VI. dio
19. NAPAD NEPRIJATELJSKOG DRVEĆA Sljedeće jutro Dorothy poljubi prekrasnu zelenu djevojku i pozdravi je, a zatim se svi rukuju s vojnikom sa zelenim brkovima koji ih doprati sve do glavnih vrata. Kada ih je Čuvar Vrata ugledao, strašno se začudio što su se odlučili napustiti ovu predivnu zemlju kako bi otišli u neprilike. No, odmah im je otključao naočale, koje je potom spremio nazad u zelenu kutiju i zaželio im mnoštvo dobrih želja i sretan put. "Vi ste sada naš vladar", obrati se Strašilu, "zato nam se morate vratiti što je prije moguće." "Svakako ću se vratiti što prije, ukoliko budem u mogućnosti", odvrati Strašilo, "ali prvo moram pomoći Dorothy da pronađe put kući." Dok je Dorothy mahala dobronamjernom Čuvaru, rekla mu je: "U vašem predivnom gradu jako se ljubazno postupalo sa mnom i svi su bili jako dobri prema meni. Ne mogu vam opisati koliko sam vam zahvalna." "Ni ne pokušavaj, draga", odgovori on. "Rado bi te mi zadržali kod nas, ali ako je tvoja izričita želja vratiti se u Kansas, nadam se da ćeš naći svoj put kući." I na to otvori vanjska gradska vrata, a oni svi izađu i krenu na putovanje. Sunce je žarko sijalo dok su naši prijatelji koračali prema Zemlji Juga. Svi su bili iznimno dobro raspoloženi, smijali su se i čavrljali sve vrijeme. Dorothy se još jednom ispunila nadom da će se vratiti kući, a Strašilo i Limeni Drvosječa bili su presretni što mogu biti uz nju ako joj zatreba pomoć. Što se tiče Lava, on je s užitkom udisao svježi zrak i ushićeno mahao repom s jedne strane na drugu, pun radosti što je opet u prirodi, dok je Toto trčao okolo i hvatao leptire, lajući veselo sve vrijeme. "Gradski život uopće mi ne odgovara", pripomene Lav dok su žustro hodali. "Izgubio sam na težini otkad sam u gradu, a jedva čekam da pokažem drugim životinjama koliko sam hrabar postao." Nato se još jednom okrenu da posljednji put pogledaju Smaragdni Grad. Iza zelenih zidina vidjeli su tornjeve i zvonike, a iznad se izdizao vrh tornja i kupola Ozove palače. "No ipak, nije Oz tako loš čarobnjak", kaza Limeni Drvosječa, dok je osjećao kako mu srce lupa u grudima. "Ipak je znao kako mi dati mozak, i to vrlo dobar mozak", napomene Strašilo. "Da je Oz popio onoliko hrabrosti koliko je dao meni", doda Lav, "i sam bi bio jako hrabar čovjek." Dorothy ne kaza ništa. Oz nije održao obećanje koje je dao njoj, iako je dao sve od sebe – stoga mu je oprostila. Kao što je i sam rekao, bio je dobar čovjek, ali loš čarobnjak. Prvi dan putovanja vodio ih je kroz velika zelena polja i mnoštvo cvijeća žarkih boja, prostrtog na sve strane oko Smaragdnog Grada. Tu su noć spavali na travi, samo sa zvijezdama iznad sebe, i dobro su se odmorili. Ujutro nastave s putovanjem sve dok nisu došli do guste šume. Nikako je nisu mogli zaobići jer se prostirala i na lijevo i na desno dokle im je sezao pogled, a osim toga, nisu se usuđivali promijeniti smjer svoga puta jer su se bojali da se ne izgube. Stoga su tražili mjesto na kojem bi najlakše ušli u šumu. Strašilo, koji ih je vodio, uskoro otkrije veliko, prilično razgranato stablo, ispod čijih je grana bilo dovoljno mjesta da se družina provuče. I tako on dođe do stabla, ali baš kad je došao do prvih grana, one se spuste, počnu savijati oko njega i već sljedeći tren našao se u zraku, naglavačke odbačen unatrag. Ovo nije naudilo Strašilu, ali ga je zaprepastilo i izgledao je prilično ošamućeno kada ga je Dorothy postavila na noge. "Ovdje ima još jedno mjesto između stabala", pozove ih Lav. "Daj da ja prvi pokušam", kaza Strašilo, "jer mene ne boli ako me se baci na pod." Govoreći to, dođe do drugog stabla, ali ga i njegove grane odmah dohvate i odbace ga natrag. "Ovo je čudno", uzvikne Dorothy, "što ćemo sada?" "Izgleda da je drveće odlučilo da se s nama bori i da nam prekine putovanje", primijeti Lav. "Mislim da ću sada ja pokušati", kaza Limeni Drvosječa i prebaci na rame svoju sjekiru te pristupi prvom stablu koje je zgrabilo Strašila. Kada se velika grana spustila da zgrabi Limenog Drvosječu, on je tako jako zamahnuo sjekirom po grani da ju je jednim potezom raspolovio. Stablo je odmah počelo tresti svojim granama, kao da je u velikoj boli, a uto Limeni Drvosječa sigurno prođe ispod njega. "Hajdete!" vikne ostalima. "Brzo!" I tako svi protrčaše ispod stabla bez ikakvih ozljeda, osim Tota, kojeg je zahvatila jedna mala grančica i stala ga tresti sve dok nije počeo jako zavijati. Tada Limeni Drvosječa doskoči, brzo otkine granu i oslobodi psića. Ostala stabla nisu ni na koji način ometala putnike u prolasku šumom, pa su putnici zaključili da samo prvi red stabala može izvijati svoje grane i da su najvjerojatnije to šumski policajci kojima su dane izvanredne moći kako bi neprijatelje držali dalje od sebe. Četvero putnika su s olakšanjem nastavili svoje putovanje sve dok nisu stigli do ruba šume. A onda su se, na svoje veliko iznenađenje, zatekli pred golemim zidom, koji kao da je bio napravljen od porculana. Bio je tako gladak kao površina posude i uzdizao se iznad njihovih glava. "Što ćemo sada?" "Napravit ću ljestve", odgovori Limeni Drvosječa, "jer se bez sumnje moramo uspeti preko zida." 20. OSJETLJIVA ZEMLJA OD PORCULANA Dok je Limeni Drvosječa izrađivao ljestve od drva što ga je našao u šumi, Dorothy je prilegla i zaspala jer ju je dugački put zamorio. I Lav se sklupča da odspava, a i Toto legne pored njih. Strašilo je gledalo Limenog Drvosječu dok je ovaj radio i kaza mu: "Ne mogu shvatiti zašto je ovaj zid ovdje, kao ni od čega je napravljen." "Odmori svoj mozak i ne brini o zidu", odgovori mu Limeni Drvosječa. "Kada se popnemo na drugu stranu, saznat ćemo što je tamo." Nakon nekog vremena Limeni završi ljestve. Izgledale su nezgrapno, ali Limeni Drvosječa je bio sasvim siguran da su izrazito jake i da će odlično poslužiti svrsi. Strašilo probudi Dorothy, Lava i Tota i obznani im da su ljestve gotove. On se prvi počne penjati uz ljestve, ali u tome je bio toliko nespretan da je Dorothy morala odmah ići za njim kako bi ga spriječila da ne padne. Kada mu je glava došla do vrha zida pa je mogao vidjeti na drugu stranu, samo je uzviknuo: "O, Bože!" "Idi dalje!" povika Dorothy. I Strašilo se na to popne još više pa sjedne na vrh zida, tako da i Dorothy tad proviri glavom pa usklikne: "O, Bože!" – baš kao što je i Strašilo uzviknuo. A onda se uspeo Toto i odmah počeo lajati, ali ga je Dorothy utišala. Sljedeći je bio Lav, a Limeni Drvosječa je bio posljednji, te oba uzviknu: "O, Bože!" nakon što su pogledali preko zida. Kada su svi u redu sjedili na vrhu zida, gledali su u zadivljujući prizor pred njima. Ispred njih prostirala se velika zemlja koja je imala pod gladak i svjetlucav poput nekakvog pladnja. Naokolo su bile raštrkane brojne kućice, u potpunosti napravljene od porculana i obojane veselim bojama. Kućice su bile vrlo male, najveća od njih dosizala je Dorothy do struka. Bilo je tamo također prekrasnih malih žitnica s porculanskim ogradama unaokolo i mnoštvo krava, ovaca i konja, svinja i pilića izrađenih od porculana koji su stajali mirno u grupicama. Ali, najčudnije od svega u ovoj čudnoj zemlji bili su njezini ljudi. Bilo je tamo mljekara i mljekarica sa sjajnim prslucima i zlatnim točkicama po haljinama, princeza s preslatkim ogrtačima od srebra, zlata i purpura, pastiri su imali na sebi dokoljenke s purpurnim, žutim i plavim prugama te zlatnim kopčama na cipelama; prinčevi su imali krune s draguljima na glavama i nosili su krznene odore i satenske podstave; bilo je tu i smiješnih klaunova u ogrličastim haljama i s nacrtanim crvenim krugovima na obrazima i šiljastim kapama. Ali, najčudnije od svega: svi ovi ljudi, a čak i njihova odjeća, bili su napravljeni od porculana, a bili su toliko sićušni da ni najveći od njih nije bio veći od Dorothyna koljena. Isprva su svi samo promatrali pridošlice, osim jednog malog purpurnog porculanskog psa s ogromnom glavom koji je došao do zida i stao svojim sitnim glasom na njih lajati, a potom je otrčao. "Kako ćemo se spustiti?" upita Dorothy. Uvidjeli su da su im ljestve preteške da bi ih dignuli gore i prebacili na drugu stranu, pa je Strašilo jednostavno odlučio skočiti sa zida, a ostali su poskakali na njega da im tvrdi pod ne bi ozlijedio noge. Naravno da su pazili da mu ne skoče na glavu, jer bi se tako izboli na njegove iglice i pribadače. Kada su svi bili na tlu, podignu Strašila čije se tijelo prilično spljoštilo i tapkajući mu povrate oblik. "Moramo proći kroz ovu čudnu zemlju kako bi stigli na drugu stranu", kaza Dorothy, "jer ne bi bilo mudro ići bilo kojim drugim putem osim na jug." I tako krenu kroz zemlju porculana: prvo su naišli na mljekaricu koja je muzla porculansku kravu. Kad su joj se približili krava se iznenada trgla, prevrnula stolčić i vjedro s mlijekom, pa čak i samu mljekaricu, i svi padnu na tlo uz veliki tresak. Dorothy se tako šokirala kad je vidjela da je krava slomila nogu i da se vjedro razbilo u mnoštvo malih komadića, dok je jadna mljekarica zadobila krhotinu na svom lijevom laktu. "Vidi!" cvilila je mljekarica ozlojeđeno. "Vidi što si učinila! Mojoj se kravi odlomila noga, sada je moram odvesti na popravak i dati je na lijepljenje. Kako ti to misliš, doći tu i plašiti moju kravu?" "Jako mi je žao", odgovori Dorothy, "molim vas da nam oprostite." Ali, lijepa mljekarica je bila previše uznemirena da bi na to išta odgovorila. Namršteno digne kravičinu nogu i odvede kravu koja je jadna jedva šepala na tri noge. Dok je odlazila, mljekarica je u više navrata ljutito i prijekorno pogledavala za ovim nepoznatim nespretnjakovićima, ujedno pazeći na svoj otkrhnuti lakat. Dorothy se jako rastužila zbog ovog nesretnog slučaja. "Trebali bi biti puno pažljiviji ovdje", rekao je Drvosječa mekog srca, "ili ćemo toliko povrijediti ove male lijepe ljude da se oni nikad neće od nas oporaviti." Malo dalje, Dorothy se susrela s mladom princezom, najljepše ikad odjevenom, koja je prvo zastala kad je ugledala strance, a onda naglo započela trčati. Dorothy je samo htjela bolje vidjeti princezu pa potrča za njom, ali djevojka od porculana je neprestance vriskala: "Nemoj me loviti! Nemoj me loviti!" Glasić joj je bio tako pun straha da je Dorothy naglo zastala i upitala: "Zašto ne?" "Jer", odgovori princeza, također stajući, ali na sigurnoj udaljenosti, "ako budem trčala mogla bih pasti i razbiti se." "Ali, zar te ne bi mogli popraviti?" upita djevojčica. "Da, ali nakon popravka nikad nisi tako lijep, znaš", odgovori princeza. "Pretpostavljam da ne", odgovori Dorothy. "Tu je i gospodin Joker, jedan od naših klaunova", nastavi porculanska gospođica, "on stalno pokušava dubiti na glavi. Toliko se puta slomio da su ga popravili na stotine mjesta i ne izgleda baš najbolje. Evo ga, dolazi, pa se možeš i sama uvjeriti." I zaista, mali razdragani klaun dođe hodajući pred njih, no unatoč njegovoj finoj odjeći crvene, žute i zelene boje, Dorothy je jasno vidjela da je on u potpunosti prekriven napuklinama koje su se širile u svim smjerovima i svjedočile da je popravljan na mnogo mjesta. Klaun stavi svoje ruke u džepove, napuhne svoje obraze, te počne pjevati, prgavo kimajući glavom prema njima: "Draga moja gospo Što buljiš sto posto U jadnog gospon Jokera? Malo ste mi se ukrutili Sva ste mi se ukočili Kao da ste izgubili partiju pokera." "Budite, tiho, gospodine!" brzo će princeza, "zar ne vidiš da su ovo stranci i da se s njima treba ophoditi s poštovanjem?" "Pa to je poštovanje – odstojanje", objavi klaun i smjesta skoči na glavu. "Nemojte se obazirati na gospodina Jokera", kaza princeza Dorothy, "on je ozbiljno napuknuo u glavi i stoga je malo budalast." "O, ali ne smeta mi to ni najmanje", kaza Dorothy. "Ali, ti si tako lijepa", nastavi ona, "da sam sigurna da bih te ja cijelo vrijeme obožavala. Hoćeš li mi dopustiti da te odnesem sa sobom kući u Kansas i da te postavim na kamin tetke Em? Mogla bih te nositi u svojoj košari." "To bi me jako rastužilo", odgovori porculanska princeza. "Ovdje u našoj zemlji mi živimo mirno i zadovoljno i možemo slobodno razgovarati i kretati se kamo god poželimo. Ali, koga god odnesu odavde odmah mu otvrdnu zglobovi i sve što od sebe možemo očekivati jest da budemo uspravni i da izgledamo lijepo. Naravno, to i jest sve što se od nas očekuje kada stojimo na nečijem kaminu ili ormaru ili stolu primaće sobe. No, naši su životi mnogo ugodniji ovdje, u našem svijetu." "O, ne bih te ni pod koju cijenu i ni na koji način htjela unesrećiti!" uzvikne Dorothy. "Zato ću vam samo reći zbogom!" "Zbogom!" odgovori princeza. I hodali su dalje pažljivo kroz porculansku zemlju. Životinjice i ljudi sklanjali su im se s puta, bojeći se da ih stranci ne porazbijaju i nakon otprilike sat vremena došli su na drugi kraj zemlje, odnosno do drugog porculanskog zida. Bilo kako bilo, ovaj nije bio tako visok kao prvi i bilo je dovoljno da se popnu Lavu na leđa i uzveru se na vrh. A zatim Lav zgrči noge i skoči na zid, no prilikom skoka on svojim repom zahvati porculansku crkvu i svu je razbije na komadiće. "Uh, to je jako loše", kaza Dorothy, "ali, osim što smo razbili nogu kravi i crkvu, dobro je što nismo nanijeli i još više štete ovim malim ljudima. Oni su tako lomljivi." "Da, zaista jesu", kaza Strašilo, "i sretan sam što sam od slame pa me se ne može tako lako oštetiti. Ima i gorih stvari na svijetu nego biti Strašilo." 21. LAV POSTAJE KRALJEM ŽIVOTINJA Nakon što su sišli s porculanskog zida, putnici se zateknu u neugodnoj zemlji, punoj bara i močvara prekrivenih visokim redovima trave. Bilo je nemoguće hodati tim putem i izbjeći blatnjave rupe, jer je trava bila tako gusta i skrivala ih je od pogleda. Kako god, pažljivo birajući put kojim su išli, konačno su stigli do čvrstog tla. Ali zemlja je tu djelovala više divlja nego igdje do sada i nakon dugog i iscrpljujućeg hoda kroz šikaru ušli su u još jednu šumu, gdje su stabla bila još veća i još starija od svih koja su do sada vidjeli. "Ova je šuma naprosto očaravajuća", izjavi Lav gledajući radosno oko sebe, "nikada nisam vidio ljepše mjesto." "Meni djeluje turobno", primijeti Strašilo. "Ali nije nimalo", odvrati Lav, "volio bih živjeti tu cijeli svoj život. Vidi kako je mekano ovo suho lišće pod našim nogama i kako je plodna i zelena mahovina koja raste po ovom starom drveću! Zasigurno ni jedna divlja životinja ne bi mogla poželjeti bolje mjesto za život." "Možda je upravo sada čitavo mnoštvo divljih životinja u šumi", odgovori Dorothy. "Pretpostavljam da ih ima", odvrati Lav, "mada ne vidim ni jednu." I hodali su tako kroz šumu, dok nije postalo pretamno da bi išli i koraka dalje. Dorothy, Toto i Lav legnu i utonu u san, dok su Limeni Drvosječa i Strašilo, kao i inače, čuvali stražu. Kada je svanulo jutro, ponovno krenuše. I ubrzo začuju podmuklu buku, kao da se istovremeno glasa mnoštvo divljih životinja. Toto lagano zacvili, no nitko se drugi nije preplašio i svi nastaviše po utabanoj stazi, dok nisu stigli do otvorenog dijela šume gdje se sakupilo na stotine šumskih životinja svih vrsta. Bilo je tu tigrova, slonova, medvjeda, vukova, lisica i raznih drugih pripadnika životinjskog svijeta i na trenutak je Dorothy premrla od straha. Ali, Lav joj objasni da životinje imaju vijeće, a po njihovom glasanju ocijenio je da su u velikoj nevolji. Dok joj je objašnjavao o čemu je riječ, nekoliko ga životinja uoči i najednom se veliki zbor umiri kao čarolijom. Najveći tigar priđe Lavu i pokloni se, govoreći: "Dobro došao, kralju životinja! Došao si u pravo vrijeme da nam pomogneš u borbi s neprijateljem i da jednom za svagda doneseš mir svim životinjama naše šume." "Što je vaš problem?" tiho upita Lav. "Svi smo ugroženi", odgovori tigar, "strašnim neprijateljem koji od nedavno hara šumom. To je čudovište najgore vrste, izgleda kao divovski pauk, ima tijelo veliko kao u slona, a noge dugačke kao debla stabala. To čudovište ima osam debelih nogu i dok hoda šumom, on jednom od svojih divovskih nogu dohvati životinju i prinese je sebi k ustima te je poždere lako, baš kao što pauk poždere mušicu. Nitko od nas više nije siguran dok god je taj stvor na životu, stoga smo sazvali vijeće da raspravimo kako se zaštititi od tog gramzljivca, i baš tada si ti naišao." Lav nakratko promisli. "Ima li još lavova u šumi?" upita. "Nema, bilo ih je nekoliko, ali čudovište ih je sve pojelo. Osim toga, ni jedan od tih lavova nije bio ni približno velik i snažan poput tebe." "Ako dokrajčim vašeg neprijatelja, hoćete li mi se pokloniti i štovati me kao vašeg kralja šume?" upita Lav. "Rado ćemo to učiniti", odvrati tigar, a i sve se ostale životinje snažno oglase: "Hoćemo!" "Gdje je taj vaš veliki pauk sada?" upita Lav. "Onamo, između hrastova", kaza tigar, pokazujući mu smjer prednjom šapom. "Dobro mi čuvaj ove moje prijatelje", kaza mu Lav, "a ja idem srediti to čudovište!" Mahne svojim prijateljima i ponosno odmaršira prema čudovištu na veliki dvoboj. Veliki je pauk spavao kada ga je Lav pronašao, a izgledao je toliko grozno da je Lav morao s gađenjem odvratiti pogled s njega. Noge su mu bile dugačke otprilike onoliko koliko je tigar rekao, a tijelo mu je bilo prekriveno gustom debelom dlakom. Imalo je ogromna usta s redom oštrih zuba dugačkih kao stopalo, a vratom, tankim poput osinog struka, glava mu se spajala s debelim tijelom. To je dalo ideju Lavu kako da najlakše napadne ovo stvorenje. Uz to, bilo je logično da se jednostavnije boriti s čudovištem dok spava nego dok je budno, pa se Lav odmah zaleti na njega svom svojom snagom i skoči mu na leđa. A tada, jednim zamahom svojih moćnih šapa, on odvoji paukovu glavu od njegova tijela. Skočivši na tlo, gledao je u to stvorenje sve dok se dugačke paukove noge nisu prestale koprcati, kada je sa sigurnošću znao da je mrtav. Lav se vrati natrag na mjesto gdje su životinje zasjedale i čekale ga, te ponosno objavi: "Više se ne morate bojati svoga neprijatelja!" I tada se sve životinje poklone Lavu kao svome kralju, a on im obeća da će se vratiti i vladati njima čim Dorothy bude na putu kući za Kansas. Domaća zadaća
19. 20. 21. |