4. DAN ČITANJA
10. POGLAVLJE
NA RUBU ŠUME - CRVENI SEMAFOR ZA NEBO - NEZNANČEV ODRAZ U VODI Istočno od Murselle nalazila se šuma divljeg kestena. Za prenoćište su odabrali malu čistinu s osamljenim stablom kestena na povišenom dijelu riječne obale. Trava je tu bila dosta gusta, ali još mokra od kiše.
I ovdje se obala strmo spuštala k rijeci. Čitavi komadi ilovače bili su noću odronjeni i otplavljeni. Samo je uski pojas uz vodu bio pjeskovit. Dok su se iz napuštene kuće kretali obalom nizvodno, Bakreni Petar navukao je košulju i jaknu. U šumarku su vidjeli mnogo izbjeglica. Bili su to Mursijanci koji u Murselli nisu mogli naći smještaj. Jedni su noćašnje nevrijeme dočekali pod šatorima, drugi su se sklonili pod kola, ali je bilo i takvih kojima su kestenove krošnje bile jedina zaštita od pljuska. Kad je kiša prestala, na nekoliko su mjesta bile zapaljene vatre. Kraj njih je bilo razastrto pokislo rublje. Naviše su mjesta vidjeli kako majke s djecom u krilu sjede kraj vatre i čekaju zoru. Bakreni Petar spustio je u travu ribu koju je ponio iz napuštene kuće. Poslije kiše noć je postala prilično svježa. Melita je stajala po strani, uz kestenovo stablo, i drhturila. Miron je ogrne svojom jaknom. Iz džepa zatim iščeprka nožić na sklapanje s koricama od jelenskog roga. — Ja ću se pozabaviti ribom — reče. — Bakreni, ti bi mogao donijeti žar. Tamo, u šumi, neke vatre još gore. Uzmi "Cicerona" i požuri! — Ne treba mi "Ciceron". Jednostavno ću uzeti nekoliko žeravica, to će mi valjda svatko dati i bez posebne molbe. — A ja? — zapita Melita. — Ti čekaj dok se riba ne ispeče — reče Miron, ali onda dometne: — Ili, još bolje, pokušaj pronaći suha lišća i grančica za potpalu! Bakreni se Petar udaljio u smjeru izbjegličkog logora. Melita je tražila suho lišće. Bilo je teško pronaći, jer je nakon noćašnje kiše sve bilo vlažno. Birala je lišće i grančice s površinskog sloja koje je vjetar već malo posušio. Miron je odsjekao dva prutića i zašiljio ih. Uskoro se Bareni Petar vratio s komadom drveta koje je na jednom kraju još tinjalo. On i Melita uspjeli su ga razgorjeti. Suho lišće je zaplamsalo. Nabacali su na nj grančica, najprije tanjih i suših, a povrh njih i krupnije komade drveta koje je Melita pronašla. Vatra je sada sasvim lijepo gorjela i odozdo osvjetljavala krošnju kestena pod kojim su je zapalili. Miron je uzduž razrezao ribu i svaku polovicu nataknuo na zašiljen ražnjić. Ražnjiće je potom zabo u zemlju kraj vatre, ploštimice okrenuvši polovice ribe prema žaru. Dok se riba pekla, svi troje su čupali travu, otresali rosu s nje i slagali je uz stablo nedaleko od vatre. Pripremali su ležaj. Ubrzo je i riba bila pečena. Skinuli su polovice s ražnjića i pojeli ih neslane. Mjesec se sasvim priklonio zapadu. Njegov okrugli disk, kako se spuštao prema obzoru, postajao je sve crveniji i krupniji. Površinom rijeke rasula se crvenkasta svjetlost. Činilo se da rijekom plove krhotine svjetlucava stakla. Smjestili su se na ležaj i ubrzo zaspali. U toku noći Miron se probudio i vidio da Melita sjedi. Naslonila se leđima na stablo i gledala preko rijeke. Mjesec je bio zašao. U kesteniku se više nisu vidjele vatre. — Zašto ne spavaš, seko? — Nešto sam sanjala i probudila se. — Dobro je, lezi opet i spavaj! Brzo će svanuti. — Mislim da ove noći više neću moći zaspati. Nešto sam čudno sanjala. Miron je znao da Melita mora nekome ispričati što je sanjala. Kod kuće je majka bila dežurni slušatelj. Ujutro bi sjela kraj nje na krevet i strpljivo slušala fantastične priče koje su se noću događale u Melitinoj glavi. Ali sada majke nije bilo tu i on će je, htio — ne htio, morati saslušati. — Ispričaj mi, hoćeš li? — reče napokon, nasto¬jeći da mu se u glasu ne osjeti nezainteresiranost za ono što će čuti. Melita je, po običaju, nekoliko trenutaka razmišljala, nastojeći se prisjetiti svake pojedinosti svoga sna. Nedaleko od njih neki je čovjek hrkao. Mirona ponovno poče hvatati san. — Dobro, hoću kad baš želiš — trgne ga Melitin glas. — Sanjala sam da smo nas troje u svemirskom brodu — ti, Bakreni i ja. Brod se spremao da uzleti i već je počelo odbrojavanje. Onaj riđobradi Magnencije držao je štopericu u ruci i vikao: šest... pet... četiri... tri... dva... jedan... nula! — I? — reče Miron i dlanom prekine zijevanje. — Jesmo li uzletjeli? — Nismo. Tata je trčao prema lansirnoj rampi. Mahao je rukama i nešto vikao. — Jesi li čula što je vikao? — javi se Bakreni Petar. — Zar ni ti ne spavaš, Bakreni? — Ne spavam. Maloprije je pao kesten ili neka grančica, što li, to me probudilo. Što je vikao tata Leo? — Vikao je da se let odgađa jer nemamo slobodan prolaz za nebo. Pogledali smo uvis i među zvijezdama vidjeli ogroman semafor s crvenim svjetlom. — Zanimljivo — reče Miron. — Dugo smo čekali da se upali zeleno svjetlo, ali se ono nikako nije pojavljivalo. Ti si zavikao daje semafor pokvaren i da više ne možemo čekati. — Ja? Hm, pa valjda je i bio pokvaren kad sam to rekao. A onda, što je bilo dalje? — Uključio si brodske motore. — Znači da sam ja bio komandant toga broda. Jesmo li uzletjeli? — Jesmo. — Usprkos crvenom svjetlu? — reče Bakreni Petar. — Da, usprkos crvenom svjetlu. Miron je bio suviše nestrpljiv, pa nije htio čekati da dobijemo prolaz. — Dobro je, seko — reče Miron — ali sada spavaj! Čovjeku svašta dođe u san. — Ipak je tu meni nešto čudno. — Nema ti što biti čudno. Prije nego što smo zaspali, gledala si mjesec koji je bio sličan crvenom svjetlu na semaforu, sjećaš se? Otuda ti je sve to i došlo u san. Melita na to nije rekla ništa. Spustila se na travnati ležaj, podmjestila ruku pod glavu i zagledala se u svod osut zvijezdama. — Mirone — reče malo kasnije — hoće li tata doći po nas? — Razumije se da će doći. — Pa zašto već ne dolazi? Zna li on uopće gdje smo mi? Bila su to pitanja kojih se Miron bojao. Nije znao što bi odgovorio sestri. — To si me već pitala... — započe, ali Bakreni Petar odgovori umjesto njega: — Ja mislim da zna. Kad se vrati sa savjetovanja i uđe u kabinet, odmah će odgonetnuti u kojem smo smjeru... ovaj... otputovali. — Ono savjetovanje traje tri dana — dometne Miron. — Kada osvane, bit će srijeda. Tata i mama će se večeras vratiti u Murasek. — Oni su nas sigurno nazivali telefonski, Mirone. Kad se nismo javili, ja mislim da su odmah pošli u Muresek, pa znaš ti mamu. Tamo su vidjeli da nas nema. I? Nisu nas pošli tražiti... zašto, Mirone? Ili nas, možda, traže, ali nas ne mogu naći... A to je još gore... Uzdahnula je i čvrsto sklopila kapke kako bi zadržala suze što su joj navirale ispod vjeđa. Dvije se ipak probiju i kliznu niz sljepoočice u travu. I Mirona malo zaškaklja u grlu. Već su dva dana odsutni, izgubljeni, tko zna gdje i kako. Može li im tata Leo uopće pomoći? — Idem se napiti vode — reče i ustade. Spustio se niz raskvašenu obalu do tankog pojasa pjeskovite zemlje uz riječni tok. Tu legne potrbuške i dugim gutljajima počne piti. Voda je bila bistra i hladna. Malo je podigao glavu i zagledao se u plitko pješčano dno. U vodi se odražavao zvjezdani svod. Među zvijezdama je treperilo i jato ribica, čije su se krljušti ljeskale poput srebra. Vidio je i svoj odraz — ramena i glavu s razbarušenom kosom. Podigne ruku i popravi čuperak što mu je stršio navrh tjemena. Ribice se razbježe prskajući površinom kao daje netko u vodu bacio šaku kukuruzna zrnja. Ubrzo su opet doplivale u plićak. Bilo je nepodnošljivo tiho. Samo je malo niže jedan vir šušorio i to je bilo sve što se moglo čuti. Ribice se ponovno rasprše, iako Miron nije napravio nijedan pokret kojim bi ih uplašio. Kad se voda smirila, zgrozio se. Kraj svoga odraza u vodi ugledao je još jedan. Nad njega se nadnosilo lice s dugom sijedom bradom... Dječaka presiječe misao da bi mu sjedobradi jednostavno mogao pritisnuti glavu pod vodu i držati je tako dok bude potrebno. On je, istina, mogao dugo držati zrak u plućima, to je često vježbao kad bi se ljeti kupao na moru, ali jedno ti je držati glavu pod vodom onoliko koliko se tebi sviđa i izroniti kad ti ponestane zraka, a sasvim drugo kada je moraš držati onoliko koliko netko drugi hoće. Nije sada smio učiniti ni najmanji pokret. Otvorio je usta kako mu se ni disanje ne bi čulo. Prsti desne ruke bili su mu zariveni u fini pijesak pod vodom. Došle su ribice i doticale ih, i to ga je pomalo golicalo, ali se nije usudio pomaknuti ruku, bojeći se da time ne izazove onoga iza svojih leđa da nešto poduzme. Grozničavo je razmišljao. Starac može još koji trenutak stajati tu, a onda... ? Možda još i ne zna daje Miron primijetio njegov odraz u vodi i sad ga promatra i smišlja što bi mu učinio. Osjeća njegov pogled na svom potiljku, upravo kao da ga pritišće k vodi. Mora nešto smisliti, brzo, jer tko zna dokle će onaj čekati. Da počne dozivati u pomoć? Da se odgurne od obale i zaroni? Ili da se strelovito okrene, pograbi staroga za noge i sruši ga? Dok bi se on snašao i podigao, Miron bi se već popeo na obalu i probudio Bakrenog Petra. A blizu je bio i onaj čovjek koji je hrkao, moguće je da bi mu i on pritekao u pomoć. Ili da možda nešto kaže starcu, da počne s njim razgovarati? Pa, to bi mogao, ali... "Ciceron" je ostao u jakni, a jaknom je pokrio Melitu. Ili da jednostavno tu leži potrbuške i bulji u vodu dok ne svane ili dok ga Bakreni Petar ne pođe tražiti? Bakreni je dobar prijatelj, čim vidi da se Miron ne vraća, poći će za njim. Da, to bi bilo najbolje i najlakše, samo dokle će onaj iza njegovih leđa mirovati? On sigurno nije došao ovamo da bi se ove noći nagledao Mironova potiljka, zacijelo ima neke druge namjere. Uzeli smo mu onu ribu, iznenada ga pogodi misao. To bi se moglo nazvati krađom, to zapravo i jest krađa, prava pravcata! I sada je došao da nas kazni! Da barem nikada nismo ni dotakli tu ribu, mislio je dalje, preživjeli bismo i bez nje. Trebao sam poslušati seku kad me je upozorila da riba ne pripada nama. Malčice prigne glavu i proviri ispod svoga pazuha. U pijesku ugleda starčevo stopalo. Na bosoj nozi imao je sandalu. Koža na prstima i peti bila mu je gruba i ispucala. Evo, baš sada tare prste jedan o drugi kako bi se oslobodio pijeska što mu se nakupio između njih. Odjednom se začuje mumljanje, upravo onakvo kakvim ga je opisivao Bakreni Petar. Miron se u trenu ohladi. 11. POGLAVLJE
U RIJEČNIM VRTLOZIMA - BORBA ZA MIRONOV ŽIVOT - DOLAZI MURSIJANSKI GLASONOŠA - NESREĆA STAROG VENTURIJA Zatim se sve dogodilo brzo.
Stopalo se pokrene i starčeva odraza odjednom više nije bilo u vodi pokraj Mironove glave. Je li to moguće? Zar će sve tako brzo završiti? Dječak se hrabro osvrne i vidje kako sjedobradi odmiče uz rijeku. Malo je trčao, pa malo hodao i sve nekako poskakivao. Ubrzo se njegova pogurena prilika izgubi u mraku. Miron odahne. Kap znoja hladno mu klizne niz rebra. Ostao je ležati na pijesku da se odmori od pretrpljenog straha. Opet je promatrao jato ribica. Ali gle, što je ono dolje niže, u dubljoj vodi? Nešto svjetluca u mulju poput zvijezde, ne... nije zvijezda. Ovo dolje svjetluca zagasitožutim sjajem, a zvijezde su srebrno — bijele... Ma, čekaj, jest ...jest! Ono može biti samo fibula! Ono jest fibula! U Mironovim grudima jače zakuca srce mureseškog Amatera. Pojaviti se u društvu s ovakvom fibulom, to bi bilo nešto! Zavrne rukav i polako uroni ruku u vodu. Pod prstima je osjetio samo pijesak i mulj. Zamutio je vodu — i svjetlucanje se više nije vidjelo. Morat će pričekati da se mulj slegne, pa će opet pokušati. Nije morao dugo čekati jer je mutna voda brzo otekla. Dolje opet zasvjetluca. Ipak je nešto dublje nego što je u prvi mah procijenio, ne bi mogao dosegnuti rukom. Ustao je i zavrnuo nogavice. Pri tome nije odvajao pogleda od sjajnog predmeta, bojeći se da ga kasnije više neće ugledati. Lagano zagazi u vodu. Jedan korak i voda mu je već do koljena; dva koraka i zavrnuti dio hlača dotiče površinu vode. Ali sad, pa... fibula je tu, treba se samo sagnuti i uzeti je. Ispruži ruku i uroni je u vodu... ipak, daleko je, duboko... još jedan korak... Taj treći korak nije smio napraviti. Stao je na vrlo klisku ilovaču pod vodom koja se gotovo okomito spuštala u tamnu dubinu. Pokliznuo se kao na ledu i propao pod vodu. Nije uspio ni viknuti, pozvati u pomoć. Malo dalje od obale voda je već bila duboka nekoliko metara, brza, virovita i hirovita. Miron se na trenutak pojavi na površini. Izbaci vodu iz usta i pokuša viknuti. Samo zabrboće. Hladna voda opet ga povuče u dubinu, dohvati ga vir, okrene i spusti do dna. Otisne se nogom o riječno dno i počne mlatiti rukama ne bi li se probio do površine. Ali do površine nikako da stigne. Prsa ga bole kao da će prsnuti... evo, sad će morati udahnuti... Učini mu se da se više ne otiskuje prema površini nego da roni još dublje... Gotovo je, pomisli i otvori usta. Nakon toga još mu jedna misao bljesne u glavi, čudna, nevjerojatna misao, uzme li se u obzir da mu se um već zamračivao, a udovi klonuli. Pomislio je kako je čuvaru u Institutu obećao da će ga posjetiti i pogledati njegove golubove, a to nikada neće moći učiniti... Udahnuo je.. vodu. Prestao je mahati rukama i prepustio se na milost i nemilost riječnoj struji i virovima. Bakreni je Petar kroz san čuo brbotanje što je dopiralo odozdo, s rijeke. Trgnuo se i pogledao Mironov ležaj. Bio je prazan. Poput munje skoči i sjuri se niz obalu. U trku je ugledao tamnu mrlju na površini, koja se čas pojavljivala čas nestajala pod vodom. U velikom je luku skočio u vodu, izronio i zaplivao iz petnih žila. Zaplivao je onako kako nikada nije plivao. Znao je da se sada bori za prijateljev život. Bolovi u ramenu od nezacijeljene rane pojačavali su se svakim zamahom. Samo da stigne na vrijeme. Jaknu je bio svukao prije nego stoje legao, i to je bila velika sreća. No uza sve to hlače su mu veoma otežavale plivanje i vukle ga na dno. Jest, ono je Miron pred njim. Još nekoliko zamaha... zgrabio ga je za košulju na leđima i jednom rukom zaplivao prema obali, a drugom vukao prijatelja pazeći da mu glava stalno bude iznad vode. Ispuzao je s njim na pijesak. Posljednjom ga je snagom presavio preko koljena. Iz Mironovih je usta izletio dobar mlaz vode. Zatim ga polegne na leđa i počne pljuskati. Pljuskao je sve brže i sve jače, dok mu je u ramenu sijevalo od bolova. Pritom je plakao. Miron je bio vrlo blijed i nije davao nikakve znakove života. Bakreni Petar stisnuo je zube i udarao, sad lijevom, sad desnom. Odjednom između Mironovih blijedih usana zapišti tanak glasić: — Hej, što ti je, dokle ćeš me pljuskati... Bakreni Petar prestade ga pljuskati, zagleda se u nj kao da je s neba pao, zamuca nešto, a zatim zaviče kroz plač: — Mirone, čovječe, reci... — Tilumpa... tup... — dahne Miron i slabašno se osmjehne. — Bravo! Reci još jednom ako ne želiš da ti razbijem tu blijedu njušku, čovječe! — Tilumpa — tup... — Hvala, čovječe! Daj ruku da ti čestitam! Pograbi Mironovu ruku i na silu mu otvori šaku. Na pijesak ispadne... Fibula! Bakreni Petar zbunjeno je gledao čas Mirona čas zlatnu kopču što mu je ispala iz šake. Onda sve shvati i nasmije se. — Za njom si pošao u vodu? Miron klimne. — Što mogu — reče. — Pošao bi i ti da si bio na mom mjestu. — Svaka ti čast! Na prvom sastanku Amatera predložit ću nadimak za tebe! Fibula! Miron Fibula! Lijepo će ti pristajati! Nisu ni primijetili da je i Melita kraj njih. Čučala je nekoliko koraka dalje s licem zarivenim u Mironovu jaknu. Ispod jakne čuli su se jecaji. Kad je čula bratov glas, spustila je ruke i obrisala suze. Miron prenese pogled na tu krhku uplakanu priliku što poput uplašene grlice čuči kraj njega, na njezina preplanula koljena i sandale otežale od blata, i nešto ga stegne u srcu. — Ne boj se, seko, nije to ništa! — Znam da nije — zašmrca Melita — ali što bi bilo da Bakreni nije skočio u rijeku? — Pa... — započe Miron — Bakreni je prijatelj i skočio je... — No, idemo gore — prekide ga Bakreni Petar ne želeći da se sada ističu njegove zasluge. — Moramo osušiti odjeću. Popeli su se uz obalu i potaknuli vatru. Još je pod pepelom bilo žari i brzo se razgorjela. Raširili su oko nje mokru odjeću da se suši i sjeli na ležaj. Melita je odmah počela skupljati suho granje. Onaj čovjek još je hrkao. O svom noćnom kupanju Miron je sada ispričao malo potanje. Završio je riječima: — Pomislio sam da nikada neću vidjeti golubove onog čuvara iz Instituta. Bakreni je Petar rukama obuhvatio koljena i zamislio se. Na čelu mu se usjekla jedna uspravna bora. — Ima nešto čudno s tim starcem — reče ne podižući glavu. —Već smo se triput susreli s njim. — A on s nama dvaput — reče Melita stavljajući nekoliko grana na vatru. — U napuštenoj kući vidio si samo ti njega, a on tebe nije. — Da. Tamo, u šumi, dobro me pogledao i nešto promumljao, a onda se udaljio. Da je imao zle namjere, ne bi me ostavio na miru. Miron odmakne vlažni čuperak kose s čela i nadoveže: — I maloprije samo je stajao nada mnom i promatrao me. Pomislio sam da će me gurnuti u vodu ili tako nešto, ali to se nije dogodilo. A onda, kao da se predomislio, samo se okrenuo i pobjegao. No, ne bi se baš moglo reći da je bježao, ali je u svakom slučaju otišao uz rijeku i nije se ni jednom osvrnuo. — To me i zbunjuje — reče Bakreni Petar. — Oba puta već nas je imao u rukama, ako ćemo pravo, a svaki put se jednostavno okrenuo i otišao. Sasvim se razdanilo. U šumarku se probudio cvrkut ptica i žamor ljudskih glasova. Vatre su zaplamsale i uskoro se osjetio ugodan miris peče¬na mesa. Melita je prevrnula odjeću i one vlažnije dijelove primaknula bliže vatri. Kosu ovlaženu rosom zategla je i pričvrstila ukosnicom. Zatim je pošla na rijeku da se umije. Miron ju je upozorio da se čuva i da ne prilazi preblizu rijeci. Kad se djevojčica udaljila, Bakreni Petar reče: — Ja mislim da nas taj starac zbog nečega slijedi. Uhodi nas, to sam htio reći. — Moglo bi biti. Ali zbog čega? Mi zapravo još ne znamo je li nam prijatelj ih neprijatelj. — No, dobro, mislim da ne moramo ljude odmah dijeliti na prijatelje i neprijatelje. — Imaš pravo, ne moramo — složi se Miron. — Ali u svakom slučaju starac je pokazao veliko zanimanje za nas. — To je točno. — A uz to se ponaša neobično. Ako mene pitaš, ja mislim da je on malo lud. Neko su vrijeme šutjeli. Melita se vratila s rijeke. — Odjeća vam je suha — reče brišući ruke o haljinu. — Možete se obući. — Dobacila je dječacima odjeću, a onda dometnula: — Tata će danas doći po nas. Rekla je to kao što bi, na primjer, rekla: "Dolje, na rijeci, voda je prilično hladna". — Po čemu to zaključuješ? — zapita Miron. — Po tome što je danas srijeda. Popodne će se on i mama vratiti u Muresek i vidjeti da nas nema. Ako se već prije nisu vratili, mislim. — Melita ima pravo — složi se Bakreni Petar. Mogli bi doći danas ili sutra. — Misliš da će i mama doći s njim? — priupita Melita. — Vjerujem da hoće. Sunce je obasjalo vršice krošnji i sve se činilo ljepšim nego noću, pogotovo ako se uzme u obzir da se sve troje uglavnom složilo da bi danas tata Leo mogao doći po njih. — Morali bismo otići u onu napuštenu kuću — reče Bakreni Petar pritežući remen na hlačama. — Zašto? — zapita Melita. — Meni se onamo više ne ide. — Ipak ćemo ići — reče Miron. — Znaš da je Plinije obećao da će nas potražiti u toj kući. Melita se nije dala zbuniti. — Ništa zato — reče. — Bit ćemo u blizini kuće i vidjet ćemo ga kad dođe. Ne moramo ulaziti. — Dobro. Ugasili su vatru i pošli prema napuštenoj kući. Sada se vidjela sasvim lijepo. Nije više bila onako tajanstvena i mračna kao noćas kad su je napuštali. U izbjegličkom logoru sve je oživjelo. Žene su spravljale doručak, muškarci timarili konje ili poslovali oko kola, djeca se motala u šumarku između šatora, smijala se i cičala kao da se nalaze na izletu. Iz kestenika iskrsne Plinije s djevojčicom od deset — dvanaest godina. — Mislio sam da ste u onoj kući — reče prišavši im. — Posvuda sam vas tražio. Ovo je moja sestra Antonija, željela vas je svakako vidjeti. Došli smo noćas s majkom u Mursellu. U Mursi je vruće. Konstancije je posjekao četiri Magnencijeve kohorte koje je ovaj bio sakrio da čekaju u zasjedi. Ali bit će još strasnije ovih dana. Usput je Konstancije preuzeo vlast u Mursi, ali je Vetraniju poštedio život. Antonija bijaše veoma lijepa djevojčica, gotovo tako lijepa kao Melita. Gledala ih je s velikim zanimanjem, ali je ipak pogled najčešće svraćala na Mirona, točnije na njegov džep na košulji, jer su odande dopirale riječi koje jednom nije razumjela, a drugi put opet jest. Miron je to, međutim, malo drukčije shvatio i protumačio, pa brzo poravna razbarušenu kosu, zategne košulju i ispravi leđa. Djevojčica se nekoliko puta veoma ljupko nasmiješila Meliti i svaki put su joj se na licu pojavile dvije dražesne jamice. U jednom trenutku iz nabora svoje lanene tunike izvukla je ukrasnu kopču s viticama i pružila je Mironovoj sestri. Melita se našla u neprilici. Preturala je po džepovima svoje haljine ne bi li našla prikladan poklon za uzdarje, ali tamo nije bilo ničega. Onda se dosjeti i iz kose izvuče plastičnu ukosnicu i ponudi je djevojčici. Ova sakri ruke iza leđa pokazujući time da je ne želi primiti, ali joj tada Melita uvuče ukosnicu u kosu i činilo se da mala Musijanka nema ništa protiv toga. — Zašto me niste čekali u onoj kući? Miron se zagledao u Antoniju kao da nikad nije vidio tako lijepu djevojčicu. I kao da nikoga drugoga nije bilo u blizini. Malo se zarumenio, oči mu postale sjajnije i življe. Nije čuo Plinijevo pitanje. Melita mu se približi i gurne ga laktom. — Mirone — šapne mu — nemoj sada gledati žene, zaboga! — Tko gleda, ja? — zbuni se Miron. — Makar šta! Uopće ne gledam. I ne zanimaju me... — Kao što te nisu zanimale ni Pigulica, ni Snježana, ni Pam, je li? Znam ja tebe. Plinije nas je nešto pitao. Ispričaše Pliniju što su noćas doživjeli u napuštenoj kući. Rekli su mu da su se sa starcem sreli i prve noći u šumi, a i jutros pred svanuće na rijeci. — To je stari Venturije — reče mursijanski glasonoša. — Malo je nagluh. — Zar ga poznaješ? — Kako da ne! Poznaju ga svi u Murselli i okolici. Prije je bio ranar. Nisam znao da se nasta¬nio u onoj kući. — Izgleda dosta neobično, a čudno se i ponaša — reče Miron ne želeći upotrijebiti izraz koji mu je bio navrh jezika. — Stalno nešto mumlja i kao da bježi od nekoga. — Ne bježi on ni od koga. Venturije je veoma nesretan čovjek. — Nesretan? — O, da. Bio je ugledan građanin Murselle. Živio je tu sa svojim sinom, snahom i unukom. Sin mu se prijavio kao dobrovoljac u Vetranijeve legije, a on je ostao čuvati unuka. Bio je to dječak mojih godina. Zvao se Strazije. — Zašto kažeš daje bio i da se zvao? — zapita Bakreni Petar — Gdje je on sada? — Zarobili ga Magnencijevi legionari. — Što im je dječak skrivio? — Ništa. Imao je znamen na licu i to je bila njegova nesreća. — Dobro, a zašto su ga zarobili? — To je tužna priča. Neka je vračara nadrobila Magnenciju da će kod Murse pobijediti samo ako pronađe dječaka koji na licu ima mladež u obliku koplja i ako ga drži uza se sve dok njegovi vojnici ne izvojuju pobjedu. — Gluposti! — Magnencije je uputio nekoliko tisuća legionara u okolne gradove da traže dječaka s takvim znamenjem i da mu ga dovedu. Tako su na trgu u Murselli ugledali Strazija i zarobili ga. — Hm... — razmišljao je Bakreni Petar — mudro je to rekla ta vračara. Ako ga čuvaju dok ne izvojuju pobjedu, kasnije će se moći reći da su pobijedili zato što su ga sačuvali "do pobjede" i da je vračara imala pravo. A ako bi Magnencije izgubio bitku, to bi opet ispalo da ga nije držao uza se "do pobjede". I tada bi se opet moglo reći da je vračara imala pravo. — Točno! — usklikne Plinije. — To si dobro zaključio! Ali — doda snuždeno — neki opet pričaju da će ga Magnencije uoči same bitke prinijeti kao žrtvu Marsu, bogu rata. — Čekajte malo! — odjednom reče Melita. — Kakav je znamen na licu imao taj dječak? — Mladež u obliku koplja. — Na kojem mjestu? — Na lijevom obrazu, ispod oka. — To sam i mislila. Vidjeli smo ga u Magnencijevu šatoru. — Nećete valjda reći da ste bili u Magnencijevu šatoru? — zgrozi se Plinije. — Baš to hoćemo reći! — potvrdi Miron. — Ali uspjeli smo se izvući. Ispričat ćemo ti kasnije. — O, hvala velikom Jupiteru što vas je iščupao iz Magnencijevih pandži! — Hvala našim čuvarima što su zaspali u pravi čas, na straži — tiho reče Miron i dometne glasnije: — Melita se dobro sjetila. Vidjeli smo plavokosog dječaka s takvim znakom na licu u Magnencijevu šatoru. — To je on, Strazije! — iskreno se obraduje Plinije. Moj najbolji prijatelj! Zajedno smo pecali ribu, igrali se i natjecali u trčanju. Moj naj — naj — najbolji prijatelj! — Imaš dosta tužnog prijatelja — reče Melita. — Stalno je plakao i pokušavao nam dati nekakav znak, tako mi se učinilo. — O, moj dobri Strazije! —jadikovao je mursijanski glasnik. — Htio vam je reći da bježite, znam ja njega, svakome bi pomogao. Je li vam uspio nešto reći ili dati kakav znak? — Nije. Magnencije ga je stalno držao na oku. — Jadni, jadni moj prijatelj! Tako bih volio da sam ja zarobljen umjesto njega! No, drago mi je da je makar živ. Moram to svakako ispričati starom Venturiju. Otkako su ga zarobili, starac je napustio ranarski poziv i malo se razbolio u glavu. Neprestano luta okolo i zagleda svakog dječaka ne bi li u njemu prepoznao svog unuka. Stigli su nadomak gradskih bedema. Djevojčice su sada išle iza dječaka i držale se za ruke. Miron se sve nešto osvrtao i koješta zapitkivao Melitu, ali mu se pogled i nehotice lijepio za Antonijino ljepuškasto lice s jamicama. Bilo mu je pomalo neugodno jer se hlače nisu dobro osušile i zalijepile su se otraga, a to baš nije bio lijep prizor. — O, gotovo sam zaboravio! — reče Plinije i počne razvezivati zavežljaj što ga je cijelo vrijeme nosio pod rukom. — Donio sam vam hrane, znam da ste gladni. Malo se okrijepite, a poslije ćemo vidjeti što ćemo činiti. U hodu su jeli i razgovarali. Malo su pobliže ispričali mursijanskom glasonoši pod kakvim su čudnim okolnostima doputovali u Mursu. Činilo se da djeci centuriona Oktavijana ništa od svega toga nije bilo jasno, jer je Plinije na kraju rekao: — Zalutali ste, to ti je to. I meni se ponekad dogodi da zalutam, nije to ništa, uvijek se nađe put. Hm... Muresek, nikad nisam čuo za to mjesto. Da je barem moj Strazije s nama, možda bi se on nečemu dosjetio. Danas ćete biti naši gosti u Murselli, majka i teta rekle su mi da vas pozovem. Možda ćemo nešto smisliti. Hm... Muresek... Muresek... Priznaje li vaš grad Konstancija ili Magnencija za cara? — Ne priznaje nijednoga — odgovori Miron. — To je slobodan grad. Ali pričajmo radije o nečem drugom. 12. POGLAVLJE
KAKO SPASITI STRAZIJA - MIRON I BAKRENI PETAR SMIŠLJAJU PLAN - GOVORE LI BOGOVI DUBOKIM GLASOM - MELITA JE TUŽNA Sunce se prignulo zapadu i kosim zrakama obasjavalo kamena zdanja utvrđene Murselle.
Među stanovnicima vlada uznemirenost i napetost. Iz Murse su svakog časa stizali glasnici s različitim vijestima. Već se znalo daje Konstancije sa silnom vojskom stigao u Mursu i užurbano pripremao obranu grada. Samozvanom caru Vetraniju oduzeo je svu vlast zajedno s carskom krunom, ali mu je zbog njegove duboke starosti poštedio život. Glasnici koji su u Mursellu stigli toga poslijepodneva javili su da će Magnencije, bijesan što su mu već prije početka bitke sasječene četiri kohorte, a prije toga osujećen pokušaj spaljivanja Murse, ove noći ili najkasnije sutradan izvršiti odlučujući napad. Naše društvo sjedilo je na niskom kamenom zidu pred kućom Plinijevih rođaka. Dan su proveli u njihovoj kući. Plinijeva tetka i majka pozvale su Melitu, Mirona i Bakrenog Petra da kod njih prenoće. Žene su bile utučene i sa strepnjom su očekivale sutrašnju bitku za Mursu, jer su im muževi bili u Vetranijevim legijama. Melita i Antonija su za samo jedan dan postale dobre prijateljice. Poslije ručka čak su, radi za¬bave, na kratko zamijenile odjeću — Melita je odjenula Antonijinu tuniku, a Antonija Melitinu haljinu. Melita je ipak bila zabrinuta. Stalno se pitala kako će ih tata Leo pronaći kad dođe po njih. Ona je, naime, čvrsto vjerovala da će on nekako saznati kako su "otputovali" i pohitati za njima. Ali oni se sada nalaze kod Plinijevih rođaka, a to tata Leo nikako nije mogao znati. A, opet, mislila je, čovjek nikad ne može biti siguran što tata Leo zna, a što ne zna. Djevojčice sjede malo dalje od dječaka. Melita raščešljava Antonijinu kosu i nešto joj govori, zatim govori Antonija, pa opet Melita, pa se smiju, i sve tako, čovjek bi doista pomislio da raspredaju nekoj zanimljivoj temi. A one, zapravo, jedna drugu ne razumiju ni jednu jedinu riječ. Na drugom kraju niskog zida okupilo se muško društvo. Trojica dječaka šute i revno mašu noga¬ma. Svaki se zanio u svoje misli, a uistinu misle na isto. Bakrenom Petru pjegice se skupile oko nosa na čelu se urezala uspravna bora, a to je siguran znak da o nečemu duboko razmišlja. Kraj njega su Miron i Plinije. I oni su zamišljeni, vrlo zamišljeni, ako je suditi po ubrzanom mahanju nogama. Miron uključi "Cicerona" i prestade s mahanjem. — Rekao si — obrati se Pliniju — da je stari Venturije čuvao Strazija otkad mu je otac otišao u Vetranijeve legije. A gdje je dječak ova majka? — Nije kod kuće. Kad je Strazijev otac otišao u legionare, ona je pošla u posjet rođacima u Singidunum, a Strazija ostavila na brizi djedu Venturiju. — Kad je otišla u Singidunum? — Prije desetak dana. A već sutradan po njezinu odlasku Magnencijevi su legionari uhvatili Strazija na trgu. — Hm... znači da ona i ne zna da je Strazije zarobljen. — Ne zna. Ali ja sam rekao njegovu ocu, on je očajan. — Jadni dječak. Onaj Magnencije ima zvjerski izgled, čovjeka podiđe jeza kad ga pogleda. Plinije duboko uzdahne boreći se sa suzama. — Neka mu veliki Jupiter pomogne! Bio mi je najbolji prijatelj... naj — naj — najbolji — zagrca na kraju. — Pa, što se toga tiče, malo će njemu Jupiter pomoći. Trebala bi mu nekakva opipljivija pomoć. Mursijanski glasonoša naglo se okrene k nje¬mu. — Kako to misliš? — upita s trunkom nade u glasu. Miron je neko vrijeme šutio. Pitao se kako bi se njih troje proveli da se nisu uspjeli išuljati iz šatora pokraj usnulih čuvara. Pokušao je pomoću svog vjernog "Cicerona" zaplašiti riđobradog vojskovođu, ali se ne bi moglo reći da je u tome uspio. Samo mu se u jednom trenutku učinilo da se Magnencije malo pokolebao u svome hvalisanju i tvrdnji da mu pomoć bogova nije potrebna. No svejedno je naredio da ih drže u zarobljeništvu ne mareći ni najmanje za "izaslanike bogova", kako su mu se oni predstavili. Ipak, ipak... Kad mu je Miron rekao da će ga sažeći munje nebeske i stići osveta božice Ire, u silnikovu se glasu osjetio trun nespokojstva. Osim toga, riđobradi se nekoliko puta trgnuo kad je čuo "Ciceronov" glas iz Mironova džepa. On, naravno, nije znao odakle dopire taj glas, to je Miron vješto prikrio. Vjerojatno ga je pripisivao bogovima i možda ga je baš to zbunilo. Ali i uza sve to, zar bi bilo pametno da se približe njegovu šatoru, da dobrovoljno uđu u osinje gnijezdo? Ili bi možda bilo bolje da se sakriju u mišju rupu, da se pretvore u dim i maglu, u lastin rep? U Mironu su se borila dva osjećaja — strah od ponovnog susreta s Magnencijem i želja da učini dobro djelo i pomogne nepoznatom dječaku. — Kako to misliš? — ponovi Plinije pitanje. Miron je još malo razmišljao. Pa eto, taj Plinije, nikad ih prije nije vidio, a pomogao im je kad su ih ono pritijesnili uza zid. I smještaj im je našao, a i hranu im je jutros donio. Bio je dobar dječak, pravi prijatelj. Istina, malo je previše ljubopitljiv, ali zar mu se to može zamjeriti? Pa takvi valjda moraju biti svi glasonoše. Miron ga pogleda, malčice mu se osmjehnu i reče polako: — Pa, mislim... ne znam, zapravo... Kad bismo se nekako mogli prišuljati Magnencijevu logoru i izvući tvoga prijatelja... — Zar da uđemo u njegov šator? — zgrane se Plinije. — Nisam rekao da uđemo, bilo bi preopasno. Kad bismo se samo prišuljali u blizinu njegova šatora, a onda... — Što onda? — Plinije je napeto očekivao što će Miron reći. — Ne znam još. Moram se posavjetovati s Bakrenim, on je neustrašiv i lukav, a i glavom se dobro služi. Mursijanski glasonoša, pun očekivanja, brzo prenese pogled na Bakrenog Petra. Ovaj je, međutim, i dalje spokojno mahao nogama kao da nije čuo njihov razgovor. — Da pokušamo? — Plinijeve oči zasjaše. — Nemoj se ljutiti, prijatelju, ali ti nikako ne bi mogao s nama — ohladi ga Miron. — Stalno se hvališ da ti je tata centurion u Vetranijevoj vojsci, a Magnenciju bi sin jednog protivničkog centurio na baš dobro došao. Morao bi to znati. Magnencije bi te sigurno zadržao kao taoca i... no, znaš već što se radi s taocima. Dječak se snuždi, a Melita, koja je očito osluškivala razgovor, zapita: — A ja? — Ni ti ne bi trebala ići. To je posao za muškarce. Ipak ćemo te povesti, jer nas troje moramo biti zajedno. Bakreni i ja smislit ćemo neko lukavstvo i rasporediti zadatke na nas troje... — Četvero — reče Bakreni Petar i prestade mahati nogama. — Tko je četvrti? — pogleda ga Miron. — "Ciceron". On je naš četvrti čovjek. — Zar si već smislio plan? — zapita Miron, a onda se lupi dlanom po čelu. — Uh, baš sam blesav! Bravo, Bakreni! Čini mi se da mislimo na isto. Imam li pravo? — Rekao bih da imaš. — Glas bogova i to, ne? — Da — potvrdi Bakreni Petar i pogleda Plinija. — Jesu li Magnencijeve legije još u onoj šumi kraj Murse? — Uglavnom jesu. Samo su se jučer još malo približile Mursi. — Koliko? — Sasvim su uz gradske bedeme. Glavnina vojske raspoređena je na zapadnoj strani, nedaleko od amfiteatra u kojemu je Konstancije jučer uništio četiri Magnencijeve kohorte. Je li i Magnencijev šator u blizini amfiteatra? — Jest. Razapeo ga je nedaleko od jednih ulaznih vrata. — Ima li u blizini njegova šatora kakvo drvo? — Ima nekoliko — reče Plinije nakon kraćeg razmišljanja. — To su većinom orahova stabla. — Koliko je najbliže stablo daleko od šatora? — Ne mogu točno reći, nisam obraćao pažnju na to jer me nije zanimalo. Jučer sam onuda švrljao ne bih li ugledao Strazija, pa sam vidio da uz njegov šator ima nekoliko stabala. Ratnici su tražili vode i ja sam im donosio kako bih usput mogao razgle¬dati. A zašto misliš da je važno koliko je stablo udaljeno od šatora? Bakreni Petar pravio se da nije čuo njegovo pitanje. A možda ga zaista i nije čuo. Okrenuo se Mironu. — Mirone — zausti, ali ga ovaj preduhitri: — Znam što ćeš pitati. — Reci! — Zanima te ima li u "Ciceronu" vrpce za snimanje. Ako mislimo na isto, to bi te moralo zani¬mati. — Mislimo na isto. Pa, ima li? — Dakle, nema. Ali u kaseti je vrpca na koju smo u nedjelju snimali pjesme s ploča. Beatlese, sjećaš se? Možemo izbrisati pjesme i snimiti nešto drugo. Plinije ih je gledao zbunjeno, a i Melita, jer im od svega toga ništa nije bilo jasno. Antonija je u međuvremenu otišla u kuću da se pohvali novom frizurom na mureseški način. Malo kasnije Miron prekine šutnju. — Ima tu još jedan problem — reče brišući mrlju od blata na svojim hlačama. — Koji? — Mislim da bogovi imaju vrlo dubok glas. Tako sam ih uvijek zamišljao. — Možda imaš pravo — prihvati Bakreni Petar — ali nešto ćemo već smisliti. Kad večeras legnemo, dogovorit ćemo se o pojedinostima. — Moramo požuriti. Sutra bi moglo biti kasno. — Naravno — pogleda ga Bakreni Petar značajno i dometne šaptom: — Nas obojica znamo da bi sutra bilo prekasno. Plinije je gorio od znatiželje, ali nije zapitkivao. Samo je pogledavao čas jednog čas drugog. Sunce je zašlo. Tama se neprimjetno uvukla u uske ulice Murselle. Melita se u predvečerje uvijek osjećala pomalo tužnom, a sada pogotovo. Stisnu¬la se uz brata i šutjela. Na istoku, negdje iznad Murse, isplovio je mjesec. — Eno tvoga semafora — pokuša Miron oraspoložiti sestru. Melita samo slegne ramenima i reče tiho: — Još nema tate. U kućama su se upalile svjetiljke. Plinijeva majka pojavi se na prozoru i pozove djecu na večeru. 4. domaća zadaća 1.
2. 3. |