6. DAN ČITANJA
16. POGLAVLJE
PROFESOR LEOPOLD JE VEOMA ZABRINUT - VRIJEME NEZAUSTAVLJIVO PROLAZI Bakreni Petar zastane i pokaže rukom na lijevu stranu.
— Tamo je koliba u kojoj smo zanoćili prve noći, nakon bijega iz Magnencijeva tabora — reče. — Možda je stvar koju tražimo ispala iz Melitina džepa baš u njoj. Koliba je još stajala tu, naslonjena na stablo i ponešto nakrivljena. Ostavljala je dosta tužan dojam, kao što ga ostavlja svaki napušteni dom. Lišće na granama pobodenim u zemlju sparušilo se i uvenulo. Miron je pretraživao unutrašnjost kolibe, a Melita i Bakreni Petar prostor oko nje. I Strazije se želio uključiti u potragu, ali nije znao što bi tražio. Profesor Leopold ukratko mu objasni kako izgleda stroj i dječak s mladežom sada se tako temeljito bacio na posao da je počeo razgrtati travu i suho lišće u krugu od dvadesetak koraka oko kolibe. Pronašao je samo rog divljeg jarca i zahrđali šiljak koplja. Bilo je to sve što se tu moglo naći. — Tata, što bi ovo moglo biti? — čuo se Mironov glas iz kolibe, a odmah potom: — Ma, nije ništa, ne morate dolaziti. No ostali su se već okupili na ulazu i vidjeli Mirona kako rupčićem briše ruku. Prošle je noći neka šumska životinja zaposjela kolibu i ostavila nesumnjiv trag svoje prisutnosti. Miron je, u žaru traganja, zgrabio taj "trag" i sada je s izrazom gađenja na licu brisao zaprljanu ruku. Dan se uvelike uvukao u krošnje, još uvijek bujne i zelene, tek neznatno načete prvim bojama jeseni. Ptice se raspjevale takvom snagom kao da svako malo stvorenje želi istočiti iz grudi svu svoju razdraganost. Čovjek naprosto nije mogao vjero¬vati da i u ovakvom danu netko može biti nesretan. Prestali su s uzaludnim traganjem oko kolibe i pošli dalje kroz šumu, prema cesti što spaja Mursu i Mursellu. Djeca su profesoru Leopoldu usput pričala o svemu što im se događalo u posljednja tri dana. Profesor Leopold pažljivo ih je slušao. — Da ponovimo — reče na kraju. — Izašli ste iz šume na cestu. Tu ste onom čovjeku pomogli podići prevrnuta kola i natovariti na njih rasute stvari. Bili ste i u vinogradu. Treba dobro pogledati na tim mjestima. — S onim smo se čovjekom povezli do Murselle — prisjećao se Miron. — Na trgu smo upali u veliku gužvu, gotovo su nam dušu istisnuli. Ipak mislim da tamo ne vrijedi tražiti, jer ako nam je ispao na trgu, netko ga je sigurno već pokupio. — Vrlo vjerojatno. Rekli ste da ste na česmi pili vode. Za to ste se morali saginjati. Moguće je da ti je tamo ispao, Melita, promisli dobro! — Što mi vrijedi razmišljati o tome, tata? Da sam vidjela da mi je ispao, odmah bih ga i pokupila. — Pravo kažeš. Znate li put kojim ste nakon toga pošli prema napuštenoj kući? — Znamo — odgovori Miron. — Njime ćemo i sada ići. U kući smo se najviše zadržavali u prvoj prostoriji desno. Noću smo tražili Bakrenog i spustili se tunelom gotovo do rijeke. Zatim smo napustili kuću i ulogorili se na obali. — Zastao je, jer bi sada trebalo nešto reći i o onom noćnom kupanju. Kad Bakreni Petar vidje da mu je prijatelj u neprilici, priskoči mu u pomoć i nastavi: — Ujutro smo ponovno krenuli prema napuštenoj kući i sreli Plinija i njegovu sestru... — Vrlo lijepa djevojčica, tata, samo da je vidiš! — uskoči Miron i obrazi mu se malo zarumenješe. — Zamisli, kad se smije, na licu joj se naprave dvije jamice i... — ... i ti si blenuo u nju kao daje pala s Marsa — optuži Melita brata. — Nisam blenuo, tata — branio se Miron. — Samo sam je nekoliko puta pogledao... Profesor Leopold mu se dobroćudno nasmiješi kao da je htio reći: "Znam ja tebe!" U međuvremenu Bakreni Petar nastavi: — Poveli su nas k svojoj teti u Mursellu i pozvali da prenoćimo u njezinoj kući. Bilo je to sinoć. Sjedili smo neko vrijeme, pred kućom, a poslije smo večerali i legli. — Ja sam spavala u sobi s Antonijom, a Miron i Bakreni u susjednoj sobi — reče Melita. — E, pa, mogu ti reći da imam vrlo pažljivog brata. Svečeri je tri puta kucao na vrata naše sobe i pitao jesam li se dobro smjestila, je li mi hladno i sve tako neke gluposti. A noćas, kad smo polazili, tobože se zabunio pa počeo buditi Antoniju umjesto mene. I to vrlo nježno, mogu ti reći. Zamisli, tata! Tata je to lijepo zamislio i još jedan dobroćudan osmijeh sakrio u bradu. — A dalje? — pitao je. — Oh, tata, gotovo sam zaboravila — opet zapijuče Melita. — Poslije ručka sam s Antonijom malo zamijenila haljine da vidim kako će mi stajati ta njihova čudna odjeća. Mogu ti reći da nisam zadovoljna sadašnjom modom u Murselli. Nemaju mašte ni ovoliko. Zamisli, nose tunike, pa to je skroz — naskroz demodirano! Odjeća im je uglavnom bije¬la, to bi se još i moglo podnijeti, ali pitam se samo... Profesor Leopold stavi joj ruku na rame. — Kad si s tom djevojčicom zamjenjivala odjeću, nisi li možda taj predmet izvadila iz džepa i neka¬mo odložila? — Nisam, sigurno. Tada ga po svoj prilici više nisam ni imala u džepu... no, kad smo već kod džepova, smeta me na ovdašnjoj odjeći što uopće nema džepova, razumiješ? Žene ovdje ne nose torbice, a nemaju džepove, zamisli! Pitam se samo u što stavljaju rupčiće, šminke i te stvari, mislim... — Dobro, Melita — prekine je otac — nemojmo sada o modi! Izbili su na cestu i okrenuli prema Murselli. Ni u vinogradu, ni na mjestu na kojem su onom čovjeku pomogli uspraviti prevrnuta kola nisu našli uređaj. Strazije je cijelo vrijeme šuteći koračao uz njih. Profesor Leopold opet je započeo razgovor s njim. Njemu nije bila potrebna "Ciceronova" pomoć, jer je vrlo dobro govorio latinski. — Dobar je dječak ovaj mali Strazije — reče malo kasnije. — Zabrinut je za oca koji će se boriti u Vetranijevim legijama. Osim toga, gori od želje da što prije vidi djeda Venturija i majku te prijatelja Plinija. Ali uza sve to želi ostati s nama dok ne pronađemo naš uređaj. — To je lijepo od njega — reče Miron. — To je vrlo lijepo od njega — podvuče Bakreni Petar.—Ali bojim se da nam on tu malo može pomoći. — I ja tako mislim — složi se profesor Leopold. — Zato sam mu predložio da ode k svome prijatelju i da nas u deset sati obojica čekaju u napuštenoj kući. Mi ćemo dotle pretražiti ostala mjesta. — To je dobar plan—reče Miron. — Koliko je sada sati? Profesor Leopold pogleda na svoj ručni kronometar. Bila je to veoma precizna sprava, koja je, osim sati, minutai sekundi, pokazivala i desetinke, stotinke i tisućinke sekunde, zatim dane, mjesece i godine, strane svijeta, vlažnost i tlak zraka, sastav i gustoću atmosfere i još ponešto. — Za tri minute bit će četiri sata. Do sada smo prešli oko tri kilometra, do Murselle ima još desetak. Možemo biti tamo do šest sati. Miron priđe ocu i sam pogleda na kronometar. Zastao je držeći očevu ruku s kronometrom. — Tata, čovječe, tvoj kronometar je pokvaren! Pokazuje da je danas 28. rujna 351. godine! — Nije pokvaren — profesor Leopold prijekorno pogleda svoga sina, jer mu nije bilo drago da netko ima takvo mišljenje o njegovu kronometru. — Zar nisi shvatio što sam ti objašnjavao? Kronometar se automatski uključio u ovo vrijeme. — Ah, da, već sam zaboravio — reče Miron i spusti očevu ruku. — Imao je pravo Strazije kad je rekao da je kamilica davno ocvala i da je sada jesen. Na cesti je bilo još izbjeglica koji su hitali prema Murselli. U gradić su stigli prije šest sati. Odvojili su se od Strazija i nekoliko puta obišli trg i prostor oko česme. Nešto duže zadržali su se kraj niskog zida na kojemu su djeca sinoć sjedila. Kad su već bili tu, Melita je predložila da skokne u kuću Plinijeve tetke i da tamo potraži uređaj. Ni tamo ga nije našla. U kući je zatekla samo Antoniju. Strazije je već bio otišao u potragu za Plinijem i Venturijem, a Plinijeva majka i tetka otputovale su u Mursu kako bi, ako zatreba, mogle pomoći u previjanju ranjenika. — Jesi li dobro pretražila, seko? — zapita Miron mekim, umiljatim glasom.—Tamo ti je zaista mogao ispasti dok si mijenjala odjeću. Kad smo odlazili, bio je mrak pa nisi mogla dobro vidjeti. Možda je pod krevetom, a, što misliš? Da odem pogledati? — Pogledao bi ti one dvije jamice na nečijem licu — neumoljivo ga poklopi Melita. — Baš si nekakva! — frkne Miron, a zatim se potuži ocu: —Tata, Melita me stalno zafrkava. Profesor Leopold nije ga čuo. Bio je veoma zabrinut. Situacija je postajala svakim časom sve ozbiljnija, a njihov položaj sve teži i neizvjesniji. Pred djecom je pokušavao prikriti svoje strepnje. Izašli su iz Murselle i pokraj gradskih zidina zaputili se prema napuštenoj kući. Kako su već odlučili da tu kuću pregledaju posljednju, odmah su produžili do obale, na mjesto na kojemu su djeca provela ostatak noći kad su preksinoć na¬pustila Venturijevo obitavalište. Izbjeglice iz Murse zatekli su u šumarku pod šatorima ili pod krošnjama. Jadni ljudi, imali su mnogo svojih briga, pa se nisu obazirali na profe¬sora Leopolda koji se s djecom probijao između njih. Našli su pepeo od vatre na kojoj su pekli ribu. Opet ništa. Uzalud su pretražili i svaki pedalj oko vatre. Djevojčici je s lica iščezla veselost. Osjećala se jedinim krivcem, jer je baš ona uzela tu spravu s očeva radnog stola u kabinetu i kasnije nije dovoljno pazila na nju, I Bakreni Petar postao je šutljiv i zabrinut. Samo je Miron držao da sve na ovom svijetu uvijek mora dobro završiti. Pokušavao je malo odobrovoljiti društvo, ali je u tome slabo uspijevao. Obuzeli su ih utučenost i beznađe, sutrašnjica im se ukazivala siva i neizvjesna, samo su Mironu iz toga sivila svjetlucale dvije jamice... Već je devet sati. Zaputili su se prema napuštenoj kući. 17. POGLAVLJE
GLODAVCI NAPADAJU - PRAVO LICE STARCA VENTURIJA - PROFESOR LEOPOLD JE NEŠTO UGLEDAO NA ZIDNOJ POLICI — Nema ga — reče Miron turobnim glasom. — Kao da je u zemlju propao.
Nalazili su se u napuštenoj kući na obali rijeke. Pretražili su hodnik i tunel i sve prostorije u koje su ulazili pretprošle noći. Gasile su se i posljednje nade u mogućnost povratka. Profesor Leopold sjeo je na široku drvenu klupu i pripalio lulu. Jednom je rukom podbočio glavu i zamislio se. Ubrzano je povlačio dimove i ispuštao ih kroz bradu. — Kad nije bolje, dobro je i tako — mrmljao je. — Čovjek koji nema sreće slomit će nogu uspinjući se na krevet. Iznad njih se iznenada začuje tapkanje bezbroj nožica. Profesor se trgne i pogleda u strop. — Koji je to vrag? — Ne boj se, tata, to su miševi — reče Miron. — Ne bojim se. Jeste li se penjali na tavan? — Nismo. Malo kasnije ipak su se trošnim drvenim stubištem popeli do potkrovlja. Na vrhu su se pred njima ispriječila teška hrastova vrata. Profesor Leopold podiže ruku da ih otvori. Čisto i uredno. Na prvi se pogled moglo zaključiti da u njoj netko održava čistoću. Na policama su bile poslagane glinene posude raznih oblika i veličina. Među njima stajalo je mnoštvo bočica od plavkastog i zelenkastog stakla, nejednako ispunjenih obojenim tekućinama. Profesor Leopold zakorači prema vratima u dnu prostorije, iza kojih se, po svemu sudeći, nalazila još jedna prostorija. Čim ih je otvorio, iz susjedne je sobe pokuljalo k njima mnoštvo štakora. Prava najezda! Melita vrisne i uspentra se na mramorni stol. Profesor Leopold zalupi vrata kako bi spriječio nalet glodavaca. No, ovi su već na juriš osvojili prostoriju. Trčkarali su amo — tamo, penjali se na police, njuškali po posudama. Nekoliko ih se pokušavalo popeti na stol, k Meliti. Na drugoj strani Miron i Bakreni Petar mlatarali su nogama nastojeći odbiti napasnike. Jedan je uspio zaposjesti Mironova leđa. Pobjedonosno mu je sjeo na rame i podigao prednje šapice. Bio je sličan natjecatelju koji je upravo osvojio prvo mjesto pa sada s pobjedničkog postolja pozdravlja publiku. Zatim je htio nešto učiniti s Mironovim uhom, no ovaj ga s gađenjem strese s ramena. Melita je vrištala i pokušavala obraniti stol. Pograbila je posudu punu žuta praha i bacila je medu štakore. Posuda se razbila, a žuti se prah prosuo po nasrtljivcima i poput guste magle ispunio prostoriju. Životinje navališe na prah kao ovce na sol. Sve se to zbilo u svega nekoliko sekundi. Profesor Leopold izroni iz žute magle i pohita k Meliti. Uze je u naručje i zagrabi prema izlaznim vratima. — Ne, tata! — uplaši se Melita. — Unutra su te životinje, izjurit će čim otvoriš vrata. Profesor Leopold već ih je otvorio. Ušli su u dosta veliku i svijetlu prostoriju, koja je djelovala vratima, koja je Bakreni Petar u međuvremenu otvorio. Zalupiše ih za sobom i sjuriše niza stube. — Kakav odvratan čopor! — promrsi profesor Leopold i spusti djevojčicu na tlo. — Uh! — othukne Miron. — Tata, stresi taj žuti prah s brade, izgledaš kao mlinar! Otvoriše se vrata i na njima se pojavi starac Venturije. Iza njega uđoše Plinije i Strazije. Miron se nadviri da vidi ide li iza Strazija još netko, pa kad vidje da više nitko ne ulazi, malo se sneveseli. Starac priđe profesoru Leopoldu i rukova se s njim. Bilo je to neobično rukovanje. Uhvatili su jedan drugoga za podlaktice i prodrmali ruke, uvrćući ih lijevo i desno. Kad je završio pozdravljanje s profesorom Leopoldom, na isti se način pozdravio s Bakrenim Petrom i Mironom. Pred Melitom je malo zastao, a onda joj se nasmiješi pa i njoj pruži ruku. Sada su ga mogli malo bolje pogledati. Bio je visok, mršav, duga savinuta nosa i preplanula lica. Rijetka sijeda kosa padala mu je niz leđa, a srebrnasta brada spuštala se do pojasa. Više nije mumljao. Bio je to sada sasvim ugodan starac, kojega bi svatko mogao poželjeti za djeda. Profesor Leopold nešto mu reče na latinskom i pokaže rukom uza stube. Miron brzo uključi "Cicerona" i uhvati posljednje očeve riječi: — ...i sada ližu onaj žuti prah. — Otići ću kasnije gore — reče starac. Kad je čuo "Ciceronov" glas, pogledao ih je iznenađeno i, ponešto uznemiren, upre prstom u Mirona iz čijeg je džepa taj glas dopirao. Profesor Leopold uze "džepnog prevodioca" i pokaže mu ga, objašnjavajući mu njegovu namjenu. Starac je sa strahopoštovanjem gledao čas profesora Leopolda čas čudnu spravicu koju mu je ovaj pokazivao. Još uvijek osupnut od čuda koje je vidio, ne prestajući s nepovjerenjem klimati slijedom glavom, povede ih u prostoriju u kojoj još nisu bili i ponudi da sjednu. Počeo im je srdačno zahvaljivati što su mu doveli unuka. — Bio sam kao izgubljen bez njega — govorio je gledajući Strazija toplim pogledom. — Otkad su ga odveli, nisam ga prestajao tražiti, nadajući se daje možda uspio pobjeći onim zlikovcima i da se skriva negdje u okolici. U Murselli su svi držali da sam poludio, znam ja to, a bojim se da bi se tako i dogodilo da mi ga niste doveli. I životinjama sam u posljednje vrijeme poklanjao vrlo malo pažnje. No, sada ih idem pogledati, sigurno su gore napravile rusvaj. Želite li poći sa mnom ili ćete me pričekati ovdje? Brzo su se izjasnili da će ga radije pričekati. Starac se popne do potkrovlja i otvori hrastova vrata. Odozdo se moglo vidjeti kako štakori navališe na njega. Po nekoliko mu ih se istodobno veralo uz noge, uz leđa i prsa do ramena i poput grozdova visjeli s njega. Bio je okićen glodavcima kao božićno drvce. Melita se uplašeno privine uz oca. — Da mu pomognemo? — reče uzbuđeno. — Oglodat će ga, sigurno se neće moći obraniti. Profesor Leopold je kao začaran gledao nesvakidašnji prizor. Pa taj stari se uopće ne brani! Samo nešto mrmlja i smiješi se. A životinje zadovoljno ciče. Kad su se povješali o njegovu tuniku, starac pođe prema vratima koja je profesor Leopold malo prije onako neoprezno otvorio i oslobodio životinje. Štakori koji se nisu uspjeli prikvačiti za tuniku slijedili su starca. Ubrzo se Venturije spustio k njima bez ijedne životinje na sebi. — Drage su to životinje — reče. — Posljednjih dana nisam bio s njima. Izgladnjeli su, morao sam im dati hrane. Razbili su mi gore dvije staklenke. — Što će vam ta farma glodavaca, prijatelju? — zapita profesor Leopold. — Zar ste ih pripitomili? — Da, do određene granice. Vršim pokuse s njima, proučavam ih. — A, tako! Vi ste, dakle, znanstvenik, dragi kolega! Sada mi je jasno. — Ja sam u prvom redu veliki prijatelj ovih životinjica. S vremena na vrijeme moram neku priklati, ali što ćete, sve to činim u ime viših ciljeva. — Da, da, ima toga i kod nas. I naši anatomi u interesu znanosti rezuckaju jadne životinjice. Za tu su svrhu dobri i kunići, ovisi što ispitujete. Starac je s neprikrivenim zanimanjem počeo zagledati naočale profesora Leopolda. Ovaj mu ih pruži. Venturije se malo sustezao, a potom ih uzme i počne razgledati. Profesor Leopold mu objasni čemu služe okrugla stakalca. Vidio je da bi ih starac želio namjestiti na svoj nos pa mu po¬mogne. — Jupitera mi! — usklikne Venturije. — Sada imam božanski vid! — Onda ih zadržite, ja u džepu imam još jedne. Ispričao je starcu o nevolji u koju su zapali. No ovaj od toga ništa nije razumio. Držao je rukama naočale na nosu i sažalno klimao glavom. — Da, da — govorio je — pričao mi je Strazije da vas prati veliko zlo. Ali ako mogu pomoći... — Na žalost, ne možete. — Mogao bih vam pribaviti najbrži dvopreg i usput osigurati zamjenu konja na putu do tog... Mureseka, tako ste rekli da se zove vaš grad, zar ne? Uzalud bi mu bilo objašnjavati. Zato profesor Leopold povede razgovor o znanosti i znanstvenim dostignućima; bila je to njegova omiljena tema. Dijelilo ih je više od šesnaest stoljeća, ali su se kao znanstvenici dobro razumjeli. Plinije je pozvao dječake da izađu u dvorište. — Razvoj znanosti i napredak čovječanstva uvijek idu zajedno — govorio je profesor Leopold. — Jedno utječe na drugo. Kod vas je znanost još u povojima, nadam se da mi nećete zamjeriti na ovakvom zaključku. — Ne, nikako! Ali iskra je upaljena! Ona je bljesnula i osvijetlila naš razum. U stoljećima koja dolaze svjetlo spoznaje osvjetljavat će nove vidike. Kao sjajna munja probijat će se iz tmine naše ograničenosti i osvajati široke predjele. — To ste vrlo lijepo rekli, dragi kolega Venturije. Eto, vidite, ja sam u situaciji da točno znam kojim će se smjerom kretati razvoj znanosti. Dobro ste rekli, razgorjet će se iskra o kojoj govorite, neugasiva iskra spoznanja. Nego, kažite mi, molim vas, kako stojite s astronomijom? — Astronomija, hm... Astra je zvijezda. A zvijezde pripadaju bogovima. Oni ne mogu biti zadovoljni kad vide da kopkamo po stvarima koje se samo njih tiču. Plašim se njihova gnjeva. Ja sam ranar, znate. Zvijezde me ne zanimaju. Zanima me samo ljudsko tijelo i bolesti koje ga napadaju. Jer to tijelo treba pošto — poto obraniti od bolesti, ono je naj savršenije... — Oprostite — zakašljuca profesor Leopold — ako mene pitate što je najsavršenije, odgovorit ću vam da je to svemir. To je najsavršenije od svih savršenstava, ako savršenstva uopće postoje. To je područje na kojemu treba tražiti rješenje svih zagonetki koje postoje. Vi taj svemir još ne pozna¬jete dovoljno, ali ja ću vam reći daje upravo to ono što treba proučavati i promatrati. Pa kad vam se već upalila ona... kako ste ono rekli? — Iskra spoznanja. — Točno. Kad vam se već upalila... Miron proviri kroz prozor. — Tata, znaš da bismo morali poći. — Kamo poći? Ostavi me sada, vidiš da razgo¬varam s gospodinom Venturijem. — Kad se dječak povukao, on nastavi: — Mali me omeo, oprostite, zaboravio sam što sam htio reći. Dobro. Mislim, dragi kolega Venturije, da sam htio reći nekoliko riječi o teleskopu. Vi ga još ne poznajete, naravno. — Ako se ne varam, on je ušao u upotrebu krajem šesnaestog stoljeća, a vi ste sada u četvrtom sto¬ljeću. Mogu vam reći da ja znam sve o teleskopu. Otkrit ću vam o čemu se radi. — To je daleko više nego što bih smio očekivati — odvrati starac skromno. — Od srca vam zahvaljujem na plemenitoj namjeri, no radije bih da za sada još ništa ne znam o teleskopu. Iskra ljudskog spoznanja, kao što rekoh, već je upaljena. Ona gori, razgorijeva se, plamsa velikim sjajem... Miron se opet približi prozoru i osluhne, a onda se vrati u dvorište i reče Bakrenom Petru: — Razgovaraju o iskri ljudskog spoznanja. Starac upravo govori da ona plamsa velikim sjajem. Kad se tata upusti u takve razgovore, to bi moglo potrajati. Moramo ga nekako izvući. A Venturije je nastavio: — ... Doći će vrijeme kada će ona svojom blaženom svjetlošću obasjati i taj vaš... teleskop. A dotle, vi ćete to sigurno shvatiti, ne bismo smjeli preskakati vrijeme... Na spomen riječi "vrijeme" profesor Leopold trgne se i pogleda na svoj ručni kronometar. — Žao mi je, dragi kolega, ali mi moramo smjesta poći — reče i ustade. — Kamo su ta djeca nestala? Ovdje su sjedili... Sjedili su u dvorištu na polusrušenom zidu. Melita je nešto čeprkala po noktu, ali ništa nije mogla iščeprkati. Nikako nije mogla shvatiti da više nikada neće vidjeti svoju majku. Miron joj je rekao da je majka živa i zdrava i da ih očekuje, ali da se oni ne mogu vratiti dok ne pronađu povratni uređaj. A baš ga je ona uzela s očeva stola, dakle ona je svemu kriva, moglo bi se reći. Tako je ona sada razmišljala, pomalo predbacivala sebi i kopkala po noktu. — Jeste li našli ono što ste tražili? — pitao je Plinije. — Nismo — odgovori Miron ne podižući glavu. Nešto ga pritom štrecne u prsima. — Je li veliko zlo u tome što ste tu stvar izgubili? — Da, vrlo veliko. Morat ćemo zauvijek ostati ovdje. — Meni ništa nije jasno od onoga što ste mi pričali, mislim na to kako ste stigli ovamo, tko ste i odakle ste. Sviđate mi se i volio bih da ostanete ovdje, a opet, ne bih želio da budete tužni. Htio bih vam pomoći ako ikako mogu. Strazije mije pričao kako ste se hrabro držali u Magnencijevu taboru i kako ste se poslije našli sa svojim ocem. I Strazije bi vam želio pomoći. — Hvala i tebi i njemu. To je lijepo od vas. Najbrži mursijanski glasonoša bio je istinski ožalošćen. — Moj tata je centurion — reče — možda bi on mogao nešto učiniti. Pričao sam mu o vama. Ako treba, on će razgovarati s Konstancijem. Car bi vam mogao dati pratnju, pogotovo kad čuje kako ste nasamarili Magnencija. A? Što mislite? — Uzalud — reče Bakreni Petar. — Nikakva nas pratnja ne može dovesti onamo odakle smo došli. Pravo je rekao Miron, morat ćemo ostati ovdje. U dvorište doskakuće Antonija. Odmah se privila uz Melitu, a Mironu se osmjehnula s obje jamice na licu. — Znaš, Bakreni — živne malo Miron — meni to baš i ne bi teško palo, lijepo je ovdje, i priroda je lijepa, i tako. Ali naša majka je ostala sama i brinut će se, znaš kakve su majke! Profesor Leopold spremio se da pođe. Pripalio je lulu i sada je opet morao starom Venturiju ispripovijedati sve o pušenju i lulama. Na kraju reče: — Rado bih s vama još razgovarao, ali sada zaista moramo poći. Još jednom ćemo sve pretražiti. — Prije toga svakako morate objedovati. U Murselli imam lijepu kuću, no radije prebivam ovdje, kod svojih životinja. Pođite sa mnom u Mursellu! — Hvala — uljudno odbije profesor Leopold. — U drugim prilikama rado bih prihvatio vaš poziv, ali sada ne mogu. Moramo još jednom pokušati... — Pričekajte barem da vam nešto pripremim da prezalogajite. Začas će biti gotovo. — Pa, sad... Pozvao je Plinija i Strazija i poslao ih u pristanište po svježu ribu. On je uzeo vrč i pošao po vodu. Profesor Leopold se razrogačenih očiju zagledao na policu s koje je Venturije uzeo vrč. Zatim joj priskoči i uze predmet koji je tamo stajao. Bio je to povratni vremenski stroj. 18. POGLAVLJE
PUTOVANJE PREMA MURSI - U VRTLOGU BITKE - "CICERON" JE ZANIJEMIO – '' VARALICA! ULJEZ!" Starac Venturije vratio se s vrčem vode, a odmah za njim ušli su Strazije i Plinije s nekoliko riba nanizanih na vrbov prutić.
Profesor Leopold već je provjerio ispravnost povratnog vremenskog stroja i našao da je sve u redu. Držao ga je u rukama kao veliku dragocjenost. — Zaboga, dragi kolega, odakle vam ovo? U glasu mu se još osjećalo uzbuđenje. Venturije ovlaš pogleda uređaj i reče: — To? Ne znam čemu služi. Jedne sam noći u šumi nedaleko od Murse nabasao na tek sagrađenu kolibu. U njoj sam našao taj predmet. Ako mene pitate, držim da on zaista nema nikakve vrijedno¬sti. Moguće je da je to nekakav ukras s vojničke opreme. Ako vam se sviđa, slobodno ga uzmite. — Hvala vam — zahvali profesor Leopold. — To je najljepše što ste nam mogli pokloniti. — Doista? — Da! To je ono što smo tražili. — O — zgrane se starac — da ste mi rekli kako izgleda, odmah bih se sjetio da je kod mene i rekao vam. — Sada je sve dobro — reče profesor Leopold i spremi uređaj u jedan od svojih džepova. Zatim pogleda na kronometar. — Sada je trinaest sati. U sedamnaest moramo biti kraj Murse. — Stići ćete, imate još malo vremena — govorio je starac istinski obradovan što se toliko traženi predmet našao. — Neću vas pustiti gladne. — Nije trebalo da se trudite. — Nije to ništa. Riba će odmah biti gotova. Čemu žurba, pomisli Miron i pogleda Antoniju. On bi pošao u zadnji čas, pa makar morao trčati do Murse, samo da što duže gleda one dvije jamice na Antonijinu lijepom licu. Venturije je naložio vatru na ognjištu i stavio posudu s vodom iznad nje. — Požurite vas dvojica s tom ribom — reče Straziju i Pliniju koji su čistili ribu. Profesor Leopold pripali lulu i s užitkom poče povlačiti dimove. Više nije bio uzrujan. Sada je sve dobro. Vrlo, vrlo dobro. Dječaci su bezvoljno strugali krljušt s ribe. Bili su snuždeni. Uskoro će se morati rastati s tek stečenim prijateljima. Strazije ostavi napol očišćenu ribu i nešto prišapne starcu. — Dopuštate li da vas otpratimo do Murse? — zapita nakon toga Venturije. — Moj unuk bi jako želio da što duže ostane s vašim dječacima i djevojčicom. — Bit će nam drago — prihvati profesor Leopold, na što krljušti s riba počeše frcati poput srebrnastih iskrica. — Ali samo do izlaza iz šume. Tamo ćemo se rastati. Sami ćemo se probiti između vojnika do našeg oraha. — To će biti teško. I opasno. Vrlo opasno. — Snaći ćemo se nekako. U šumi sam sakrio ratnu opremu jednog Magnencijeva legionara. Kad je navučem, nitko me neće razlikovati od ostalih. — Prepoznat će dječake. Na njih je Magnencije posebno kivan jer su ga prevarili i izvrgli ruglu, a to carevi ne vole. — A tko voli! — zadovolino se nasmije profesor Leopold. — Ali i u tom slučaju znam što ću činiti. Reći ću da su to odbjegli zarobljenici koje vodim njegovu carskom veličanstvu, ha, ha, ha, ha! Uosta¬lom, kad mi stignemo, tamo će biti velika zbrka. — Budite oprezni! Otkriju li vaše namjere, stavit će vam usijano kamenje u ušne školjke, tako kažnjavaju odbjegle zatvorenike i robove. — Samo da se mi u sedamnaest sati dokopamo oraha, mogu nam... — Staviti soli na rep! — ubaci Miron. — Nisam to mislio — prijekorno ga pogleda profesor Leopold. — Pazi kako se izražavaš! Htio sam reći da nam onda mogu... no, zaboravio sam što sam htio reći. — Mogao bih vam nabaviti dvopreg — predloži Venturije. — Ima devet milja do Murse. — Ne, hvala vam. Lijepo je vrijeme i jedna takva šetnja dobro će nam doći. Zar ne, Mirone? — pogleda ga otac značajno. — O, da! — brzo potvrdi Miron, pomislivši da će u šetnji svakako biti i ova mala ljepotica. Objedovali su s velikim tekom i spremili se da pođu. Napustili su Venturijevu kuću i uskoro izbili na cestu za Mursu. Profesor Leopold i starac Ventu¬rije išli su na čelu povorke i razgovarali o... iskri spoznanja. Iza njih su tapkale djevojčice, Melita i Antonija, držeći se za ruke. S vremena na vrijeme pogledale bi se i osmjehnule jedna drugoj. Nisu mogle razgovarati, jer je Miron s "Ciceronom" ostao otraga. U zadnjoj grupici vodio se živahan razgovor. Tek sada se dječacima jezici potpuno razvezali, kao da su jedni drugima željeli ispričati sve što im je na duši. Miron je svaki čas dostizao djevojčice i zapitkivao ovo ili ono. Htio je nešto reći Antoniji, ali su mu riječi zapinjale u grlu. Moram joj reći, zaboga, moram, moram joj reći, mislio je. Još malo pa ćemo stići i onda više neću imati prilike da joj kažem. Tko zna, možda i ona nešto slično osjeća, oh, to bi bilo divno! A kako ću saznati ako joj ne kažem, moram... Odlučno bi zakoračio k Antoniji, čvrsto je pogledao u oči i onda... oborio pogled i zapitao Melitu žulja li je sandala, zamislite, ili bi joj priopćio da su sada otprilike na pola puta, ili tako neku glupost. Melita bi ga samo pogledala i značajno zaklimala glavom. Bakreni Petar sve je to promatrao i onda ga pozvao na stranu i rekao mu: — Nemoj praviti budalu od sebe! — Kakvu budalu, ne znam o čemu govoriš — rekao je Miron u neprilici i brzo se priključio Pliniju i Straziju. Sve je manje sudjelovao u razgovoru i postajao sve zamišljeniji. Lice mu se odjednom ozari. Pa da! Kako se toga nisam prije sjetio! Nije ona došla u napuštenu kuću da bi vidjela starog Venturija, dao bih ruku u vatru da nije zbog toga došla, a nije sigurno ni zbog Melite. Mirone, čovječe, pa zbog tebe je ona došla! Osjećao je kako mu se pri toj pomisli lice pošteno zažarilo. E, sada moram, mo¬ram joj reći, pa došla je zbog mene, u to ne može biti ni najmanje sumnje, moram... Kako da joj kažem? Glas bi mi istodobno morao biti i grub i nježan, i jak i tih, mek, šaputav i dubok, kakav već mora biti glas muškarca kada takve stvari otkriva ženi... A možda je došla zbog Bakrenog, kao grom ga pogodi misao. Nešto mu se stvrdne u prsima. Pa da, mislio je, lijepo je to reći, nemoj praviti budalu od sebe. Drugim riječima, nemoj optrčavati oko nje, zar ne vidiš koga ona gleda, zar ne znaš zbog koga je došla... Malo mu se, bome, smrkne pred očima. Tko bi to očekivao od Bakrenog! Ispod oka pogleda prijate¬lja. Jasno, pa on cijelo vrijeme bulji u nju! Kako to nisam odmah primijetio! Moramo to odmah raščistiti, smjesta! Priđe Bakrenom Petru i zapita ga nemarno, pazeći da drugi ne čuju: — A što ti misliš o njoj, Bakreni? — O kome? — O Antoniji, znaš ti na koga mislim. — Pa, tako... — Sviđa ti se, zar ne? Reci slobodno, Bakreni, možemo mi i dalje ostati prijatelji. — Lijepa je, ali ništa posebno. Nije moj tip. — Oh, hvala ti, prijatelju, hvala ti, Bakreni, pomisli Miron i odahne s olakšanjem. Pravi si prijatelj, Bakreni! ... Ali, čekaj malo! Kako da nije ništa posebno, kako se on to usuđuje misliti o njoj! Pa ona je naj... naj... E, sada više nije znao treba li da bude zahvalan Bakrenom što mu se Antonija ne sviđa, ili bi trebalo da se ljuti na njega zbog toga što smatra da ona nije ništa posebno. Zatim je odlučio da o tome za sada ne misli. Počeo je nešto govoriti "Ciceronu" i okretati dugme tražeći najljepšu boju svoga glasa, ugodnu, nježnu, uvjerljivu, muzikalnu... evo, ovako... samo još moram udaljiti Melitu od nje. — Što to šapućeš "Ciceronu"? — zateče ga glas Bakrenog Petra. — Ja?... Ovaj... šapućem... ne šapućem... — zbunjeno zafrflja Miron. — Dođi ovamo! — Ne možemo razgovarati bez "Cicerona". — Doći ću, odmah, samo da nešto kažem Meliti... Sustigao je djevojčice i rekao: — Melita, seko, hoćeš li, molim te, pitati tatu koliko je sati, znaš, bojim se da ćemo zakasniti, znaš... Oh, klipane nespretni, pomisli Melita, a glasno reče: — Hoću, braco, a ti budi dobar pa dotle pravi društvo mojoj prijateljici. Pošla je naprijed ne žureći se suviše. Mirona je nešto steglo u grlu. Antonija je koračala uza nj, lijepa, prelijepa... Moram, moram... — Antonija... — zausti Miron nježno, meko, uvjerljivo, muzikalno — Antonija... Tu su te dvije jamice i dva sjajna oka, gledaju u njega, samo u njega, kao da očekuju, ohrabruju. — Antonija... — napregne se još jednom, osjećajući kako mu neka vatrica žari obraze. Zar je moguće, pomisli očajno. O, zašto, zašto baš sada, nevjerni "Cicerone"! Kad čovjek nema sreće, onda je uistinu nema! — Šesnaest—čuo je Melitin glas. Stajala je pred njim i gledala ga. — Kakvih šesnaest? — Šesnaest sati. Poslao si me da pitam tatu koliko je sati. — Kad je vidjela zbunjen, očajan izraz na bratovu licu, zapita: — Što je to s tobom? Zar si u neprilici? — K vragu! — opsuje Miron. — "Ciceron" ništa ne govori, istrošile mu se baterije. Melita se počne smijati. — Samo se ti smij! — skreše Miron i onda više nije znao što bi rekao. Bijesno se okrenuo i otišao u svoje društvo. — Prošlo je šesnaest sati. Ušli su u šumu i približavali se ratnom poprištu. Do njih su dopirali reski zvuči truba. — Ovamo! — pozove Bakreni Petar, koji je uvijek na sve mislio. — U ovom smo grmu spremili ratnu opremu. Profesor Leopold ga pogleda i odobravajući klimne. — Svaka čast, Bakreni! Da se nisi toga sjetio, mislim da bih među legionare upao u ovoj odjeći. Izvukao je oklop iz grmlja i navukao ga na sebe. Pošli su dalje. Od Murse su sada već dopirali ratni poklici, zveket oružja, jauci i zapomaganje ratnika. Iz svega toga izdvajali su se prodorni zvuči truba i duboko, prigušeno tamtamanje ratnih bubnjeva. — Počelo je — reče profesor Leopold. — Bit će vrlo opasno — zabrinuo se Venturije. — Ne biste li ipak ostali dok sve ovo ne prođe? — Hvala, ali to nikako ne dolazi u obzir. Uskoro su se rastali. Melita i Antonija rasplakale su se na rastanku. Malo je trebalo pa da i Miron zaplače. Gutao je i gutao, stiskao zube i grlo, potiskujući ono nešto što mu se opasno penjalo do očiju i prijetilo da se pretvori u suze. Rastanak je bio prilično kratak. Profesor Leopold i Venturije pozdravili su se uvrtanjem ruku. Miron i Bakreni Petar nisu ništa govorili, jer ih bez "Ciceronove" pomoći Plinije i Strazije ne bi razumjeli. Onda se sjetiše pa i oni pružiše ruke na pozdrav... no, što je to? Ovi se dječaci ne žele s njima pozdraviti. Samo su nešto lamatali rukama i pokazivali prema Mursi. Tada mureseški Amateri shvatiše što im žele reći. Njih dvojica pratila bi ih još jedan dio puta. Antonija je stajala kraj starog Venturija i gledala Mirona. Očekivala je da joj priđe, to je bilo očito. Profesor Leopold je s Melitom i dječacima već pošao. — Požuri, Mirone! — rekao je ne osvrćući se. — Sve je propalo, nesretni "Cicerone", izdajniče, ali moram se barem pozdraviti s njom, mislio je Miron, moram biti pristojan. Prišao joj je. Pružio ruke. — I gle! Djevojčica se zaskoči, objesi mu se oko vrata, poljubi ga čvrsto ujedan obraz, pa u drugi... Tu su te božanske jamice, pomisli Miron, tu su... brzo pronađe jednu, poljubi je, pa onda drugu, obasu poljupcima cijelo lice... Malo mu se i zamagli pred očima. Ma kakvi "Ciceroni", ne treba ih tu, mislio je. To ti je to, vidi se sad, zna se, nije ona došla ni zbog koga drugoga nego zbog mene, zna se. Trube vrište, bubnjevi jauču... — Požuri, Mirone! — dovikne profesor Leopold sada oštrim glasom. Ode, ode ona. Uplakana. Drži Venturij a za ruku i odlazi. Osvrće se na svakom koraku i domahuje mu. — Ode, uzdahne Miron. Ode sve. Potrči za ocem. Poskakuje i osvrće se. I žalostan je i veseo u isti mah. Obriše suze izdajnice. Na čistini je pravo razbojište. Najžešća bitka vodi se kod amfiteatra. Tisuće legionara jurišaju jedni na druge, lome se koplja i mačevi, štitovi zveče. Odnekud se iznenada pojaviše konjanici ogrnuti crvenim plaštevima što su se vijorili iza njih. Izazvaše pravi metež u redovima Magnencijevih legionara. Zapomaganje ranjenika, naredbe centuriona, njiska konja i zveket mačeva paraju uši, stvaraju neopisiv kovitlac, pravi vrtlog užasa. Težak vonj konjskog znoja i zadah svježe krvi štipaju nosnice. Povici i vrisak vojnika i reski zvuči ratnih truba prodiru do srži. Kroz širom otvorena gradska vrata kuljaju nove centurije Konstancijevih oklopnika. Žestoko se sudaraju s Magnencijevim legionarima. Profesor Leopold čvrsto steže Melitu za ruku i vuče je za sobom. Miron i Bakreni Petar tik su mu iza leđa. Iza njih su Plinije i Strazije... ne, nisu više iza njih. Nema ih. Vratili su se ili izgubili u metežu. Još devet minuta... Pod teškim oklopom profesor Leopold dašće i hropće. Melita je čvrsto zagrizla donju usnu da ne bi zaplakala. Miron i Bakreni Petar posrću, zaobilaze ranjenike, preskaču preko njih. Upravo su zaobišli jednog legionara strašno izobličena, krvava lica, poput raspolovljene lubenice... Jedan konj u samrtnom hropcu očajnički se trza, umalo je Bakrenog Petra dohvatio kopitom... Grupa konjanika s isukanim mačevima i krvavo — crvenim perjanicama projuri mimo njih i gotovo ih sravni sa zemljom. Samo da im je na vrijeme do spasonosnog oraha... Još sedam minuta... Profesor Leopold je u trku izvadio iz džepa povratni vremenski stroj i drži ga u lijevoj ruci. Viče ispod maske: — Pod orahom se svi stisnite uza me! Domašaj energetskog snopa samo je u krugu promjera jednog metra... tko se nađe izvan toga kruga, ostat će... Čim viknem "Sad!", odmah zažmirite i dlanovima pokrijte oči... nastat će jak bljesak koji može oštetiti vid... To ne smijete zaboraviti!... Još tri minute... Orah je već tu, na dohvat ruke, nema više od deset — petnaest metara do njega. Profesor Leopold saplete se o nečiju nogu i posrne, no odmah se uspravi i zagrabi prema orahovu stablu. Melitu ne ispušta iz ruke... tu su, odmah iza njih, Miron i Bakreni Petar... spašeni su... oh... Iznenada se pred njima uspravi ratnik, gologlav i bez oklopa. Zagradi prolaz profesoru Leopoldu i divlje se prodere: — Varalica! Uljez! Držite ga! Munjevito mu je s lica strgnuo masku i kriknuo još jače: — On mi je noćas oteo opremu! Napao me na stražarskom mjestu! Ubijte ga! 6. domaća zadaća 1.
2. 3. |