III. dio
9. KRALJICA POLJSKIH MIŠEVA "Sada više nismo tako daleko od ceste sa žutim opekama", primijeti Strašilo dok je stajao pored djevojčice, "otprilike smo došli do mjesta s kojeg nas je rijeka odnijela." Limeni Drvosječa je htio nešto odgovoriti, kada se začulo potiho režanje. Okrenuvši svoju glavu (što mu je s podmazanim zglobovima uspjelo kao od šale) ugledao je čudnu životinju kako preko trave skače pravo prema njima. Bila je to velika žuta divlja mačka i Drvosječa je odmah pomislio da mora da je nešto lovila, jer je uške sasvim priljubila uz glavu, a usta razjapila pokazujući dva reda svojih velikih ružnih zuba, dok su joj se crvene oči sjajile kao dvije vatrene kugle. Kad im se već sasvim približila, Limeni Drvosječa ugleda malenog sivog šumskog miša kako trči pred divljom mačkom i, iako nije imao srce, znao je da je pogrešno što divlja mačka pokušava ubiti to malo bespomoćno stvorenje. I tako Drvosječa podigne svoju sjekiru i u trenutku kad je divlja mačka protrčala pored njega zada joj smrtonosni udarac, jednim zamahom sjekire odvoji joj glavu od tijela i njezina mu se glava, raspolovljena u dva dijela, dokotrlja sve do nogu. Poljski miš, odnosno mišica, najednom slobodna od svog neprijatelja, zaustavi se, te polako se približavajući Limenom Drvosječi, kaza svojim piskutavim glasićem: "O, hvala ti! Hvala ti beskrajno što si mi spasio život!" "Nemoj to ni spominjati, molim te", odgovori Limeni Drvosječa. "Ja nemam srce, pa zbog toga uvijek pazim da pomognem svima onima kojima treba prijatelj, pa čak i ako se radi samo o mišu." "Samo o mišu!" zaječi životinjica ozlojeđeno. "Ja nisam samo miš, ja sam mišica kraljica – kraljica svih poljskih miševa!" "O, zaista!" odvrati Drvosječa i nakloni se. "Tako da znate, vi ste napravili veliko i hrabro djelo spasivši mi život", doda kraljica. U tom trenutku ugledaju nekoliko miševa kako trče brzo što su brže mogli prema njima, a kada su ugledali kraljicu, miševi vrisnu u glas: "O, Vaše veličanstvo, mislili smo da ćete poginuti! Kako ste uspjeli umaći onoj velikoj divljoj mački?" i pritom joj se naklone toliko duboko da samo što nisu stajali na svojim glavama. "Ovaj smiješni limeni čovjek", odgovori ona, "ubio je divlju mačku i spasio mi život. Stoga mu svi morate služiti i ispuniti svaku, pa i najmanju, njegovu želju." "Hoćemo!" uzvikaše mali miševi u pištajućem zboru. A zatim se mišići razbježahu u svim smjerovima, jer se Toto upravo probudio iz sna, pa kad je ugledao sve te miševe oko sebe, silno se obradova i zalaja od oduševljenja, te skoči pred njih. Toto je u Kansasu oduvijek volio loviti miševe i u tome nije vidio nikakva zla. Ali, Limeni Drvosječa brzo uhvati psa u svoje naručje i čvrsto ga primi dok je uzvikivao za miševima: "Vratite se! Vratite se! Toto vam neće nauditi." Na ovo je kraljica miševa provirila glavu iza busena trave i zapitala uplašenim glasom: "Jesi li siguran da nas neće ugristi?" "Neću mu dopustiti", odvrati Drvosječa, "i zato se nemojte bojati." Jedan po jedan, miševi su dopuzali natrag, a Toto više nije ni zarežao, iako se pokušao osloboditi iz čvrstog Drvosječinog naručja i bio bi ga i ugrizao da nije znao da je ovaj napravljen od lima. Konačno je jedan od najvećih miševa progovorio. "Ima li išta što mi možemo napraviti kako bi ti se odužili za spašavanje život naše kraljice?" "Koliko ja znam, nema ništa", odgovori Drvosječa, ali Strašilo, koji je za to vrijeme pokušavao misliti, brzo uzvrati: "O, da, da, ima, možete spasiti našeg prijatelja, Plašljivog Lava koji je zaspao u polju makova." "Lava!" vrisne mala kraljica. "Zašto? Ta on će nas sve pojesti!" "Ma ne", izjavi Strašilo, "naš Lav je kukavica." "Stvarno?" upita veliki miš. "I on sam to tvrdi", odgovori Strašilo, "on nikada ne bi naudio ikome tko je naš prijatelj. Ako nam pomognete da ga spasimo, obećavam vam da će se on s vama ophoditi s krajnjim poštovanjem." "Vrlo dobro", uzvrati kraljica, "vjerujemo vam. Ali, što trebamo napraviti?" "Ima li mnogo miševa koji vas priznaju za svoju kraljicu i koji su vam voljni služiti?" "O, da, ima ih na tisuće", odgovori ona. "Onda ih sve što prije sazovite i neka svaki donese po dugačak komad užeta." Kraljica se okrene k miševima koji su s njom bili u pratnji i reče im da odmah krenu sazvati cijeli njezin narod. Čim su saslušali sve njene naredbe, raštrkali su se u svim smjerovima što su brže mogli. "A sada", kaza Strašilo Limenom Drvosječi, "ti brzo kreni do onih stabala uz rijeku i napravi kolica kojima će se prenositi Lava." I tako Drvosječa ode do stabala i započne s radom. Uskoro od dijelova stabala s kojih je pocijepao sve lišće i granje napravi kolica, debla sveže zajedno i učvrsti ih drvenim klinovima, a od manjih komada stabala napravi četiri kotača. On je tako brzo radio da su, otprilike kad su miševi počeli stizati, kolica već bila gotova. Došli su iz svih smjerova i bilo ih je na tisuće: veliki miševi, mali miševi i miševi srednje veličine i svaki je u njuškici nosio po komad užeta. Baš u to vrijeme Dorothy se probudila iz svog dubokog dugačkog sna i otvorivši svoje oči, uvelike se iznenadi kada je ležeći usred trave oko sebe ugledala na tisuće miševa koji su je bojažljivo gledali. No, Strašilo joj brzo sve objasni i okrenuvši se prema maloj veličanstvenoj kraljici miševa, kaza: "Dozvolite mi da vam predstavim Njezino veličanstvo, kraljicu." Dorothy je važno kimnula glavom, a kraljica joj se na to nakloni, nakon čega se jako sprijatelji s malom djevojčicom. Strašilo i Drvosječa potom započnu s privezivanjem miševa za kolica i to uz pomoć užadi koju su ovi donijeli sa sobom. Jedan kraj su im vezali oko vrata, a drugi za kolica. Naravno, kolica su bila tisuću puta veća od bilo kojeg miša koji ih je vukao, ali jednom kad su svi miševi bili upregnuti, nisu imali nikakvih problema pri pokretanju kolica. Čak i kad su Strašilo i Limeni Drvosječa sjeli na njih, ova mala ergela konjića za tren ih je dovela na mjesto gdje je spavao Lav. Uz mnogo truda, s obzirom da je Lav bio jako težak, konačno su ga uspjeli položiti na kolica. Zatim je kraljica užurbano dala naredbu svojim ljudima da otpočnu s prijevozom, jer se bojala da bi, ukoliko miševi ostanu predugo u polju makova, i sami mogli pozaspati. Iako ih je bilo mnogo, ispočetka su ova mala bića jedva vukla preteška kolica, ali Drvosječa i Strašilo pomogli su sa stražnje strane i krenulo je nabolje. Uskoro su odgurali Lava iz polja makova do zelenih poljana, gdje je ponovno mogao udisati slatki svježi zrak umjesto otrovnog mirisa opojnog cvijeća. Dorothy se zatim nađe s mišićima, te još jednom toplo zahvali maloj mišici što je spasila njihovog prijatelja od sigurne smrti. Do tada je Plašljivi Lav toliko prirastao Dorothy srcu da joj je bilo jako drago što je u konačnici spašen. Nato su odvezali miševe iz zaprege, a oni su se kroz travu brzo razbježali k svojim domovima. Kraljica miševa otišla je posljednja. "Ako biste nas ikada opet zatrebali", rekla je, "pozovite nas uz pomoć ove zviždaljke. Mi ćemo vas čuti i doći ćemo vam pomoći. A sad zbogom!" "Zbogom!" svi odgovoriše. Na to kraljica otrči, dok je Dorothy u rukama čvrsto držala zviždaljku i Tota, kako on ne bi potrčao za mišicom i time je preplašio. Nakon ovoga, svi su posjedali uz Lava, čekajući da se probudi, a Strašilo donese Dorothy s obližnjeg stabla nekoliko voćaka koje ona pojede za ručak. 10. ČUVAR VRATA Trebalo je pričekati još dosta vremena da se Plašljivi Lav probudi, jer je on jako dugo ležao među makovima i stoga jako dugo udisao njihov smrtonosni miris, ali kada je konačno otvorio svoje oči te se skotrljao s kolica, bilo mu je drago kad je shvatio da je još uvijek živ. "Trčao sam što sam brže mogao", rekao je dok je sjedao zijevajući, "ali cvijeće je bilo jače od mene. Kako ste me izvukli?" Na to mu oni ispričaju sve o poljskim miševima i objasne kako su ga mišići velikodušno spasili od smrti, a Plašljivi Lav se na to nasmiješi rekavši: "Uvijek sam smatrao da sam strašan i ogroman, a u konačnici to sitno cvijeće me zamalo ubilo, a onda su me te tako sićušne životinjice, kao što su miševi, spasili. Kako je to sve čudno! Ali, drugovi, što ćemo sad?" "Moramo nastaviti s putovanjem dok ponovno ne nađemo cestu sa žutim opekama", odvrati Dorothy, "a tada možemo nastaviti k Smaragdnom Gradu." I kada se Lav u potpunosti osvježio i razbudio, svi se zajedno ponovno otpute na putovanje, uživajući u šetnji po mekanoj svježoj travi. Nedugo poslije stigoše do ceste sa žutim opekama, pa su tako ponovno bili na putu za Smaragdni Grad gdje je stolovao Veliki Oz. Cesta je bila ravna i pravilno popločana, a krajolik predivan, tako da su se putnici radovali sa svakim korakom kojim su napuštali šumu i strahote na koje su naišli u njenim mračnim sjenama. Opet su uz cestu bile postavljene ograde, ali ove su bile zeleno obojane, a kada su došli do malene kuće u kojoj je živio jedan ratar, uvide da je i ona bila obojana u zeleno. Prošli su pored nekoliko takvih kuća tijekom poslijepodneva, pa su ponekad ljudi dolazili do vrata i zaglêdali se u njih, kao da im žele postaviti neka pitanja, ali nitko im se nije zaista približio niti popričao s njima, vjerojatno zbog velikog Lava kojeg su se strahovito bojali. Svi od reda su bili odjeveni u odjeću dražesne smaragdno-zelene boje i nosili su šiljaste šešire poput onih kakve su imali Žvakači. "Ovo mora da je Ozova Zemlja", ustvrdi Dorothy, "i zasigurno se bližimo Smaragdnom Gradu." "Da", odgovori Strašilo. "Ovdje je sve zeleno, dok je u Zemlji Žvakača plava bila omiljena boja stanovnika tog kraja. Ali, ovdje se ljudi ne doimaju tako prijateljski raspoloženi kao u Zemlji Žvakača i bojim se da nećemo uspjeti naći prenoćište." "Voljela bih pojesti nešto drugo osim voća", kaza djevojčica, "a sigurna sam da i Toto sada već umire od gladi. Zaustavimo se pored sljedeće kuće i popričajmo s ljudima." I kada su došli do sljedeće velike kuće, Dorothy je hrabro prišla k vratima i pokucala. Vrata je odškrinula jedna gospođa. Odškrinula ih je taman toliko da proviri kroz njih i upita: "Što želiš, dijete, i zašto je taj ogromni lav u tvom društvu?" "Mi bismo htjeli prenoćiti kod vas ako nam dopustite", odgovori Dorothy, "a Lav je moj prijatelj i drug i ne bi vam naudio ni za što na svijetu." "Je li ukroćen?" upita žena, otvorivši još malo vrata. "O, da", odgovori djevojčica, "a uz to je on i velika kukavica, tako da se zapravo on više boji vas nego vi njega." "Pa", odgovori žena nakon što je malo promislila i ponovno promotrila Lava, "ako je tako, izvolite ući, dat ću vam večeru i prenoćište." I tako su ušli u kuću u kojoj su još bili dvoje djece i muškarac. Muškarac je ozlijedio svoju nogu i ležao je na ležaju u kutu. Svi zajedno su se doimali izuzetno iznenađeni što vide ovako čudnu družinu i dok je žena žurno postavljala stol, čovjek je upita: "Gdje ste se vi zaputili?" "U Smaragdni Grad", odgovori Dorothy, "vidjeti se s Velikim Ozom." "O, zaista!" uzviknu čovjek. "Jeste li sigurni da će vas Oz primiti?" "Zašto ne bi?" odgovori ona. "Zašto?! Jer se priča da on nikad ne dopušta ikome da dođe u njegovu blizinu. Bio sam u Smaragdnom Gradu mnogo puta i to je prekrasno i čudesno mjesto, ali nikada mi nije bilo dopušteno vidjeti Velikog Oza i ne znam ni jednu živuću osobu koja ga je vidjela." "Zar on nikada ne izlazi van?" upita Strašilo. "Nikad. On dane i dane sjedi u svojoj prijestolnoj odaji u palači i čak ga i oni koji ga dvore nisu nikada vidjeli licem u lice." "Kako on izgleda?" upita djevojčica. "Teško je reći", odvrati čovjek zamišljeno. "Vidiš, Oz je veliki čarobnjak i može preuzeti bilo koji oblik koji zaželi. Stoga neki tvrde da izgleda poput ptice, neki poput slona, a neki kažu da izgleda kao mačka. Nekima se on pokazuje kao prekrasna vila, nekima kao dobri duh, jednostavno, kako mu se dopada tako se prikaže u nekom obliku. Ali, tko je pravi Oz kada je on u svom vlastitom obliku, to nitko živ ne zna." "To je vrlo čudno", ustvrdi Dorothy, "ali na ovaj ili onaj način moramo ga pokušati vidjeti, inače bi ovaj naš put bio besmislen." "Zašto vi želite vidjeti strašnog Oza?" upita nato čovjek. "Ja želim da mi dade mozak", odgovori brzo Strašilo. "O, Oz bi to mogao uraditi kao od šale", izjavi čovjek. "On ima više mozga nego što mu treba." "A, ja bih htio da mi dade srce", kaza Limeni Drvosječa. "To mu sigurno neće predstavljati poteškoću", nastavi čovjek, "jer Oz ima ogromnu zbirku sa srcima svih veličina i oblika." "A sve što ja želim je da mi dade hrabrost", uzvrati Plašljivi Lav. "O, Oz posjeduje veliku posudu hrabrosti na svom prijestolju", nastavi čovjek, "koju je prekrio zlatnim pladnjem da ništa ne iscuri van. Bit će mu sigurno drago da i tebi malo da." "A, ja bih željela da me Oz vrati natrag u Kansas", izjavi Dorothy. "Gdje je Kansas?" upita čovjek iznenađeno. "Ne znam", odgovori Dorothy tužno, "ali tamo je moj dom i sigurna sam da je negdje." "Vrlo vjerojatno može. Pa, Oz može sve i pretpostavljam da će on tebi naći Kansas. Ali, prvo se moraš susresti s njim, a to će biti težak zadatak, jer Veliki Oz ne voli primati nikoga i on radi stvari na svoj način. Ali, što ti želiš?" nastavi on obraćajući se Totu. Toto je samo mahnuo repom, jer, iako je to malo čudno za ustvrditi, Toto nije znao pričati. Uto ih je zazvala žena, rekavši im da je hrana spremna, pa su se svi okupili za stolom i Dorothy je s uživanjem pojela ukusnu zobenu kašu s omletom i ukusnim bijelim kruhom. Lav je pojeo malo kaše, ali nije bio previše oduševljen, ustvrdivši da je napravljena od zobi, a da je zob hrana za konje a ne za lavove. Strašilo i Limeni Drvosječa nisu baš ništa jeli. Toto je pojeo od svega po malo i bilo mu je drago što je konačno opet mogao pojesti dobar obrok. Zatim je žena namjestila Dorothy krevet za noćenje, Toto je legao pored nje, dok je Lav čuvao vrata njezine sobe kako je nitko ne bi smetao. Strašilo i Limeni Drvosječa stajali su mirno u kutu i bili tiho cijelu noć, jer nikako nisu mogli spavati. Sljedeće jutro, čim je sunce izišlo, nastavili su dalje sa svojim putovanjem i uskoro su tik ispred sebe ugledali na nebu prekrasni zeleni sjaj. "To mora da je Smaragdni Grad", kaza Dorothy. I dok su tako koračali, zeleni sjaj je postajao sve blistaviji i blistaviji i činilo se da su se konačno približili kraju svojeg putovanja. Već se bližilo popodne kad su došli do velikog zida koji je okruživao grad. Bio je visok, debeo i sjajno-zelene boje. Pred njima, na kraju ceste sa žutim opekama, bila su velika vrata, u potpunosti prekrivena smaragdima, koji su tako sijali na suncu da su čak i Strašilove nacrtane oči bile zabliještene njihovim sjajem. Pored vrata bilo je zvonce i Dorothy je pozvonila. Iznutra se začuo zvonki jasan zvuk. Zatim su se velika vrata polagano otvorila i svi su kroz njih ušli, te su se zatekli u visokoj nadsvođenoj dvorani čiji su zidovi sijali prekriveni bezbrojem smaragda. Pred njima je stajao maleni čovjek otprilike iste visine kao i Žvakači. Bio je sav, od glave do pete, odjeven u zeleno, a čak mu je i koža bila zelenkasta. Uz njega je stajala velika zelena kutija. Kada je ugledao Dorothy i njene drugove, upitao ih je: "Što želite u Smaragdnom Gradu?" "Došli smo vidjeti Velikog Oza", odgovori Dorothy. Čovjek je bio toliko iznenađen ovim odgovorom da je sjeo i stao razmišljati. "Prošao je niz godina otkad me netko zadnji put tražio da vidi Oza", rekao je tresući glavom od zbunjenosti. "On je moćan i strašan, pa ako ste ovdje došli zbog nekog nekorisnog ili budalastog posla da njime opterećujete mudru priliku velikog čarobnjaka, on bi se mogao naljutiti i sve vas u trenutku uništiti." "Ali nismo mi ovdje zbog budalastog ili posla beskorisnog", odgovori Strašilo, "stvar je krajnje ozbiljna. Rečeno nam je već da je Oz veliki čarobnjak." "I jest", odvrati zeleni čovjek, "i on vlada Smaragdnim Gradom mudro i dobro. Ali prema onima koji nisu iskreni ili koji mu prilaze iz radoznalosti, on je grozan i mali je broj onih koji su se usudili tražiti da ga vide. Ja sam Čuvar Vrata, a pošto vi zahtijevate vidjeti Velikog Oza, dužnost mi je odvesti vas u njegovu palaču. Ali, prvo morate staviti naočale." "Zašto?" upita Dorothy. "Jer, ako ne bi nosili naočale, sjaj i slava Smaragdnog Grada bi vas oslijepili. Čak i oni koji žive u Smaragdnom Gradu moraju ih nositi i danju i noću. Sve se naočale zaključavaju jer je tako Oz naredio još od vremena kada se grad tek gradio, a ja sam jedini koji ima ključ što otključava sve naočale." Otvorio je veliku kutiju i Dorothy je u njoj ugledala mnoštvo naočala svih oblika i veličina. Sve su bile od zelenog stakla. Čuvar Vrata našao je naočale koje su kao salivene pristajale Dorothy i stavio joj ih na oči. Naočale su na svakoj dršci imale po jednu zlatnu traku i te su se trake spajale na poleđini glave, te zaključavale malim ključićem što je visio na lancu oko Čuvareva vrata. Kada su naočale bile na Dorothy i jednom zaključane, ona ih više nije mogla skinuti po volji, ali kako nipošto nije htjela oslijepiti od sjaja Smaragdnog Grada, nije ništa rekla. Zatim je zeleni čovjek stavio naočale Strašilu, Limenom Drvosječi i Lavu, pa čak i malom Totu, i sve ih dobro zaključao. Konačno je Čuvar Vrata stavio svoje vlastite naočale i bili su spremni unići u palaču. Uzevši veliki zlatni ključ s klina na zidu, otvorio je velika vrata dok su ga svi zajedno slijedili kroz vratnice na ulice Smaragdnog Grada. 11. ČUDESNI SMARAGDNI GRAD ČAROBNJAKA OZA Iako su oči zaštitili zelenim naočalama, Dorothy i njeni prijatelji odmah su se zaslijepili sjajem tog čarobnoga grada. Uz ulicu poredane prekrasne kuće od zelenog mramora na svojim su pročeljima bile ukrašene bezbrojnim sjajnim smaragdima. Družina je hodala po pločniku od istog tog zelenog mramora. Na mjestima gdje su se spajale zgrade redale su se niske smaragda postavljenih tik jedan do drugog, a oni su blistali punim sjajem na suncu. Prozorska okna bila su od zelenog stakla, a čak je i nebo ponad Smaragdnog Grada imalo zeleni odsjaj, baš kao i sunčeve zrake. Bilo je tamo mnogo ljudi – muškaraca, žena i djece – svi su nekud išli i svi su bili odjeveni u zeleno, a i koža im je bila zelenkaste boje. U Dorothy i u njezino neobično društvo gledali su s čuđenjem, no čim bi djeca uočila Lava odmah bi se trkom skrila iza svojih majki. Ali, nitko im nije uputio baš ni jednu jedinu riječ. Uz ulicu su se posložile brojne trgovine i Dorothy je primijetila kako je i u trgovinama sve zeleno. U prodaji su bili zeleni bomboni i zelene kokice, zelene cipele i zelene kape, kao i zelena odjeća svih vrsta. Na jednom je mjestu jedan čovjek prodavao zelenu limunadu, a dok su je djeca kupovala, Dorothy je uočila da su je plaćali zelenim kovanicama. Koliko se dalo primijetiti, tamo nije bilo konja ni bilo kojih drugih životinja, muškarci su raznosili stvari pomoću zelenih kolica što su ih gurali pred sobom. Svi su djelovali sretno, zadovoljno i imućno. I tako ih je Čuvar Vrata vodio ulicama, sve dok nisu došli do velike građevine smještene točno nasred grada. To je bila Ozova palača, palača velikog čarobnjaka. Pred vratima je stajao vojnik s dugačkim zelenim brkovima, odjeven u zelenu uniformu. "Evo stranaca", obrati mu se Čuvar Vrata, "zahtijevaju vidjeti Velikog Oza." "Uđite", odgovori vojnik, "i prenijet ću mu vašu poruku." I tako uđoše kroz vrata palače, a zatim ih odvezu u veliku dvoranu prekrivenu zelenim tepisima, u kojoj je bio prekrasan zeleni namještaj ukrašen smaragdima. Prije nego su ušli u ovu dvoranu, vojnik im je naredio da obrišu svoje noge o zeleni tepih, a kad su sjeli obrati im se ljubazno: "Molim vas, ugodno se raskomotite dok ja odem do vrata prijestolne odaje i objavim Ozu da ga čekate." Dosta su dugo čekali na njegov povratak, a kada je na koncu došao, Dorothy ga upita: "Jeste li vidjeli Oza?" "Ne, ne", odvrati vojnik, "ja ga nikad nisam vidio. Ali pričao sam s njim i prenio mu vašu poruku dok je on sjedio iza velikog zaslona. Rekao je da će vas primiti, ako vi to tako silno želite, ali svaki od vas u njegovo prisustvo mora doći sam i primat će po jednu osobu dnevno. Stoga, pošto morate ostati u palači nekoliko dana, odvest ću vas u vaše sobe gdje ćete se moći u miru odmoriti od vašeg putovanja." "Hvala", odgovori djevojčica, "to je vrlo ljubazno od Oza." Vojnik na to zapišti u zelenu zviždaljku i najednom se pred njima pojavi mlada djevojka odjevena u prelijepu zelenu haljinu od svile. Imala je prekrasnu zelenu kosu i zelene oči i duboko se naklonila Dorothy govoreći: "Slijedite me i pokazat ću vam vaše sobe." I tako se Dorothy oprosti od svojih prijatelja i, primivši Tota u naručje, krene za zelenom djevojkom kroz sedam prolaza i uz tri stepeništa sve dok nisu došli do sobe smještene u prednjem dijelu palače. Bila je to najslađa malena soba na svijetu, s udobnim mekanim krevetom prekrivenim plahtama od zelene svile i pokrivačem od zelenog baršuna. Nasred sobe bio je maleni vodoskok iz kojeg je u vis poskakivao mlaz zelenog parfema i u slapovima padao natrag u prekrasno izrezbaren zeleni mramorni bazenčić. Na prozorima je stajalo prelijepo zeleno cvijeće, a bila je tamo i polica sa malim zelenim knjigama. Kada je Dorothy stigla otvoriti ove knjige, vidjela je da su prepune veselih zelenih sličica koje su je dobro nasmijale. Garderobni ormar bio je prepun zelenih haljina načinjenim od satena, svile i baršuna, i baš sve su joj savršeno pristajale. "Osjećaj se kao kod kuće", kaza joj zelena djevojka, "i ako ti što zatreba, samo pritisni zvonce. Oz će poslati po tebe sutra ujutro." I na to ostavi Dorothy samu i otiđe dolje k ostatku družine. I njih odvede u njihove sobe i svaki od njih se zatekne u prekrasnoj sobi i u vrlo ugodnom dijelu palače. Naravno, ovaj čin ljubaznosti bio je nepotreban u Strašilovom slučaju, jer kad se on zatekao u svojoj sobi samo je glupo stajao na jednom mjestu, odmah do vrata, i tako čekao jutro. Ne bi se odmorio ni da je legao, a nije mogao ni zatvoriti oči, pa je cijelu noć proveo buljeći u paučića koji je pleo svoju mrežu u kutu, baš kao da se uopće ne nalazi u jednoj od najljepših soba na svijetu. Limeni Drvosječa je legao na svoj krevet iz čiste navike, prisjetivši se kako je to biti od mesa, no ni on nije mogao usnuti pa je proveo noć razgibavajući svoje zglobove gore-dolje kako bi ostali pokretni. Lav bi sigurno više volio da je dobio ležaj od suhog lišća u šumi i nije mu se svidjelo što mora biti zatvoren u sobi, ali bio je dovoljno mudar da bi se zbog toga brinuo, pa je skočio na krevet, savio se poput mačke te se u jednoj minuti uljuljkao u san. Sljedeće jutro, odmah nakon doručka, zelena djevojka došla je po Dorothy i obukla ju je u jednu od najljepših haljina, šivenu od zelenog brokatnog satena. Dorothy je odjenula i svilenu zelenu pregaču. Totu je oko vrata svezala zelenu mašnu i zajedno se otpute prema prijestolnoj odaji Velikog Oza. Prvo su došli do velike dvorane u kojoj je stajalo mnogo dvorskih dama i gospode odjevenih u skupocjena ruha. Ovi ljudi nisu ništa drugo radili osim što su zajedno provodili vrijeme čavrljajući, no iako im Oz nikada nije dopustio prijem, oni su svako jutro redovito dolazili ispred prijestolne odaje. Kada je Dorothy ušla, znatiželjno su je pogledali, a jedan od njih je prošaptao: "Zar ćeš stvarno ugledati lice Groznoga Oza?" "Naravno", odgovorila je djevojčica, "ako mi on to dopusti." "O, primit će te", odvrati joj vojnik koji je jučer prenio njenu poruku čarobnjaku, "iako on ne voli da ljudi od njega zahtijevaju prijeme. Oz je ispočetka bio ljut i rekao je da te pošaljem odakle si došla. Tada me upitao kako izgledaš, te kada sam spomenuo tvoje srebrne cipelice, jako se zainteresirao. Konačno, rekao sam mu za znak na tvome čelu i onda je odlučio da ti se odobri prijem." Upravo je u tom trenutku zazvonilo zvono i zelena djevojka kaza Dorothy: "To je znak. Moraš ući u odaju, sama." Otvorivši vrata, Dorothy hrabro uđe unutra i zatekne se na čudesnom mjestu. Bila je to velika, okrugla odaja s visokim nadsvođenim krovom, zidovi, strop i pod bili su prekriveni velikim smaragdima posloženima jedan blizu drugoga. Na sredini krova nalazila se žarka svjetiljka, sjajna poput sunca, od koje su dijamanti sijali još posebnijim sjajem. Ali, ono što je puno više zainteresiralo Dorothy bilo je veliko prijestolje od zelenog mramora postavljeno na sredini odaje. Na prijestolju je bila kraljevska stolica i kao sve ostalo u odaji i ona je blještala od brojnih bisera, a na njoj se smjestila velika glava koja nije imala ni tijela da je podržava, ni ruku, ni nogu. Na glavi nije bilo kose, bile su samo oči, nos i usta. Po veličini je bila je veća i od glave najvećeg diva. Dok je Dorothy zurila u ovaj prizor, sva u čudu i u strahu, oči na glavi su se polako počele micati da bi se oštro i mirno zagledale u nju. A zatim su se pomaknula usta i Dorothy je začula glas: "Ja sam Oz, Veliki i Grozan. Tko si ti i zašto me želiš vidjeti?" Glas nije bio toliko grozan kao što je očekivala od glasa što dopire iz tolike glave, pa je smogla hrabrosti i odgovorila: "Ja sam Dorothy, mala i blaga. Došla sam od tebe tražiti pomoć." Oči su je promatrale zamišljeno punu minutu. Zatim je glas progovorio: "Odakle ti srebrne cipelice?" "Dobila sam ih od Zle Vještice od Istoka, kada je moja kuća pala na nju i ubila je", odgovori. "Odakle ti znak na čelu?" nastavi glas. "Dobra Vještica od Sjevera, uputivši me k Vama, poljubila me u čelo i zaželjela zbogom", odvrati djevojčica. I ponovno su je velike oči prodorno pogledale i uvidjele da djevojčica govori istinu. Na to je Oz upita: "Što želiš od mene?" "Pošaljite me natrag u Kansas, gdje su moja tetka Em i tetak Henry", gorljivo odgovori Dorothy. "Iako je prekrasna, ne volim tvoju zemlju, a i sigurna sam da se tetka Em već strašno brine jer me već jako dugo nema." Oči se tri puta zatvore, a zatim se otvore, te upru pogled u vis prema stropu pa dolje prema podu i kružile su tako pogledom gotovo veselo po dvorani, pa se činilo da vide svaki njezin pedalj. Konačno se oči pogledom zaustave na Dorothy. "Zašto bih ja to tebi napravio?" upita Oz. "Jer ste vi jaki, a ja sam slaba, jer ste vi veliki čarobnjak, a ja samo bespomoćna mala djevojčica." "Ali, bila si dovoljna jaka da ubiješ Zlu Vješticu od Istoka", odvrati Oz. "To se jednostavno desilo samo od sebe", nato će Dorothy prostodušno, "nisam imala ikakvog udjela u tome." "Dobro", reče glava. "Dat ću ti svoj odgovor. Nemaš nikakva prava od mene očekivati da te vratim u Kansas ukoliko mi ne napraviš nešto zauzvrat! U ovoj zemlji svatko treba platiti za ono što traži. Ako želiš da upotrijebim svoje magične moći i pošaljem te natrag kući, prvo moraš napraviti nešto za mene. Pomozi mi pa ću ja pomoći tebi." "Što mi je činiti?" upita djevojčica. "Ubij Zlu Vješticu od Zapada", Oz će. "Ali, ne mogu!" uzvikne Dorothy krajnje šokirana. "Ubila si Vješticu od Istoka i nosiš ljupke srebrne cipelice. Sada u zemlji postoji samo jedna Zla Vještica i kada mi objaviš da je mrtva poslat ću te natrag u Kansas – ne prije." Djevojčica nato počne plakati, isuviše razočarana. Zatim oči opet trepnu i pogledaju zabrinuto u nju, kao da je Veliki Oz imao predosjećaj da bi mu ta djevojčica, kad bi samo htjela, mogla pomoći. "Nikad nikoga i ništa nisam ubila namjerno", jecala je, "a čak i kad bih to htjela, kako bih uopće mogla ubiti Zlu Vješticu? Ako je vi, Veliki i Grozni čarobnjače, ne možete sami ubiti, kako to od mene očekujete?" "Ne znam", odgovori glava, "ali to je moj odgovor i dok Zla Vještica ne bude mrtva nećeš ponovno vidjeti svog têtka i svoju tetku. Zapamti, radi se o Zloj Vještici, ona je neizmjerno zla i treba ju ubiti. A sad idi i ne traži ponovnog prijema sa mnom dok ne obaviš svoj zadatak." Dorothy s tugom napusti Ozovu odaju i iziđe van, gdje su Lav, Strašilo i Limeni Drvosječa nestrpljivo iščekivali da čuju što joj je Oz rekao. "Nema nade za mene", reče tužno, "jer me Oz neće poslati kući dok ne ubijem Zlu Vješticu od Zapada, a ja to nikad neću moći napraviti." Njezini prijatelji se ražaloste, ali ništa nisu mogli učiniti kako bi joj pomogli, pa se ona povuče u svoju sobu, legne na krevet i počne gorko plakati sve dok u suzama nije zaspala. Sljedećeg jutra vojnik sa zelenim brkovima dođe Strašilu i pozove ga: "Pođi za mnom, Oz je poslao po tebe." Strašilo ga je slijedio, da bi se najednom našao u prijestolnoj odaji, gdje je ugledao prelijepu damu. Tijelo je pokrila zelenom svilenom koprenom, a na glavi poviše svojih velikih kovrči nosila je krunu bogato urešenu draguljima. Iz njenih ramena propinjala su se dva krila predivne boje, tako lagana i nježna da su se njihala i na najmanji dašak vjetra. Kada se Strašilo, najuglađenije što je mogao, naklonio pred ovim prekrasnim bićem, koliko mu je to njegovo slamnato punjenje dopuštalo, ona ga pogleda slatkim pogledom i kaže: "Ja sam Oz, Veliki i Grozan. Tko si ti i zašto me želiš vidjeti?" Strašilo, koji je, kao prvo, očekivao vidjeti veliku glavu o kojoj je Dorothy pričala, stajao je vrlo iznenađen, ali je hrabro odgovorio. "Ja sam samo Strašilo, ispunjen sam slamom. Stoga uopće nemam mozga i došao sam vas zamoliti da moju glavu ispunite mozgom umjesto da ovako bude ispunjena slamom – tako bih postao čovjek jednak bilo kojem drugom čovjeku u vašem carstvu." "Zašto bih ja to trebao napraviti za tebe?" upita dama. "Zato jer ste mudri i moćni i nitko mi drugi ne može u tome pomoći", odgovori Strašilo. "Nikome ne radim usluge bez neke protuusluge", odgovori Oz, "ali ovo ću ti obećati. Ako za mene ubiješ Zlu Vješticu od Zapada dobit ćeš od mene veliku količinu mozga i to tako kvalitetnog da ćeš biti najpametniji čovjek u cijeloj Zemlji Oz." "Mislio sam da ste već od Dorothy tražili da ubije Vješticu", odgovori Strašilo u čudu. "I jesam. Svejedno mi je tko će je ubiti. Ali, dok ona ne bude mrtva, neću vam ispuniti želje. A, sad idi, i ne traži ponovnog prijema dok ne zaslužiš svoj mozak za kojim tako jako žudiš." Strašilo tužno iziđe van k svojim prijateljima i prenese im Ozove riječi, a Dorothy se dobrano iznenadi kada ču da veliki čarobnjak nije glava, kako ga je ona vidjela, već prelijepa dama. "Ista stvar", reče Strašilo, "kao i Limenom Drvosječi i njemu treba srce." Sljedeće jutro vojnik sa zelenim brkovima dođe po Limenog Drvosječu i prenese mu poruku: "Oz me poslao po tebe. Slijedi me." I tako ga je Limeni Drvosječa slijedio i stigao do prijestolne odaje. Nije znao hoće li tamo zateći prelijepu damu ili glavu, ali nadao se lijepoj dami. "Jer", mislio je za sebe, "ako bude glava sigurno mi neće dati srce – glava nema srce pa stoga uopće neće moći osjetiti nikakvo suosjećanje za mene. Ali, ako bude prelijepa dama, svesrdno ću je moliti za srce, a ona će mi se možda smilovati – jer zna se da su dame dobrog srca." Ali, kada je Limeni Drvosječa ušao u prijestolnu odaju, nije ugledao ni glavu, ni damu jer je Oz uzeo oblik najstrašnije zvijeri. Bila je velika gotovo kao slon i veliko zeleno prijestolje izgledalo je premalo da izdrži težinu zvijeri. Zvijer je imala glavu poput nosoroga, samo što je na svom licu imala pet očiju. Iz njenog tijela izrastalo je pet dugačkih ruku, a na tijelu je imala još pet dugačkih mršavih nogu. Debela dlaka prekrivala je svaki dio njenog tijela. Čudovište groznijeg izgleda ne bi se moglo ni zamisliti. Bila je zapravo prava sreća što Limeni Drvosječa nema srce, jer bi mu ono od užasa u tom trenutku lupalo užasno jako i nevjerojatno brzo. Ali, s obzirom da je bio samo od lima, Drvosječa se uopće nije prepao, ali se podosta razočarao. "Ja sam Oz, Veliki i Grozan", izreče zvijer glasom koji je ustvari bio gromoglasan urlik. "Tko si ti i zašto me želiš vidjeti?" "Ja sam Drvosječa, napravljen sam od lima. Zbog toga nemam srce pa ne znam voljeti. Molim vas da mi date srce pa da i ja mogu biti kao i drugi ljudi." "Zašto bih ja to napravio?" zahtijevala je zvijer odgovor. "Jer vas molim i jer mi samo vi možete ispuniti moju molbu", odgovori Limeni Drvosječa. Oz na to tiho zareži i osorno odvrati: "Ako zaista želiš imati srce, moraš ga i zaslužiti." "Kako?" upita Drvosječa. "Pomogni Dorothy ubiti Zlu Vješticu od Zapada", odgovori zvijer. "Kada Vještica bude mrtva, dođi k meni pa ću ti dati najveće, najtoplije i najsrdačnije srce što ga ima u Zemlji Oz." I tako se i Limeni Drvosječa vrati svojim prijateljima pokunjen i ispriča im sve o groznoj zvijeri koju je vidio. Svi su se zajedno jako čudili brojnim oblicima koje je veliki čarobnjak uzeo, a zatim Lav objavi: "Kada odem vidjeti Oza, bude li zvijer, zarikat ću najglasnije što mogu i toliko ga preplašiti da će mi dati što zahtijevam. Ako bude prelijepa dama, pretvarat ću se da ću skočiti na nju i tako je natjerati da mi ispuni želju. A, ako pak bude velika glava, bit će tada na mojoj milosti i nemilosti, jer ću je zakotrljati po sobi i kotrljati je tako dugo dok nam svima ne dade što želimo. Zato budite veseli, prijatelji moji, jer će uskoro sve biti dobro." Sljedeće jutro vojnik sa zelenim brkovima odvede Lava u prijestolnu odaju i zamoli ga da pristupi Ozu. Lav u mahu prođe kroz vrata i, pogledavajući uokolo, na svoje veliko iznenađenje primijeti da na prijestolju stoji vatrena kugla, toliko velika i bliješteća da je jedva mogao u nju gledati. Prvo što je pomislio bilo je da se Oz nesretnim slučajem zapalio i počeo gorjeti, ali kada se počeo približavati kugli vrućina koja je isijavala iz nje je bila toliko jaka i spalila mu je brkove, pa se, tresući se i puzeći po podu povukao nazad, što je bliže mogao izlazu. A zatim se tihi glas začu iz vatrene kugle: "Ja sam Oz, Veliki i Grozan. Tko si ti i zašto me želiš vidjeti?" A Lav odgovori: "Ja sam Plašljivi Lav i bojim se svega. Došao sam vas moliti da mi date hrabrost, tako da i u stvarnosti mogu postati kralj životinja, kako me ljudi zovu." "Zašto bih ti ja dao hrabrost?" zagalami Oz. "Jer ste najveći od svih čarobnjaka i samo vi imate moć ispuniti moju želju", odgovori Lav. Vatrena kugla nakratko je jako plamtjela, a onda se začu glas: "Donesi mi dokaz da je Zla Vještica mrtva i tog trenutka ću ti dati hrabrost. Ali, dok god je Vještica živa morat ćeš biti kukavica." Lav se razljuti na ove riječi, ali nije mogao ništa odgovoriti na ovo i, dok je šutke promatrao vatrenu kuglu, postalo mu je tako neizdrživo vruće u toj prostoriji da je samo podvio svoj rep i požurio van iz odaje. Bilo mu je drago što su ga vani čekali njegovi prijatelji i rekao im je sve što je bilo izrečeno na užasnom razgovoru s čarobnjakom. "I što ćemo sada?" upita tužno Dorothy. "Samo je jedna stvar koju možemo napraviti", odvrati Lav, "a ta je da odemo u Zemlju Palčića, potražimo Zlu Vješticu i uništimo je." "Ali, pretpostavimo da to ne uspijemo?" kaza djevojčica. "Onda ja nikada neću dobiti hrabrost", odgovori Lav. "A ja nikada neću dobiti mozak", doda Strašilo. "A ja nikada neću dobiti srce", izusti Limeni Drvosječa. "A ja se nikada neću vratiti tetki Emi i tetku Henryju", zavapi Dorothy i brizne u plač. "Pazi!" vrisne zelena djevojka. "Tvoje suze bi mogle pasti na tvoju zelenu haljinu i zaprljati je!" Stoga Dorothy obrisa oči i kaza: "Pretpostavljam da moramo pokušati, ali sam sigurna da neću nekoga ubiti samo da bih ponovno vidjela tetku Em." "Poći ću s tobom, iako sam ja prevelika kukavica da bih ubio Vješticu", izjavi Lav. "I ja ću poći", izjavi Strašilo, "ali ja ti neću biti od velike pomoći jer sam obična budala." "Ja nemam srca da naudim čak ni vještici", zapazi Limeni Drvosječa, "ali ako ti ideš, idem i ja s tobom." I tako je odlučeno da već sutra ujutro krenu na putovanje. Limeni Drvosječa izoštrio je svoju sjekiru na brusnom kamenu zelene boje, te je dobro nauljio sve svoje zglobove. Strašilo se napunio svježom slamom, a Dorothy mu je stavila novu boju na oči tako da može bolje vidjeti. Zelena djevojka, koja je bila vrlo ljubazna prema njima, napunila je Dorothynu košaru poslasticama, a Totu je oko vrata svezala zelenu vrpcu na kojoj je bilo pričvršćeno zvonce. Svi su otišli rano na spavanje i čvrsto su spavali do zore, kada ih je probudilo kukurikanje zelenog pijetla koji je živio u dvorištu iza palače, te kokodakanje kokoši koja je izlegla zeleno jaje. Kako se približavala noć i Dorothy je postajala sve umornija od dugog hoda i počela se pitati gdje će provesti noć. Uto je stigla do kuće veće od ostalih. Na zelenoj livadi pred kućom mnogo je muškaraca i žena veselo plesalo. Pet malih guslača sviralo je što je moglo glasnije i svi su se radosno smijali i razdragano plesali. Ogroman stol sa strane bio je prepun ukusnog voća i orašastih plodova, pita, kolača, te brojnih drugih dobrih jela. Ljudi su srdačno pozdravili Dorothy i pozvali je da večera i s njima provede noć. To je bio dom jednog od najbogatijih Žvakača koji je pozvao sve svoje prijatelje da zajedno proslave svoje oslobođenje od ropstva. Dorothy je od srca pojela spremljenu večeru, a služio ju je sam bogati Žvakač koji se zvao Boq. Onda je sjela u naslonjač i promatrala kako gosti plešu. Kada je Boq ugledao njene srebrne cipelice, obrati joj se: "Vi mora da ste velika čarobnica!" "Zašto?" upita Dorothy. "Jer nosite srebrne cipele i ubili ste Zlu Vješticu od Istoka. Osim toga imate bijelu boju na svojoj haljini, a samo vještice i čarobnice nose bijelo." "Moja je haljina s uzorkom plavih i bijelih kvadratića", ustvrdi Dorothy ravnajući nabore na njoj. "Vrlo je lijepo od tebe što nosiš takvu haljinu", nastavi Boq. "Plavo je boja Žvakača, a bijelo je boja vještica, i tako mi znamo da si ti prijateljska vještica." Dorothy nije znala što reći na to, jer tu su je svi ljudi smatrali vješticom, a ona je dobro znala da je tek obična djevojčica koja je samo igrom slučaja, odnosno naletom uragana, dospjela u ovu njoj sasvim nepoznatu zemlju. Kad se Dorothy umorila od gledanja plesa Boq ju je odveo u kuću i dao joj sobu s prekrasnim krevetom. Plahte su bile napravljene od plave tkanine i Dorothy je sve do jutra čvrsto spavala, kao i Toto, sklupčan na plavoj prostirci odmah pored nje. Ujutro je pojela obilati doručak promatrajući majušno dijete u igri s Totom kako mu veselo povlači rep, cijelo vrijeme puzi za njim i uzbuđeno cikće od radosti i smijeha, da je taj prizor toliko razdragao Dorothy. Toto je Žvakačima bio popriličan izvor znatiželje, jer oni u stvari nikada prije nisu vidjeli psa. "Koliko još treba do Smaragdnog Grada?" upita ona. "Ne znam točno", odgovori Boq ozbiljno, "jer nikada nisam bio tamo. Za ljude je bolje da se klone Oza, osim ako ga ne trebaju zbog zaista ozbiljnog posla. Ali, do Smaragdnog Grada dug je put i trebat će ti još mnogo dana. Zemlja je ovdje ugodna i plodna, a dok dođeš do kraja svog putovanja morat ćeš proći i kroz mnoga nepristupačna i opasna područja." Ovo je malčice zabrinulo Dorothy, no znala je da joj samo Veliki Oz može pomoći da se vrati u Kansas, pa je hrabro odlučila da se previše na to ne obazire. Mahnula je svojim novim prijateljima opraštajući se od njih i ponovno se zaputila cestom od žutih opeka. Nakon par kilometara odlučila se malo odmoriti pa se popela na ogradu pored puta i sjela. Tamo je bilo ogromno polje kukuruza, a malo dalje je ugledala Strašilo postavljeno visoko na motku koji je svojom pojavom tjerao ptice od sazrelog zrnja. Dorothy se nasloni na ruku i zamišljeno se zagledala u Strašilo. Glava mu je bila napravljena od male vrećice ispunjene slamom, a lice, oči, nos i usta bili su nacrtani. Jedna stara, šiljata plava kapa bila mu je nabijena na glavu i očito je pripadala nekom od Žvakača. Ostatak tijela također je bio od slame, a oblikovana figura koja je predstavljala tijelo bila je odjevena u plavo, iznošeno i izblijedjelo odijelo. Na stopalima su mu bile stare čizme s plavim vršcima, kakve je svaki muškarac u toj zemlji nosio, a motku koja se izdizala iznad stabljika kukuruza pribili su mu u leđa. Dok je Dorothy upitno gledala u to nacrtano i nasmiješeno Strašilovo lice, strašno se iznenadila kad je uočila da joj je biće namignulo jednim okom. Pomislila je isprva da joj se samo učinilo, jer ni jedno strašilo u Kansasu nikad nije namigivalo, ali u tom trenutku ovo Strašilo joj je i prijateljski kimne. Nato Dorothy siđe s ograde i dođe do njega, dok je Toto trčao oko motke i lajao. "Dobar dan", reče Strašilo promuklo. "Jesi li ti upravo nešto rekao?" upita djevojčica u čudu. "Da", odgovori Strašilo. "Kako si?" "Dobro, hvala", odgovori Dorothy pristojno. "A ti?" "Pa ja baš nisam dobro", odgovori Strašilo s osmijehom, "jer tegobno je biti obješen u polju i dan i noć i plašiti vrane." "Zar ne možeš sići?" upita Dorothy. "Ne, jer mi je motka zabijena u leđa. Kad bi je ti barem izvukla iz mojih leđa, bio bih ti beskrajno zahvalan." Dorothy objeručke podigne Strašila i skine ga s motke, a kako je bio načinjen od slame zapravo je bio iznimno lagan i to joj uopće nije bilo teško. "Puno ti hvala", izjavi Strašilo, kad se jednom našao na tlu. "Osjećam se kao novi čovjek." Dorothy je ovim bila sasvim zbunjena, jer joj je u najmanju ruku bilo smiješno čuti čovjeka ispunjenog slamom kako priča, vidjeti ga kako se naklanja i hoda pored nje. "Tko si ti?" upita Strašilo nakon što se protegnuo i zijevnuo. "I kamo ideš?" "Zovem se Dorothy", odgovori djevojčica, "i idem u Smaragdni Grad zamoliti Velikog Oza da me pošalje natrag kući u Kansas." "A gdje je Smaragdni Grad?" nastavi Strašilo s pitanjima. "I tko je Oz?' "Zašto me to pitaš, zar ti ne znaš?" odvrati ona u čudu. "Ne, stvarno, ja ne znam baš ništa. Vidiš, ja sam ispunjen slamom pa nemam mozak", odgovori tužno Strašilo. "O", uzviknu Dorothy", užasno mi je žao zbog toga." "Misliš li", upita je Strašilo, "da bi mi Oz mogao dati mozak, ili barem malo mozga, ako pođem s tobom u Smaragdni Grad?" "Ne mogu ti to reći", odgovori ona, "ali možeš poći sa mnom ako hoćeš. Ako ti Oz i ne da mozak, nećeš biti ništa lošiji nego sad." "Istina", kaže Strašilo. "Vidiš", nastavi on samopouzdano, "meni ne smeta to što su mi noge, ruke i tijelo ispunjeni slamom, jer me tako ništa ne može zaboljeti. Ako mi itko stane na prste ili mi zabode iglu u tijelo, mene to ništa ne boli i ništa mi ne znači, jer ja to ne mogu ni osjetiti. Ali ne želim da me ljudi zovu budalom. Stoga, ako mi glava ostane ispunjena slamom umjesto mozgom, kako ću ikada išta naučiti?" "Jasno mi je kako se osjećaš", odvrati djevojčica, kojoj ga je iskreno bilo žao. "Pođeš li sa mnom, pitat ću Oza da napravi za tebe sve što može." "Hvala ti", odgovori Strašilo pun zahvalnosti. I vrate se zajedno natrag do ceste. Dorothy mu pomogne da prijeđe preko ograde i zajedno se otpute cestom sa žutim opekama prema Smaragdnom Gradu. Totu se ovaj dodatak njihovom društvu isprva nije svidio. Onjušio je slamnatog čovječuljka kao da je očekivao da bi se u slami mogli kriti štakori i nastavio neprijateljski režati prema Strašilu. "Ne brini se za Tota", obrati se Dorothy ohrabrujuće svom novom prijatelju. "Toto ne grize." "O, ali ja se ne bojim", odgovori Strašilo. "On me ne može povrijediti, a ni moju slamu. Dopusti da nosim tvoju košaru. Meni to ne smeta jer se ja ne mogu umoriti. Odat ću ti tajnu", nastavi Strašilo hodajući uz Dorothy. "Ima samo jedna stvar koje se u životu bojim." "Što je to?" upita zabrinuto Dorothy. "Zemljoradnika Žvakača koji te je napravio?" "Ne", odgovori Strašilo. "Upaljene šibice." Domaća zadaća
9. 10. 11. |