otkud bih ja to znala, djevojko? O svojim bi lutkama sama morala voditi brigu. Majka je nalila kavu i donijela kartonsku kutiju s priborom za šivanje. Iz ormara je izvukla očevo sivo odijelo. Srednje dugme na kaputu visjelo je o jednom končiću. — Ipak sam ga sačuvao, he! — reče profesor Leopold slavodobitno. — Ovo se nije otkinulo, samo je pokušalo pobjeći. Majka se prihvatila posla. Još jednom je rekla: — Samo si jednom obukao ovo odijelo. — Dvaput! — ispravi je profesor Leopold. — Prvi put kad sam ga isprobavao u prodavaonici, a drugi put, prekjučer, bio sam u njemu na svečanoj sjednici znanstvenog vijeća. — Da. I? — I baš kad sam se vraćao s te sjednice i prelazio ulicu... — Oh, Leo — nasmije se majka — prelazio si ulicu i onda je sigurno naišao neki pretovaren kamion i zapeo za ovo jadno dugmašce. — Toga se ne sjećam — zaniječe profesor Leopold i srkne gutljaj vrele kave. — Ipak, kad malo bolje promislim, dolazim do zaključka da ne bi moglo tako biti, jer sam prelazio na obilježenom pješačkom prijelazu. Mislim da mi tu nije moglo zapeti. Što bi kamion radio na obilježenom prijelazu? Majka je spretno provlačila iglu s koncem kroz rupice na dugmetu. Imala je ona u tome velikog iskustva. Odjednom je zastala i zagledala se u gornje dugme. — Oho, a što je ovo? — To je također dugme — nedužno reče profesor Leopold. — To i ja vidim. Ali, čovječe, prišiveno je zelenim koncem! — Je li? — Profesor Leopold se nagne da vidi o čemu se radi. Kad se uvjerio da je gornje dugme doista prišiveno zelenim koncem, slegne ramenima i nedužno se osmjehne. — To mi se valjda otkinulo dok sam sjedio na sjednici znanstvenog vijeća. Točno je, sada se sjećam. Jučer sam ga prišio. Htio sam srediti i ovo srednje, ali više nisam imao vremena. Zar nije dobro prišiveno? Majka se sažaljivo nasmiješi. — Pa, spetljao si ga nekako, ali to nisi smio učiniti zelenim koncem. — Nisam smio? Zašto, tko mi brani? Ili, zar zeleni konac nije jednako dobar kao i drugi? — Ne radi se o tome. Na sivo odijelo i sivu dugmad mora ići sivi konac. — Je li? E, to nisam znao. Mislio sam, konac je konac. Tako to ponekad biva. Profesor Leopold bio je veoma ugledan znanstvenik, poznat u cijelom svijetu. Predavao je atomsku fiziku na mureseškom sveučilištu i bio cijenjeni suradnik Instituta za eksperimentalnu fiziku, počasni doktor nekoliko sveučilišta i počasni građanin nekoliko gradova u zemlji i inozemstvu. Znao je sve o pretvaranju materije u energiju, a kretanje svemira imao je u malom prstu. U Uredu za patente prijavio je mnoge svoje fantastične izume. Kao krunu svega u svom je kabinetu u Institutu upravo dovršavao stroj za putovanje kroz vrijeme. I eto, zamislite, taj sjajni znanstvenik nije znao tako važnu stvar da se sivo dugme na sivom odijelu prišiva sivim koncem. Majka je otkinula i gornje dugme i počela ga prišivati sivim koncem. Pitala je ne podižući glavu: — Zar nekamo putuješ? — Putujem. Sutra započinje trodnevno savjetovanje o utjecaju kretanja svemira na vrijeme. I ja sam prijavio referat. Imam nešto što će svakoga uvjeriti u moje postavke, nešto sasvim opipljivo... — Lijepo — upadne mu majka u riječ — imam i ja nešto sasvim opipljivo. To su usisavač, glačalo, hrpa rublja. — Dobro, dobro — zaustavi je profesor Leopold — što ja tu mogu? Zar ti nisam govorio da uzmeš ženu za pomoć u kući? — Jesi. Ali nikada nisi rekao čime bih je plaćala. — Oh, kao da je to važno! — Profesor Leopold obriše brkove na kojima se zadržalo nekoliko mrvica kave. — Čini mi se da kava nije dobro samljevena. — Morali bismo kupiti novi mlinac za kavu. — Upravo sam se nečega sjetio! — usklikne profesor Leopold ne mareći mnogo za mlince. — Zašto ne bi i ti pošla sa mnom! — Nemam prijavljen referat. — Govorim sasvim ozbiljno. Savjetovanje se održava u hotelu "Raketa". Hotel je A kategorije, ima dva bazena za kupanje, trim-stazu, prostorije za rekreaciju. — Ja ću se rekreirati uz glačalo i onu hrpu rublja u kupaonici. Miron je čuo razgovor i s Bakrenim Petrom nahrupio u dnevnu sobu. Usput je na brzinu pokušao zagladiti čuperak kose što mu je stršio navrh tjemena. Žustro je prišao majci. — Pođi s tatom i odmori se — započe gorljivo. — Mislim da si to zaslužila. — I ja mislim daje zaslužila — podrži ga Melita, koja se u času stvorila kraj njega. — Dobra mamina djeca — pomiluje ih majka pogledom i toplim glasom. — Ali kako bih vas mogla ostaviti same? — O, pa snaći ćemo se mi nekako — odmah doskoči Miron. — Čitat ćemo nešto i — malo ponavljati gradivo. Nije na odmet ponekad osvježiti znanje. Je li tako, Melita? — Tako je, nije na odmet, osobito nekima — značajno ga pogleda Melita. U rukama je držala Ilonkicu kojoj je upravo u kosu stavila uvijače. — Ti bi morao ponavljati fiziku, a ja ne moram ništa jer sam prošla s odličnim. Malo ću urediti lutke, nisam ih čestito okupala od Nove godine. Bakreni Petar je stajao kod vrata i osmjehivao se. — Dok ja budem u dvorani za savjetovanje — govorio je profesor Leopold — ti se možeš odmarati. Ili se kupati u bazenu i šetati po svježem zraku, to će ti činiti dobro. — Zvuči dosta primamljivo. Još mi samo reci što će djeca jesti dok ja budem šetala po svježem zraku. — Ne brini se, mama — Miron se opet utrpa u razgovor — pa hladnjak je pun svega! Uz to možemo kupiti i nekoliko gotovih obroka. Ima svinjskih nogica i sarme... a mi baš to volimo. To će ti potvrditi i Melita i Bakreni Petar. Ma kažem ti, samo ti pođi, svima će nam biti drago da nas već jednom... ovaj, da se malo provedeš s tatom. Lijepo je od njega što te pozvao, znaš. — Vrlo lijepo! — potvrdi Melita i nastavi: — Sva si nekako blijeda, mamice, imaš nezdravu boju lica. Morala bi se malo izvući iz kuhinje. Da bi potvrdila svoje zapažanje u pogledu majčina izgleda, mala je ljepotica odskakutala u kupaonicu i ubrzo se vratila sa zrcalom. Držala ga je pred majčinim licem i govorila: — Pogledaj samo te podočnjake, kao da tri noći nisi spavala. Mislim da bi žene sveučilišnih profesora, ovaj... Puno radiš u kući i... tako. Svakako otiđi, nećeš se pokajati! Majka je preko ruba zrcala promatrala Melitu i smijuljila se. Još je tu bilo nagovaranja i uvjeravanja. I gornje je dugme bilo prišiveno sivim koncem i odijelo je odavno visjelo u ormaru. — Kada polaziš? — napokon majka zapita oca, i to je bio prvi znak njezina popuštanja. — Danas poslije podne, dok se malo odmorim. — Autom? — Da. Ima oko tri sata lagane vožnje. Još je oklijevala. Miron i Melita pronalazili su nove i sve jače razloge daje uvjere u neophodnost odlaska na taj put. U tome im je malo pomagao i otac. Bakreni Petar je uglavnom šutio i smijuckao se podupirući leđima dovratak. Poznavao je on dobro Mironovu i Melitinu strategiju. Kad se majka počela raspitivati može li se i za nju još osigurati smještaj u hotelu, koliki bi bio trošak za njih dvoje, i sve tako, a pogotovo kad je zapitala hoće li biti zgodno da ponese i svoj ručni rad, to je već bio siguran znak da se napokon odlučila. — Ja još moram u Institut po neke svoje papire — reče otac, a ti se dotle spremi. Pred Institutom je profesor Leopold mahnuo čuvaru na ulazu i uputio se hodnikom prema svome kabinetu. Otključao je vrata i počeo pažljivo odabi¬rati svežnjeve papira ispunjene formulama i zapisima. Složio ih je u kožnatu torbu, a zatim izašao i za sobom zaključao vrata. S polovice hodnika vratio se da provjeri jesu li dobro zaključana. Kod kuće se majka već naveliko spremala za put. Profesor Leopold je iz džepova povadio sve što je bilo u njima i izvađene predmete odložio na komodu. Presvukao se i provjerio dugmad koju je majka pričvrstila. Zadovoljno je kimnuo glavom, pomislivši valjda da će ovako pričvršćena dugmad moći izdržati savjetovanje. Zatim je predmete s komode počeo trpati u džepove sivog odijela. Na kraju je s posebnom pažnjom napunio vrećicu suhim cvijetom kamilice i pozvao majku. — Jesi li gotova? Majka je upravo zatvarala kovčeg. Ali još je ponešto imala reći djeci. Bakrenom Petru je stavila ruku na rame. — Bakreni, u tebe imam najviše povjerenja. Njima što god kažem, na jedno im uho uđe, a na drugo izađe. Molim te, pripazi na sebe i na njih! Nemojte nipošto ulaziti u one podzemne hodnike u starom Mureseku, to te posebno molim. — Dobro, mama, nećemo — obeća dječak ozbiljnim glasom. Otkako su ga posvojili, Bakreni Petar je Melitine i Mironove roditelje oslovljavao kao svoje, i to s takvom toplinom i ljubavlju kao da se doista radi o njegovim pravim roditeljima. — Mirone — majka je sada opet govorila sinu — nemojte ići u vikendicu! Tamo nemate što tražiti. — Kad se tata i ja vratimo, otići ćemo na nekoliko dana u Treskavac... — Zar ti i tata sami? — priupita Miron. — Otići ćemo svi petero, shvatio si dobro. Nemoj se uvijek praviti suviše pametan. — U redu, mama. Jedva čekam da odemo. — U slučaju potrebe — umiješa se otac — nazovite hotel "Raketu". Ovdje ću vam napisati telefonski broj hotela. U blok na komodi napisao je telefonski broj i ime hotela. Ali već je i Miron nešto pisao. — Mama — reče istrgnuvši iz bloka papirić i tutnuvši joj ga u ruku — ako osjetiš neodoljivu potrebu da nekoga savjetuješ, ovdje imaš naš telefonski broj. — Čuješ ti, zar misliš... — poče majka strogo, ali tada pomisli da ne bi trebala biti gruba s djecom uoči polaska na put, pa brzo promijeni temu i završi rečenicu sasvim drukčije —... zar misliš da ja ne znam naš telefonski broj? — Pa i ja znam našu adresu, a ti mi je ipak napišeš na nekoliko mjesta kad idem na izlet. — Dobro, sine. Budite dobri! Stalno ćemo misliti na vas. — I mi na vas — svečano obeća Melita. Tada se pozdraviše. 2. POGLAVLJE
TELEFONSKI RAZGOVOR — MELITA PRONALAZI ZABORAVLJENI KLJUČ — U KABINETU PROFESORA LEOPOLDA — SVJETLUCAVI PLAVI KRUG — PROPADANJE U PONOR BEZ DNA U nedjelju poslije podne, nakon odlaska roditelja, djeca nisu ni izlazila iz stana. Navečer ih je nazvala majka iz hotela.
Najprije je na majčino bezazleno pitanje — Što radite? — Melita još bezazlenije odgovorila — Tako... ništa...—A onda je zapljuštalo: ništa, kako ništa, pa čitajte nešto, igrajte domino ... Melita, dušo, ti si sada jedina žena u kući... i domaćica, da, da ... pazi na stan i na ta dva muškarca... stavi papigici hranu u kavez... već jesi, o, zlato mamino... u hladnjaku još ima paprikaša od današnjeg ručka, sutra ga podgrij, ali pazi da ti štednjak ne ostane uključen, to dobro pazi... prije spavanja provjeri jesu li sve slavine zavrnute... možeš, možeš onu spavaćicu s ružičastim cvjetićima, mislim da je u srednjem ormaru, na dnu... evo ga, tu je kraj mene, priprema se za sutrašnje predavanje... dobro, pozdravit ću ga... možete gledati TV, naravno, danas na drugom programu imate crtiće... što radi Miron... tušira se, dobro, neka zavrne slavinu... pa i ne mislim da je odmah zavrne, nego kad bude gotov s tuširanjem... jesmo, dobro smo se smjestili... soba broj 26... da, vrlo je lijepa, a nije ni skupa kako sam se bojala... Melita, srce, pa nije sada važno kakav je pogled s balkona... ma što to krčka u aparatu, okreni nulu... dobro, dobro je sada...čuj, djevojko mamina, zalij onaj fikus kraj prozora, sjetila sam se da njega jučer nisam zalila... halo, halo, opet krči, čuješ li me... ja tebe čujem... što si rekla... da, sve drugo sam zalila... što to braco dovikuje iz kupaonice, čujem ga.... o, pa otkad se to on brine koliko ću platiti telefonski razgovor... što radi Bakreni... pozdravi ga... budi dobra, sunašce mamino, cmok, cmok ... evo i za Mirona, cmok, cmok... nazvat ću opet sutra prije podne... cmok... cmok... cm... Klik! Tu — tuuu ... tu — tuuu ... tu — tuuu... Telefon je sve to junački izdržao. Ujutro oko osam sati nazvao je tata i pitao kako su spavali. Obavijestio ih je da upravo polazi u dvoranu za savjetovanja, a majka u hotelski bazen na kupanje. I to je bilo sve. Tata Leo uvijek je bio kratak u telefonskim razgovorima. To je Miron kod njega posebno cijenio. Ali tada se telefona opet dočepala majka. Imala je ona još ponešto reći. Nakon toga je, iako od nje nisu tražili nikakvo obećanje, obećala da će nazvati i poslije ručka. Takva je ona. Svaki put kad bi ih nazvala, odmah je najavljivala i sljedeći telefonski razgovor. Kad su završili s telefoniranjem, Melita je prostrla stol za doručak. Poslije doručka dala se na veliko spremanje. Usput je razmišljala što bi sve trebala napraviti da obraduje majku. Ima toga dosta, zaključila je, ali pred njom su tri dana. Dječaci su još neko vrijeme ostali za stolom. Dobro su se najeli toga jutra! Ta mala Melita, u lipnju je navršila tek deset godina, a kuha kao odrasla. Ispržila je šunku s jajima, i to je bio doručak da prste obližeš. Odali su joj zasluženo priznanje, na što je ona ozbiljno kimnula glavom i nastavila sa spremanjem. — Drži! — reče Miron i na stol položi desnu ruku savijenu u laktu. Bakreni Petar prihvati. Dohvatili su se malo na mornarski način. Bili su podjednake jakosti pa nikad nisu mogli jedan drugome oboriti ruku. Ni ovaj put nitko nije nadjačao. Dohvatiše se ljevicama. — Reci tilumpa — tup! — prostenje Miron dok su mu od naprezanja po čelu izbijale plave žilice. — Tilumpa — tup — procijedi Bakreni Petar s naporom. — Reci još jednom! — Tilumpa — tup! — Dobro je — reče Miron kad su miroljubivo otpustili ruke. I s ljevicama je bilo neriješeno. — Hajdemo u našu sobu! Izađoše iz kuhinje i prijeđoše u desno krilo stana. Mironovi su roditelji Bakrenog Petra smjestili u sobu s Mironom. Bilo je tu dosta prostora za obojicu. Miron je bio pažljiv dječak i doskorašnju svoju sobu nije više nazivao "svojom" nego "našom". Na taj način isticao je da Bakrenog Petra smatra ravnopravnim sustanarom. Bakreni Petar dopremljen je u Muresek s jednog veoma udaljenog planeta. Među žitelje toga planeta uvukla se neka opasna bolest i zaprijetila potpunim uništenjem stanovništva. Tada su njihovi znanstvenici odlučili da se u neka mjesta na Zemlji uputi nekoliko zdravih predstavnika te umiruće civilizacije, uglavnom djece, kako bi barem oni izbjegli katastrofu i održali svoju vrstu. I profesora Leopolda zamolili su da primi jednog dječaka, što je on spremno prihvatio. Tako se Bakreni Petar jedne noći našao u njegovu kabinetu, prenesen s rodnog planeta sistemom elektroenergetske transmisije. Profesor Leopold skrivao je dječaka u svom kabinetu oko godinu dana, kako pojava posjetitelja s drugog planeta ne bi izazvala uznemirenje u Mureseku. Ali dječak je slučajno saznao da u Mureseku postoji družina dječaka, zaljubljenika u arheologiju i arheološke nalaze, koji sebe nazivaju Amaterima. Iskrao se jedne noći iz kabineta i posjetio ih u njihovu podzemnom skrovištu u starom dijelu Mureseka, a potom bio i primljen u društvo. U nedavnom okršaju između Amatera i suparničke družine, Ukikanaca, bilo mu je ozlijeđeno rame. Tu je ozljedu još i sada osjećao. Sve se to dogodilo prije otprilike mjesec dana. Nakon toga Mironovi su ga roditelji posvojili i doveli da stanuje kod njih. Nadimak Bakreni Petar dao mu je Tajanstveni Ivan, vođa mureseških Amatera, zbog crvene kose i riđih pjegica što su mu preplavile lice i sjatile se oko nosa. Doista se činilo kao da mu je netko, na spavanju, istresao pregršt tih pjegica na nos, a one se potom razbježale kamo je koja stigla i zalijepile se za lice. Najviše ih se zadržalo oko nosa, ah su neke odskakutale i na ramena i spustile se niz ruke. Evo ga sada s Mironom u njihovoj sobi. Melita je pospremila kuhinju i počela povlačiti usisavač kroz predsoblje. — Mirone — odjednom poviče, nadjačavajući zujanje usisavača — tata je zaboravio ključ! — Kakav ključ? — Od svoga kabineta. Stajala je kraj komode i u ruci držala ključ. Znali su da ga je otac ljubomorno čuvao i uvijek nosio sa sobom. — Što da radim s njim? — pitala je Melita. — Daj ovamo, ja ću ga čuvati! Miron uzme ključ i strpa ga u džep. — Trebali bismo javiti tati da ga je zaboravio — napomene Melita. — Kad primijeti da ga nema... znaš ti njega. — Znam, ali budi bez brige. Javit ćemo mu daje ključ ovdje kad nas nazovu poslije ručka. — Ipak bi bilo bolje da mu javimo odmah. — Rekao sam ti da se smiriš. Samo ti pospremaj stan, mama će te pohvaliti kad se vrati. — Misliš da će joj biti drago? — Još kako! Bit će oduševljena! — Ti mene malo zafrkavaš, čini mi se. — Ne, zašto bih? — reče Miron obješenjački i vrati se Bakrenom Petru. Melita je nastavila pospremati stan. Osjećala se ponosnom što joj je majka povjerila ulogu domaćice, pa makar samo na tri dana. Uredit će ona stan da će sve blistati i majka će se obradovati kad se vrati. Tako je razmišljala i za sobom vukla teški usisavač. Kao i obično, Miron nije bio raspoložen za kućanske poslove. Neko je vrijeme s Bakrenim Petrom razgledao zbirku starog novca. Bakrenom Petru, kao novajliji u društvu Amatera, mnogo toga još nije bilo jasno. Eto, baš to sa starim novcem. Nikako nije mogao shvatiti da se za stari novac ne može ništa kupiti. Miron mu je dugo objašnjavao da taj novac ima samo numizmatičku vrijednost, ali da se za nj u prodavaonici ne bi mogla dobiti ni kutija šibica. Povijest je, međutim, shvaćao veoma dobro. Pročitao je sve Mironove povijesne čitanke i poznavao ih gotovo jednako dobro kao i Miron. Kad su im već prsti pozelenjeli od patine s bakrenog novca, Miron pokupi sve komade i strpa ih u kožnatu vrećicu, a vrećicu spusti u džep. Volio je da mu rimski bakrenjaci i srebrnjaci zveckaju u džepu. Neka ih tu, mislio je, neka mu malo i otežu džep, ne smeta. Kad god poželi, može ih izvaditi iz džepa i razgledati. Bakreni Petar protrlja pjegice oko nosa. — I kažeš da se za sav taj novac ne bi mogla dobiti ni kutija šibica? — Da — potvrdi Miron — ali ovo što imamo u vrećici ne bih dao ni za jedan dobar bicikl. — Znači da taj novac ipak ima vrijednost? — Naravno da ima. — Veću od bicikla? — Za mene, da. — A manju od kutije šibica? — Da, za one kojima nije stalo do starog novca. — Otuda nekako izlazi daje kutija šibica vrednija od jednog dobrog bicikla — zaključi Bakreni Petar nakon kraćeg razmišljanja. — Nije, Bakreni. Ovaj je novac vrijedio u doba Rimskog Carstva. Razumiješ? — Ne razumijem, ali u redu je, Mirone. Nemoj mi dalje objašnjavati, molim te. Da odigramo partiju šaha? — Vrijedi. Kutije s figurama nije bilo na uobičajenom mjestu. Potražili su je i na nekim neuobičajenim mjestima, ali je, začudo, ni tamo nije bilo. — Melita — pozove Miron sestru — znaš li gdje je šah? — Mislim da ga je tata odnio u Institut. Trebao mu je zbog onog... ne znam kako se zove. — Kompjutora? — Da, da. Profesor Leopold je obećao Mironu izraditi mali kompjutor za rješavanje šahovskih problema. Bio je to jedan od usputnih poslova slavnog profesora, kao što, na primjer, postolar koji izrađuje cipele može kao od šale izbušiti rupicu na remenčiću za sat. Već je on za Mirona izradio nekoliko sličnih "sitnica". Nedavno mu je poklonio džepnu spravicu za prevođenje s latinskog jezika, kako ga dječak ne bi morao svaki čas zapitkivati ovo ili ono. Sad mu je ta spravica, koju je on nazvao "Ciceron", prevodila natpise na kamenim spomenicima ili ugravirane na starom rimskom novcu. Miron bi glasno pročitao latinski natpis, a "Ciceron" bi mu nakon kratke stanke izgovorene riječi preveo na njegov materinski jezik. A kad bi dječak nešto rekao na svom materinskom jeziku, "Ciceron" bi to preveo na latinski. Spravica je imala još poneku namjenu. U nju su se mogle ulagati minijaturne kasete, snimati i reproducirati ono što je snimljeno. Bila je to sjajna stvarčica u svakom pogledu, vrlo dragocjena i korisna. Uza sve to nije bila veća od dlana i lako se mogla smjestiti u džep. Ipak su sve to bili beznačajni izumi u odnosu na ono što je profesoru Leopoldu donijelo velik ugled u znanstvenim krugovima. Nedavno je "Glas Mureseka" donio vijest da je Visoko znanstveno vijeće odlučio da se Institut za eksperimentalnu fiziku u Mureseku ubuduće zove po imenu slavnog profesora. Već su naručili veliku ploču sa svjetlećim natpisom PROFESOR LEOPOLD — INSTITUT ZA EKSPERIMENTALNU I ATOMSKU FIZIKU, koju će u povodu godišnjice osnivanja Instituta postaviti na pročelje iznad ulaznih vrata. Nakon bezuspješnog raspravljanja o vrijednosti starog novca dječaci su s gramofonskih ploča na "Ciceronovu" kasetu snimili nekoliko popularnih pjesama Beatlesa. — Idem ja po šah — iznenada odluči Miron. — Idem i ja — spremno priklopi Melita i ostavi vrč s vodom. Upravo je zalila fikus kraj prozora. Bakreni Petar reče: — Tati neće biti pravo da bez njegove dozvole ulazite u kabinet. — Samo ćemo uzeti šah — reče Miron. — Idemo! — Pođi i ti s nama, Bakreni! Bakreni Petar neko je vrijeme oklijevao, ali je na kraju popustio. Miron je uzeo svoj nožić na sklapanje s koricama od jelenskog roga i u džepove potrpao još neke sitnice. "Cicerona" je smjestio u džep na košulji. — Hajdemo, Melita! — Samo trenutak, da stavim ukosnicu. Zaključali su stan i uputili se prema Institutu. — Ja mislim — govorila je Melita poskakujući za dječacima—da nam čuvar neće dopustiti da uđemo u Institut. — To prepusti meni — reče Miron. Čuvaru je pokazao ključ i rekao da ih je tata poslao po nešto što je zaboravio u kabinetu. Slagao je, a da nije ni trepnuo. Bakreni Petar je, međutim, skrivao pogled a Melita se crvenjela iza bratovih leđa. Miron je ponekad donosio ocu užinu u Institut, pa ga je čuvar poznavao. Sada im je samo glavom pokazao prema kabinetu, što je značilo da mogu proći. Kad je Miron vidio da je sve tako lijepo prošlo, zapita usput čuvara: — Kako su vaši golubovi? I profesor Leopold katkada se raspitivao za čuvarove golubove. Miron je pomislio da će čuvaru biti drago ako i on pokaže zanimanje za njegove ljubimce. I doista. Čovjek je odmah zadovoljno počeo pričati o golubovima. No sada je to moglo potrajati prilično dugo, pa se Miron uljudno ispriča i reče da moraju požuriti, obećavši da će jednom pogledati ptice. Otključali su i ušli u kabinet. Miron je iznutra ponovno zaključao i ključ ostavio u bravi. Ugledali su šah na stoliću u predsoblju. Bakreni Petar uzme ga i okrene se da pođe. — Čekaj malo, Bakreni! — zadrži ga Miron. — Zavirit ćemo na trenutak ovamo. — Ne. — Zašto ne? — Tati neće biti pravo kad sazna da smo ulazili. — Pa neće saznati, čovječe! Samo ćemo malo priviriti što je iza ovih lijevih vrata. Bakreni Petar još se pokušavao oduprijeti. Reče: — Znaš da nitko iz Instituta ne ulazi u kabinet bez njegova dopuštenja. — Znam, ali mi nismo iz Instituta — bilo je sve što je Miron rekao. I već je ušao. Na nekoliko koraka slijedili su ga Melita i Bakreni Petar. Stupili su u prostranu i vrlo neobičnu prostoriju. Nije imala nijednog prozora. Unatoč tome bila je dobro osvijetljena. Nije se moglo uočiti iz kojeg izvora ta svjetlost dolazi. Činilo se da dopire odasvud, da je isijavaju svi predmeti koji se nalaze u prostoriji. Zidovi su bili prekriveni raznim uređajima kojima, osim profesora Leopolda, teško da bi itko mogao naslutiti pravu namjenu. Djeca su se ovdje osjećala kao u nekom drugom svijetu u koji su prvi put zakoračila. Sve to još je neobičnijim činio jednoličan zvuk koji je podsjećao na daleku, potmulu grmljavinu. Posebno se isticao lijevi zid. S njega su, poput očiju golemog čudovišta, svjetlucale stotine raznobojnih žaruljica. Po sredini, na uzdužno postavljenoj sjajnoj ploči, bile su u nekoliko vodoravnih nizova ispisane brojke na četvrtastim zelenim pločicama. Tu i tamo svjetlucali su poneki natpis ili oznaka, zatreperila neka od signalnih žaruljica, ili bi se, sama od sebe, pomakla neka polužica. Ispred zida nalazilo se postolje kružna oblika. Naizmjenično je isijavalo blijedoplavu i zelenkastu svjetlost. Boje su se lagano prelijevale jedna u drugu i neosjetno se mijenjale, tako da su svi predmeti u prostoriji poprimali isto takvu boju. Nedaleko od postolja stajao je drveni pisaći stol. I baš taj običan stol bio je najneobičniji predmet u ovoj prostoriji, jer je bio jedina stvar za koju se znalo čemu služi. Kao kad biste u košari punoj voća, kakvo nikada niste vidjeli, ugledali običnu crvenu jabuku. Na stolu se nalazilo nekoliko svežnjeva ispisanih papira, rezervna lula profesora Leopolda s vrećicom kamiličina cvijeta i nekakav sjajni duguljasti predmet veoma glatke površine. Miron uđe u svjetlucavi plavi krug i popne se na postolje... — Mene je strah — tiho reče Melita. — Mirone, izađimo odavde! — Dođi ovamo — pozove je Miron s postolja, ne obazirući se na ono što je rekla. Glas mu se odjednom nekako čudno promijenio, postao nešto oštriji nego obično, ali drhtav i prigušen. — Dođi i ti, Bakreni! Ovdje je tako lijepo! Neki mi žmarci prolaze kroz koljena, kao da se vrtim na vrtuljku. I ono dvoje popnu se na postolje. Bili su privučeni Mironovim čudnim glasom, ali i željom da budu na okupu. Bakreni je Petar pod rukom držao šah. Melita je, prije nego što se popela, s pisaćeg stola uzela onaj sjajni duguljasti predmet. — Što je ovo? — Ne znam — reče Miron i ne osvrnuvši se. Svi troje sada su na postolju. Blijedoplavi, zelenkasti i uplašeni. Miron užarenim pogledom bulji u nizove brojki na uređaju u zidu. — Hajdemo van! — proštenje Bakreni Petar osjećajući čudnu toplinu u tijelu. — Nismo trebali ni ulaziti. Tata Leo će se... — Nnnešto mmmi tressse koljenna! — vikne Melita cvokoćući. — I mmmennni... — promuca Bakreni Petar — ...sssve mmmi ssse vrrr... vrrrti... I Mironu se koljena tresu, ali on više kao da ne zna za sebe. Usne mu se iskrivile, drhte, kao da bi nešto htio reći, ali se glas ne čuje. Očito je da on više ne upravlja svojim kretnjama. Podige ruku prema zelenoj pločici s brojkom 351... sad će je pritisnuti... ako ga netko ne spriječi. Bakreni Petar shvatio je da se s Mironom događa nešto čudno. S naporom pokušava podići ruku kako bi ga osujetio u namjeri da dotakne pločicu. — Nnne, Mmmironnne! — zaviče panično. — Nnne... Glas mu se slomi. Sada je sve bilo kasno. Mironov je prst već na pločici. Bljesne zasljepljujuća crvena svjetlost. Ona potmula grmljavina pretvori se u urlik, eksploziju, od koje zadrhtaše zidovi Instituta. ... I tada više nije bilo postolja. Ni djece. Nije ih bilo u toj prostoriji, ni u kabinetu, ni u Institutu ih više nije bilo. Ni u Mureseku. Nigdje više nije bilo Mirona, Melite i Bakrenog Petra. Kao da su propali, kao da su potonuli u nešto tamno i duboko, u nešto bez dna. Kao da nikad nisu ni postojali. Bio je ponedjeljak, 9 sati i 36 minuta. Ponedjeljak. Devet sati i trideset šest minuta. U dvorani za savjetovanja hotela "Raketa" profesor Leopold je baš u to vrijeme pošao prema katedri da započne svoje predavanje. 3. POGLAVLJE
O KRETANJU SVEMIRA - PREKINUTO PREDAVANJE- LUDA JURNJAVA U MURESEK - PROFESOR LEOPOLD SE HVATA ZA GLAVU Kad je toga ponedjeljka, u 9 sati i 36 minuta, profesor Leopold ustao i pošao prema katedri, u dvorani se začuo žamor divljenja, koji je, kako se slavni znanstvenik približavao katedri, postajao sve jači i prelazio u burno klicanje. Najveća je buka dopirala iz nekoliko zadnjih redova u kojima su sjedili studenti.
Svi su prisutni čuli za ime i dostignuća slavnog profesora, ali je većina njih tek danas imala priliku da ga vidi i čuje njegov glas. Profesor se popne na katedru i izvadi lulu iz brade. Pažljivo istrese pepeo pokraj kristalne pepeljare i pokloni se. Iz kožnate torbe izvuče nekoliko svežnjeva papira i poslaže ih po stolu. Zatim stade pred veliku kartu svemira što je visjela kraj ploče na zidu i raširi ruke. — Svemir je beskrajan! — reče. — Tako je! — poviče neki student iz zadnjeg reda, a ostali iz njegova susjedstva prihvatiše: — Tako je! — Tako je! Onaj koji je prvi uzviknuo, ohrabren podrškom svojih kolega, prodere se sada snažnim glasom: — Živio profesor Leopold! — Dobro, dobro — reče profesor dajući im rukama znak da se umire. Zatim nastavi: — Svemir je velik i pun zagonetki, a mi smo samo zrnca prašine u vihoru koji u njemu bjesni. — Tako je! Živio profesor Leopold! — čuo se opet glas onoga galamdžije, a jedan od njegovih golobradih kolega gurne ga laktom u rebra i reče šapatom: — Šuti, budalo! Profesor Leopold se zagleda u tog raspoloženog veseljaka. — Čujte, vi — reče polako i upre prstom u nj — zar mislite da ste na nogometnoj utakmici? Ako me još budete prekidali takvim smiješnim uzvicima, bit ću prisiljen isprazniti zadnje redove. Jasno? Galamdžija obori glavu i zakloni se za kolegu ispred sebe. Bio je to student treće godine kojemu je profesor Leopold predavao atomsku fiziku. Slabo mu je išao taj predmet. Bilo je očito da je došao u "Raketu" kako bi se malo dodvorio profesoru, nadajući se da će ovaj imati u vidu njegovo navijanje kad mu bude upisivao ocjenu. Profesor Leopold opet raširi ruke u pravcu sjever — jug i nastavi svečanim glasom: — I taj zagonetni svemir, ta beskrajna beskrajnost, taj ogromni prostor, kreće se određenom brzinom. Ali to kretanje nije onakvo kakvim ga mi poimamo u svakodnevnom životu, brzina nije brzina koja bi se mogla mjeriti uobičajenim mjerilima. Taj prostor se kreće na dva načina — širenjem i vrtnjom, rotacijom. Kreće se sa svim svojim galaksijama, crnim rupama, zvijezdama i maglicama, planetima i repaticama, prazninama. Kreće se zajedno sa svim onim što je u njemu. Malo je pročistio grlo i nastavio: — U svemiru je kretanje opća pojava, prva i osnovna zakonitost. Kretanje, razumijete li! Kretanje svega, svačega i ničega! Odnosi u tom kretanju veoma su zamršeni. Posljednjih sam se godina bavio tim problemom i uspio izračunati relativne odnose među tijelima u kretanju, kao i odnose u kretanju tih tijela prema kretanju svemira, dakle prostora u kojemu se nalaze. Danas ću vam pokazati do kakvih sam rezultata došao. Upozoravam vas da me neće smetati ako mi tijekom izlaganja budete postavljali pitanja. Zavirio je u papire na stolu, uzeo kredu i prišao ploči. — Uzmimo jedno tijelo, na primjer svemirsku letjelicu, koja se brzinom svjetlosti kreće u su¬protnom smjeru od vrtnje svemira... — To je nemoguće! — čulo se više glasova. — Brzina svjetlosti ne može se postići! — Mislite? — reče profesor Leopold zagledavši se u ulaštenu cipelu jednog znanstvenika u prvom redu. — Vidite, kad sam prije nekoliko godina bio na Sanonu, ljubičastom planetu, moj prijatelj u tamošnjem Institutu za međuplanetarnu suradnju rekao mi je jednom prilikom da iza svjetlosti postoji sve i ništa. Ovo "sve i ništa" ima se shvatiti tako da mi za sada ne znamo što bi se događalo kad bi se prestigla brzina svjetlosti, dakle iza svjetlosnog zida. Postoji li išta iza toga zida? Nekakav antisvijet, antisvemir? — Ne znamo — reče prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za atomsku fiziku. —A da bismo to saznali, morali bismo, kao što ste i sami rekli, postići pa čak i prestići brzinu svjetlosti. Otkud nam pogonska energija za to? — Iz crnih svemirskih rupa, dragi kolega! — Možda bi teoretski i bilo moguće, ali kako zagospodariti tom strahovitom energijom? — Nikako. Mi tu energiju ne moramo stavljati pod svoju komandu, ali je možemo iskoristiti — odgovori profesor Leopold — baš kao što ni vjetar ne stavljamo pod komandu, ali on sasvim dobro pokreće naše jedrenjake i vjetrenjače. Nekoliko je trenutaka zamišljeno šutio i lijevom rukom gladio bradu. Zatim reče: — No, dobro. U pozivu za ovo savjetovanje najavljeno je da ću govoriti o praktičnim mogućnostima gradnje stroja za putovanje kroz vrijeme. Ali prije toga moramo razjasniti neka teoretska pitanja. — Pogledom zaokruži po dvorani, a potom upre prstom u jednog studenta i reče: — Znate li da je Marija Antoaneta (Marie Antoinette) osuđena na smrt i da joj je 16. listopada 1793. godine odrubljena glava? Upitani izbeči oči u profesora. Nije mogao shva¬titi kakve veze ima sudbina nesretne žene Luja XVI. s energijom iz crnih rupa. — Znam, tako nas uči povijest — reče nesigurnim glasom. — Biste li željeli vidjeti njezino smaknuće? — Vi se šalite, profesore! — Ne šalim se, nikako. Kao što danas možemo putovati u sva mjesta na kugli zemaljskoj, sutra ćemo moći šetati kroz našu povijest, pa čak i budućnost. Ili: prošlost i budućnost postat će sadašnjost. Mnogi će pojmovi dobiti drukčija značenja. Danas možete kupiti avionsku kartu i otići pogledati Knežev dvor u Dubrovniku, sutra ćete moći kupiti kartu i otići uživo pogledati Napoleonov poraz kod Waterlooa. Usput, kažu da je veliki osvajač bio niska rasta. No, dobro, to je njegov problem. Vratimo se sada vremenskom stroju! — Vremenski stroj — nastavi kad se stišao žamor smijeha u dvorani — taj stoljetni san znan¬stvenika širom svijeta, može se izraditi. To tvrdim. Za njegovo ubrzanje koristit ćemo energiju iz crnih svemirskih rupa, a u samom kretanju stroja pomoći će nam fantastična privlačna snaga tih rupa i rotacija svemira. Ali ovdje može doći do jedne ozbiljne smetnje, koju ipak, kako ću vam kasnije pokazati i dokazati, možemo otkloniti. Neprilika je u tome što bi za putnike kroz vrijeme putovanje predugo trajalo. Oko deset milijardi godina. — Oooo! — uzdahne dvorana. — Duge bi im brade narasle za to vrijeme — izdvoji se jedan glas. — Ne bi, čut ćete malo kasnije. Za one, međutim, koji ostaju i koji su ispratili stroj — letjelicu, ona bi se vratila na polazište prije samog polaska, prije lansiranja. Mogla bi, na primjer, biti lansirana poslije podne, a vratiti se istog dana prije podne. Ili bi se vratila jučer, ili godinu dana prije polaska, ili sto godina prije polaska, ovisno o brzini kojom se kreće i smjeru u kojemu je upućena. U takvim bi slučajevima putnik u letjelici star 25 godina (nasmiješio se prema zadnjim klupama u kojima su sjedili studenti), kad bi se ona vratila deset godina prije polaska, mogao sebe vidjeti kao petnaesto¬godišnjeg dječaka. Ako bi se letjelica vratila sto godina prije lansiranja, vidio bi svoga pradjeda kao mladića, dječaka ili dijete. Idući tako još dalje u prošlost, putnici bi mogli vidjeti rađanje naše Zemlje i nastajanje našeg planetarnog sustava. Ako bismo pak letjelicu usmjerili u pravcu kretanja svemira, putnici bi otišli u budućnost. Mogli bi vidjeti svoju još nerođenu djecu, ili sami sebe kao starce. U koji dio prošlosti ili budućnosti želite otići, vi ćete sami odabrati i kupiti odgo¬varajuću kartu. I baš kao što je skuplja avionska karta do udaljenijeg mjesta u zemljopisnom smislu, tako će biti skuplja i karta do udaljenijeg dijela prošlosti ili budućnosti. — Dao bih i posljednji groš da me odbace tri i pol godine unatrag, u prošlost — zamišljeno je mrm¬ljao jedan student. — Zašto, kolega? — šaptom ga zapita susjed naginjući se k njemu. Onaj prvi uzdahne i reče: — Ostavila me djevojka prije tri godine. Kad bih se vratio u ono blaženo vrijeme dok smo bili skupa, eh... znao bih kako bih se ponašao. Profesor Leopold nagnuo se nad svoje bilješke. Za to su vrijeme u dvorani počeli raspravljati o njegovoj tvrdnji. Jedni su se slagali s takvom mogućnošću, a drugi je potpuno osporavali. Najveću je podršku profesor imao među svojim studentima. — Oprostite — podsjeti ga onaj nobelovac — obećali ste da ćete nam objasniti što će se događati s putnicima. Rekli ste da bi za njih putovanje predugo trajalo. Bojim se da od njih ne bi ostalo ni zrnce prašine. — Dobro — reče profesor Leopold podižući glavu — imajte strpljenja! Sve što sam rekao, sada ću potkrijepiti dokazima, matematičkim dokazima, a takvi su dokazi najjači za koje znam. Na kraju, već je i vrijeme da rasvijetlimo praktičnu stranu ovog problema i da vam iznesem ono zbog čega sam i došao na ovo savjetovanje. Nakon tih riječi počeo je pisati na ploči zamršene matematičke formule. U dvorani su svi u svoje blokove bilježili ono što je pisao. Samo se čulo škripanje krede i šuškanje papira. Čim bi profesor Leopold zastao, da pogleda u svoje papire, prestalo bi i šuškanje, a kad bi nastavio s pisanjem, nastavilo bi se i šuškanje. Neki su u međuvremenu prestajali bilježiti, jer im nije bilo jasno ono što je profesor pisao po ploči. Samo bi odgurnuli blok od sebe, odložili olovku i prekrižili ruke na prsima. — Ako dođete u mureseški Institut — govorio je profesor Leopold ne prestajući pisati — moći ćete vidjeti i pokusni vremenski stroj koji sam izradio u svom kabinetu. Moći ćete ga čak i iskušati ako budete željeli. — Hvala lijepa! — reče onaj što bezuspješno studira tri godine, ali tako tiho da ga profesor nije mogao čuti. Nije više bio navijački raspoložen. — Zar ste već izradili takav stroj? — zapita netko. — Da, pokusni. Možemo ga nazvati strojem u tehničkom smislu, ali to zapravo nije stroj. S određenog mjesta može se lansirati materija u obliku energetskog snopa, jednom ili višekratno. Povratak je malo zamršeniji i na tome ću morati još dosta raditi. Sedam puta je profesor Leopold brisao ploču, a još nije stigao do konačnog rezultata. Još je samo nekoliko najupornijih znanstvenika držalo korak s profesorom i u svoje blokove unosilo beskrajni niz brojki i znakova koje je profesor ispisivao na ploči. Njima je sve polako postajalo jasnije, rasvjetljavalo se i bistrilo, te se činilo da i oni već naziru velik rezultat koji će na kraju ostati na ploči. Nakon devetog brisanja ipak je još samo onaj nobelovac bilježio u svoj notes. No kad je profesor Leopold i deseti put obrisao ploču, i on je digao ruke od svega. Gotovo je ljutito odgurnuo notes i bacio olovku. Prekrižio je ruke i rastreseno gledao u ploču. U dvorani je sada vladao muk. Nakon jedanaestog brisanja svi su o kretanju svemira, pretvaranju materije u energiju i vremen¬skom stroju znali otprilike koliko i prije dolaska na savjetovanje. Na ploči je sada stajala jedna formula, jedna genijalna spoznaja do koje je profesor Leopold došao nakon višegodišnjeg rada i primjene svih dostignuća suvremene znanosti s područja fizike, atomistike i astronomije. Dvaput je profesor Leopold zaokružio formulu. Onda se, sav ozaren, okrenuo prema slušaocima s komadićem sedme krede u ruci. — Prvi dio zagonetke vremenskog stroja je riješen! — uzviknuo je slavodobitno. — Sada ću vam pokazati ključ za rješenje njezina drugog dijela, pokazat ću vam ključ... Odjednom se ukoči. Onaj komadić krede ispade mu iz ruke. Počne se pipkati po džepovima. Neprestano je mrmljao: — ključ... ključ... Zatim uzvikne: — KLJUČ! U trenu obriše onu formulu s ploče, potrpa svoje papire u torbu, zgrabi lulu i siđe s katedre. — Nastavit ću drugi put — reče žurno prolazeći između klupa. Istrčao je iz dvorane. Svi su ostali zapanjeni. Sjurio je niz stubište do sobe broj 26. Zatražio je telefonsku vezu s Muresekom i nazvao svoj stan. Nitko se nije javio. Zatim je nazvao broj u svome kabinetu. Ni odande nije bilo nikakva glasa. Jednim je zamahom strgnuo haljine svoje žene iz ormara i strpao ih u kovčeg. Pohitao je prema hotelskom bazenu. Njegova je supruga upravo izlazila iz vode. — Oh, dragi Leo, voda je divna! Hvala ti što si me poveo. Zar si već gotov s predavanjem? On je pograbi za ruku i povuče za sobom. — Brže! Idemo kući! — reče zadahtalim glasom. Ostali kupači počeli su šaputati jedan drugome, a jedna žena reče svome mužu u uho: — Vidiš, dušo, kod njih sigurno nešto nije u redu. Gospođa došla da se provede, pa je muž ukebao. Ali tvoja ženica... — Zatim, mazeći se, poljubi svoga muža u ogoljelo tjeme. — Što je, pobogu! — vikne majka. — Zar se nešto dogodilo? — Ne znam. — Profesor Leopold ugura je u auto. Majka je bila još u kupaćem kostimu. Voda se s nje cijedila na sjedalo. Nije se bila ni smjestila, a auto jurne munjevitom brzinom. — Reci, Leo, jesi li zvao djecu? Što se to događa? Četvrta brzina, 140 kilometara. Profesor Leopold je desnim stopalom pritisnuo papučicu do daske. Auto juri strahovitom brzinom. Telegrafski stupovi promiču poput letvi na seoskoj ogradi. — Zaboravio sam ključ od svoga kabineta — govori profesor Leopold veoma uzbuđenim gla¬som, ne smanjujući brzinu. —Ako djeci padne na pamet da odu u kabinet, moglo bi se svašta dogoditi. Oh! — reče hvatajući se za lijevu stranu grudi. — Oh, samo da nisu ulazili! — Leo, zaboga, što to pričaš? Misliš li da im se nešto dogodilo? — Svašta se moglo dogoditi ako su aktivirali stroj! Za jedan sat bili su pred Institutom. Majka je ostala u autu. Profesor Leopold utrčao je u zgradu i usplahireno stao pred čuvara. — Jesu li moja djeca bila tu? — pitao je bez daha. — Bila su, profesore, u vašem kabinetu. Miron je rekao da ste ga poslali po nešto, pokazao mi je ključ. — Kada je to bilo? — Prije više od dva sata. — Jesu li izašli? — Nisam vidio. Možda su izašli dok sam obilazio generatore. U jednom su trenutku tako zagrmjeli da mi se učinilo da će se Institut raspasti. — Oh! Pokušali su otvoriti kabinet. Nije išlo. Čuvar je donio sveotvarač i uvukao ga u bravu. — Ključ je s unutrašnje strane — reče uznemireno. — Oh! Kad su napokon uspjeli otvoriti vrata, profesor Leopold kao bez duše uleti u lijevu prostoriju. Zastao je na ulazu i pogledao na mjesto gdje se nalazilo svjetlucavo postolje. Sve mu je bilo jasno. — Oh! — jekne i treći put i uhvati se za glavu. Čuvar ga pridrži da se ne sruši. Morat ćemo sada ostaviti profesora Leopolda u njegovu kabinetu i vratiti se glavnim junacima naše priče, jer se njima događa nešto veoma neobično. 1. domaća zadaća
1.
2. 3. |
|