7. DAN ČITANJA
19. POGLAVLJE
NEŠTO JE PALO S DRVETA - KOPLJA SU BAČENA - BLJESAK POD MURSIJANSKIM ZIDINAMA Sve je propalo, gotovi smo, pomisli profesor Leopold i usekne se. Oko njih se začas stvorila velika gužva. Legionari su jarosno sijevali očima i prijeteći podizali koplja. Morali su na nekome iskaliti bijes.
Miron bespomoćno pogleda oko sebe. Ništa nije mogao vidjeti, osim zida ljudskih tijela u oklopima, čvrstog i neumoljivog zida, koji se stezao oko njih i presijecao im put do oraha, do izbavljenja. Zatim pogleda uvis. Nad njime je samo gusta krošnja u kojoj je noćas doživio nezgodu s "Cice¬ronom". Magnencijeva šatora više nije bilo. — To je on, prepoznao sam svoj oklop! — derao se onaj ratnik i upirao prstom u profesora Leopolda. — On nam je donio nesreću! Noćas me napao i ukrao moj oklop! — Hej, momče, pripazi malo što govoriš! — pobuni se profesor Leopold. — Povuci riječi, ili... Ja nisam kradljivac, morao sam to učiniti... Onda samo odmahne rukom, usekne se još jednom i ušuti. Razgoropađeni bivši stražar ne prestaje vikati. Miron ga čuje, ali ne razumije ni riječi. Ipak shvaća o čemu se radi. Čovjek je bez ratne opreme i metalne maske na licu, ne može to biti nitko drugi nego onaj kojega je tata Leo noćas klepnuo i oduzeo mu oklop. Bakreni Petar stezao je zube i šake, članci na prstima mu pobijeljeli. Nije znao što bi sada valjalo činiti. Upuštati se u bilo što nije imalo nikakva smisla. Melita plače. Profesor Leopold diše teško, isprekidano. Niz bradu mu curi znoj. U lijevoj ruci drži povratni vremenski stroj i izgubljeno zuri u kronometar. Kao da još ne može vjerovati da će sve ovako jadno završiti. Sekunde otječu unepovrat. Svaku osjeća kao udarac maljem. Kao oštar bljesak u sljepoočicama. Još samo pedesetak sekundi i njihovo će vrijeme isteći. Ne mogu se probiti do spasonosne krošnje. Ali sada se više i ne radi o tome. U ovoj prilici valja samo misliti kako spasiti djecu. Još trideset sekundi. Pomisli na svoju ženu, koja će za trideset sekundi u kabinetu pritisnuti dugme i aktivirati prihvatnu rampu. A nakon toga oni se neće pojaviti... Zaboli ga misao da svijet nikada neće saznati da je njegov genijalni izum bio ispravan, tehnički savršen, da svijet neće saznati da se nisu vratili samo zato što se u posljednjim trenucima pred njima ispriječio ovaj razoružani i razodjenuti le¬gionar i prepoznao svoju ratnu opremu, samo zato što nisu mogli prevaliti još ovih desetak metara u sljedećih... ... dvadeset pet sekundi... Trebalo je da ga programiram sa širim poljem djelovanja energetskog snopa, pomisli profesor Leopold. Morao sam misliti na to. Ali gdje pronaći takav izvor energije? Moglo bi, moglo bi se naći... ali kako je pretvoriti u oblik upotrebljiv za iskorištavanje? — Tata, ne daj me! — cikne Melita i to ga trgne iz razmišljanja. — Ne želim biti ničija ropkinja! Očajnički se uhvatila za očevu ruku. Jedan ju je legionar pokušavao otrgnuti. Druga su dvojica već pograbila profesora Leopolda za ramena. I Mirona. I Bakrenog Petra. Ovaj je udarao nogama sve oko sebe, pokušavao se iščupati i priskočiti u pomoć Meliti i profesoru Leopoldu. A tada odjednom... Pras! Tres! Ona dvojica što su se hrvala s profesorom Leopoldom popadaše kao gromom pogođeni. Nešto je palo s krošnje na njihova leđa. Dvije cigle... ili dva kamena... Bakreni Petar se istrgne, snažno povuče Mironovu ruku i krikne: — Naprijed! U klupku ljudskih tijela profesor Leopold pronađe Melitinu ruku, iščupa djevojčicu iz klupka i jurne za dječacima. Preskočiše nekoliko ratnika, sudariše se s onim bivšim stražarom, srušiše ga, posrnuše, zabauljaše, uspraviše se... Tu su Miron i Bakreni Petar, vratili su se nekoliko koraka da im pomognu. Grabe Melitu svaki za jednu ruku, nose je između sebe, vuku... Deset sekundi... Evo ih nadomak krošnje, evo ih u krugu spasa... stiže i profesor Leopold... u ruci drži uređaj, ne skida pogled s kronometra... zbijaju se pod krošnjom... Miron baci brz pogled na mjesto s kojega su pobjegli. Klupko se još nije raspetljalo. Odjednom iz njega iskočiše dva tijela i poput sjena kliznuše prema šumi. Dva sitna tijela... Plinije i Strazije! Mironu suze grunuše na oči. Obuze ga toplina, grudi mu se ispuniše slatkim osjećajem ljubavi i prijateljstva. — Dragi... dragi prijatelji... — zagrca gušeći se od suza — dragi prijatelji... — Samo je mucao te dvije riječi. I Bakreni je Petar ukočeno zurio u dvije krhke bijele sjene što lepršaju preko razbojišta, među zbunjenim ratnicima, i odmiču prema šumi. Profesor Leopold ih čvrsto steže uza se, u krug od jednog metra, prstima hitro traži odgovarajuće dugme na uređaju, ne skida pogled s kronometra. Miron još jednom pogleda prema šumi. Kroz zastor od suza posljednji put ugleda dječake kako zamiču za prva stabla, okreću se, domahuju im. Još pet sekundi... Klupko se napokon raspetljalo. Ratnici poustajaše, osvrću se zbunjeno, traže ih. Kad ih ugledaše pod krošnjom, snažno zamahnuše i ispustiše koplja. Ubojiti šiljci upereni su prema jednom cilju, prema četiri zbijena tijela pod krošnjom... — Zažmirite, pokrijte oči! — zagrmi profesor Leopold! — Sad! Učiniše tako samo djelić sekunde prije nego što je strahovit bljesak osvijetlio poprište bitke pod zidinama Murse. U tom trenutku izbačena koplja bila su na pola puta do svoga cilja... do kojega nikada nisu stigla. 20. POGLAVLJE
OPET U MURESEŠKOM INSTITUTU - KADA JE SKUHAN OVAJ PAPRIKAŠ - MAJKA ŽELI OSTATI UZ DJECU - USPOMENA IZ MURSELLE - HOĆE LI PROFESOR LEOPOLD PRIČATI PISCU O DOŽIVLJAJIMA SVOJE DJECE (Muresek, kabinet profesora Leopolda u Institutu za eksperimentalnufiziku. Ponedjeljak, kasno popodne.)
Djeca spustiše dlanove s očiju i pohrliše k majci. Ona je stajala kraj svjetlucavog postolja. Bila je još u kupaćem kostimu. Kad su prošli prvi izljevi radosti, majka se, nasmijana i presretna, okrene profesoru Leopoldu. — Leo, dragi... — zausti ushićeno, ali tada joj odjednom nestade osmijeha s lica—... Leo, zaboga, kako si to odjeven? Nedaleko od nje stajao je rimski legionar u teškom oklopu od bakrenih pločica, ali bez kacige na glavi. — Tako kako vidiš — odgovori profesor Leopold zadovoljno se smješkajući. — U ratnu opremu neopreznog legionara. Zatim svrne pogled na povratni vremenski stroj što ga je još stezao u ruci, na taj fantastični izum njegova genijalnog uma, ali... malo je toga ostalo od povratnog vremenskog stroja. Taj predmet s pregorjelim i potrganim žicama što su virile iz njega više je sličio komadu ugljena i samo je oblikom podsjećao na uređaj koji im je omogućio povratak. Profesor Leopold baci ga u košaru za otpatke i počne svlačiti oklop. Uskoro je ostao u svom sivom odijelu. — Pa gdje ste tako dugo, Leo? — pitala je majka. — Učinila sam sve kako si rekao, pritisnula sam ono dugme i čekala, čekala, prošlo je deset minuta, pa dvadeset, pa trideset... gdje ste bili, pobogu? — Tu, u okolici — kratko odgovori profesor Leopold. — No, lijepo! Tu, u okolici, kažeš! Onda si se mogao vratiti i prije. Ja čekam ovdje pola sata, na sve pomišljam, brinem se, strahujem, a ti lijepo kažeš — tu, u okolici. — Hej, tata — zabezekne se Miron — što to mama govori! Pola sata, pa to je smiješno! Otišli smo prije tri dana. Profesor Leopold je polako punio lulu i smijuljio se. — Vrijeme je nestalna kategorija — reče zago¬netno. — Mirone, sine — pomiluje ga majka po kosi — ti govoriš koješta. Danas je ponedjeljak. Jučer smo tata i ja otišli na ono savjetovanje. Danas dopodne tata je izlagao svoju temu a potom smo pohitali kući. Jutros smo vas nazvali i razgovarali s vama, zar se ne sjećaš? — Jutros? — začudi se Melita. — Oprosti, mama, ali što to govoriš? Mi smo odsutni tri dana. Danas je po mom računu četvrtak. Majka priđe Meliti i opipa joj čelo. — Djevojko moja — reče joj nježno — jesi li sigurna da je s tobom sve u redu? Kad kažem daje danas ponedjeljak, onda je danas ponedjeljak! Ako tata požuri... — pogleda na sat i odmahne glavom — ... ne, danas više ne može stići, već je šest sati. Bakreni Petar zamišljeno je gledao preda se, a profesor Leopold ispuštao dimove kroz bradu, smijuljio se i mrmljao: — Vrijeme je nestalna kategorija... — Na kraju ustade i reče: — Ostavimo sada ponedjeljke i četvrtke. Hajdemo kući! Kad su izlazili iz Instituta, čuvar se nagne kroz prozor na čuvarevoj sobici i reče: — Djeca su dobro? — Dobro su, hvala — odgovori profesor Leopold. — A vaši golubovi? — priupta Miron. — I oni su dobro. Hoćeš li jednom doći da ih vidiš? — Vrlo rado — obeća Miron. — Profesore, javio sam da dođu popraviti bravu na vašem kabinetu. Sutra će doći majstori. — U redu, hvala vam. Čuvar je netremice gledao djecu. Bilo je očito da mu tu nešto nije bilo jasno i da bi rado postavio još koje pitanje. Maloprije ih u kabinetu nije bilo, a sada su opet tu. Ipak nije htio pokazati svu svoju znatiželju, pa je samo zurio u njih kao da pred sobom vidi duhove. Očev auto bio je pred Institutom. Smjestili su se u nj i začas stigli kući. — Sve si lijepo pospremila, velika moja djevojko — pohvali majka Melitu vukući usisavač — ali si i ovo mogla staviti tamo gdje mu je mjesto. Spremila je usisavač iz vrata, tamo gdje mu je mjesto, a zatim iz hladnjaka izvadila zdjelu s paprikašem što je ostao od nedjeljnog ručka. Stavila ga je na štednjak da se podgrije. — Ali, mama — pobuni se Melita — nećemo valjda jesti taj paprikaš! Star je četiri dana. — Nije. Jučer sam ga skuhala za ručak. — O-la! — priklopi Melita. Miron nije imao ništa protiv dobrog paprikaša, bez obzira na to je li skuhan prije jednog ili prije četiri dana. A paprikaši koje spravlja majka uvijek su dobri. — Ako nećeš paprikaš, uzmi nešto drugo! — Ja hoću paprikaš — reče Miron. — Gladan sam kao vuk! — Sasvim razumljivo. Sav paprikaš što je ostao još je tu. Danas uopće niste ručali. — Jesmo. — A što to? — Kuhanu ribu kod starog Venturija. — Kod koga? — Kod Venturija, u Murselli. — Leo, što klepeće ovaj dječak? Kakav Venturije i kakva Mursella? — U redu je, nemojmo sada o tome — izbježe profesor Leopold odgovor. — Podgrij taj paprikaš, pa pristavi kavu! — Ima li u ovoj kući ikoga tko je pri zdravoj pameti? — majka raširi ruke. Profesor Leopold reče pomirljivo: — No, dobro nemoj se uzrujavati. Za tebe je taj paprikaš star jedan dan, za mene dva... — Čuj sad ovo! Za tebe dva, je li? — pogleda ga majka. — Da, a za njih četiri, pa što onda? Vrijeme je nestalna kategorija... — Leo, molim te, nemoj djecu stalno gnjaviti tim vremenom! U kuhinji se širio ugodan miris paprikaša. Bakreni Petar je svukao crnu kožnatu jaknu i ostao u crvenoj kockastoj košulji. Pozvao je Mirona i Melitu u kupaonicu da operu ruke. Miron je usput na komodu odložio ključ od stana, a u dječjoj sobi "Cicerona" i vrećicu sa starim novcem. Zlatnu fibulu stavio je na počasno mjesto u svojoj zbirci. Kad je pošao u kupaonicu, nečega se sjeti i vrati se k "Ciceronu". Promijenio je baterije i uključio kasetofon. U stanu se razliježe glas: ČUJ ME I POČUJ DOBRO, MAGNENCIJE! POZNATA MI JE TVOJA NAMJERA... Iz kupaonice se čuo smijeh. Dječaci su se smi¬jali tako jako da se uskoro i bočica s kolonjskom vodom počela tresti od smijeha. Kad su oprali ruke i izašli u hodnik, tu je sve treštalo: Beep beep beep beep yeh beep beep yeh! — Ugasi ga, čovječe! — dovikne majka. Dječaci se značajno osmjehnuše jedan drugome. Iste te riječi Bakreni je Petar doviknuo Mironu kad su bježali iz Magnencijeva logora. Majka je u blagovaonici prostirala stol za večeru. — Hoćeš li ujutro ići u "Raketu"? — zapita oca. — Da. Poći ćemo rano... — Poći ćeš ti sam. — Zar ti ne ideš? — Ne. — Imamo uplaćenu dvokrevetnu sobu i kompletan... — Molim te, Leo — presiječe ga majka napravivši rukama pokret kao da se od nečega želi zaštititi. — Rekla sam da možeš poći sam, ako želiš. Nećeš me više tako lako odvući od kuće. — Zašto? — Zato što sam potrebna djeci. — Oni su već odrasli — započe profesor Leopold, ali se onda prekine i završi riječima: —... no, kako hoćeš. Možda ni ja neću ići. Posjedali su oko stola. Majka je na Melitinoj haljini primijetila bakrenu kopču s viticama. — Što si to prikvačila na haljinu? — Ukrasnu kopču. — Na tvojoj haljini baš svašta nađe mjesta. Gdje si to pokupila? — Nisam nigdje pokupila — malo se naroguši Melita. — Dobila sam od svoje prijateljice Antonije. Zar nije lijepa? — No, možda je ta tvoja prijateljica lijepa... — Oh, lijepa je, prelijepa, ja sam siguran da ljepše nema, pomisli Miron i odmah mu pred očima iskrsnuše dvije ljupke jamice i krhki, lepršavi lik što se udaljuje sa starcem Venturijem, osvrće se, domahuje mu... Pomiluje obraze kao da će na njima napipati poljupce... i neki mu srsi prosrsiše prsima, i neki mu šumovi zašumiše u ušima. — ... ali to na tvojoj haljini samo je komad savijene žice — reče majka. — Kopčom bi se još i mogla nazvati, ali ukrasnom nikako. — Takve se nose u Murselli — reče Melita i nastavi žvakati, glave duboko nagnute nad tanjur. — A, tako. Opet ta Mursella! Zar ste tamo bili? Leo, jeste li bili u toj Murselli? — Jesmo. — Je li to mjesto daleko od Mureseka? — Nije daleko. Ali je davno. — Davno od Mureseka? Kako to govoriš? — Tako kako si čula. Mursella je davno od Mureseka. Majka zatrepće i zausti da kaže još nešto, ali onda samo odmahne rukom i počne odlagati posuđe u sudoper. Profesor Leopold je s djecom prešao u dnevnu sobu. Tu su neko vrijeme sjedili i samo se gledali. Tada profesor Leopold zapita: — Melita, čega ćeš se najdulje sjećati s tog puta? — Mode u Murselli! — odgovori djevojčica bez razmišljanja. — To je da pukneš od smijeha! Pitam se samo... — Dobro, dobro — reče profesor Leopold i pogleda Mirona. — A ti? Miron se zarumenio i gledao preda se. — O, oprosti, baš sam nespretan — reče profesor Leopold. — Reci drugo po redu čega ćeš se najdulje sjećati. Miron ga zahvalno pogleda i reče: — Jedne sitnice, tata. To je onaj prizor kad se Vetranije na nosiljci udaljavao prema carskoj palači u Mursi. Upravo su ga bili obavijestili da će Magnencije svakog časa stići s velikom vojskom pod Mursu. Stari se car držao dostojanstveno. Bilo mi je žao starca, jer sam znao da će morati Konstanciju predati krunu za koji dan. U tom času zapravo još nisam znao, ali sam se uskoro tome dosjetio. I sada mogu jasno sebi predočiti onu raskošnu palaču s vitkim bijelim stupovima i ružičnjacima, nosače s carskom nosiljkom i pratnju kako se od gradskih vrata udaljuje i prilazi palači. Eto, sve to, bijela palača s kupolama i carska povorka najdulje će mi ostati u sjećanju. Zapravo... — Znam, znam što misliš — nasmiješi se profesor Leopold. — No, dobro. Mislim daje doista taj prizor vrijedan da ga čovjek — zapamti... osim još nekih, naravno. A ti, Bakreni? Što je tebe najviše zadivilo u svemu tome? Bakreni Petar ga je gledao veoma ozbiljno. I dugo. Na čelu mu se opet pojavila ona uspravna bora. Zatim reče tiho: — Vi. — Ja? — Da, tata Leo. U svemu tome vi ste me najviše zadivili. Vaš pronalazak, vaš um. Dat ćete svijetu nešto veliko. Takvima koji daju, a za uzvrat malo dobivaju, uvijek se moram diviti. Ja. I svi mi. Gledali su se u oči, ozbiljno i otvoreno. Tko zna dokle bi to potrajalo da Melita nije prekinula šutnju: — A ti, tata? Što ćeš ti pamtiti? Miron podiže uvis dva prsta i reče: — Ja znam. Mislim da znam. — Onda kaži umjesto mene — reče profesor Leopold. — Iskra spoznanja, mislim. Promatrao sam te kroz prozor Venturijeve kuće kako si pažljivo slušao starca kad je govorio o iskri spoznanja. I o tome kako će ona osvijetliti široke prostore. Jadnik, što će on postići s onim silnim štakorima i glinenim posudama? Ali on se trudi. I nada se. Mislim da si to najviše cijenio kod njega. Najdulje ćeš se sjećati toga starca. Jesam li pogodio? — Jesi. U sobu uđe majka. Spustila je na stol poslužavnik s vrelom kavom i smjestila se u naslonjač. — Leo, dragi, nešto bih te zapitala. — Da? — pogleda je profesor Leopold pripaljujući lulu. — Zar nam je potrebno sve ovo? — A što to? — Pa sva ova uzbuđenja. — Kakva uzbuđenja? Ne znam o čemu govoriš. — Znaš, dragi. Djeca nam se uvijek u nešto upetljaju. Mislim da bi to moralo prestati. — Što ja tu mogu? Djeca kao djeca. — Možeš, možeš. Štoviše, mislim da ti donekle utječeš na njih. — Kako to, molim te? — zapita profesor Leopold pućkajući lulu. Možete dati sto na jedan da se on nije suviše uzbuđivao zbog dječjih nepodopština. Majka je šutjela, pa on ponovi pitanje: — Kako misliš da ja utječem na njih? — Zapravo, ne znam. Čini mi se da se ponekad ponašaš kao i oni. Tako ih osokoljuješ i daješ im krila. Ali to još nije sve. — Nije sve? Izjasni se, ne znam što želiš reći. — Pa mislim ovako. Čim upadnu u neku pustolovinu, ti sve odmah ispričaš onom svom pri¬jatelju, piscu. On napiše knjigu o tebi i našoj djeci. — Ne vidim u tome nikakva zla. — Zato što ne gledaš daleko, Leo. Pogledaj malo dalje i malo bolje. I što ćeš vidjeti? Vidjet ćeš da oni poslije čitanja te knjige postanu poput one žabe što se napuhivala, ne znam, negdje sam čitala o toj žabi, možda usporedba i nije najbolja. Dakle, podignu nos i misle tko-sam-da-sam-ja-sam! I srljaju u nove pustolovine, ne bi li opet ugledali novu knjigu i svoja imena u njoj. I tako to ide. — Neka ide. Ja ne mogu zabraniti piscu da piše. — Znam da ne možeš. Ali ne moraš mu sve ispričati, to sam mislila. Hajde, obećaj mi nešto, molim te! — Što? — Vidiš, osjećam da ste i sada kroz nešto prošli. Mursella, Venturije, Antonija, davno, daleko, jedan dan, dva dana, četiri dana, pa su u kabinetu, pa opet nisu u kabinetu, pa opet jesu... ne znam. Meni, naravno, nećeš to razjasniti. — Pa, ako ćemo pravo, i ne vidim neke velike potrebe za tim. Nego, htjela si da ti nešto obećam. — Da, htjela sam, a hoću i sada. Kad već nećeš meni razjasniti o čemu se radi, obećaj da nećeš pričati ni svome prijatelju. — E, to ti ne mogu obećati. Ovo mu jednostavno moram ispričati. To će mu biti dobra građa za roman. Na kraju krajeva, pisac mora pisati. — Dobro, onda mu ispričaj, pa neka piše — popusti majka nakon kraćeg razmišljanja. Prinosi¬la je šalicu s kavom ustima i ispod oka gledala svoga muža toplim pogledom. Smiješila mu se i licem i očima, razoružavala ga. — Ali, Leo dragi, obećaj mi barem da poslije toga više nećeš pričati o doživljajima naše djece. Barem to mi obećaj! Neka pisac potraži sebi nešto drugo o čemu bi pisao. Oh, kako ga je samo gledala onim svojim milim, lijepim, opasnim pogledom. Vidjelo se odmah daje profesor Leopold istaknuo bijelu zastavu, da je temeljito razoružan tim pogledom i osmijehom, poražen do nogu. Zausti da joj obeća ono što je tražila od njega. — Sto mu rrrogatih vrrragova! — zakriješti u tom trenutku neki stravičan gusarski glas u dnevnoj sobi profesora Leopolda. U tom trenu... Majci ruka zadršće i onom kavom propisno napoji svoju kućnu haljinu i sag kraj stola. Profesor Leopold proguta dobar gutljaj kamiličina dima, zagrcne se i zakašlje. Miron i Bakreni Petar trgnu se kao opareni i pogledaju jedan drugoga. Već su bili spremni za akciju. Papigica Kelementina gotovo dobi slom živaca. Odazvala se vrlo uzrujanim kriještanjem. A Melita? Ta lijepa, draga, slatka djevojčica? Ona je oborila oči i nedužno promatrala neki končić na svojoj haljini. Možete misliti! Ona je izbacila tu strašnu psovku. Podiže pogled s koljena i pogleda majku nevjerojatnim pogledom, od kojega bi se čičak pretvorio u lijepu katu, a guska počela cvrkutati. — Oprostite — reče pokajnički — to sam pročitala u nekoj knjizi, pa mi sad došlo... I pobježe u svoju sobu. Za njom nahrupiše Miron i Bakreni Petar. Majka je kuhinjskom krpom brisala kavu sa saga i govorila ocu uzbuđenim glasom: — Maloj su živci prenapeti od svega toga, morat ću je sutra odvesti liječniku. A ovamo, u Melitinoj sobi, djevojčica je sasvim mirno začešljavala kosu svojoj Ilonkici. — Što ti je bilo odjednom, Melita? — snebivao se Miron. Melita je šutjela. — Zaista, Melita — zanimalo je i Bakrenog Petra — zašto si ono uzviknula? Melita pričvrsti mašnicom Ikonkinu prorijeđenu kosu. — Zar niste čuli kakvo je obećanje mama tražila od tate? — Ne znam — reče Miron. — Molila ga je da joj obeća... — sjetio se Bakreni Petar. — Da, da! Da joj obeća, zamislite, da neće pričati piscu o našim doživljajima! A jeste li vidjeli kako gaje samo gledala! Tata bi joj to sigurno obećao. A on drži do svoga obećanja, koliko ja znam. — A ti si onda uzviknula — lupi se Miron dlanom po čelu — da ga spriječiš da joj da — to obećanje! — Dakako! — cokne Melita jezikom i pokrije Ilonkicu bijelom plahticom s plavim cvjetićima. Dječaci razvukoše usta od uha do uha i čestitaše joj. ZAVRŠNA RIJEČ
Naši junaci nisu vidjeli kraj bitke za Mursu, u kojoj je — kako je povijest zabilježila — sudjelovalo oko 116.000 vojnika, i to 80.000 Konstancijevih i Vetranijevih branitelja utvrđenoga grada i 36.000 Magnencijevih napadača.
Bitka je započela 28. rujna 351. godine kasno popodne i potrajala duboko u noć. Smatra se najtežom bitkom četvrtog stoljeća naše ere. U njoj je u samo jednom danu izginulo ili se utopilo u rijeci oko 54.000 vojnika, od čega 30.000 na Konstancijevoj i 24.000 na Magnencijevoj strani. Magnencije je osobno sudjelovao u bici pod mursijanskim zidinama i pokazao veliku hrabrost, što se ne bi moglo reći i za njegova protivnika Konstancija. Ovaj se za vrijeme bitke sklonio u kapelu (Bazilika Mučenika) izvan gradskih zidina, gdje su mu glasnici dojavljivali što se zbiva na poprištu. Kad je vidio da će izgubiti bitku, Magnencije se prerušio i pobjegao, ostavljajući na cjedilu svoje legionare, koji su se još borili, sve dok ih većina nije izginula i utopila se, a ostatak se predao Konstanciju. Nakon ovog strahovitog poraza, ali još uvijek s krunom na glavi, Magnencije se povukao u Galiju (današnja Francuska). Opet je skupio vojsku i poveo još jednu vojnu. I opet je doživio poraz. Nakon toga izvršio je samoubojstvo (353. godine). U mutnim stoljećima koja su slijedila Mursa je izgubila svoj prvotni sjaj, gušila se, umirala i napokon umrla. S lica zemlje nestale su velebne građevine sjajne rimske arhitekture. Ali na njihovim je temeljima izrastao novi grad, koji će gaziti mnogi osvajači, ali ga nikad neće uništiti. Danas je to grad parkova, modernih nebodera, vitkih mostova i širokih ulica. Ali pod njihovim temeljima, nekoliko metara u zemlji, ili u mulju hirovite rijeke koja je one strahotne ranojesenske noći progutala tisuće i tisuće legionara, i danas se mogu naći ostaci mursijanskih građevina, cesta, foruma i tržnica, kao dokaz bujnog života na koji su godine i stoljeća taložili prašinu vremena i zaborava. Nalaze se i oružja i ostaci ratne opreme nesretnih mursijanskih bojovnika, koji pokazaše silnu hrabrost u teškoj i krvavoj bici pod Mursom 351. godine, koja je zacijelo imala izvjesnog utjecaja na kasniji tok povijesti. 7. domaća zadaća 1.
2. 3. |