SLAVUJ (II. dio) Jednog dana car primi veliki paket na kojemu je pisalo: 'Slavuj'. – Evo još jedne knjige o našoj slavnoj ptici! – reče car. Ali to nije bila knjiga, već kutija u kojoj je ležao mehanički, umjetni slavuj, koji je nalikovao na onog živog. Bio je ukrašen dijamantima, rubinima i safirima, i kad bi se navio, pjevao je poznati slavujev napjev, dok mu se rep dizao i spuštao, blistajući u srebru i zlatu. Oko vrata mu je visjela traka s natpisom: – Slavuj japanskog cara ne može se mjeriti s kineskim. – Lijepo rečeno! – svi su se odmah složili, a onaj koji je caru donio umjetnog slavuja odmah je dobio titulu 'Vrhovnog carskog pticonoše'. – Sad neka pjevaju zajedno! Kakav će to biti duet! Pjevajući zajedno, dva se slavuja nikako nisu slagali, jer je pravi slavuj pjevao na svoj vlastiti način, dok je mehanički samo proizvodio tonove od svojih ugrađenih valjaka. – To nije njegova krivnja – objašnjavao je dvorski kapelnik. – On samo drži precizan ritam, a to je i moja nauka! – Na kraju je umjetni slavuj pjevao sam, jednako uspješno kao i pravi, a osim toga bio je puno ljepši, blistajući kao divan komad nakita. Umjetni slavuj otpjeva istu pjesmu trideset i tri puta, a da se nije ni malo umorio. Svi su i dalje željeli čuti njegovu pjesmu od početka, ali car tada poželi čuti i pravog slavuja. Ali gdje je on? Nitko nije primijetio da je izletio kroz otvoreni prozor i odletio u svoje zelene šume. – To nije u redu! – reče car, a svi dvorjani počnu kritizirati slavuja i nazivati ga nezahvalnim. – Ipak imamo bolju pticu! Mehanički slavuj je sad pjevao istu pjesmu trideset i četvrti put, ali je nitko nije uspio naučiti, jer je bila teška. Dvorski kapelnik je i dalje hvalio umjetnog slavuja, uvjeravajući sve da je u stvari bolji od pravoga, ne samo po vanjskom izgledu, već i po unutrašnjosti. – Eto, draga gospodo, a iznad svih naš najveći care! Kod pravog slavuja nikad ne možemo znati što će zapjevati, dok je pjesma umjetnog slavuja predvidiva! Takva je kakva jest! Može se objasniti, možemo ga i otvoriti i gledati kako mu kotačići rade! – Tako je! – svi su se glasno složili, a kapelnik dobije odobrenje da predstavi umjetnog slavuja cijelom narodu, jer se i car složio da ga svi moraju čuti. I svi su slušali slavuja, opijajući se njegovom pjesmom na svoj vlastiti način, isto kao kada piju čaj, jer to je poznata kineska navika. Svi su vikali – Ooo! - i dizali kažiprst te klimali glavama. Jedino su siromašni ribari, koji su čuli pravog slavuja, govorili: – Jest da dobro zvuči i sliči na slavujevu pjesmu, ali nešto nedostaje, ali ne znamo što bi to bilo! Pravi slavuj više nije bio dobrodošao i protjeran je iz zemlje i carstva. Umjetni slavuj je dobio mjesto na svilenom jastuku uz carevu postelju. Oko jastuka su ležali svi pokloni od zlata i dragulja, a ptica je dobila titulu 'Vrhovnog carskog pjevača uspavanki', i mjesto prvo s lijeva, jer srce je na toj strani, čak i kod cara. Dvorski kapelnik je napisao dvadeset i pet knjiga o mehaničkoj ptici; knjige su bile toliko pune teških i učenih kineskih riječi, da su svi morali govoriti kako su ih pročitali i razumjeli, jer su inače mogli biti kažnjeni batinanjem po trbuhu. Tako je prošla cijela godina. Svi su već napamet znali pjesmu umjetnog slavuja. Car, svi na dvoru i svi Kinezi, čak i djeca na ulici, pjevali su: – Zizizizi! Klukklukkluk! – Koje li divote! Jedne večeri car je ležao u krevetu i slušao umjetnog slavuja, kad odjednom začuje – Svup! – iz slavuja: nešto unutar mehaničke ptice je otkazalo. – Zvrrrr! – čuli su se kotačići, a valjčići su se odvili i pjesma je prestala. Car je odmah skočio iz kreveta i pozvao svog osobnog liječnika; ali što tu njegov doktor može učiniti! Car pozove i urara, koji je nakon dugih razgovora i pregleda ipak nekako uspio popraviti mehaničku pticu, te istovremeno upozorio da su se njezini zupčanici toliko izlizali da će ih uskoro biti nemoguće popraviti ako se nastavi sa sviranjem. Nastala je velika žalost. Umjetni slavuj mogao je pjevati samo jednom godišnje, a i tad su ga morali čuvati od naprezanja. Kapelnik bi održao kratak govor u kojem je sve uvjeravao da je sve u redu, kao što je i bilo. Prošlo je pet godina. Cijela zemlja je bila u tuzi, jer se njihov voljeni car smrtno razbolio. Novi car već je bio izabran, ali je narod na ulicama ipak pitao nadzornika o zdravlju staroga cara. – P! – odgovarao je nadzornik i klimao glavom. Car je ležao u svojoj raskošnoj postelji, hladan i blijed. Svi su na dvoru računali da je blizu smrti, te su se već počeli klanjati novom caru. Sluge su se žurile pričati o tome, dok su dvorske dame pile kavu. Na podovima svih hodnika i soba položeni su tepisi, tako da se ničiji koraci ne bi čuli. Vladala je tišina. Car je ipak još bio živ i ležao je u svom raskošnom krevetu, ukočen i blijed. Oko kreveta visjele su zavjese od baršuna, okićene zlatnim resama, a kroz visoki, otvoreni prozor mjesečina je bliještala na cara i umjetnog slavuja. Jadni car je jedva disao, kao da mu je nešto pritiskalo prsa. Kad je otvorio oči, vidio je da mu smrt sjedi na prsima, te da je uzela njegovu zlatnu krunu i stavila je sebi na glavu. U jednoj ruci držala je njegov zlatni mač, a u drugoj carsku zastavu. Iz nabora zavjesa pokazivale su se čudne glave, neke ružne, a neke lijepe. To su zapravo bila careva dobra i zla djela, koja su ga gledala dok ga je smrt stezala. – Sjećaš li se ovoga? – pitala ga je jedna glava. – Sjećaš li se onoga? – pitala ga je druga, podsjećajući ga na tolike stvari da se caru lice oblilo znojem. – Ne, ovako nešto nikada nisam mogao ni zamisliti! – reče car. – Dajte mi glazbu! Dajte mi veliki kineski bubanj, da ne slušam sve ovo! Glave su nastavile, a smrt ih je podržavala na poznati kineski način, klimajući glavom. Car zavapi: – Glazba! Glazba! – Blagoslovljeni slavuju, ti mi zapjevaj! Dao sam ti zlato i dragocjenosti, osobno sam ti objesio svoju zlatnu papučicu oko vrata! Pjevaj, pjevaj sad! Ptica je bila nepokretna; nikoga nije bio u blizini da je navije, jer drugačije nije mogla pjevati. Smrt je i dalje gledala svojim velikim i praznim očima u groznoj tišini. Odjednom se pokraj prozora začuje predivna pjesma. Pravi slavuj čuo je o carevoj bolesti i doletio na granu da bi ga utješio i osnažio svojom pjesmom. Dok je pjevao, careva priviđenja i ružne glave su počeli blijedjeti, a njegova krv je ponovno počela teći žilama. I sama smrt slušala je slavujevu pjesmu i rekla: – Pjevaj, samo pjevaj, mali slavuju! Pjevaj! – Pjevat ću ako mi daš zlatni mač! Pjevat ću ako mi daš zastavu! Pjevat ću ako mi daš i carevu krunu! Smrt mu je dala po jednu dragocjenost za svaku pjesmu, dok je slavuj pjevao o tihom groblju s bijelim ružama, mirisnim drvećem i travom natopljenom suzama živih. Smrt obuzme čežnja za vlastitim vrtom, te ona odlebdi kroz prozor poput hladne i bijele magle. – Hvala, hvala! – reče car. – Sjećam se tebe, nebeska ptičice! Protjerao sam te iz zemlje i carstva! Ti si ipak svojom pjesmom izgnala svo zlo od mog kreveta, pa i samu smrt od mog srca! Kako te mogu nagraditi? – Ja sam već nagrađen! – reče slavuj. – Nisam zaboravio tvoje suze kad sam ti prvi put pjevao. To je najveća nagrada za svakog pjevača! Ali sada spavaj, jer ti treba snage i svježine! Ja ću ti pjevati! Slavuj je pjevao, dok je car spavao slatkim i okrepljujućim snom. Sunce je zasjalo kroz prozore kada se car probudio, zdrav i ojačan. Nitko od njegovih dvorjana nije ga došao posjetiti, jer su svi računali da je mrtav. Jedino je slavuj još uvijek sjedio i pjevao. – Ti moraš ostati kod mene zauvijek! – reče car slavuju. – Pjevaj samo kad želiš, a onog umjetnog slavuja razbit ću u komade. – Nemoj! – reče slavuj. – On je ipak učinio najbolje što može! Zadrži ga i dalje, jer ja ne mogu živjeti na tvom dvoru. Dopusti mi da dolazim kad ja sâm to zaželim, sletim na granu kod tvog prozora, pa ti veselo zapjevam. Pjevat ću ti o sreći, ali i o tuzi, o svemu što ostali skrivaju od tebe! Ptica pjevica leti svuda, do siromašnih ribara i seljaka, ali i do svih onih koji su daleko od tvog dvora! Više volim tvoje srce nego tvoju krunu, iako i ona može donijeti nešto dobro! Ja ću dolaziti i pjevati, ali mi ti moraš nešto obećati! – Sve što želiš! – reče car, stojeći u carskoj odjeći, koju je sam odjenuo, držeći zlatnu sablju uza svoje srce. – Jedino što želim je to da nikome ne kažeš da imaš malu ptičicu koja ti sve govori, tako će sve biti još i bolje! Slavuj odleti svojim putem. Ujutro sluge dođu vidjeti mrtvog cara, ali kad su ga pogledali, car im reče: – Dobro jutro! |
dijamant - dragi kamen rubin - crveni dragi kamen safir - modri dragi kamen pticonoša - izmišljen posao na dvoru nezahvalan - koji nije zahvalan mehanički - napravljen kao stroj kapelnik - čovjek koji upravlja glazbom dragulj - dragi kamen urar - onaj koji popravlja satove zupčanik - kotačić sa zupcima raskošna - bogato ukrašena izgnala - istjerala okrepljujući san - san koji vraća snagu |