Tisuću puta lijepa Usred doline stajala je kućica a na njezinu se dvorištu kočoperila kokoš, najbjelja među bijelim kokošima. Gospodarica je tvrdila da nikad nije vidjela ljepše kokoši. Voljela je s njom razgovarati i ponekad bi je pogladila po leđima. Kokoš joj je svakog dana snijela jaje i svakog je dana čekala da joj gospodarica kaže da je najljepša. Umislila si je da je ljepša i od mačke i od psa. Svakog jutra kljunom je raščešljavala svoje perje i pazila da se nikada ne zaprlja. – Najljepša sam, najljepša sam! – kokodakala je. – Kako ti se sjaji perje! – ulagivala joj se mačka. Pas je volio lajati na nju pa bi onda preplašeno skočila na ogradu. Kad su pas i mačka bili sami, svatko bi ponekad iz svoga kuta uzdahnuo: – Ova kokoš je sretna jer ju gospodarica tako voli. Ali iznenada se sve preokrenulo. Jednoga proljetnog jutra gospodarici se rodila kći i nitko se više nije sjetio bijele kokoši. Sretna majka uzela je djevojčicu na ruke i rekla joj: – Tisućuputalijepa si! Kad je sunce obasjalo dolinu, vjetar je zašaptao travama i cvijeću na livadi i pticama u šumi: – Rodila se Tisućuputalijepa. – Rodila se Tisućuputalijepa – ponavljale su trave i cvijeće, lelujajući se na vjetru. – Povijaju je u bijele pelene – šaputao je vjetar. – U bijele pelene – ponavljale su trave i cvijeće. – Živ, živ, u bijele pelene – pjevale su ptice i spuštale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u kućici zaplakalo novorođenče. Živ, živ – cvrkutala je ptica i odletjela. Kokoš se digla iz gnijezda i zapitala: – Ko, ko, ko! Tko se rodio? – Naša je gospodarica dobila kćer – rekli su joj vrapci. – Je li lijepa? – zapitala je kokoš. – Tisućuputalijepa, Tisućuputalijepa! – odgovarali su joj vrapci. Kokoš je visoko podigla glavu, raširila krila i zgrozila se: – Je li ljepša od mene? Ljepša od mene? – Svakako, Svakako, Svakako! – brzali su vrapci tako glasno da se kokoš uvrijeđeno sakrila u kokošinjac. Gospodarica je nosila svoju kćer u naručju, s vremena na vrijeme lagano bi pomilovala njezine nježne obraze i položila ju zatim na mekani ležaj u košaru. Požurila je oprati pelene i dok ih je u vrtu prostirala, zazivala je: – Vjetre, vjetre, osuši mi pelene da mogu dijete poviti. I vjetar je osušio pelene još prije nego što je zašlo sunce. Majka je pelene pokupila i povila dijete. Kad je na dolinu pao mrak, dijete je zaspalo a vjetar je kroz šumu šaputao: – Tisućuputalijepa spava. – Spava, spava – ponavljalo je cvijeće pa onda i ono pozaspalo. Ali nije zaspala bijela kokoš u kokošinjcu. Zvala je: – Dođite, crne misli! Zatvorila je oči da bude sve još crnje i mislila na gospodaricu koja joj cijeli dan nije ništa lijepo rekal, samo je ujutro uzela jaje i požurila natrag djetetu. – Učinjena mi je nepravda! – uzdahnula je kokoš i odmah iskokodakala najcrnju misao: – Osvetit ću se! - Te noći nije više otvorila oči, zaspala je. Prije nego što je sunce ujutro posušilo rosu na travi, dijete se u košari probudilo. Majka je već bila pokraj. Promatrala je kako kći otvara oči i kako se proteže. – Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa naša dolina. Tu ćeš rasti, kćeri moja. Brinut ću se za tebe i danju i noću. Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je svakog dana grijalo sve toplije i majka je pjevala. Kokoš se ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu. Jednog je dana gospodarica iznijela svoju kćer iz kuće. Pozvala je psa, mačku i bijelu kokoš. Sjela je s djetetom u naručju na klupu pred kućom. Mačka se stisnula uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, kokoš je pružala vrat i kokodakala te pažljivo promatrala gospodaričinu kćer. – Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik drugoj djeci! – zakreštala je. – Što se toliko kočoperiš? – rekla joj je gospodarica. Zatim se obratila svima trima pa i vrapcima koji su doletjeli iako ih nije pozvala: – Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo se imali na što potužiti. Dobila sam kćer. Zavolite je i vi. Svi su se vrapci javili: – Živ, živ! Mačka reče: – Mijau ! – a pas: – Vau! Jedino se kokoš nije oglasila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi. Tada je preko doline zapuhao vjetar šapčući: – Tisućuputalijepa, dobar dan! Kad je kokoš to čula, zalepršala je krilima i skočila gospodarici na rame. – Iskljuvat ću djevojčici oko pa nitko više neće reći da je lijepa! – zakokodače. Ali baš je toga trena dijete protrljalo oči jer je ga je sunce zaslijepilo. Tako ga je kokoš umjesto u oko kljucnula u prstić. Dijete je zaplakalo. Pas je zalajao, mačka zamijaukala, vrapci zacvrkutali i svi su navalili na kokoš i protjerali je daleko od kuće. Osim toga, pas joj je iščupao rep. Operušana i ružna otkokodakala je u svijet i nije se više vratila. Tisućuputalijepa je rasla kao ružin pupoljak na osunčanoj gredici. Odgovori.
1. Što si je umislila kokoš? 2. Zašto je djevojčica dobila ime Tisućuputalijepa? 3. Tko se divio ljepoti djevojčice? 4. Kako se kokoš htjela osvetiti djevojčici? 5. Kakav je kraj ove bajke? |
kočoperila - šepurila, pravila se važna lelujajući - njišući povijaju - zamataju zgroziti se - prestrašiti se bijasmo - bili smo kljuckati - kljucati zalepršala - zamahala iskljuvati - iskopati operušana - iščupanog perja |